Scientia ancilla iustitiae

Nekim od problema prisutnih u pravnom procesiranju utuživih oblika propagande (bilo da su formulirani kao “ratnohuškačka propaganda”, “govor mržnje i diskriminacije”, “zagovaranje genocida”, “poticanje na zločine” i sl.) možda je najsvrsishodnije pristupiti upravo iz perspektive doprinosa koji takvom postupku može pružiti nauka – ili iz perspektive razloga za odsustvo takvog doprinosa.

U istražnim radnjama i sudskim procesima u ime nauke govori ekspert koji ima status forenzičkog stručnjaka. Kolokvijalno, podučeni industrijom zabave, mnogi pod tim pojmom podrazumijevaju one koji na mjestu zločina prikupljaju tragove koji mogu voditi identificiranju počinioca: “skidaju” otiske prstiju, pronalaze vlas kose čija će analiza identificirati njenog vlasnika, uzimaju sa poda uzorke pijeska sa cipela nepoznatog posjetioca, određuju putanju smrtonosnog zrna i zaključuju o mjestu njegovog ispaljenja i sl. Za neke, ti sakupljači tragova su tek kriminalistički tehničari, a forenzičarem će radije nazivati onog starijeg gospodina sa pomalo bizarnim osjećajem za humor, koji pregleda tijelo nesretne žrtve i na licu mjesta istražiteljima saopštava svoja zapažanja. Šta je prva laička asocijacija sa zvanjem forenzičara ovisi u velikoj mjeri o našoj omiljenoj televizijskoj seriji koja nas je informirala o tome čime se bave ljudi tog zvanja. Oni malo pažljiviji primijetili su da tu ne postoji uočljiva saglasnost, izuzev da su uvijek u pitanju zanimljivi i vrlo pametni ljudi. Pogledamo li neke od svjetski najpopularnijih televizijskih serija onog žanra u kojem forenzički stručnjak ima stalno i istaknuto mjesto, uočićemo da je u seriji Bones glavna junakinja Temperance Brennan predstavljena kao “forenzička antropologinja”, u različitim sezonama serije CSI (Criminal Scene Investigation) pojavljuju se čak dvojica forenzičara, Gil Grissom koji je forenzički entomolog (ekspert za insekte) i D. B. Russell kao forenzički botaničar, u kultnoj seriji The X-files Dana Scully je forenzička patologinja, Dexter Morgan iz serije Dexter je forenzički stručnjak za analizu tragova krvi, dok je Sherlock Holmes u seriji Sherlock (i ne samo u njoj!) forenzički ekspert za… za sve. Kad smo već kod nabrajanja, nećemo zaboraviti ni nezaboravni lik Abigail Beethoven Sciuto poznate kao “Abby” u seriji NCIS (Naval Criminal Investigative Service), darkerice gotičkog opredjeljenja koja je ujedno forenzički ekspert za balistiku, analizu digitalnih podataka, DNK i možda još nešto što smo propustili. Tom fiktivnom liku dali smo izdvojeno mjesto samo zbog toga što je glumica Pauley Perrette, prije nego što se odlučila da stane pred kamere, studirala na školi kriminalističkih znanosti John Jay u New Yorku pripremajući se za karijeru forenzičara. Na koncu je, uz svoje kolege glumce i glumice koji su se proslavili sličnim ulogama, postala jedan od globalno prepoznatljivih likova koji oprimjeruju forenzičke stručnjake. U toj istoj javnosti, prema prirodi stvari, praktično je nepoznato ime Henryja Chung-Yu Leeja, pravog forenzičara čija ga ekspertiza u preko 6.000 kriminalnih slučajeva čini, prema mišljenju poznavalaca, jednim od najuglednijih među njegovim savremenim kolegama.

Činjenica da se pridjev “forenzički” pojavljuje uz prepoznatljivo ime neke nauke (entomologija, botanika, patologija itd.) ukazuje da “forenzika” ne označava, u uobičajenom smislu, neku posebnu nauku i “forenzičare” kao njene praktikante, nego specifičan oblik primjene nauke i njenih metoda za potrebe pravosuđa. Tako bi se dalo zaključiti da bitna razlika između “normalnog” naučnika i onog koji je osposobljen da obavlja funkciju forenzičkog eksperta (u nekoj naučnoj oblasti od interesa za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica) leži, uz ostalo, i u sposobnosti ovog potonjeg da svoje nalaze saopšti na način koji će biti jasan i razumljiv i onima koji nisu specijalisti u tom području, bilo da je riječ o istražiteljima, građanskoj poroti, sudiji ili sudskom vijeću. Praktično, bilo koja nauka može biti određena kao “forenzička” ukoliko postoji potreba za znanjem koje ona nudi u cilju rješavanja kriminalnih slučajeva [401]. Takvo viđenje naglašava svaka popularna definicija forenzičkih nauka, ukazujući da unutar korpusa naučnih disciplina postoji podskup onih koje imaju svoju kriminalističku primjenu.

Promjene u članstvu porodice forenzičkih nauka dešavaju se u skladu sa promjenama u svijetu oko nas – podjednako kako se mijenjaju društvena zbilja i tehnologija koja je prati, mijenja se i karakter kriminalnih djela a otuda i potreba za specijaliziranim naukama koje mogu dati svoj doprinos u utvrđivanju pravno relevantnih činjenica vezanih za takve delikte. Nove naučne discipline dobivaju na značaju, dok neke od starih prepuštaju svoje mjesto drugim jer ne zadovoljavaju rigorozne kriterije savremene nauke. Za neke naučne oblasti danas je teško i zamisliti okolnosti pod kojima bi se pojavila potreba za njihovim forenzičkim doprinosom (npr. forenzička astrofizika), ali je uputno prisjetiti se da je prije svega nekoliko decenija pomisao da će postojati digitalna ili računarska forenzika mogla zvučati bajkovito, kao što bi to bila i ideja o digitalnom novcu, kriptovalutama i nebankarskim finansijskim sistemom. Danas je to izrazito prisutna forenzička disciplina od neprocjenjivog značaja u rješavanju najzamršenijih kriminalnih slučajeva.

S druge strane, čak i površna inspekcija dugačke liste forenzičkih disciplina pokazaće da ideja o skupu nauka među kojima su neke i “forenzičke” usmjerava naše razumijevanje u donekle pogrešnom pravcu. Naime, čini se da bi bilo tačnije reći da među “forenzičkim disciplinama” postoje i one koje pripadaju etabliranim naukama. Ovdje ćemo pod tim pojmom, vrlo lapidarno, odrediti nauku na način kako je to učinio Kenneth B. Clark [150], kao “metod kontroliranih opservacija i verifikacija čiji je cilj smanjenje grešaka koje čovjek može počiniti u posmatranju, prosuđivanju ili logici. Nauka počinje opažanjem i završava empirijskim testiranjem svojih pretpostavki” [149]. Sva naučna znanja su stručna, ali nisu sva stručna znanja formirana u cjelovite naučne discipline. Kada je to slučaj, obično govorimo o specijaliziranim “vještinama i umijećima” ili naprosto “znanju i iskustvu”. Nemali dio forenzičkih disciplina ima upravo takav karakter.

U nekim slučajevima to znanje i iskustvo mogu imati presudniji značaj čak i kada formalno postoje nauke koje se bave nekim od aspekata relevantnim za sporni događaj. U procjeni sklonosti nekog psa da neprovociran napadne čovjeka moguće je zatražiti svjedočenje zoologa, ali mišljenje odgajivača ili trenera pasa (kinologa) biće neuporedivo značajnije. Čak i kada su u pitanju događaji “iz nadležnosti” tzv. egzaktnih nauka, u ekspertnoj procjeni vjerovatnoće da je sa neke značajne udaljenosti, pod datim meteorološkim okolnostima, puščani hitac pogodio svoj cilj mišljenje balističara biće dragocjeno, ali će još informativnije biti svjedočenje profesionalnog snajperiste.

Razliku između znanja koje je derivirano iz kontroliranih eksperimenata, kao karakteristično naučnog metoda, i znanja stečenog akumuliranim iskustvom, u svojoj odluci jedan američki sud (u predmetu Berry v. City of Detroit iz 1994. godine) je obrazložio sljedećom analogijom [387]:

U ovakvim slučajevima bitno je uočiti da empirijsko znanje stručnjaka ne protivrječi postojećim spoznajama formiranim unutar relevantnih naučnih disciplina. Aeronautički ekspert ne može svjedočiti da bumbari zaista uzlijeću u smjeru suprotnom od pravca vjetra, ali može sa aeronautičkog stanovišta obrazložiti da je to najefikasniji način stvaranja uzgona na krilima, što u domenu njegove struke upražnjavaju svi piloti koji uzlijeću sa nosača aviona. Kada nauka protivrječi nenaučnom znanju, postoji teorijska mogućnost da je potrebno izvršiti reviziju neke naučne oblasti, ili da dato znanje pripada oblasti koja u principu nije podložna protokolu naučne verifikacije, ili da se radi o tvrdnjama koje se predstavljaju kao naučne ali nemaju nikakvo realno utemeljenje. Ova potonja “znanja” danas se nazivaju “naučnim otpadom”, junk science (ili trash science), kako ih je 1991. godine nazvao Peter Huber (jedan od osnivača superelitne njujorške advokatske kancelarije impresivnog naziva Kellogg, Huber, Hansen, Todd, Evans & Figel) u svojoj knjizi Galilejeva osveta: naučni otpad u sudnici [357, 637].

U svjetlu ovih distinkcija, korpus forenzičkih znanja zahtijeva nešto pomnije razmatranje jer će to biti od izrazitog značaja za naše razumijevanje problema vezanih za bitne aspekte pravnog sankcioniranja utuživih oblika propagande. Ukoliko je na ovom mjestu strpljiv čitalac predosjetio da nam predstoji (još jedna!) neizbježna digresija, pokazaće se da je njegova slutnja potpuno na mjestu. Konačno, razgovor koji ne vodi u digresiju nije bio vrijedan ni započinjanja.

Za početak, da utvrdimo šta sve podrazumijevamo pod pojmom “forenzika”. Porijeklo same riječi i ovdje treba potražiti kod prvoosumnjičenog – u latinskom jeziku. Forensis označava ono što pripada forumu, otvorenom prostoru (forīs) gdje su nekoć zasjedali rimski sudovi, dakle – ono što pripada javnosti. Sredinom 17. stoljeća, pridjevom “forenzički” obilježavalo se ono što se odnosi, što koristi ili je prihvatljivo u javnoj raspravi ili na sudu. U novije vrijeme, izraz se sredinom osamdesetih godina počeo učestalo koristiti u publicistici i medijima, a televizijske serije i filmovi još više su ga približili jeziku svakodnevnice.

Ne čini se svrsishodno nabrajati stotinjak specijaliziranih forenzičkih disciplina, koje Američka akademija forenzičkih nauka (AAFS) organizira u 12 širokih grupacija. Radije ukažimo na tri generalne funkcije forenzičkih znanja: identifikaciju ili kategorizaciju, individualizaciju i rekonstrukciju. Prve dvije funkcije Craig M. Cooley, pravni ekspert specijaliziran za slučajeve (zlo)upotrebe forenzičkih nalaza, objašnjava na sljedeći način [279, 494]:

Individualizacija, u forenzičkom smislu, nastoji pokazati da je određeni identificirani uzorak specifičan ili jedinstven čak i među ostalim pripadnicima iste klase (npr. određivanje mjesta porijekla uzorka tla, prethodno identificiranog kao kvarcni pijesak, na osnovu njegovih fizikalnih i hemijskih karakteristika), ili da fizički dokaz i sličan poznat uzorak imaju zajedničko porijeklo (npr. individualizacija otisaka prstiju, tragovi abrazije na zrnu ispaljenom iz nekog oružja i sl.). Postupak individualizacije polazi od pretpostavki: (1) da izvjesni fizički i biološki entiteti postoje u jedinstvenom obliku, (2) da oni za sobom ostavljaju podjednako jedinstvene tragove, te (3) da su tehnike inspekcije, mjerenja i zaključivanja koje koriste forenzički stručnjaci dovoljne da jednoznačno povežu tragove sa objektima koji su ih proizveli.

Uvažavajući činjenicu da se termin “identifikacija” kolokvijalno koristi u onom smislu u kojem forenzičari koriste “individualizacija” (utvrđivanje kome ili čemu pripada neki materijalni trag), u nastavku ćemo i sami, pojednostavljenja radi, povremeno slijediti taj običaj.

