foto Adrijana Vidić

RegionElle: Adisa Busuladžić

godina rođenja autorice: 1967.

Seks i rat
(L'amour à la guerre)

Kraj je maja 1992. godine. Učestalost eksplozija u neposrednoj blizini natjerala nas je sve u atomsko sklonište. Atomska skloništa su rijedak luksuz u zgradama u centru Sarajeva. Tek mali broj stambenih jedinica ima tu vrstu zaštite. Zgrada s atomskim skloništem u ratom zahvaćenom Sarajevu ekvivalent je rezidencijalnom kompleksu s unutarnjim bazenom i spa centrom u nekom mirnom, sretnom gradu.

Pozicija zgrade i njeno atomsko sklonište glavni su razlog što se nas osmoro novinara, zaposlenih u različitim redakcijama, prišlepalo dvojici naših kolega u njihovom iznajmljenom stanu, pretvorivši ga u kolektivno ratno dopisništvo, gdje smo svi zajedno radili i živjeli.

Rade je dvadesetosmogodišnji elektro-inženjer. Živi u istoj zgradi, sa roditeljima. Njihov je jedinac. Radi u Energoinvestu, koji u to vrijeme još uvijek izvodi unosne i kompleksne infrastrukturne radove u Libiji, Kuvajtu, Iraku i Egiptu.

Prije nego što su srpski nacionalisti sa svojom artiljerijom opkolili grad i počeli neselektivno granatiranje, po gradu se pričalo da su kuriri Srpske demokratske stranke (SDS) – sasvim neadekvatno ime za stranku militantnih srpskih šovinista! – dobili zadatak da upozore sve sarajevske Srbe na užas koji će uslijediti.

Nagurali su u njihove poštanske sandučiće pismo upozorenja i savjete da spakuju stvari i što prije napuste grad. Prije nego što su otišli, neki sarajevski Srbi upoznali su svoje komšije nesrpske nacionalnosti sa sadržajem pisma koje su dobili. Neki nisu – samo su poslušali naredbu SDS-a i preko noći nestali iz stanova.

Mora da su kuriri SDS-a preskočili poštansko sanduče Radetovih roditelja – ili su ti tihi, fini ljudi uradili ono što je veliki broj sarajevskih Srba učinio: pročitali i odmah bacili pismo procijenivši da se radi o bolesnom nacionalističkom lupetanju. Nisu imali pojma da će se samo mjesec dana kasnije naći u užasnoj agoniji, koju tada više nisu mogli ni podijeliti sa svojim komšijama nesrbima. Njih su sada s okolnih brda granatirali njihovi sunarodnjaci, dok su dolje, u gradu, bili izloženi sumnjičavim pogledima i narastajućem bijesu velikog broja svojih sugrađana Muslimana i Hrvata, od kojih su mnogi jedva čekali da sve svoje frustracije zbog svega što se dešava iskale na prvom Srbinu kojeg vide.

Sarajevski Srbi koji su ostali pod opsadom uglavnom su se pretvarali da ne primjećuju sve suptilne promjene u ponašanju svojih komšija prema njima.

Radetov otac je bio naročito dobar u tome.

Bilo je nečeg izrazito umirujućeg i dostojanstvenog u načinu na koji se taj visoki mršavi profesor matematike u svojim kasnim pedesetim kretao po skloništu. S vremena na vrijeme pognuo bi svoju proćelavu glavu da sa blagim, dobroćudnim osmijehom proprati kakvu žučnu diskusiju. Uvijek se držao po strani u toku takvih rasprava među komšijama. Uzeo bi učešća u razgovoru samo ako je mogao dodati nešto umirujuće i ohrabrujuće. Usred ponižavajuće situacije u kojoj smo se iznenada obreli, a koja nam je svima izjedala živce, Radetov otac nikad nije pokazao gubitak duševne ravnoteže.

Nisam primijetila da se Radetovu majka ikad uključila u te besmislene, prazne razgovore. Sa svojom sijedom kosom uredno skupljenom u punđu i sivim šalom elegantno obmotanim oko ramena sjedila je na klupi stalno nagnuta u Radetovom pravcu i svojim prodorno plavim očima zabrinuto promatrala svoga jedinca.

Tako ukočena, nepomična i potpuno nijema podsjećala je na okamenjenu statuu postavljenu kao ukras na uličnoj klupi u umjetničkom kvartu neke zapadnoevropske metropole. Da nije bilo njenih teških uzdaha koje je pogledajući u sina povremeno ispuštala, mi ostali ne bismo ni znali da je živa.

“Prije dva mjeseca sam odbio posao koji mi je Energoinvest ponudio u Iraku”, priznao je Rade jednom prilikom preda mnom i mojim kolegama, dok smo bespomoćni i nesretni sjedili u skloništu dijeleći posljednju flašu nekog žestokog pića iz kućnog bara Radetovog oca.

