foto: Dženat Dreković/NOMAD

Generala ima ko da pamti

Danas na sarajevskom groblju Bare posljednji put smo pozdravili našeg dragog sugrađanina, našeg generala Jovana Divjaka.

Bio je to oficir koji je napustio Jugoslovensku narodnu armiju kada je prestala biti narodna, ostajući uz narod, uz istinu i pravdu, postao je oficir jedne druge narodne armije – Armije Republike Bosne i Hercegovine. Penzionisan je ubrzo poslije rata kada političkoj i vojnoj vrhuški više nije trebao general Jovan Divjak a s druge strane njegova građanska i oficirska čast nije dozvoljavala da ostane nijem na zločine koje su počinili pojedinci i grupe u redovima Armije RBiH.

Napustio nas je general armije republike koja je prestala da postoji u Daytonu. I on kao i njegovi saborci koji su vjerovali u građansku sekularnu Bosnu i Hercegovinu slobodnih građana i naroda, izašli su neporaženi iz rata da bi svoj poraz doživjeli u miru.

Vjerovao je u Bosnu i Hercegovinu i radio za dobrobit građana više i bolje nego velika većina političara. Trebamo ga pamtiti ne samo zbog hrabrosti i časti i ne samo kao divnog sugrađanina već ga ne smijemo zaboraviti zbog ideja u koje je vjerovao do kraja života. Generala ćemo zaboraviti kada odustanemo od ideala Bosne i Hercegovine kojoj je Jovan Divjak posvetio život.

Nedostajat će nam čika Jovo, već nam nedostaje, a ta je praznina možda veća danas nego što bi bila da nije ostao s nama kad su nas jedni napadali a drugi napuštali. Nedostajat će nam slučajni susreti s generalom na ulici, na koncertima i na predstavama, u prolazu, ali ostat će njegova sjena da šeta Sarajevom i plaši tranzicijsku gospodu i fašiste.

General Jovan Divjak se od nas i svijeta oprostio sa stilom, koji ga je krasio i kao vojnika i kao civila, iskrenim oproštajnim pismom, pozdravljajući nas otvorenog srca i širom raširenih ruku.

Poštovani i dragi prijatelji,

Hvala vam što ste došli da me ispratite “na bolji svet”, kako se kaže u tradiciji jednog naroda. Meni je ovaj bio veoma ugodan, sretan i bogat. Znam da vas je slomila, skrhala tuga zbog rastanka, kao što je i mene dok ovo pišem. Prisustvovao sam stotinama dženaza i sahrana gde su odabrane osobe govorile sve najlepše o pokojnima. “O pokojniku sve najlepše”, kakav je običaj u narodu.

Mislim da je prirodno da ja, Jovan Divjak, govorim o sebi, a pročitat će neko od mojih bliskih prijatelja koji budu kuražni da bez jedne suze emotivno pročitaju moje obraćanje.

Na sahranama /dženazama obraćanje je počinjalo – bio je dobar čovek. E, to kakav sam bio, to vi ovde prisutni znate. I ovakav i onakav, ali siguran sam da sam bio moralan i pošten čovek u najlepšem smislu reči. Naravno i skroman.

Tako sam odgojen u porodici majke Emilije i oca Dušana. Tako smo supruga Vera i ja odgajali Želimira i Vladimira. Vrhunac u životu doživeo sam u izjavi unuka Gregora koji je napisao: ‘Deda, ponosan sam na tebe’.

Rođen u jednoj beogradskoj bolnici 1937, a životni put sa roditeljima vodio me iz sela Šuvajići na obali reke Dunav pored Smedereva, do sela Jablanica (Bosanska Krupa), gde je otac bio učitelj i rođena sestra Nada 1940.

Otac je službovao u Rumuniji (Rumski Banat), od 1941. do 1944. u Beloj Crkvi i Bosanskoj Krajini, gde sam počeo osnovnu školu. Malu i veliku maturu završio sam u Zrenjaninu od 1950. do 1959. Majka hrabrosti se razvela i veoma teško izdržavala tročlanu porodicu. Uputila me na Vojnu akademiju u Beograd jer mi nije mogla plaćati studije.

Službovao sam u Titovoj gardi u Beogradu, godine proveo na školovanju u vojnoj školi u Parizu, a u Sarajevu sam bio na službi od februara 1966. godine. Završio sam komandno-štabnu akademiju i ratnu školu, dok sam obavljao dužnost komandanta pitomačkog bataljona, nastavnika taktike i načelnika katedre taktike u Školskom centru u Kasarni Maršal Tito u Sarajevu.

Od periodu od 1984. do 1989. obavljao sam dužnost komandanta Teritorijalne odbrane okruga Mostar, a od 1989. do 1991. komandanta Teritorijalne odbrane okruga Sarajevo. Da se pohvalim, ocenjivan sam visokom ocenom za obavljanje ovih dužnosti.

Od 8. aprila 1992. nalazim se na dužnosti operativca zamenika komandanta TORBiH i na raznim funkcijama u štabu Oružanih snaga Republike BiH bio sam do 1. marta 1997!

Dragi pripadnici Armije BiH,

Na vama je da sudite kakav sam bio kao vojnik, profesionalac, čovek, saborac – takvog me zapamtite i pričajte vašim najbližim. To je najčasniji period u mom profesionalnom životu.

Veoma cenjeni pripadnici Armije RBiH, budite ponosni na vaš doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine u istorijskim granicama i očuvanju građanske i sekularne višebrojne zajednice. Na tim temeljima odgajajte vaše porodice.

Nikome ništa nismo oduzimali ili sprečavali da poseduje svoje.

Najvrednije u proteklih 27 godina je što smo zajednički pomogli u obrazovanju dece i mladih BiH putem stipendiranja, studijskih i obrazovnih putovanja u 18 država Evrope, letovanja, ekskurzija za decu žrtve rata, decu s invaliditetom, decu sa posebnim potrebama i mlade iz entiteta Republika Srpska. Njih 7.300 dobilo je stipendije, više od 4.500 je letovalo i zimovalo.

Hvala svim korisnicima udruženja koji su preuzeli zrnce znanja od Mersihe, Meline, Mehe, Ede i mene u četvrt veka.

Mlad čovek koji je potpuno obrazovan i odgojen može biti koristan sebi, porodici i društvenoj zajednici. Uzmite ono dobro što ste naučili i dobili u “kući ljubavi”, a ono što ne smatrate dobrim – odbacite. Hvala vama mladima što postaste samostalni, porodični ljudi i uspešni u profesiji.

Drage Sarajlije, pola stoleća života među vam – od komšija, mog frizera, krojača, prodavača i prodavačica u prodavnicama, na pijacama, prodavača novina, pa do vas koji radite u institucijama kulture, umetnosti, sporta – ogromno hvala – bio sam jedan od vas, sa vama, i u sunčana i u kišna vremena. Nema boljih ljudi, osim ponekog, s kojima smo supruga Vera i ja imali najtopliju komunikaciju. Hvala vam.

Dani života u Sarajevu su bili dani ljubavi, međusobnog poštovanja i uvažavanja.

Izvinjavam se ako sam nekoga, nikada s namerom, povredio. Halalite mi, kako se to kaže na ovim prostorima.

Pustio sam suzu, trenutak nego sam sklopio oči. Pustite i vi sada.

Neka mi je sretna bosanska zemlja sa ljubavlju koju nosim sa sobom.

Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac sa dna kace

Borimo se!