Pretpostavka o neponovljivosti specifičnih fizičkih karakteristika čovjeka (ili njihove kombinacije) ima dugu tradiciju i kulturno prisustvo. To vjerovanje je ostavilo trag i u naporima da se ta jedinstvenost iskoristi i u kriminalističke svrhe, kao sredstvo biometrijske identifikacije/ individualizacije (npr. bertillonage, kao antropometrijski metod koji je koristila francuska policija koncem 19. stoljeća, ili nešto mlađa pseudonaučna Lombrosijeva tehnika i sl.). Kada se pojavila hipoteza da su otisci prstiju (trajni, neizmjenjivi i jedinstveni za svakog čovjeka) samo jedan od iskaza beskonačne varijabilnosti u prirodi, ona se sjajno uklopila u već postojeću sliku svijeta i s lakoćom je pronašla svoju praktičnu primjenu u kriminalistici.

Konačno, forenzički stručnjaci mogu imati značajnu ulogu u rekonstrukciji događaja, bilo u slučaju kada se iskazi očevidaca ne podudaraju (što se dešava češće nego što bi se dalo pretpostaviti) ili kada nema direktnih svjedoka.

Za naše potrebe pokušaćemo predstaviti, vrlo slobodno, tri tipa naučnih/stručnih oblasti i problema koje oni nose u svojoj forenzičkoj funkciji. Ti problemi su posebno naglašeni imajući u vidu da je svrha stručnog svjedočenja u tome da argumenti i težina predočenog dokaza (u korist neke tvrdnje ili protivno njoj) budu ispravno shvaćeni od porote ili sudije, dakle – laika u datoj naučnoj oblasti. Stvari postaju malo kompliciranije uzmemo li u obzir da svjedočenju jednog forenzičkog eksperta može biti suprotstavljeno svjedočenje drugog stručnjaka iz iste oblasti, kojeg će kao svog svjedoka pozvati pravni tim suprotne strane. Kako je u prirodi nauke to da su njeni postupci i nalazi uvijek otvoreni kritičkom preispitivanju, takva “kontra-ekspertiza” ne samo da je moguća nego je gotovo redovno prisutna kad god nauka treba da saopšti svoje viđenje o tome šta jesu ili nisu validno utvrđene činjenice. Nerijetko, suprotstavljena ekspertna mišljenja rezultiraju tzv. “supervještačenjem”, gdje sud poziva trećeg stručnjaka da arbitrira u pogledu spornih nalaza.

Kako se sudnica ne bi pretvorila u debatni klub među pristalicama uzajamno suprotstavljenih naučnih hipoteza, juridičko viđenje pitanja istinitosti odlično je predstavljeno u dokumentu s kojim ćemo se još sretati. Riječ je o odluci američkog Vrhovnog suda iz 1993. godine, u predmetu poznatom kao Daubert vs. Merrell Dow Pharmaceuticals Inc., gdje je u pravnom kontekstu izloženo gledište sadržano u Hipokratovoj maksimi “Spoznavanje je dugovjeko, život je kratak” (Ars longa, vita brevis) [390]:

U sučeljavanju dva naučna mišljenja, u procesnom smislu prednost je uvijek na strani eksperta odbrane. Ne zato što bi on bio kvalificiraniji od svoga kolege u službi tužilaštva, već zato što on ne mora dokazati ništa – dovoljno je da unese sumnju u validnost tvrdnji svoga oponenta da bi to svjedočenje izgubilo dokaznu moć “van razumne sumnje”. Neke naučne oblasti podložnije su takvoj vrsti nesigurnosti, neke druge su znatno otpornije.

U određenom smislu, značajnu ulogu u tome ima “epistemološki kredibilitet” čiju će procjenu sud izvesti na osnovu sposobnosti forenzičkog stručnjaka da bude razumljiv i nedvosmislen, ne praveći pritom kompromise u pogledu preciznosti i utemeljenosti svojih iskaza.

Neke nauke imaju već dugotrajnu reputaciju prominentnih alatki u kompletu forenzičke opreme. Gotovo sve su potomci ili bliski rođaci takozvanih “prirodnih” ili “egzaktnih” znanosti (kao što su fizika ili hemija) i koje možemo, prema nezgrapnom prevodu sa engleskog jezika, nazvati “čvrstim naukama” (hard sciences). Ukratko, to su znanosti koje mogu podnijeti rigoroznu provjeru svojih nalaza na osnovu utvrđenih načela naučnog istraživanja. One se doživljavaju kao “čvrste” ili “tvrde” (“solidne”!) i zbog raširene ideje da nam znanost “otkriva prirodne zakone”, drugim riječima – nalazi takvih nauka proishode iz “zakona” koji “upravljaju ponašanjem svijeta” te su nepobitno istiniti, barem u onoj mjeri izvjesnosti koja se očekuje u sudnici. Malo su “mekše” nauke čiji je predmet izrazito kompleksan živi svijet, određen mrežom uzroka i posljedica o kojoj posjedujemo tek fragmentarno znanje. Te “meke“ ili “vlažne” nauke (soft sciences, wet sciences), kako se pokatkada nazivaju, karakteristične su po odsustvu mehaničke determiniranosti koja obećava onaj stepen izvjesnosti kakav imamo na umu govoreći o “egzaktnim naukama”. Područje još veće nesigurnosti predstavljaju nauke koje se bave emergentnim fenomenima “izraslim” iz biološkog supstrata, kakav je npr. svijet psihologije.

Čak i povijest uvođenja raznih “čvrstih znanosti” u forenzičku funkciju uči da taj proces nije tako jednostavan kako bi se očekivalo na temelju njihovih već postojećih rezultata i kredibiliteta stečenog unutar relevantne znanstvene zajednice. Kako ćemo vidjeti, značajnu ulogu u prihvatanju kvalificiranog i kompetentnog mišljenja u nekoj oblasti igra i vjerodostojnost koja mu je pripisana i u vanznanstvenom – dakle, popularnom i laičkom – mnijenju.

Da bismo to ilustrirali, pođimo od konstatacije da je neuporedivo lakše razumjeti i prihvatiti nalaze onih naučnih disciplina koje se bave fenomenima bliskim našem neposrednom iskustvu, nego onih koje istražuju aspekte zbilje koji takvom iskustvu ne pripadaju. Kada balistički ekspert svjedoči da su urezi na metku pronađenom u tijelu žrtve identični urezima na metku ispaljenom iz oružja osumnjičenog lica, možemo lako razumjeti da taj nalaz znatno osnažuje (da ne kažemo: “dokazuje”) hipotezu da je zrno ispaljeno upravo iz tog oružja. Podudarnost otiska prsta nađenog na mjestu zločina sa otiskom prsta osumnjičenog ima isti efekat. Iskustvo zaključivanja na osnovu podudarnosti specifičnih tragova seže u daleku prošlost ljudske vrste. Naš pećinski predak vrlo je dobro znao da otisci šapa koji vode u obližnju pećinu, a kakve je već vidio da za sobom ostavlja sabljasti tigar, znače da ne treba očekivati kako će u pećini zateći zeku ili tapira. Ako se oko netom provaljene kuće u svježem snijegu nalaze tragovi cipela na kojima nedostaje dio desne potpetice, a lokalni dokoličar ima upravo takve cipele… Drevno lovačko iskustvo u prepoznavanju istovjetnih obrazaca (pattern matching) upravlja našom intuicijom kad god treba dovesti u vezu fizički trag sa njegovim porijeklom. Sličnu vrstu sigurnosti imamo i u pogledu mehaničkih fenomena, kretanja objekata, pa i fizičkih karakteristika materijala, čak i kada ta vrsta analize zahtijeva najsloženije instrumente. Mi ne moramo znati kako funkcionira optički ili elektronski mikroskop da bismo, prema analogiji sa jednostavnim pomagalima poput povećala, razumjeli da je moguće detaljno ispitivati gotovo nevidljive objekte, upravo kao što je moguće doći do istog saznanja o njima neovisno o tome da li nam na raspolaganju stoji tek djelić grama ili čitava tona materijala. Pomagala koja omogućuju da vidimo hiljadama puta bolje nego golim okom znače da je moguće vidjeti hiljadama puta više detalja: ne samo istovjetnost otiska oštećene potpetice sa otiskom cipele osumnjičenog, nego i položaja i oblika postolarskih čavala na njoj ili mikroskopskih pukotina na njenim đonovima. Podudarnost u svakom novom detalju drastično povećava dokaznu moć nalaza, tj. njegovu probativnu vrijednost.

Naš odnos prema pouzdanosti spoznaje mijenja se proporcionalno tome u kojoj su mjeri prezentirani nalazi udaljeni od neposrednog opažanja, tj. u kojoj su mjeri nedostupni svakodnevnom iskustvu ili nekom njemu bliskom analoškom predlošku.

Svakodnevno se susrećemo sa objektima koji se kreću kroz prostor, i predvidivost njihovih putanja jedna je od najranijih spoznaja koje stičemo o svijetu. Nije neophodno nikakvo specijalističko znanje da bismo shvatili utemeljenost argumentacije balističara koji na osnovu pozicije rupe na staklu prozora i mjesta udara metka u zid prostorije određuje putanju kretanja zrna i zaključuje sa kojeg je mjesta ono ispaljeno. Problem nije ni ukoliko se na svome putu projektil odbio o tvrdu površinu, ostavivši na njoj trag, i završio let na nekom drugom mjestu, jer svi imamo iskustvo sa takvom vrstom kretanja bačenih objekata – oni se na cilju zaustavljaju, prodiru kroz njega ili bivaju skrenuti. Čak i u slučaju složenije putanje, poput parabole ispaljene artiljerijske granate, znamo da njeno kretanje nije nasumično, da će svako zrno ispaljeno iz istog oruđa pod istim meteorološkim uslovima imati praktično istu putanju, te stoga postoji metod da se njegovo nepravolinijsko kretanje precizno izračuna. To što mi ne znamo kako se taj proračun matematički izvodi ne umanjuje našu sigurnost da će oni koji to znaju doći do nesumnjivo ispravnog rezultata.

Ono što se čini zajedničkom karakteristikom svih “tvrdih nauka” jeste jezik matematike kojim se služe. Upravo je njegova formalna preciznost ono što u našoj predodžbi te nauke čini “egzaktnim” (od exactus, “precizan”). Nevolja je u tome što empirijska zbilja, kako je još davno primijetio Platon, samo aproksimira ideal savršenog i egzaktnog. U njenom su jeziku modifikatori kao što su “približno”, “uglavnom” ili “slično” neuporedivo primjereniji nego apodiktički “tačno”, “uvijek” ili “identično”. Što se više približavamo temeljnim “građevinskim blokovima” od kojih je sazdana fizikalna zbilja, ili zalazimo u kompleksni svijet njenih organskih manifestacija (tj. “mekih nauka”), to matematskim jezikom znanosti sve više prevladava njegov “statistički dijalekt”. Paradoksalno, ali njegova upotreba rezultat je upravo potrebe da se bude precizniji i tačniji, tj. da matematski iskaz nekog stanja bude kredibilniji, što je u skladu s određenjem statistike kao znanosti o zaključivanju na osnovu nepotpunih ili varijabilnih podataka. Kažu da je Bertrand Russell svojevremeno primijetio da objašnjenja mogu biti “ili jasna ili precizna”. Jasnoća zahtijeva pojednostavljenje, a takav komoditet znanstvena egzaktnost nastoji izbjeći po svaku cijenu, dok preciznost podrazumijeva prisutnost mnoštva detalja koji uvid u cjelinu čine znatno zamršenijim i zahtjevnijim.

Potraga za optimalnom pozicijom između razumljivosti i preciznosti problem je sa kojim se, po prirodi svoga posla, uvijek suočavaju forenzički eksperti u funkciji svjedoka. Promjene u postojećim pravnim standardima sudske prihvatljivosti naučnog vještačenja u sve većoj mjeri potiskuju dojučerašnje lako razumljive metode i tehnike, a primjena novih postavlja sve složenije zahtjeve u pogledu razumijevanja i procjene njihove pouzdanosti. U tom smislu sudovi koji se danas suočavaju sa svjedočenjima znanstvenih stručnjaka nalaze se u poziciji u kojoj se u 4. stoljeću p. n. e. našao Ptolomej I Soter (“Spasitelj”), veliki vojskovođa, egipatski kralj i začetnik znamenite dinastije Ptolomejevića. Legenda kaže da je, u susretu sa Euklidom, upitao da li ima kakav brži i kraći put da se savladaju osnove geometrije, kako bi bio pošteđen napora iščitavanja 13 Euklidovih knjiga Elemenata (Stoiheia), jednog od najznačajnijih djela u istoriji zapadne znanosti. Autor mu je uzvratio da, nažalost, “nema kraljevskog puta u geometriju”. Da se takav razgovor doista vodio tvrdi Proklo Diadoh, komentator Euklidovog djela, mada činjenica da to svjedočanstvo dolazi osam stoljeća nakon opisanog događaja unosi izvjesne sumnje u njegovu pouzdanost.