“Mama me preklinjala da ne idem, nije joj se svidjela ideja da idem u Irak nakon svega što se tamo desilo prošle godine. A vidi u kakvom sam sad sranju… Sad me već danima moli da bježim gdje god, samo što dalje odavde. Ali sad ne mogu… Sad sam zaglavio. Nemam kud!”

Rade puši cigaretu za cigaretom i nervozno se vrzma oko glavnog ulaza u sklonište, pretvarajući se da ne čuje česte podrugljive komentare svojih komšija:

“Treba da ide napolje da brani grad! Šta on radi ovdje? Što se krije s nama u ovom skloništu? Nije pošteno… A momci njegovih godina ginu braneći grad od četnika…”

Svi su se navadili na Radeta u namjeri da ga istjeraju iz skloništa i pošalju ga da ubija srpske nacionaliste: tako bi dokazao da je s nama, a ne s onima koji s okolnih brda pucaju na grad. Kao da njegovo fizičko prisustvo s nama u skloništu nije predstavljalo ama baš nikakav dokaz.

A to što se niko od tih što su govorili Radetu iza leđa nije pridružio braniteljima Sarajeva iako su i oni bili vojno sposobni muškarci Radetovih godina – za to su imali bezbroj objašnjenja, od validnih do krajnje besmislenih.

“Uh, kako bih sad izišo da se borim s četnicima, al’ imam ženu i malo dijete”, važno veli jedan od njih.

“Ja otišo do Štaba Teritorijalne odbrane da se priključim… Rekli mi nema dovoljno pušaka i municije…”, dodaje drugi.

“Branitelji su očajno naoružani. Čekaju da borac pogine ili da bude ranjen da bi ih zapala puška. E, ja neću da budem topovsko meso!”, odlučno će treći.

“Ja sam prije neki dan povrijedio skočni zglob, ne mogu potrčat…”, priključi se sljedeći.

“A ja sam novinar… nisam ti ja za puške…”, dobaci jedan od mojih kolega.

Ja stalno gledam u Radeta i ne želim da ikuda ode. Sa velikim plavim očima i visokim jagodicama svoje majke, a visok i vitak kao otac, Rade je bez sumnje najzgodniji primjerak muškog roda na kojem mogu odmoriti oči od turobne sive unutrašnjosti atomskog skloništa.

Znam da Rade ima djevojku, koju je u posljednjem času i u velikom stilu ispratio za Beograd zadnjim JAT-ovim avionom iz Sarajeva i s kartom koju joj je lično kupio.

Zahvalna sam joj što ga je ovdje ostavila. Mogu svojim gladnim očima neometano da pasem tog ljepotana.

Iz noći u noć sjedimo u mrklom mraku atomskog skloništa, stisnuti kao sardine na drvenim klupama. Uglavnom smo tihi i zamišljeni, a naša čula okupirana zvucima eksplozija, teške puščane paljbe i vijestima o civilnim žrtvama u raznim dijelovima Sarajeva koje dolaze iz radio-prijemnika postavljenog na policu iznad klupa.

Čujemo da radio-voditelj kaže: “Sarajevo ostaje bez struje i tekuće vode”. Sredovječna žena glasnim uzdahom prekida tišinu u skloništu : “Evo već dvadeseti dan…”, izusti zlovoljno i rezignirano. Na tu njenu rečenicu začuše se samo novi uzdasi.

Još nismo izgubili potrebu da brojimo koliko je dana prošlo otkako nemamo ni struje ni vode – jasan pokazatelj da smo tek na početku 1.425 dana duge opsade Sarajeva.

Nakon što su iz sebe izbacile dovoljnu količinu depresivnih predviđanja, brbljive starije žene ogrnuše se dekama i vunenim šalovima i zadrijemaše uz zvuke neprestanih detonacija. Ostali su budni. I šutljivi.

Rade iznenada prekinu svoj nervozni hod po skloništu i sjede pored mene. Isprva nisam ni znala da je to baš on. Osjetila sam samo čvrstu, dlakavu podlaktica koja dodiruje moju. Onda su nam se prsti slučajno isprepleli dok smo se onako sjedeći pomjerali da napravimo mjesto za još jednu osobu na klupi.

“Uh, pardon… Izvinite!“, rekoh i zbunjeno se zakikotah.

“Ništa… U redu je!”, progovori Rade svojim dubokim glasom.

