Ovo nije pozorišna kritika. Dnevnički je zapis o jednom događaju i noći koju treba zapamtiti, zapis o pričanju priče, o patnji, o vlasti, o djeci.
Bertolt Brecht: Kavkaski krug kredom
režija: Paolo Magelli
adaptacija teksta i dramaturgija: Željka Udovičić-Pleština
scenografija: Mirna Ler
kostimografija: Lejla Hodžić
muzika: Arturo Annecchino
dizajn svjetla: Moamer Šaković, Paolo Magelli
asistent režije: Emin Hajrić
asistentica dramaturgije: Džejna Hodžić
asistentica scenografije: Mirzada Kobilić
suflerka: Esmeralda Abdijević
producenti: Izudin Bajrović, Ermin Sijamija, Nihad Kreševljaković, Dino Mustafić
Kavkaz je oblast na granici između Evrope i Azije, mjesto gdje su se doticala tri velika carstva: Otomansko, Rusko i Perzijsko. Na istoimenom brdu okovan je Prometej. Svaka sličnost sa stvarnim, i bliskim nam zemljama, plod je mašte Paola Magellija i ansambla Narodnog pozorišta koji su pred nama iscrtali „Kavkaski krug kredom“.
Iscrtan je mirnom i preciznom rukom, a ogoljene plohe i glumačka lica pred nama oživljavaju kao trodimenzionalna Guernica. Neiskusnom oku ostaju nevidljive konture ljudskog lica u bolnom grču, ali pažljivi gledalac osjeća umjetničko pobratimstvo između reditelja Magellija i Pabla Picassa.
Scena je prekrivena gumenim đonovima, ostacima čizama, kosturima obuće koji podsjećaju na sve one odsutne, nevidljive… U jednom trenutku sa scene se u publiku spušta oštar miris spaljene gume, ne uspijevam vidjeti tragove dima, ne shvatam na koji način je reditelj ukrotio miris, izrežirao smrad. Poslije predstave, prijatelj glumac mi priča kako su slučajno ispustili jednu čizmu te je ostala naslonjena na reflektor.
Guma se topila od vrućine, ali su na vrijeme to primijetili i spriječili moguću nesreću. Slučajnost? Ne. Ta guma je smrdila baš kao one cipele koje sam u zimu 1992. godine bacao u peć gladnu rijetkih drva. Miris me iz sale Narodnog pozorišta vratio u opkoljeno Sarajevo i razbistrio sliku pred mojim očima. Zapaljena guma je mom umu postala ono što je kokain bio mozgu Sherlocka Holmesa. Elementarno, dragi moj doktore Watson.
Sjetio sam se i dnevnih novina koje sam listao dan prije no što ću doći na predstavu i pogledati Brechtovu priču o ženi koja gonjena strahom zaboravi vlastito dijete. Na naslovnoj stranici je bio tekst o čovjeku koji je sa balkona porodične kuće bacio svoje četvoro djece. Slučajnost? Ne, naravno. Svijet je „aktuelno mjesto“, i prati Brechtovu dramaturgiju. Kažu da je slučajnost način da Bog pokaže svoju prisutnost, a da ostane anoniman. Tokom predstave Paola Magellija Bog se „napričao“ i nemamo pravo hiniti da ga nismo čuli.
Glumački ansambl je, na čudesan i mudar način, „pretopljen“ u cjelinu, zlatarsko-dramaturškim postupkom preobražen u – jedan lik. Svako od njih, ponaosob, dio je tijela, organizma koji diše, kreće se i priča. Ejla Bavčič, Ermin Sijamija, Maja Izetbegović, Ermin Bravo, Vedrana Božinović, zajedno sa ostatkom glumačke ekipe, nisu napravili teatarskog Frankensteina, deformisano tijelo bez inteligencije, već gotovo savršeni organizam čije bilo osjetimo i u najudaljenijem pozorišnom redu.
Željka Udovičić-Pleština, dramaturginja predstave, vrsni je poznavalac „dramske anatomije“; savršen je pomoćnik u „animaciji“ likova. Scenografija Mirne Ler, umjetnice čiji rukopis postaje prepoznatljiv, detaljno je promišljen, nenametljiv, ali i neizostavan element u pričanju Brechtove priče. Zahvaljujući njoj, jednostavna vožnja dječijih kolica preko scene donosi neslućenu napetost, privlači pažnju, uzburkava razum i tjera nas da momentalno mijenjamo vlastitu definiciju „svakidašnjeg“ i „običnog“.
Kažu da je pozorišna muzika „odijelo za priču“; često je neodgovarajuća, prevelika ili prešarena, napravljena da odvuče pažnju, da sama sebi bude svrha, ponekad je od lošeg „materijala“, sa zakrpama, ponekad ukradena, posuđena, suvišna, neuredna… Muzika Artura Annecchina je elegantna, vješto skrojena, bez suvišnih ukrasa, tačno odabrane „boje“, a opet – „casual“. I da, slaže se uz cipele.
Na kraju, moram priznati da se plašim svakog novog Brechta u pozorištu. Njegovi komadi bude strah od nadolazeće nesreće, pa se Bosna, posve logično, čini kao savršeno mjesto za „crtanje kruga“. Paolo Magelli ne ostavlja otvorenim ni krug ni kraj. Ne dozvoljava nam da nagađemo njegov stav, već nudi posve jasno mišljenje i odbacuje dvoumljenje. Njegova predstava završava pozivom na odlazak. Američki holivudski filmovi nerijetko završavaju pored kola hitne pomoći, junak sjedi pokriven ćebetom (što je prvi „lijek“ protiv stresa?!) i izgovara zadnju repliku: „Let's go home!“ A „home“ je ono mjesto kojem se vraćaju „sretni Amerikanci“ i gdje je sigurnost.
Naši domovi su, zna Paolo Magelli, najnesigurnija mjesta na planeti. Zato bježimo, što dalje, ponekad i iza planina na kojima okivaju Prometeje. Ni vlastitim majkama ne vjerujemo. Prije konačnog bijega dođite u Narodno pozorište i pogledajte „Kavkaski krug kredom“. Elementarno, dragi moji Bosanci i Hercegovci.