Nešto veći stepen izvjesnosti imamo u pogledu načina na koji su moderni juristi otvorili put naučnoj spoznaji u sudskim procesima, isprva pokušavajući da nađu neki, ako ne “kraljevski” a ono “sudski” put u prihvatanju forenzičkih nalaza, da bi konačno i sami preuzeli odgovornost za razumijevanje onoga što znanost ima reći o činjenicama relevantnim u pravnom postupku i konačnom donošenju presude. U slučaju pravnog sankcioniranja utuživih oblika propagande, u skladu sa najvišim pravnim standardima koje savremena juridička praksa zahtijeva, jasno je da se od znanosti očekuje da ima presudnu riječ u utvrđivanju njene prisutnosti i efekata u javnom prostoru.

Kako bismo imali bolji uvid u probleme vezane za taj nimalo jednostavan zadatak, razmotrićemo kako stvari stoje kada su u pitanju forenzička svjedočenja o činjenicama iz domena fizikalne realnosti, neuporedivo “opipljivije” od fluidnog svijeta psiholoških fenomena u kojima se manifestiraju efekti propagande.

Otisci, utisci i defetišizacija ekspertnog svjedočenja

Svečano otvaranje magistrale kojom je znanost ušla u sudsku praksu obilježila je pojava daktiloskopije – kriminalističke tehnike identifikacije pomoću otisaka prsta [235, 270, 780]. Ideja da su papilarne linije na jagodicama prstiju jedinstvene za svakog čovjeka i da otuda predstavljaju svojevrstan “tjelesni potpis”, pojavila se još prije 17 stoljeća u Kini. Kultura koja je otkrila način proizvodnje papira nije samo pronašla savršen medij za pisanje, nego i za njegovo “ukrašavanje” neželjenim mrljama tinte, prije svega tragovima prstiju nepažljivog pisara. Vrlo brzo uočeno je da su ti otisci kod svakog čovjeka različiti te je razvijen običaj ovjeravanja dokumenata namjernim otiskom prsta. Takva signatura svjedočila je o ličnom prisustvu potpisnika dokumenta. Tu praksu je Zapadu predstavio William James Herschel, unuk velikog astronoma Fredericka Williama Herschela (graditelja teleskopa, čovjeka koji je otkrio Uran i infracrveno zračenje i postao prvi predsjednik britanskog Kraljevskog astronomskog društva) i sin podjednako poznatog astronoma, matematičara, botaničara i pronalazača (najpoznatijeg po otkriću fotografije) Johna Herschela. Uz nevjerovatan raspon talenata Johnu Herschelu nije nedostajao i osjećaj za praktične aspekte života, te je sinu savjetovao da se u pogledu svoga zanimanja, birajući između glave u zvijezdama i nogu čvrsto oslonjenih na tlo, opredijeli za ovo drugo. Tako se William James Herschel, potomak velikih britanskih astronoma, našao kao kolonijalni predstavnik East India Company u Bengalu. Vođen lošim iskustvom u poslovanju sa lokalnim poduzetnicima, kojima nije bilo strano da poreknu autentičnost vlastitog potpisa na ugovorima sklopljenim sa kolonijalnim vlastima, uveo je u julu 1858. godine praksu da takvi dokumenti dodatno budu ovjereni otiskom prsta potpisnika. Za istoriju je sačuvano i ime gospodina Konaija, dobavljača građevinskog materijala u čije poslovno poštenje britanski namjesnik nije imao pretjerano povjerenje.

Dvije decenije kasnije, Herschel je postao glavni sudija okruga Hooghly u Jungipuru gdje je svoj metod identifikacije otiskom prsta počeo primjenjivati kod isporuke penzija, kako novac ne bi preuzeo neko drugi, ali i kod prestupnika osuđenih na zatvorske kazne kako bi se osiguralo da je kaznu odslužio upravo počinitelj, a ne neki nedužni siromah spreman da za odgovarajuću naknadu odleži kaznu za nekog drugog. Po povratku u Veliku Britaniju, Herschel je u prestižnom naučnom časopisu Nature objavio 1880. godine pismo o svojim iskustvima sa metodom upotrebe otisaka prstiju [338]. Metod koji je u administrativne svrhe koristio Herschel privukao je pažnju i onih koji su u njemu vidjeli dragocjenu kriminalističku primjenu. I danas su prisutne rasprave da li zasluge za to treba pripisati škotskom liječniku Henryju Fauldsu ili engleskom polimatu Francisu Galtonu, utemeljitelju eugenike (i gorljivom zagovorniku rasizma), psihometrije, diferencijalne psihologije, naučne meteorologije itd. Faulds je prvi objavio znanstveni rad o otiscima prstiju u časopisu Nature 1880. godine [234], i obratio se Charlesu Darwinu nudeći saradnju u razvoju sistema klasifikacije otisaka. Darwin je zbog zdravstvenih problema ljubazno odbio ponudu i obećao da će Fauldsova istraživanja proslijediti svome rođaku Francisu Galtonu. Ovaj nije ni pročitao rukopis priložen u Darwinovom pismu, već ga je proslijedio Kraljevskom antropološkom društvu koje je pokazalo podjednako odsustvo interesa. Mada nikada nije stupio u kontakt sa Fauldsom, Galton je prvi razvio sistem klasifikacije otisaka prstiju, koji objavljuje 1892. godine u svojoj knjizi Otisci prstiju [265, 266]. Obično se na ovakvom mjestu kaže kako je “sve ostalo istorija”, no u ovom slučaju to bi trebalo proširiti sa “…i serija sudskih sporova o pravu prvenstva”, pa i žučnih prepiski, ponajviše između Herschela i Fauldsa.

Značaj klasifikacije otisaka prstiju leži u razlici između njihove administrativne i kriminalističke upotrebe. U prvom slučaju, vrši se uparivanje postojećeg otiska s otiskom određene osobe, kojim se utvrđuje da li oni jesu ili nisu identični. U kriminalističkoj upotrebi, na osnovu postojećeg otiska traga se za identičnim arhiviranim otiskom poznatog “vlasnika”. Među hiljadama (ili milionima) otisaka, ta vrsta uparivanja moguća je jedino ako postoje opšta obilježja koja će poslužiti kao klasifikacijski filteri. Takav sistem usavršio je Edward Richard Henry (“Henryjev klasifikacijski sistem” [335]), policijski komesar i čelni čovjek londonske policije. Time je daktiloskopija postala gotovo magična forenzička disciplina, a otisci prstiju neizbježan dio zapleta i raspleta kriminalističkih romana, stripova, filmova, televizijskih serija i onih kućnih prepirki u čijem su središtu najčešće uglačana ogledala, prozori i porodični pribor za jelo. Od svoga prvog pojavljivanja u američkim sudnicama 1911. godine, u predmetu People v. Jennings, daktiloskopski nalazi su garantirali da licu čiji otisci prstiju odgovaraju otiscima nađenim na mjestu zločina predstoji dug i iscrpan razgovor sa istražnim organima. Otisci prstiju uživali su reputaciju nepobitnog dokaza (smoking gun) i bili instrumentalni u rješavanju nebrojenih kriminalnih slučajeva širom svijeta. A onda je došao Daubert, najavivši kraj idile između kriminalista i “najefikasnijeg poznatog metoda identifikacije pojedinaca.”

Za Williama Dauberta vjerovatno nikada ne bismo čuli da po njemu, kao jednom od podnosilaca tužbe protiv američke farmaceutske firme iz Delawarea, nije prozvan već spomenuti predmet Daubert vs. Merrell Dow Pharmaceuticals Inc., 509 U.S. 579 iz 1993. godine [390].

U najkraćim crtama, tužbu su podnijele dvije porodice, Daubert i Schuller, u kojima su rođena djeca sa ozbiljnim deformacijama ekstremiteta. Za takav nesretan ishod osumnjičen je preparat Bendectin, proizvod Merrell Dow Pharmaceuticals, koji su masovno koristile trudnice za ublažavanje tipičnih jutarnjih stomačnih tegoba. U razumijevanju okolnosti vezanih za ovaj proces treba imati na umu da kongenitalne deformacije ekstremiteta novorođenčadi nisu posebno rijetka pojava (u SAD jedna od 2.000 beba rođena je sa nekim oblikom takve deformacije). Ipak, 80-ih godina – kada su Jason Daubert i Eric Schuller rođeni – još uvijek je bilo živo sjećanje na aferu vezanu za jedan drugi lijek iste namjene koji je doveo do strahovitog porasta broja djece rođene sa tjelesnim deformacijama. Riječ je o proizvodu njemačke farmaceutske kompanije Chemie Grunenthal, koja je 1954. godine razvila Talidomid, lijek za ublažavanje mučnine kod trudnica. Prije nego što se otkrilo da je upravo Talidomid uzrok neviđenih nesreća koje su se munjevito proširile Zapadnom Evropom, ovo sredstvo je pod različitim imenima preplavilo tržište 50-ih i ranih 60-ih godina. Mada sastav Talidomida i “optuženog” Bendectina ni po čemu nije sličan (Bendectin je kombinacija piridoksina, poznatijeg kao vitamin B6, i antihistaminika doksilamina), reputacija jednog dovela je u sumnju drugi, i uslijedila je tužba.

Merrell Dow Pharmaceuticals je sudu priložio pismenu izjavu (tzv. affidavit) i studiju doktora Stevena H. Lamma, epidemiologa i priznatog eksperta za zdravstvene rizike proistekle izlaganjem različitim hemijskim supstancama. Za potrebe analize mogućih teratogenih efekata Bendectina, tj. nenasljednih defekata nastalih toksičkim djelovanjem na embrion ili fetus, Lamm je proučio sve naučne studije vezane za taj preparat, njih preko 30, koje su obuhvatale više od 130.000 pacijenata. Njegov konačan zaključak bio je da ne postoje nikakve indicije kako bi uzimanje Bendectina u toku trudnoće moglo predstavljati faktor rizika u pogledu nastanka urođenih deformiteta djeteta.

Sa svoje strane, tužitelji nisu doveli u pitanje Lammove nalaze bazirane na već postojećim studijama, nego su angažirali osam ekspertnih svjedoka, podjednako impresivne naučne reputacije, čije analize su ukazivale da Bendectin ipak može imati teratogene efekte. Do svojih zaključaka došli su objedinjavanjem analiza različitih testova efekata preparata na životinje, od kojih su neki bili provedeni “u epruveti” (in vitro) a neki uživo (in vivo), farmakološkim studijama sličnosti hemijske strukture Bendectina i supstanci za koje je već utvrđeno da izazivaju razvojne poremećaje, kao i kritičkom revizijom postojećih epidemioloških studija.

Na koncu, sud je odbacio ekspertske nalaze tužitelja sa obrazloženjem da primijenjena metodologija nije opšteprihvaćena u medicinskoj i znanstvenoj zajednici, te okončao proces skraćenom presudom (summary judgment) kojom se Merrell Dow oslobađa odgovornosti. Publicitet koji je pratio ovaj proces doveo je do toga da Bendectin bude povučen sa tržišta. Sredstva istog generičkog sastava, ali pod drugim komercijalnim imenima, nastavila su se uspješno prodavati širom svijeta. U godinama koje su uslijedile njihovo štetno djelovanje nikada nije utvrđeno.