Nakon par sekundi osjetih na svom obrazu njegov dlan kojim mi glavu lagano vuče u pravcu svoje. Dah mu miriše na tek ispušenu cigaretu, čiji je opušak maloprije patikom zgnječio na betonskom podu. Onda mi lice obuhvati s obje ruke i odlučno ga privuče tik uz svoje. U mrklom mraku i dalje ne uspijevam razaznati niti jedne crte njegovog lica, ali sam, svejedno, instinktivno zatvorila oči i blago nagnula lice ustranu kako bih osigurala njegovim usnama da se bezbjedno spuste na moje a da nam se nosevi ne sudare.

Tek što su naši jezici započeli lagani kružni ples u mojim ustima, začu se kako neko kreše upaljač.

Plamen iz upaljača suknu ka vrhu cigarete i pretvori ga u tinjajuću lopticu, osvijetlivši usput i naša lica, spojena u strasnom francuskom poljupcu.

Iz raznih dijelova skloništa začu se prigušen kikot, a Rade i ja odmah razdvojismo glave, uspravismo i prislonismo leđa uza zid, a na lica vratišmo izraz paćenika.

Mada nas je ponovo obavio mrkli mrak, i Radeta i mene je stid da nastavimo s javnim ispoljavanjem uzajamnih emocija.

Doduše, više nas je stid zbog toga što smo uhvaćeni „u po frke“ nego zbog blama koji je naš poljubac izazvao. Oboje smo u svojim dvadesetim i u turobnim trenucima granatiranja, obostrana privlačnost je ono što nas dvoje u skloništu najviše pogađa. Ne znamo šta da radimo.

Srećom, neko stariji i iskusniji sažalio se na nas i ponudio nam pomoć.

Komšija Sveto presreo je sutradan Radeta na stepeništu, zazveckao ključevima ispred njegovih očiju i rekao mu, namignuvši:

“Ja se jedino u skloništu osjećam bezbjedno i tamo jedino mogu da spavam. Moj stan je preko noći prazan. Ako se vi, djeco, ne plašite da vam granata uleti u stan, slobodno ga koristite.”

Sveto je razveden šezdesetogodišnjak. Živi sam u prostranom stanu. I on je jedan od onih koji nisu ozbiljno shvatili upozorenje SDS-a. Ali, kao penzionisani oficir JNA potpuno je svjestan smrtonosnog učinka artiljerijske vatre kojoj smo izloženi. Plaši se gtanata i oprezan je kao i svi ljudi njegovih godina.

U ranim danima opsade mladi su mislili da su stariji ljudi prave panične kukavice. Suočeni sa smrtnom opasnošću, stariji su gledali kako da sebe što bolje zaštite da bi preživjeli, dok smo mi, mladi i bez iskustva, to masovno ismijavali. Suočeni sa izazovima i nevoljama opsade, granatiranja i snajperske vatre, svi mi u svojim dvadesetim i tridesetim godinama preko noći smo se pretvorili u napaljene izazivače sudbine.

Najveća nam je briga bila kako da zadovoljimo tu goruću želju puti kad god se ukaže prilika, da s nekim spojimo usne, ruke, noge i reproduktivne organe – a sve zbog realnog straha da već od sljedećeg momenta, sata ili dana to više nikad nećemo biti u stanju učiniti niti ispuniti svoju žudnju…

Čim smo ušli u Svetin stan, Rade je upaljačem potražio svijeću. Upalio je prvu koju je ugledao u hodniku i odmah se vratio meni shvativši da je već izgubio previše vremena na nebitne stvari. Podigao me s lakoćom uvis i polegao u čvrsti zagrljaju svojih ruku.

“Iiiijjj…”, ciknula sam oduševljena visinom na kojoj sam se našla. Okačila sam se svom ljubavniku spremno o vrat i strasno poljubila njegove divne usne.

Nakon tog prvog talasa strasti, sa dva para očiju sada u istoj ravni, Rade i ja krenusmo pretraživati uredni, mada oskudno namješten Svetin stan. Vlasnikov vojnički duh jasno se ogledao u načinu na koji je namjestio stan: sve je bilo poredano pod konac, ali s vidnim nedostatkom delikatnog dodira neke brižne ruke, što se najbolje ogledalo u ružnom tapacirungu jedine stolice za trpezarijskim stolom i usamljene fotelje u dnevnoj sobi.

Budući da očigledno nije gubio vrijeme na detalje koji su meni odvratili pažnju, Rade je prvi primijetio kauč na izvlačenje. Nestrpljivo me spustio na njega. Počeli smo se svlačiti.

Oko nas su fijukale granate. Čulo se da eksplodiraju u blizini. Drveni okviri na sobnim prozorima tresli su se sa svakom detonacijom. Stakla na prozorima već su se ranije sasula od granatiranja, a umjesto stakla na prozorske okvire bio je pričvršćen najlon. Svakog je trenutka kakav projektil mogao pasti tu, ispod prozora, i njegovi geleri uletjeli bi u sobu u kojoj smo bili. Pomisao da nas u svakom trenutku može raskomadati granata dok se prepuštamo strastima koje vode ka rasturajućem orgazmu garantovala je maksimalnu obostranu napaljenost.

