U dosadašnjem toku ruskog rata protiv Ukrajine pobjednica je, čini se, Turska predvođena predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom, pobjednica na strateškom planu i u kontekstu globalnih političkih odnosa, s konkretnim i važnim diplomatskim uspjehom koji se očituje u izvozu žitarica iz Ukrajine. Erdoğan se krajem prošlog tjedna susreo s Vladimirom Putinom drugi put u razmaku od dvadesetak dana. Osim o nastavku operacije izvoza ukrajinskog žita, satima su razgovarali o jačanju ekonomskih i energetskih veza između dviju zemalja, o daljnjem izvozu ruskog plina u Tursku i preko turskih plinovoda dalje u Europsku uniju, o uspostavljanju čvršćih veza u području bankarstva i financija… Tokom prethodnog sastanka u Teheranu, u društvu iranskog predsjednika Ebrahima Raisija, razgovarali su o situaciji u Siriji gdje Rusija i Iran podupiru vlast Bašara al-Asada, dok Turska daje podršku pobunjenicima protiv te vlasti, i o stanju u Libiji, gdje Rusija i Turska, također, podržavaju dvije suprotstavljene strane, no izbjegavaju izravnu konfrontaciju.
Turska, podsjetimo, nije uvela nikakve sankcije Rusiji, niti to kani učiniti, a još uvijek nije ratificirala ni pristupanje Švedske i Finske NATO-u jer čeka da Šveđani ispune preuzete samoponižavajuće obaveze u pogledu progona kurdskih političkih aktivista te da Sjedinjene Države formaliziraju odobrenje za prodaju američkih borbenih aviona F-35 Turskoj, koja ima drugu najsnažniju vojsku unutar NATO-saveza. Mogućnost te kupovine bila je blokirana nakon što je Turska nabavila ruski protuzračni sustav S-400. Istovremeno, Turska prodaje Ukrajini moćne borbene dronove Bayraktar, što Putinu očito nije preveliki problem u odnosu na sve ono što dobiva ovakvim pozicioniranjem Turske prema napadu Rusije na Ukrajinu. A dobiva, najblaže rečeno, aktivnu naklonost jedne važne članice NATO-a i države koja trenutno raspolaže efikasnim polugama ucjenjivanja europskih zemalja: em može znatno otežati opskrbu plinom, em može opet pokrenuti migrantske valove prema bogatijim članicama EU, em može dodatno produbiti neslogu u NATO-u na pitanju prijema Švedske i Finske. Da, Ukrajini i svijetu jako koristi uloga Turske u omogućavanju izvoza žitarica, no Rusija zasad neusporedivo više profitira od Erdoğanovog vanjskopolitičkog hoda po rubu i testiranja granica američke pragmatičnosti i popustljivosti.
Zapad, međutim, uglavnom šuti i drži skrštene ruke na Erdoğanovo prorusko soliranje i korištenje rata u Ukrajini za širenje svog ekonomskog i političkog utjecaja u regiji, pa i šire od regije, kao i za pokušaj popravljanja gospodarskog stanja u samoj Turskoj. Ondje inflacija doseže stopu od oko 80 posto, a predsjednik Turske ne dozvoljava povećavanje bankovnih kamata kao uobičajenog sredstva suzbijanja visoke inflacije. Tvrdi da bi povećanje kamata osiromašilo siromašne i uvećalo imovinu bogatih, pa rješenje nastoji pronaći u izravnim investicijama Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata te novcu koji bogati Rusi više ne mogu plasirati u zapadnim zemljama. Ovaj moment naročito je važan s obzirom na to da Tursku za desetak mjeseci čekaju izbori na kojima Erdoğan, nakon punih dvadeset godina što premijerske što predsjedničke vladavine, ide po još jedan petogodišnji mandat, a njegovo biračko tijelo u velikoj mjeri čine ljudi iz siromašnih društvenih slojeva. Tek posljednjih dana pojedini zapadni mediji počinju objavljivati negodovanja anonimnih sugovornika iz američke administracije u pogledu turskog odnosa prema Rusiji. Počinje se uvijeno spominjati mogućnost nekog oblika sankcija protiv Ankare, ali to je na vrlo dugačkom štapu. Europskoj uniji, pak, ne pada na pamet da poteže pitanje Turske, jer bi to zaoštravanje rezultiralo još većom ekonomskom i energetskom neizvjesnošću u mjesecima što dolaze.
“Turska ima svoje strateške interese i u tim interesima je da igra ulogu ravnopravnog partnera i Rusije i Ukrajine. Odnosno, za Tursku nije kontradiktorno to što isporučuje bespilotne letjelice Bayraktar Ukrajini ili, na primjer, Azerbajdžanu u sukobu u Nagorno-Karabahu, gdje također postoje izvjesne kolizije s ruskim interesima. Ili, pak, protivnicima Rusije u Siriji ili Libiji, dok istovremeno kupuje ruske sustave protuzračne obrane S-400 i dozvoljava ruskoj kompaniji Rosatom da izgradi nuklearnu elektranu u Akuju u Turskoj, ili to što kupuje ruski plin. Dakle, postoji niz faktora koji se na prvi pogled čine kontradiktornima. Ali Turska uspijeva održati balans između Rusije i Zapada”, kazala je za Deutsche Welle Marina Vorotnjuk, stručnjakinja za regiju Crnog mora na Kraljevskom institutu u Londonu. Vorotnjuk je dodala: “Mnogi često kažu da postoji kemija između Erdoğana i Putina, dva autoritarna lidera koji imaju određeni stil rukovođenja i mogu tražiti rješenja za određena konfliktna pitanja na najvišoj razini – vrlo često povjerljivo, kako kažu. Ali svjesni smo da se ovdje sigurno ne radi o povjerenju, već o izvjesnom poštivanju interesa druge osobe. I to poštivanje im omogućava da dijele zone utjecaja u regiji, uključujući i Crno more.”
Turska, kako kaže Vorotnjuk, uspijeva održati balans između Rusije i Zapada, ali to je, ipak, u manjoj mjeri rezultat Erdoğanove političke i strateške vještine, koliko god bilo jasno da turski predsjednik ne bi dvadeset godina vladao jednom demokratskom državom, uza sve manjkavosti te demokracije, da nije politički talentiran i da nije okružen ljudima koji razumiju politiku. Ovdje se prije radi o slabljenju zapadne moći, o tome da Turska danas može igrati ovakvu igru zbog toga što shvaća da Sjedinjene Države i ostatak zapadnog svijeta više nisu globalno dominantni kao prije petnaest ili trideset godina. Turska je danas Zapadu važna barem jednako koliko je Zapad važan Turskoj i Erdoğan naprosto iskorištava tu situaciju, razumijevajući da brojnost stanovništva, snaga vojske i geografski položaj čine Tursku i poželjnim saveznikom Istoka, koji je daleko od negdašnje globalne inferiornosti. Naravno, ne iskorištava situaciju samo u interesu Turske, nego i s ciljem svog ostanka na vlasti, što je iz Erdoğanove perspektive – jedno te isto.