Ključno mjesto u odluci suda o neprihvatanju nalaza vještaka jeste konstatacija da “primijenjena metodologija nije opšteprihvaćena u medicinskoj i znanstvenoj zajednici”. Do ovog procesa, naime, pri odlučivanju da li će neko ekspertno svjedočenje biti prihvaćeno kao dokaz na sudu, presuđivao je standard proistekao iz predmeta Frye vs. United States 293 F 1013, još davne 1923. godine [127]. Tu se odlučivalo o tome da li se mogu prihvatiti nalazi dobiveni uređajem koji je predstavljao preteču kasnijih “detektora laži”. Uređaj je mjerio promjene u sistoličkom krvnom pritisku, registrirajući epizode uzbuđenja ispitanika koje su, prema teoriji, indicirale lažan odgovor na postavljeno pitanje. Sud je stao na stanovište da takve nove metode, o kojima znanstvena zajednica još nije formirala čvrsto mišljenje, ne mogu biti prihvaćene u dokaznom postupku. U obrazloženju odluke sud je tada objasnio šta se podrazumijeva pod prihvatljivom, etabliranom naučnom metodom:

“Standard Frye”, kako je kasnije prozvan, pitanje dokazne prihvatljivosti ekspertnog svjedočenja prepustilo je nadležnom sudiji, a njegovo izjašnjavanje se očekivalo samo u onim slučajevima kada vještačenje podrazumijeva primjenu novih naučnih principa, nove metode i tehnike koje prethodno nisu etablirane u forenzičkoj upotrebi. Način na koji bi se njihova valjanost utvrđivala upućivao je na konsultacije sa drugim stručnjacima iz date oblasti: “Sam sud ne mora razumjeti nauku koja se primjenjuje… jedino se mora uvjeriti da se među ljudima koji se bave datim područjem, ta tehnika smatra prihvatljivom i pouzdanom.” Jednom kada je utvrđeno da je predloženo forenzičko svjedočenje prihvatljivo poroti je prepušteno da sama procijeni njegovu ubjedljivost i utemeljenost.

Ovako relaksirani kriteriji procjene prihvatljivosti i pouzdanosti oslanjaju se na nedefiniran uzorak kompetentnih mišljenja koja bi ilustrirala stanovište podjednako nedefiniranog apstraktnog kolektiviteta obuhvaćenog pojmom naučne zajednice. Problem je uočio i Vrhovni sud u Massachusettsu, upozoravajući da sudija ne smije definirati “relevantnu naučnu zajednicu” tako usko da se mišljenje vještaka neizbježno smatra opšteprihvaćenim. Ukoliko ta zajednica uključuje samo one stručnjake koji zastupaju ista uvjerenja kao i sudski vještak, onda će njegov pristup uvijek biti prihvatljiv. Zato relevantna naučna zajednica mora biti određena dovoljno široko kako bi postojala i mogućnost neslaganja, tj. njen uzorak mora uključiti i mišljenja znanstvenika koji bi mogli imati kritički stav prema pristupu predloženog vještaka. U istom smislu u pitanje se može dovesti i sam znanstveni status discipline koju predstavlja pozvani ekspert, i u tom pogledu kriterij opšte prihvaćenosti unutar zajednice praktikanata postaje još osjetljiviji – neki astrološki metodi mogu biti opšteprihvaćeni u zajednici astrologa, ali to neće učiniti astrologiju pouzdanom znanošću.

Ograničenje kojim se sudsko ispitivanje validnosti forenzičkog znanja odnosilo samo na nove metode i tehnike za posljedicu je imalo da one stare, koje su do tada rutinski nalazile svoje mjesto u sudnici, dobiju svojevrsnu carte blanche i bez ikakvog preispitivanja produže sa radom, okrunjene autoritetom dokazanih i opšteprihvaćenih spoznaja. Tome je uveliko pomogao princip koji dominira anglosaksonskim sudstvom prema kojem precedent ima izuzetno značajno mjesto u procesu prosuđivanja. Načelo po kojem se treba “pridržavati onog što je već ranije odlučeno” (stare decisis) omogućilo je da postupcima koji su jednom bili prihvaćeni i usvojeni, automatski bude obezbijeđen status neupitnosti i u svim narednim slučajevima, bez ikakvog dodatnog preispitivanja njihove znanstvene utemeljenosti.

Slučaj Daubert vs. Merrell Dow Pharmaceuticals iz osnova je promijenio tretman forenzičkih znanosti u sudskim procesima ne samo u SAD već i drugim zemljama poučenim tim primjerom. U sedam decenija proteklih od slučaja Frye vs. United States, i iz njega proistekle definicije sudske prihvatljivosti naučnih dokaza, korpus naučnih saznanja i specijaliziranih disciplina dosegao je ranije nezamislive razmjere, a od šezdesetih godina dinamika te diversifikacije i ekspanzije obilježena je eksponencijalnim rastom. S takvim iskustvom iza sebe, pitanje kredibilnosti i pouzdanosti naučnih spoznaja u sudskim procesima, zahvaljujući slučaju Daubert, postavljeno je na neuporedivo ozbiljniji i rigorozniji način. Novonastali “standard Daubert”, koji postaje mjerilo prihvatljivosti naučnih dokaza, prošao je kroz nekoliko kasnijih modifikacija ali je ovdje nepotrebno baviti se tehnikalijama tih poboljšanja. Dovoljno je navesti da je nakon jednog procesa iz 1999. godine (Kumho Tire Company Ltd vs. Carmichael 526 US 137), u kojem je ekspertno vještačenje dovedeno u pitanje shodno odredbama “standarda Daubert”, njegova prvobitna formulacija uz striktno znanstvena znanja uključila i sva druga specijalistička znanja i umijeća u forenzičkoj funkciji, zahtijevajući ravnopravan tretman u procjeni njihove probativne vrijednosti [391]. Taj pristup ugrađen je i u Savezna pravila o dokazima (Federal Rules of Evidence, #702) koja ne prave razliku između naučnog, tehničkog ili bilo kojeg drugog specijalističkog znanja. Svi forenzički stručnjaci, kako je ispravno primijećeno, čak i kada njihova svjedočenja počivaju na naučnim osnovama pod kojima se podrazumijeva postojanje jasnih pravila i koncepata, svoje nalaze često daju u formi mišljenja, zaključaka i procjena čija validnost, po sebi, nije naučno mjerljiva.

Preporuke i kriterije koji predstavljaju sastavni dio “standarda Daubert” nemoguće je potcijeniti u nekom (hipotetskom) pravnom postupku vezanom za utužive oblike propagande. Stoga ćemo se zadržati na nekoliko najbitnijih postavki i ilustrirati njihove posljedice.

Uputstva i preporuke koje sadrži “standard Daubert” upućeni su sudiji nadležnom za proces u kojem svjedoči forenzički stručnjak bilo koje vrste. Sa stanovišta procesnog prava najznačajnija novost koju je Daubert uveo sadržana je u tome da sudija postaje instanca koja odlučuje o tome da li će forenzičko svjedočenje biti prihvaćeno kao dio dokaznog postupka ili neće, tj. da li će porota biti u prilici da ga čuje u sudnici. Dok je Frye prepuštao laičkoj poroti da procijeni validnost svjedočenja nekog forenzičkog eksperta uzimajući u obzir i ishod njegovog unakrsnog ispitivanja kao i nalaze vještaka suprotne strane, Daubert je cjelokupan teret arbitriranja o prihvatljivosti ekspertnog svjedočenja usmjerio na sudiju koji vodi slučaj.

Na taj način sudija postaje “vratar” (gatekeeper) na kapijama sudnice, sa diskrecionim pravom da propusti ili odbije predloženo stručno svjedočenje. Njegova odluka ovisi o tome da li su zadovoljena tri kriterija koja se pred takvo svjedočenje postavljaju:

• Predloženi ekspert mora biti adekvatno kvalificiran na osnovu svoga “znanja, umijeća, iskustva, osposobljenosti ili obrazovanja”,
• Ekspertna analiza mora biti zasnovana na pouzdanim temeljima u oblasti znanstvenog, tehničkog ili specijalističkog znanja,
• Predmet analize mora biti relevantan u kontekstu slučaja u kojem se takvo vještačenje traži.

Pojam “relevantnog svjedočenja” znači da će ono pomoći u razumijevanju dokaza ili utvrđivanju spornih činjenica, tj. da “postoji tendencija da svjedočenje omogući uvid u fakte koji bi učinili donošenje neke sudske odluke više ili manje vjerovatnim nego što bi to bio slučaj da je takvo svjedočenje izostalo.”

U tom pogledu, sudac mora procijeniti da li postoje aspekti svjedočenja koji dovode u pitanje njegovu probativnu vrijednost (npr. opasnost da svjedočenje doprinese mogućim predrasudama, dovede do konfuzije porote ili je navede u krivom smjeru i sl.), kao i da uzme u obzir da li bi svjedočenje zahtijevalo neopravdano usporavanje ili odgađanje procesa, gubljenje vremena, ili nepotrebno ponavljanje već predočenih dokaza o istoj stvari. Tu se lista faktora koje treba uzeti u razmatranje pri evaluaciji forenzičkog svjedočanstva ne završava: da li je ono rezultat istraživanja provedenog neovisno o slučaju u kojem se prezentira ili je realizirano upravo za potrebe svjedočenja, da li je vještak ekstrapolirao zaključke koji zapravo ne proizlaze iz predočenih premisa, da li je razmotrio i izložio moguća alternativna objašnjenja, da li je njegovo mišljenje formirano sa istom razinom intelektualne rigoroznosti kakvu bi imao u svojoj normalnoj, “vansudskoj” istraživačkoj praksi, da li iskustvo pokazuje da stručna disciplina koju on predstavlja daje pouzdane rezultate u datoj oblasti i sl.

Više od proceduralnih pravila ovdje nas zanimaju kriteriji koje je definirao novi standard prihvatljivosti stručnog vještačenja. Prema njemu, sudija mora utvrditi da li su zadovoljeni sljedeći zahtjevi:

• Predloženo ekspertno svjedočenje mora biti zasnovano na adekvatno testiranim spoznajama, što znači da primijenjena teorija ili tehnika moraju biti podvrgljive nekom objektivnom načinu provjere i da ne odražavaju tek subjektivno donesene zaključke čija se valjanost i pouzdanost ne mogu procijeniti. To testiranje hipoteza na kojima počiva dati oblik spoznaje zahtijeva pristup koji je filozof Karl Popper obrazložio 1934. godine u svome djelu Logika naučnog otkrića [582] kao princip opovrgljivosti (falsifiability). Ukratko (tj. jasno ali neprecizno), za dokazivanje validnosti i pouzdanosti neke teorije nema puno koristi od ogleda osmišljenih tako da pokažu kako je ona tačna/istinita. Popper je sugerirao, kao daleko produktivniji put u odnosu na zahtjev za “verifikacijom teorije”, da se teorija testira tako što će se tragati za dokazom da je ona lažna, tj. netačna, tj. neistinita. Drugim riječima, ako istinitost neke empirijske teorije nije apsolutno dokaziva, na način koji ne ostavlja mjesta sumnji da bi “stvari ipak mogle stajati drugačije”, ono što je moguće jeste pokazati van svake sumnje da je teorija netačna (ukoliko ona to jeste). Takav pristup je upravo ono što razlikuje znanstveno od drugih područja ljudskog istraživanja i Daubert, u nedostatku moćnijeg metodološkog instrumenta, s pravom insistira na njemu.

Michael J. Saks, profesor prava na državnom univerzitetu u Arizoni ali i istaknuti istraživač u domenu socijalne psihologije, parafrazirajući Popperov primjer dokazivanja/opovrgavanja hipoteze da su svi labudovi bijeli kaže: “Sve dok se suzdržavamo od traganja za crnim labudovima, naše vjerovanje da su svi labudovi bijeli biće zaštićeno od opovrgavanja” [627, 628]. “Standard Daubert” svojim naglaskom na princip opovrgljivosti upravo primorava forenzičke eksperte da snagu svojih teorijskih uporišta demonstriraju odsustvom dokaza o postojanju onih slučajeva u kojima se teorija pokazala pogrešnom:

• Pouzdanost tehnike primijenjene od forenzičkog vještaka mora biti iskazana poznatom ili potencijalnom vjerovatnoćom greške, kako u pogledu lažnih pozitivnih tako i lažnih negativnih nalaza. U istom smislu mora se pokazati postojanje standarda u primjeni date tehnike i način kontrole pridržavanja tako propisanim normama. Procjena vrijednosti statistički iskazane vjerovatnoće greške i postupak njenog utvrđivanja moraju biti jasno dokumentirani.
• Primijenjena teorija ili tehnika mora biti poznata znanstvenoj zajednici tako što je publicirana u naučnoj ili stručnoj literaturi i što postoje njeni kritički prikazi i recenzije čiji su autori stručnjaci sa etabliranom kompetencijom u toj oblasti.
• U znanstvenoj zajednici mora postojati načelno prihvatanje validnosti date teorije ili tehnike.