Oboje smo bili sasvim svjesni činjenice da vodimo ljubav suviše blizu smrti. Valjda smo se upravo zato oboje toliko trudili da od svakog strastvenog spajanja napravimo veličanstven čin, a ako preživimo – i sjajnu uspomenu.

U tim trenucima prelijepu šarenu slagalicu koja je oslikavala etničku i religijsku raznolikost Bosne i Hercegovine u moru jednobojnih evropskih država-nacija bacali su na zemlju i nogom rasturali u stotine komadića zli hiroviti psihopati koji su namjerili da je prefarbaju i preslože po svojoj mjeri. A Rade i ja ličili smo na ona dva odgovarajuća komadića koja i dalje leže čvrsto spojena na kauču dok ostali komadići slagalice lete svuda po sobi.

*

Rade je bio svjestan da neće moći još dugo izbjegavati mobilizaciju.

Početkom juna dobrovoljno se prijavio u rezervni sastav policije. Smjenjivao se sa ostalim rezervnim policajcima koji su čuvali zgradu Okružnog suda u Sarajevu.

Jednom sam na povratku s novinarskog zadatka slučajno naletjela na njega dok je bio na straži. To junsko popodne bilo je iznenađujuće tiho. Rade je sjedio sam na ćošku iza zgrade Suda klateći se na drvenoj školskoj stolici. Nosio je levisice, adidaske i majicu kratkih rukava s legitimacijom bosanske rezervne policije prikačenom o prsa, i po tom se detalju razlikovao od civila slučajnih prolaznika. Na krilu mi je ležala puška.

Prikrala sam mu se s leđa, zagrlila ga i naslonila svoj obraz na njegov:

“Hej, gos’n policajac”, šapnula sam mu u uho šaljivo i poljubila ga u vrat. “Zar nemaš ničim boljim da me braniš?”

Nasmiješio se kiselo pogleda uprtog u pušku prije no što ju je nakratko podigao ispred sebe:

“Eh! Pogledaj ti ovu stvar! Pa, ovo je stvarno patetično! Da nas s ovim odbranim od granata i snajpera?!”

Stajala sam pored njega u tišini, nemoćna da smislim riječi utjehe.

Dobro sam poznavala tu pušku: M-48. Prepoznala sam je po zaobljenoj ručici za repetiranje i po drvenom kundaku. Generacije jugoslovenskih srednjoškolaca morale su napamet naučiti njene dijelove, vježbati sastavljanje i rastavljanje puške i pucati iz nje – sve u okviru časova opštenarodne odbrane. Budući da su posjedovale krajnje upitnu borbenu efikasnost, ove puške ostavljane su u opštinska skladišta oružja i municije i odatle su vađena samo prilikom inspekcije ili povremenih vježbi jedinica Teritorijalne odbrane (TO).

Kada je u septembru 1991. godine Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija uveo potpuni embargo na uvoz i promet oružja na cijeloj teritoriji nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Jugoslovenska narodna armija (JNA) već je srpskim nacionalistima bila predala znatan dio svojih tenkova i teške artiljerije, što im je omogućilo brzo napredovanje na svim frontovima.

Kad su naoružani srpski nacionalisti krenuli u rat protiv nove nezavisne države Bosne i Hercegovine, sve što je Vlada BiH imala na raspolaganju bile su zastarjele puške i pištolji iz opštinskih skladišta Teritorijalne odbrane.

„Ovo ti je oprema za vojnika-igračku, a ja ovdje stojim ko glineni golub…”, procijedio je Rade s gorčinom, pogleda prikovanog za pušku. S mojim rukama oko vrata nastavio je da nasred prazne sarajevske ulice iz sebe izbacuje svoj nagomilani jad sve do trenutka kad ga je prekinuo zvuk eksplozije u daljini.

“Hajde, mala, bježi kući! ”, naredio mi je u maniru pravog policajca.

Odmah sam krenula.

“Čuvaj se!”, okrenula sam se da mu dobacim čim sam pretrčala preko ulice.

“I ti se čuvaj!”, uzvratio je.

“Vidimo se večeras!”, čula sam ga kako dobacuje u mom pravcu.

“Obećavaš?”, viknula sam glasnije jer se razdaljina između nas povećavala dok sam trčala.

„Obećavam!!”, proderao se u mom pravcu da nadjača zvuk sve bližih eksplozija.

Nova kiša artiljerijskih granata počela je pljuštati po Sarajevu.

(iz romana Seks i rat, uskoro u štampi)

RegionElle


Šehić: Grad, mržnja i mučenik
Szymborska: Pod istom zvijezdom
RegionElle: Radmila Karlaš