Težinu i značaj ovih zahtjeva najlakše je ilustrirati posljedicama koje su u američkoj sudskoj praksi one proizvele u pravnom tretmanu jedne od tradicionalno krunskih forenzičkih disciplina – daktiloskopiji.

Čini se opravdanom pretpostavka da je tehnika identifikacije otisaka prstiju (gdje bi nas sitničavi ali precizni forenzičar ispravio ukazavši da zapravo govorimo o “individualizaciji”) u najgrubljim crtama poznata čitaocu, pa ćemo cjelokupan postupak naprosto prepričati.

Uobičajno se govori o tri vrste otisaka prstiju:

• očigledni (ili “patentni”), poput onih koje ostavljamo kada nečistim prstima dodirnemo neku površinu. Prsti na kojima je boja, tinta, čokolada i sl. (a u kriminalističkim filmovima obično krv), ostaviće vidljiv trag na bilo kakvoj čvrstoj podlozi s kojom su stupili u dodir.
• plastični, koji nastaju kada mehanički pritisak prsta ostavi “otisak” (ili tačnije – “utisak”), u materijalu poput blata, sapuna, voska i sl.
• latentni (od latinskog lateo, skriven), koji su nevidljivi golom oku, ali depozit masnoće ili vlage prisutan na prstima ostavlja trag koji je moguće učiniti vidljivim i “podignuti” sa površine objekta (vrlo različitim metodama koje se stalno usavršavaju).

Ma kojoj vrsti pripadali, otisci prstiju gotovo nikada nisu jasni i čisti poput onih koji se registriraju za potrebe administracije ili u policijskim stanicama, kada tehničar asistira pri njihovom uzimanju nanošenjem potrebne količine boje na prst i njegovim pažljivim otiskivanjem na registracijsku podlogu. Otisci nađeni u realnim situacijama u pravilu su parcijalni, razmrljani zbog kretanja prsta u trenutku dodira, deformirani usljed pritiska mekog tkiva jagodica na površinu predmeta, onečišćeni prisustvom čestica na površini podloge ili prstiju i sl. Govoreći ranije o pouzdanosti tehnike i zahtjevu da se ona iskaže vjerovatnoćom greške, imali smo na umu upravo takvu vrstu poređenja, u kojoj se ne porede dva idealna, “službena“ otiska, nego se otisak pronađen na mjestu nedjela – deformiran, djelomičan i kontaminiran – poredi sa idealnim otiskom osumnjičenog lica.

Takvi kakvi jesu zabilježeni otisci podvrgavaju se laboratorijskoj analizi karakteristika epidermalnih krivulja (grebena) za koje je još Francis Galton tvrdio da su jedinstvene za svakog čovjeka. Galtonova klasifikacija otisaka polazi od utvrđivanja karakterističnih mjesta na svakom otisku, tačaka koje se i danas nazivaju po njegovom imenu. Svaka od tri generalne kategorije obilježja (petlje, lukovi i vijuge) sadrži desetine podtipova (klasificirane prema nivou detaljnosti), a njihove jasno definirane karakteristike čine skenirane otiske prstiju lako prepoznatljivim za automatizirane računarske sisteme za identifikaciju otisaka. U SAD oni su od 1981. godine obuhvaćeni sistemom AFIS (Automated Fingerprint Identification Systems).

U principu, dva otiska se smatraju identičnim ukoliko se određen broj karakterističnih Galtonovih tačaka podudara. Koliki je taj broj varira od zemlje do zemlje. U nekim je uspostavljen standard koji definira minimalan broj podudarnih tačaka, na primjer: Švedska traži najmanje sedam podudarnih Galtonovih tačaka da bi se moglo tvrditi da su dva poređena otiska istovjetna, u Australiji je ta granica postavljena na 12 tačaka, u Italiji, Francuskoj i Engleskoj na 16, dok se u Brazilu i Argentini zahtijeva čak 30 podudarnih Galtonovih tačaka. U SAD takav standard nije postojao nego je formiran prema potrebi, različito od jedne do druge laboratorije koja analizira otiske, pa čak i od jednog do drugog istraživača.

I tako je daktiloskopija, to trofejno oružje forenzičkih stručnjaka, živjela kao i svi monarsi čije je nasljedno pravo na dominaciju neupitno. To pravo je “s koljena na koljeno” nasljeđivano Freyovim standardom koji je od svog početka prihvatio da nije riječ ni o kakvoj inovaciji nego o staroj i provjerenoj metodi koja je iznad svake sumnje i skepse. Kada je standard Daubert otvorio pitanje validnosti znanstvenih, tehničkih, i svih drugih specijalističkih svjedočenja, bez obzira na dužinu staža takvog oblika znanja u forenzičkoj upotrebi, bilo je pitanje trenutka kada će se i daktiloskopija podvrći “sistematskom pregledu” [514, 557]. Do tog trenutka trebalo je ipak sačekati da protekne pet godina od donošenja standarda Daubert, ali on se konačno dogodio 1998. godine, s predmetom United States vs. Mitchell [57, 388]. Tada su se pokazala duboka razilaženja između nalaza čak 34 različite laboratorije koje su neovisno analizirale jedan te isti komplet nađenih otisaka. Arbitrarnost postojećih metoda daktiloskopske analize još više je došla do izražaja u slučaju United States vs. Llera Plaza [389] koji je označio početak procesa defetišizacije ekspertnih svjedočenja u sudskim procesima. On je sadržan u zahtjevu da za svako takvo mišljenje, prije nego što je prezentirano u sudnici, mora biti utvrđena njegova validnost i stepen pouzdanosti. Samo bi na taj način oni koji odlučuju o krivici ili nevinosti optuženog mogli formirati svoje mišljenje vodeći se elementima ustanovljenim “van svake razumne sumnje”, ma gdje ta probabilistička granica bila postavljena.

U datom slučaju sudija je zaključio da nije naučno demonstrirana sposobnost daktiloskopskih eksperata da izvedu validnu individualizaciju latentnih otisaka. Poražavajuća konstatacija o neznanstvenom karakteru dojučerašnje perjanice forenzičkih vještačenja proizašla je iz činjenice da se ona oslanja na dvije fundamentalne premise: (1) da ne postoje dvije osobe sa identičnim karakteristikama otiska prsta i (2) da analitičari otisaka mogu pouzdano, sa apsolutnom sigurnošću, individualizirati latentni otisak prsta čak i kada je on parcijalan i deformiran, kako je to slučaj sa većinom takvih otisaka.

Niti jedna od bazičnih pretpostavki daktiloskopije nije nikada bila dokumentirana na znanstveno zadovoljavajući način. Dapače, još od ranih dana forenzičke primjene daktiloskopskih nalaza, eksperti su sa izraženim samopouzdanjem saopštavali svoju apsolutnu sigurnost u rezultate analize. Individualizirani otisak prsta postao je bespogovorna činjenica, smoking gun u koji se nije moglo sumnjati. Sudske odluke da se ipak, u svjetlu standarda Daubert, sagleda i procijeni pouzdanost daktiloskopskih svjedočenja, dovele su do niza kontroliranih testova provedenih u SAD i Velikoj Britaniji. Njihove rezultate prezentirao je 2002. godine Robert Epstein, američki psiholog i emeritus Centra za bihevioralne studije na Cambridgeu, u jednom od najutjecajnijih radova iz te oblasti naslovljenom Otisci prstiju sreću Dauberta [225], pokazavši zabrinjavajući stepen proizvoljnosti i nepouzdanosti u postojećoj forenzičkoj praksi daktiloskopije.

Može li biti gore? Prirodno da može, o tome govori iskustvo svakog pravog pesimiste koji uvijek ima optimistična očekivanja u pogledu ostvarenja svojih mračnih očekivanja.

Uslijedili su i drugi ambiciozni testovi (npr. “eksperiment Lockheed”, prozvan po prestižnoj laboratoriji Lockheed Martin, zamišljen tako da se utvrdi vjerovatnoća da dva otiska prstiju različitih ljudi budu identična) koji su okončani sa poražavajućim rezultatima.

I prije „Daubertijanskog obrata“ uočeni su problemi koji nastaju usljed nedostatka standarda u nekim forenzičkim vještačenjima. Na njih je još 1991. godine, u predmetu United States vs. Parks [225], vrlo rječito ukazao savezni sudija reagirajući na svjedočenje forenzičkog eksperta za otiske prstiju. Svoju skepsu u pogledu izloženog vještačenja, sudija je zaključio opservacijom u pogledu daktiloskopije kao forenzičke discipline uopšte:

Znanstveno suspektna metoda daktiloskopske analize, kako se pokazalo, može rezultirati optužnicama podignutim protiv nedužnih ljudi (npr. bombaški napad na željezničkoj stanici u Madridu, 11. marta 2004. godine), pogrešnom identifikacijom žrtve zločina (kako se dogodilo u Las Vegasu 2002. godine kada je policija na osnovu otisaka prstiju “identificirala” žrtvu ubojstva, da bi se uskoro pokazalo da je imenovana osoba živa i zdrava, možda tek malo indisponirana preuranjenim oglašavanjem njene tragične smrti), te konačno – i najtragičnije – presudama kojima su nevine osobe osuđene za djelo koje nisu počinile.

Pa kada stvari tako stoje u pogledu otisaka prstiju, u kojoj su mjeri nalazi forenzičkih stručnjaka iz drugih oblasti subjektivni? Pod “subjektivnošću” ovdje podrazumijevamo situaciju u kojoj isti postupak kod različitih analitičara daje različite rezultate [494, 732, 733]. Neki su uspješniji od drugih, ali šta je “ono nešto” što ih čini uspješnijim ne može biti precizno određeno. Otuda, njihova vještina ne može biti prevedena u instrukcije ugrađene u protokol analitičke procedure koji bi slijedili i drugi, subjektivno manje nadareni istražitelji.

Šta sa svjedočenjima eksperata koja se odnose na, recimo, psihološko profiliranje, ili grafološko vještačenje rukopisa, ili spektrografsku identifikaciju glasa, ili procjenu sposobnosti očevica da tačno opiše i prepozna osumnjičenu osobu (pogotovo kada je druge rase nego sam očevidac), ili sposobnosti psa da identificira osumnjičeno lice na osnovu mirisa itd. Za mnoge od takvih ekspertnih svjedočenja ne postoje metrijske procjene pouzdanosti, niti postoji naučna teorija na osnovu koje bi one bile izvedene. U najboljem slučaju postoje empirijski statistički pokazatelji čija je upotrebna vrijednost u svakoj konkretnoj primjeni vrlo ograničena.

Ako je daktiloskopija podložna greškama nastalim arbitrarnošću procjena analitičara, za očekivati je da savremenije metode individualizacije, zasnovane na neuporedivo egzaktnijim znanstvenim temeljima, nisu podložne takvim iskušenjima. Ono što je početkom prošlog stoljeća među forenzičkim disciplinama bila daktiloskopija – precizna i nepogrešiva – to je osamdesetih godina postala analiza dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), genetskog materijala izolovanog iz organskih tragova. Britanski genetičar Alec Jeffreys, koji je razvio ovaj metod 1984. godine, bio je u toj mjeri oduševljen njegovim mogućnostima da ga je prozvao postupkom za utvrđivanje “DNK otiska prsta” (DNA fingerprinting), ni ne sluteći da će već u narednoj deceniji slavljeni “otisak prsta” izgubiti svoj paradigmatski prestiž. Štaviše, ne samo da će daktiloskopija biti podvrgnuta preispitivanju, nego da će se sa sličnim problemima sresti i njena “DNK posestrima”.

Naličje forenzičkog autoriteta

Fundamentalni problem sa analizom DNK nije iste prirode kao problem daktiloskopije, koji je Daubertovim standardom izašao na vidjelo. Ovdje nije riječ o nedostatku naučnih temelja koji bi legitimirali valjanost forenzičkih nalaza. Dapače, riječ je o najpropulzivnijoj naučnoj disciplini današnjice. Pitanja validnosti forenzičke primjene analize DNK bila su pretežno metodološke vrste: kako se precizno definira istovjetnost dva uzorka DNK, koji su objektivni kriteriji da se oni proglase identičnim, koliko su tačne procjene o genetskim obilježjima populacije na osnovu kojih se izračunava vjerovatnoća pogrešne DNK identifikacije, kakva je statistika grešaka koje se dešavaju u laboratorijama gdje se obavlja analiza i komparacija uzoraka DNK itd. Zahvaljujući kritikama formuliranim u ranom periodu forenzičke upotrebe DNK analize, neka od tih pitanja su otklonjena, ali su ujedno i neke od zamjerki pokazale dublje korijene problema.

Kako bismo dali osnovni uvid u način izvođenja genetske analize i istovremeno izbjegli nepotrebne tehničke detalje, poslužićemo se grubom analogijom sa metodom daktiloskopije. U oba slučaja analitičar izolira karakteristične detalje i istovjetnost testiranog uzorka sa referentnim predloškom, tj. uzorka DNK nađenog na mjestu nedjela sa uzorkom uzetim od osumnjičenog lica, utvrđuje se poređenjem tih detalja. U slučaju otisaka prstiju govorili smo o “Galtonovim tačkama”, kojima u analizi DNK odgovaraju tzv. “genetski markeri”. Više od 99% gena su zajednički i istovjetni kod svih ljudi, ali preostali su izrazito specifični i razlikuju se od jedne do druge osobe. Neki od njih pokazuju visoki stepen varijabilnosti (genetskog polimorfizma), što ih čini idealnim za potrebe forenzičkog individualiziranja.

Šta je “genetski marker”? Kompletan set genetskih informacija koje sadrži naš DNK (tzv. genom) možemo zamisliti kao ogrlicu na kojoj su nanizane “perle” – u ovoj bižuterijskoj analogiji one predstavljaju gene. Svakog čovjeka, otuda, karakterizira njegova vlastita niska koja sadrži između 20.000 i 25.000 perli. Poređenje dvije različite niske pokazalo bi da se u više od 99% slučajeva na istom mjestu u tom lancu nalaze perle iste boje. U terminologiji genetike, pozicije se nazivaju loci (od locus, “mjesto”, tj. lokacija). Na stotinjak specifičnih mjesta, međutim, “dizajner” je pokazao stanovitu kreativnu slobodu postavljajući u niz perlu nasumično odabrane boje. Na takvim mjestima broj različitih “kolorističkih varijanti” (alela) koje se mogu pojaviti varira od 6 do 18, ali ćemo, jednostavnosti radi, pretpostaviti da je na svakom od njih moguća jedna od 10 boja. Otuda vjerovatnoća da dvije niske perli na istom markeru imaju istu boju iznosi 10% ili 1:10. Vjerovatnoća da su parovi istobojnih perli prisutni na dva markera je 1:100, na tri markera 1:1000… dok bi vjerovatnoća slučajne korespondencije boja na deset markera iznosila 1:10.000.000.000. Kompozitna slika analiziranih markera predstavlja tzv. DNK profil. Forenzički nalaz o istovjetnosti ili različitosti uzorka za koji se vjeruje da pripada počinitelju sa uzorkom uzetog od osumnjičenog lica zasniva se na poređenju takvih profila.

Ova pojednostavljena slika, koja će za upućenog ali manje tolerantnog čitaoca biti neprihvatljivo neprecizna (jer se u stvarnosti porede tzv. tandemi ponovljenih sekvenci genetskog koda, a broj tih ponavljanja je ono što razlikuje, u našem primjeru, jednu boju od druge), ipak je principijelno dovoljno tačna da posluži kao upotrebljiva analogija.

Kao što utvrđivanje istovjetnosti otisaka prstiju zahtijeva određen broj podudarnih Galtonovih tačaka, tako se i u analizi DNK koristi više genetskih markera – obično njih 13. Kako je to slučaj s većinom tehnika, i metodi forenzičke analize DNK se rapidno mijenjaju: nalaze se novi markeri, povećava se njihov broj, usavršava tehnika njihove identifikacije i registracije i sl. Nevolje s kojima se suočava ova forenzička nauka leže u velikoj mjeri u osjetljivosti DNK i njenoj sklonosti da se vremenom raspada, čime se gube markeri neophodni za pouzdana poređenja, ali i u lakoći kojom njeni uzorci mogu biti kontaminirani kontaktom sa drugim biološkim supstancama. Naravno, tu su i “ljudske greške”, prouzročene od laboratorijskog osoblja, a složenost samog postupka je takva da u procesu postoje brojne etape gdje se takva greška može počiniti. A zabrinjavajuće često – i počini!

Jedan od problema koji prati nalaze analize DNK sadržan je u jeziku statistike kojim se konstatira vjerovatnoća greške tj. stepen pouzdanosti dobivenih rezultata, u skladu sa zahtjevom standarda Daubert. Obično se radi o formulacijama poput “vjerovatnoća greške je 1 u milion”, što zvuči vrlo ohrabrujuće za optužnicu jer govori o tome da je u milion slučajeva moguće da se jednom desi slučajna podudarnost, tj. da se markeri nađeni na uzorku DNK stvarnog počinitelja podudare sa markerima u DNK nevino optužene osobe. Takav podatak ohrabrujući je i za advokata odbrane, ali iz drugih razloga. U SAD ovakva vjerovatnoća greške ukazuje da u populaciji od 330 miliona registriranih američkih građana njih 330 bi moglo, na osnovu svojih DNK markera, biti optuženo za počinjeno nedjelo, što stvar postavlja daleko od zahtjeva utvrđivanja krivice “van razumne sumnje”. Zato sud preferira što je moguće manje vjerovatnoće greške, a forenzički stručnjaci se trude da njihove metode proizvedu rezultate u skladu sa takvim očekivanjima. U nekoliko slučajeva ispostavilo se da je entuzijazam analitičara bio toliko izražen da su morali intervenirati i sudski organi.

Naime, komparacija DNK markera vrši se kroz seriju testova od kojih svaki, zahvaljujući svojoj osjetljivosti, daje rezultate koji se razlikuju od ostalih po procijenjenoj vjerovatnoći greške. Ustanovljeno je da neke forenzičke laboratorije za potrebe svjedočenja uzimaju najimpresivniji rezultat, tj. onaj sa najmanjom mogućom greškom, prešućujući postojanje ostalih testova gdje ta statistička procjena ukazuje na veći stepen nesigurnosti. Birajući između dva testa, od kojih jedan pokazuje vjerovatnoću slučajne podudarnosti (tj. da analizirani uzorak DNK zapravo ne pripada osumnjičenom) od “1:100.000.000” a drugi “1:10.000”, prvi će biti trijumfalno prezentiran sudu a drugi će biti mudro prešućen. Takav “odabir trešanja” (ili “odabir markera”) prekinuo je Daubert zahtjevom da svi provedeni testovi moraju biti predočeni sudu na razmatranje.

Od 1. oktobra 1997. godine forenzička laboratorija FBI uvela je standard prema kojem je potrebno, za potvrdu identičnosti dva uzorka DNK, da vjerovatnoća njihove slučajne podudarnosti (RMP, random-match probability) bude manja od 1:260.000.000.000 (tj. 1:2.6 x 10¹¹). Imamo li u vidu procjene da je u cjelokupnoj istoriji naše vrste na ovoj planeti živjelo dvostruko manje ljudi, čini se da ovaj kriterij rezultate analize sasvim realno smješta u zonu “apsolutne sigurnosti”. Uz jedan nužni caveat: jednojajčani blizanci imaju identične genetske profile, i u tom slučaju je teorijski moguće da DNK test dovede do toga da jedan od njih bude osuđen za djelo koje je počinio njegov genetski dvojnik. Vrlo slično, bliski srodnici imaju i bliske genetske profile. Ako je vjerovatnoća slučajne podudarnosti vašeg DNK profila sa nekim nasumično odabranim profilom iz populacije onih koji nisu vaši bliži ili dalji rođaci svega 1:260.000.000.000 ta će se vjerovatnoća u odnosu na vaše srodnike izrazito povećati: za prve rođake vjerovatnoća podudarnosti DNK profila biće veća za 18 puta, za nećake, nećakinje, tetke i teče za 180 puta, za roditelje ili djecu za 6500 puta, dok će u slučaju braće i sestara vjerovatnoća podudarnosti biti 3 miliona puta veća nego u slučaju nasumičnog uparivanja (tj. 1:81.000).

Kako se došlo do navedene granične vrijednosti od 260 hiljada miliona nije objašnjeno, ali je razumno pretpostaviti da je ona izračunata na osnovu broja mogućih kombinacija različitih varijanti gena (alela) na pozicijama određenog broja usvojenih genetskih markera. Statističar Bruce Weir [788] izračunao je da je vjerovatnoća da dva nasumično odabrana čovjeka (koji nisu srodnici) imaju identične profile u svih 13 genetskih markera iznosi između 1:2 x 10¹⁴ (jedan prema dvjesto miliona miliona) i 1:2 x 10¹⁵ (jedan prema dvije hiljade miliona miliona) [731].

Na sličan način daju se procjene vjerovatnoće slučajne podudarnosti i za druge, „neponovljivo rijetke“ slučajeve. Naučnici koji se bave izučavanjem procesa formiranja snježnih kristala zaključili su da je broj mogućih razmještaja molekula vode u pahuljici oko 10¹⁵⁸, što je gargantuanski broj čak i u poređenju sa procijenjenim brojem pahuljica koje su ikada pale u istoriji naše planete (pukih 10³⁶) [657]. U svjetlu tog podatka, ideja o jedinstvenosti svake od njih čini se sasvim plauzibilnom. Preciznije govoreći, nije nemoguće da su se u dugoj istoriji snježnih padavina našle (barem) dvije identične, ali vjerovatnoća da se prošlog decembra nad visočkom piramidom pojavila pahuljica identična nekoj koja je prije 450 miliona godina dolepršala nedaleko od današnjeg Kaira, statistički je infinitezimalno mala.

Ukoliko vjerujemo da ne postoje dvije istovjetne pahuljice, tako jednostavne u svojoj fizikalnoj određenosti, za očekivati je da će nam biti još lakše da prihvatimo istu stvar kada je u pitanju neuporedivo kompleksniji ljudski genom. Stručnjaci FBI procijenili su da vjerovatnoća koincidencije genetskih markera u dva različita uzorka manja od 1:260.000.000.000 predstavlja garanciju da oba uzorka dolaze od istog donora [753]. Rigorozno, ali neophodno da bi se izbjegle kompromitirajuće greške koje neko može platiti životom. Nažalost, deklariranje visokih kriterija u interpretaciji rezultata analize nema nikakav uticaj na ispravnost same analize. Kada je ispitivanju podvrgnut rad najprestižnijih laboratorija za forenzičku DNK analizu pokazali su se upozoravajući razmjeri mita o njenoj nepogrešivosti. Negdje u isto vrijeme kada je novi standard po prvi put primijenjen u slučaju dvostrukog silovanja u Wisconsinu, kalifornijska Asocijacija direktora kriminalističkih laboratorija (California Association of Crime Laboratory Directors) provela je test osposobljenosti vodećih forenzičkih laboratorija koje pripadaju FBI i kompanijama Lifecodes i Cellmark. Rezultati su bili poražavajući: ustanovljeno je da je čak 1% nalaza pogrešan, i to najčešće (70%) tako što je u pitanju lažno pozitivan nalaz [328, 704]. Drugim riječima, od 1.000 ljudi koji su (o)suđeni na osnovu DNK analize njih 7 će biti nevino, a trojica krivih će se izvući zahvaljujući lažno negativnom nalazu. Riječima jednog komentatora: “Takav stepen grešaka (1:100) čini prag od 1:260.000.000.000 naprosto smiješnim.”

O forenzičkoj zloupotrebi analize DNK William C. Thompson, emeritus kriminologije sa kalifornijskog univerziteta u Irvineu, u svojoj studiji Forenzički DNK dokaz: Mit o nepogrešivosti [731], detaljno obrazlaže argumente u korist opreza u bezrezervnom prihvatanju njenih rezultata, skrećući pažnju na propagandni hype koji je pratio forenzičku promociju analize DNK:

Sa svojim dugotrajnim iskustvom u svijetu realne upotrebe DNK testova i njihove forenzičke prezentacije, Thompson se prihvatio upravo takvog zadatka: da iskaže sumnju i argumentira neutemeljenost mita o analizi DNK kao krunskom dokazu.

Već u početku svoje studije Thompson odbacuje argument zagovornika analize DNK koji, suočeni s greškama koje se dešavaju u tom području, ukazuju na distinkciju između “grešaka samog testa” (kojih, prema njima, nema) i “grešaka ljudi koji koji ga izvode i interpretiraju” (koje se događaju, jer “ljudski je griješiti”). Za njega, u skladu sa mišljenjem Jonathana Koehlera, profesora prava na čikaškom Univerzitetu Northwestern, takvo razlikovanje predstavlja “zlonamjernu semantičku igru”:

Greške (ali i mahinacije koje bi se teško mogle nazvati “greškama”) koje rezultiraju netačnim DNK profilima ili neosnovanim proglašavanjem njihove identičnosti, Thompson klasificira u više karakterističnih grupa u rasponu od kontaminacije uzorka, pogrešnog obilježavanja, pogrešne interpretacije djelimičnog ili degradiranog DNK profila, sve do pogrešne statističke interpretacije, koincidentalne podudarnosti profila (!), ali i nemara, nedoličnog naučnog ponašanja, pa i bezočnih prevara.

Prije nego što ilustriramo svaki od tih tipova potrebno je ukazati na par detalja koji pomažu da steknemo realističniju sliku o situaciji s kojom se suočavaju istražitelji, forenzičari i juristi koristeći rezultate analize DNK.

Kao što je to bio slučaj i sa otiscima prstiju, postoji ogromna razlika između školskog primjera i realnog stanja. Kao što su latentni otisci prstiju po pravilu deformirani, parcijalni, razmazani i sl. tako i uzorci DNK uzeti na terenu mogu biti degradirani (pogotovo ako su već stariji) ili pomiješani sa nekom drugom DNK, što je vrlo često slučaj sa uzorcima koji se uzimaju kod žrtava seksualnog nasilja, gdje se u uzorku može naći mješavina DNK i žrtve i silovatelja. Ispravan način statističkog izračunavanja u takvim slučajevima normiran je u SAD tek 1992. godine.

Magija velikih brojeva koji iskazuju vjerovatnoću slučajne podudarnosti dva nasumično odabrana DNK profila lako vodi krivim zaključcima, u grešku koju statističar David Balding naziva “greškom jedinstvenosti” (uniqueness fallacy). Ona je posebno izražena kada se ta vjerovatnoća iskazuje kao “1:N”, gdje je N neki ogromni broj koji desetinama puta premašuje ukupni broj ljudi na svijetu. Ma koliko iznosio N, vrijednost 1/N nikada neće biti nula, a procjena kolika vrijednost je prihvatljiva kao mjera da je nešto u praktičnom smislu “nemoguće”, stvar je arbitrarne odluke, kao što je to bila odluka forenzičke laboratorije FBI da se granica postavi na vrijednosti N od 260 hiljada miliona.

Problemi nastaju uzme li se u obzir vrlo značajna razlika u načinu na koji se pomoću DNK profila dolazi do osumnjičene osobe. U jednom slučaju, moguće je da je osumnjičeno lice identificirano drugim, uobičajnim istražnim metodama i da je DNK analiza urađena kao provjera u odnosu na uzorak DNK nađen na mjestu zločina. Podudarnost profila imala bi izrazitu probativnu težinu, imajući u vidu da bi se to slučajno moglo dogoditi svega jednom u 260.000.000.000 slučajeva. Sasvim je drugačija situacija kada istražitelji nemaju nikakve tragove koji bi vodili identifikaciji počinitelja, pa potraže u arhivi pohranjenih DNK profila ranije registriranih prekršitelja (ili čak običnih građana) da li neki od njih odgovara uzorku DNK sa mjesta zločina. Ovaj metod “pecanja”, u kojem se istražitelj nada da će naletjeti na identičan arhivirani profil, obično se naziva cold hit (“pogodak naslijepo”) i definira se kao “postupak u kojem se, u nedostatku direktnih istražnih tragova, pokušavaju ustanoviti veze između žrtve, počinitelja i/ili mjesta zločina”.

Dokazna vrijednost DNK profila, pronađenog pretraživanjem baze podataka sa već registriranim profilima i uparenog sa DNK uzorkom za koji se vjeruje da pripada počinitelju, statistički je neuporedivo niža od one u kojoj je podudarnost utvrđena kod već osumnjičenog pojedinca. Ukoliko je, na primjer, statistička učestalost nekog profila u populaciji 1:10.000.000.000, onda vjerovatnoća da će isti takav profil biti pronađen u populaciji od 250 miliona međusobno nepovezanih lica iznosi svega 1:40. “To može zvučati kao mali nivo rizika”, ukazuje Thompson, “ali u sistemu u kojem se hiljade dokaznih profila sa frekvencijama pojavljivanja reda 1:10.000.000.000 svake godine pretražuju u bazama podataka koje sadrže milione profila, neizbježno je da budu pronađene slučajne podudarnosti”. Konačno, uzimajući u obzir da se i kod DNK profila, kao i kod latentnih otisaka prstiju, vrlo često radi o “parcijalnim” uzorcima, gdje je pronađen samo dio cjelokupne slike (u slučaju DNK to znači da nedostaju neki signifikantni markeri), vjerovatnoća slučajnih podudarnosti postaje dovoljno velika da izazove opravdanu zabrinutost u pogledu nesporne identifikacije [280, 475].

Da se ne radi samo o teorijskim mogućnostima pokazalo je više istraživanja provedenih u SAD i Velikoj Britaniji. Među DNK profilima sakupljenim u periodu između 2001. i 2006. godine u bazi podataka britanskog ministarstva unutarnjih poslova utvrđeno je da četvrtina njih ima barem jednog “parnjaka” upravo zato što je veliki dio registriranih profila parcijalne prirode.

Slučajevi u kojima je vjerovatnoća slučajne podudarnosti (RMP) dovela do toga da pogrešno bude optužena (pa čak i neko vrijeme zatvorena) nedužna osoba dokumentirani su i u Velikoj Britaniji (oružana pljačka u Boltonu, 1999. godine) i u SAD (provala u saveznoj državi Ohio, 2010. godine).

Da ne bismo pogrešno zaključili kako je periodično “pročešljavanje” baze podataka sa pohranjenim DNK profilima izraz nemoći istražitelja ili tek očajnički pokušaj da se nešto “ulovi u mutnom”, treba se prisjetiti da se ta baza svakodnevno ažurira stotinama novih profila prestupnika i kriminalaca, prikupljenih rutinskim radom policijskih službi. Stoga uvijek postoji mogućnost da u nekom novom slučaju bude priveden i evidentiran prestupnik čiji se DNK profil već duže vrijeme nalazi pohranjen među još uvijek neriješenim, starim slučajevima (tzv. hladni slučajevi, cold cases). Mnogi uhvaćeni prekršitelji tako su identificirani i kao počinitelji drugih nedjela iz njihove kriminalne prošlosti, u kojima su ostavili svoj DNK trag ali on ranije nije mogao biti individualiziran. To, svakako, ne znači da kriminalci ne mogu i sami biti žrtve nesretne koincidencije. Jedna je žena 2004. godine u Chicagu na osnovu podudarnosti DNK profila bila osumnjičena za provalu, a optužba je odbačena samo zahvaljujući vrlo uvjerljivom alibiju – u vrijeme provale nalazila se u zatvoru na odsluženju kazne vezane za jedan sasvim drugi, neovisan slučaj. Takođe, to ne znači i da istražitelji treba da do te mjere vjeruju u impresivne vrijednosti RMP da iz razmatranja isključe parametre zdravorazumskog zaključivanja. To se, čini se, dogodilo kada je kriminalistička laboratorija vašingtonske policije u bazi podataka registriranih prekršilaca naišla na DNK profil koji je odgovarao uzorku nađenom na žrtvi jednog davnog, dugo neriješenog slučaja silovanja. Trebalo je da prođe neko vrijeme dok se nije utvrdilo da pronađeni profil osumnjičenog jeste registriran u bazi podataka delinkvenata – ali maloljetnih. U vrijeme kada se dogodio zločin, za koji je osumnjičen na osnovu DNK profila, on je tek učio da hoda.

Mada se čini da svi sporni rezultati DNK analize mogu biti korigirani ponovljenim testom, preciznijim i pouzdanijim, to se ne dešava često. “Obični smrtnici” i njihovi advokati teško da sebi mogu priuštiti ponavljanje testa, pronaći ovlaštenu laboratoriju koja bi to blagovremeno obavila, ili ishoditi sudski zahtjev za provođenjem takvog postupka. U nekim slučajevima, takav ponovljeni test ni tehnički nije moguće izvesti jer je sav raspoloživi genetski materijal potrošen u prvobitnom testu. Konačno, neke greške su takve prirode da bi novo testiranje samo ponovilo netačne rezultate prethodnog. Razmotrićemo najupečatljivije među njima, u skladu sa klasifikacijom koju slijedi Thompson u svojoj studiji.

Kontaminacija je najčešće spominjan problem vezan za (ne)pouzdanost DNK nalaza. Tim terminom (Cross-contamination) obilježava se slučajni transfer ćelijskog materijala ili DNK iz jednog izvora (uzorka) na drugi. Iako sama riječ “onečišćenje” sugerira nekakav oblik nemara i nedostatka propisne brige, pogotovo kada je u pitanju ambijent laboratorije, riječ je o pojavi koju je izuzetno teško kontrolirati. U svijetu mikrobiologije savršena sterilnost je ideal kojem se praksa veoma rijetko može približiti. Ako u taj svijet uključimo instrumente koji stupaju u kontakt sa različitim supstancama, materijalima i objektima, kontaminacija postaje stalno prisutna i aktivna opasnost. U tome nisu “čista posla” ni sa samim laboratorijskim osobljem – čak i da ne stupa u kontakt ni sa čim (tj. da ne obavlja svoj posao nego samo fizički prisustvuje), u mikroskopskoj perspektivi čovjek je rasadnik organskog otpada: od mikroskopskih kapljica koje izdišemo ili iskašljavamo, do neprekidnog zasijavanja našeg okruženja mrtvim ćelijama kože. Svaki dan za sobom ostavljamo između nekoliko desetina i nekoliko stotina miliona mrtvih ćelija epiderma s kojima se uglavnom srećemo u formi kućne “prašine”, uprkos rasprostranjenom i pogrešnom uvjerenju da nju sačinjavaju dominantno anorganske čestice prispjele iz građevinskog materijala ili naprosto “izvana”.

Ne postoji način da se fizički razdvoji ili filtrira DNK čije markere želimo registrirati od DNK koja je prisutna kao kontaminirajući uljez. Danas rasprostranjen metod analize često koristi tzv. PCR tehniku, što je skraćenica zvučnog naziva “lančana reakcija polimeraze” (polymerase chain reaction). Prepričana razumljivijim jezikom, ona se svodi na tehniku kojom se izrazito mali uzorci DNK, koji bi po sebi bili nedovoljni za propisnu analizu, naprosto umnože do količine dovoljne za takav zadatak. Nažalost, takav postupak će umnožiti segmente DNK ne samo “domaćina” nego i “uljeza”. A ovaj potonji može pristići na najrazličitije načine: uzimanje tragova DNK sa objekta koji je dodirivao pretpostavljeni počinilac nekog nedjela može pokupiti i DNK osobe koja je isti objekat dodirivala prije ili poslije njega, laboratorijski instrument može doći u kontakt sa jednim genetskim materijalom i prenijeti ga na drugi, laborant može ostaviti svoj DNK trag na objektu koji će potom dodirnuti njegov saradnik, pokupiti ga i ostaviti na drugom predmetu, odakle će biti prenesen na treći sve dok ne završi u uzorku DNK koji treba analizirati. U poređenju sa putovanjem molekule u prostoru mikrouniverzuma Odisejeve putešestvije su tek dosadni izletić po obližnjoj barici. Stoga, konstatacija da je neki uzorak DNK bio “zagađen”, te su rezultati njegove analize bili pogrešni, naprosto odražava realnost tog nevjerovatno osjetljivog forenzičkog procesa kao i nepredvidivost izvora kontaminacije.

U Njemačkoj je svojevremeno policija očajnički tragala za ženom poznatom pod medijskim nadimcima “Fantom iz Heilbronna” ili “Žena bez lica”. Njen DNK profil pronađen je na više od 40 mjesta najrazličitijih zločina, od provala do serije ubistava, pokupljen sa površine revolvera, sa omota kutije cigareta, prazne čaše, šprice sa heroinom, brojnih vozila korištenih u pljačkama, čak i ostataka keksa dopola pojedenog na mjestu zločina. Analiza je mogla samo utvrditi da se radi o ženi i da je najvjerovatnije iz Istočne Evrope ili Rusije. Još intrigantnija bila je činjenica da je misteriozna osoba u periodu između 1993. i 2009. godine harala i Austrijom i Francuskom i Njemačkom. U januaru 2009. godine nagrada za bilo kakvu informaciju koja bi vodila identifikaciji “Žene bez lica” dosegla je 300.000 eura. Konačno, u martu te godine, fantomski DNK tajanstvene žene pronađen je i na otiscima prstiju ubijenog muškarca, na njegovom formularu za odobrenje azilantske vize. DNK žene na otisku prsta muškarca! To je bio presudan događaj koji je preusmjerio istragu u novom pravcu, mada su i ranije postojale sumnje da bi zec mogao ležati u nekom drugom grmu. Ustanovilo se da DNK ne pripada nikakvoj monstruoznoj zločinki, već tek priležnoj radnici u fabrici koja je mahom zapošljavala žene iz Istočne Evrope i proizvodila pamučne štapiće za medicinsku upotrebu. Mada su bili sterilni za medicinsku upotrebu, ti štapići nisu bili odobreni i za forenzičko prikupljanje uzoraka DNK ali su, kako se pokazalo, korišteni i u te svrhe. Na njima su bili prisutni genetski tragovi nedužne radnice, koji su kasnije “uočeni” u uzorcima DNK pokupljenim na mjestima najrazličitijih zločina od forenzičkih tehničara svih policijskih laboratorija koje su koristile takve necertificirane štapiće istog proizvođača. Time je objašnjena i zagonetna činjenica da “Fantom iz Heilbronna” nikada nije registriran u Bavariji, iako je ta oblast u neposrednoj blizini mnogih mjesta gdje on jeste “operirao”. Bavarska policija je, naime, svoje pamučne štapiće dobavljala od drugog proizvođača.

Ukoliko se kontaminacija genetskog materijala još i može objasniti fizikalnim okolnostima pod kojima dolazi do te neželjene pojave, teže je naći “opravdanje” za drugu najčešću grešku koja prati forenzičke analize DNK – pogrešno obilježavanje (mislabeling). Ne, nije riječ ni o kakvim “markerima” ili kakvim egzotičnim aspektima analitičke procedure – radi se o najeklatantnijem obliku šlamperaja koji se, na finiji način, obično naziva “ljudskom greškom”. Njegova rasprostranjenost pokazuje da on podjednako prebiva i u praksi aljkavih provincijalnih birokratskih ureda kao i najmodernijih high-tech laboratorija. “Pogrešno obilježavanje” znači upravo to – na nešto je stavljena kriva oznaka, što rezultira pobrkanim uzorcima, a to vodi pogrešnim nalazima, te konačno – osudi nevinih ljudi ili oslobađanju krivaca. U Las Vegasu je 2011. godine došlo do toga da identifikacijske naljepnice u procesu analize budu stavljene na uzorke kojima ne pripadaju pa je na kraju sudskog procesa počinitelj pušten na slobodu a nedužan čovjek je proveo gotovo četiri godine u zatvoru dok nije utvrđena greška. Do njegovog oslobađanja nikada ne bi došlo da pušteni počinitelj nije uhvaćen u novom zločinu, a DNK profil koji mu je tom prilikom uzet pokazao da je u pitanju isto lice koje je za nedjelo iz Las Vegasa, prema policijskoj evidenciji, službeno osuđeno i još uvijek boravi u zatvoru. Nemoguće je procijeniti koliko se takvih slučajeva događa, jer tek mali dio takvih grešaka sticajem okolnosti bude otkriveno. Pogrešno identificirani uzorci DNK u bazi podataka (gdje je uz profil uneseno krivo ime donora) mogu podjednako dovesti do osude nevine osobe kao i do oslobađanja krivca. Greška zamjene uzoraka dovela je do toga da zloglasni londonski “Noćni prikradač” (Night Stalker) bude oslobođen svake sumnje (i u narednim mjesecima nakon puštanja nastavi seriju od 140 silovanja), a bude priveden i zadržan njegov nedužni imenjak.

Slične takvim “zbrkama” etiketa i objekata na koje se one odnose su i greške krive interpretacije rezultata testa. Svaki DNK profil dobiva svoju klasifikacijsku oznaku i ukoliko laboratorija u upisu te oznake pogriješi onda će dâti profil, u svakom praktičkom pogledu, postati neprepoznatljivo različit.

Između 2003. i 2007. godine u kalifornijskom okrugu Santa Clara ustanovljeno je 14 slučajeva u kojima su dokazni uzorci bili kontaminirani sa DNK laboratorijskog osoblja, tri slučaja kontaminacije od neidentificiranih lica, i šest u kojima je DNK iz jednog slučaja prenesen na DNK drugog. Dodatno, utvrđena su tri slučaja u kojima su uzorci greškom zamijenjeni, jedan u kojem je analitičar pogrešno klasificirao profil i tri gdje je pogrešno izračunata statistika prisutnosti datog profila u populaciji (RPM). U poređenju sa ukupnim brojem forenzičkih analiza DNK u petogodišnjem periodu to možda i nije veliki broj (detektiranih) grešaka. U odnosu na pojedinačne sudbine onih čije su živote takve greške trajno promijenile, to je itekako mnogo.

Autoritet koji analiza DNK uživa u očima javnosti i pravosuđa čini dokazivanje greške izrazito teškim. To je iskusio čovjek koji je 1993. godine osuđen za divljačko silovanje djeteta i pljačku u Tulsi (Oklahoma). Zločin se dogodio 1991. godine i nakon što istraga više od dva mjeseca nije dala nikakve rezultate, uhapšen je Timothy Durham, sitni prestupnik i raniji ovisnik o alkoholu i drogama. Optužnica se temeljila na tome da je zlostavljana djevojčica identificirala Durhama, forenzičkom nalazu da su vlasi kose nađene na mjestu zločina mikroskopski slične njegovim, te DNK testu koji je tvrdio da prikupljeni uzorci DNK silovatelja odgovaraju Durhamovom genetskom profilu. S druge strane, odbrana je predočila sudu jedanaest svjedoka da je optuženi u vrijeme zločina bio sa njima u Dallasu, 400 kilometara daleko od Tulse, na takmičenju u gađanju glinenih golubova. Taj alibi podupirale su i Durhamove potvrde o kupovini kreditnom karticom izdate u Dallasu. Ipak, porota je svoje povjerenje poklonila tome da je žrtva prepoznala nasilnika, i da je njegova identifikacija potvrđena komparativnom analizom DNK profila. Rezultat: Durham je osuđen na 3.320 godina robije.

Nakon donošenja presude, u slučaj se umiješao “Projekt nevinost” (Innocence Project) iz njujorškog Pravnog fakulteta Cardozo (Benjamin N. Cardozo School of Law). Srećom po optuženog, još uvijek su postojali uzorci DNK počinitelja nađeni na tijelu žrtve i testovi su ponovljeni. Na osnovu njih utvrđeno je ne samo da Durham nikako ne može biti počinitelj, nego i da je prethodni test bio fundamentalno pogrešno interpretiran. Sud je preinačio svoju odluku, odbacio sve navode protiv Durhama i on je, nakon pet godina provedenih na robiji, pušten na slobodu. Država nije ni na koji način obeštetila Durhama za nepravično zatvaranje, ali jeste platila odštetu od 50.000 USD za povrede koje je nedužni Durham pretrpio od drugih zatvorenika dok je boravio u zatvoru. Ovaj nesretnik nije jedini koji je završio iza rešetaka zbog brzopletosti, nemara, pa i korumpiranosti forenzičkih stručnjaka, ali je njegov slučaj (uz Josiaha Suttona i Gilberta Alejandra) među najpoznatijim. “Projekt nevinost” bio je uključen i u niz drugih procesa koji su privukli ogromnu pažnju javnosti, pokatkada spašavajući u posljednji čas nedužne ljude od izvršenja smrtne kazne (npr. slučaj Earla Washingtona koji je 17 godina proveo na robiji, od toga devet godina u odjeljenju osuđenih na smrt [247]).

Neke američke laboratorije su zahvaljujući neodgovornoj praksi zasluženo dobile posebno lošu reputaciju. Policija u Houstonu je 2003. godine zatvorila svoje Odjeljenje za serološku i DNK analizu nakon što su u njegovom radu televizijski istraživači razotkrili niz skandaloznih slučajeva, potvrđenih od nezavisnih kontrolnih laboratorija. Nevini ljudi su završavali u zatvoru, u desetinama slučajeva za koje su rađeni ponovljeni testovi ugledne laboratorije su pokazale neispravnost prethodnih nalaza, godinama nikakve naučne procedure kontrole nisu primjenjivane, statistička značajnost nalaza je rutinski preuveličavana, a zabilježeni su i slučajevi kada su oslobađajući nalazi bili zatajeni i ostali van sudskog uvida. Odjeljenje je poslije tri godine ponovo otvoreno, sa novom upravom, da bi dvije godine kasnije njegova čelnica bila smijenjena kada je otkriveno da je pomagala u lažiranju testa osposobljenosti jednog od DNK analitičara njenog odjeljenja.

Falsificiranje ili prikrivanje rezultata testa doveli su do otpuštanja forenzičara u nizu uglednih institucija, kao što je laboratorija FBI, Orchid Cellmark, ured glavnog medicinskog istražitelja u New Yorku, kriminalistička laboratorija čikaške policije, pa čak i Laboratorija za kriminalna istraživanja američke armije. U ovoj posljednjoj zaposleni analitičar je rutinski kontaminirao uzorke DNK, kršio sve protokole laboratorijskog rada i falsificirao rezultate testova. Neovisna istraga pokazala je ozbiljne propuste u čak četvrtini svih slučajeva u koje je bio uključen, a uprava laboratorije ne samo da o tome nije obavijestila advokate koji su na tim slučajevima radili, nego je učinila sve da se takvi problemi prikriju.

Istraživanja motiva analitičara koji su se odlučili da u svojim nalazima ne saopšte baš “istinu, cijelu istinu i ništa osim istine”, već da u njih ugrade i poželjne kozmetičke intervencije pokazala su da su mnogi od njih zaista vjerovali da time čine dobru stvar, da pomažu policiji i sudu kako bi bili kažnjeni oni koji su “to zaslužili”. Istina, u nekim slučajevima u pitanju su mnogo pragmatičniji razlozi: nekada se time pokušavaju prikriti nedostaci obavljene analize, nekada je u pitanju pritisak posla i preopterećenje zahtjevima za novim analizama i sl. Kada kontrolni uzorak pokaže da je došlo do kontaminacije, to po sebi pripada svakodnevnici laboratorijskog rada, ali lako može izazvati bojazan analitičara da će njegovi pretpostavljeni to protumačiti kao posljedicu manjka tehničke osposobljenosti, nedostatka pažnje u rukovanju uzorcima, i sl. Stvar dodatno otežava i činjenica da kontaminacija znači da se svi testovi moraju ponoviti, što predstavlja nenadoknadiv gubitak vremena i kašnjenje u obavljanju drugih zadataka s “liste čekanja”. Time iskušenje da se kontaminacija naprosto prešuti postaje izrazito veliko. Nemali broj DNK analitičara uhvaćenih u krivotvorenju rezultata testa prethodno su imali u svojoj laboratoriji reputaciju radišnih i produktivnih saradnika. Budući da se ta produktivnost najčešće mjeri brojem obavljenih analiza nastaje situacija u kojoj je “okončano” važnije od “pouzdano”, sa svim posljedicama koje takav prioritet sa sobom nosi. Još ako je zadatak okončan na zadovoljstvo policije ili tužilaštva i forenzičar za svoju priležnost dobio čestitke za “dobro obavljen posao”, put od oportunizma do svjesnog i bezočnog kriminalnog krivotvorenja postaje znatno lakši. U toj posljednjoj oblasti neka su imena našla svoje mjesto u nečasnoj istoriji kompromitacije forenzičkih nauka i njihove uloge u modernom sudstvu. Među njima najznamenitiji su Fred Zain, glavni serolog policijske kriminalističke laboratorije u američkoj saveznoj državi West Virginia, koji je u periodu između 1979. i 1989. godine krivotvorio nalaze u najmanje 134 slučaja [278], i notorna Joyce Gilchrist, policijska hemičarka iz Oklahoma Cityja, koja je tokom 20 godina rada dala svoja forenzička vještačenja u par hiljada slučajeva [539] od kojih je svako sedmo bilo krivotvoreno, a u 23 slučaja su njeni “nalazi” imali odlučujuću ulogu u izricanju smrtne kazne.

Uvođenjem standarda Daubert u sudsku praksu većine američkih saveznih država znatno se suzio prostor za zloupotrebu neupitnog autoriteta forenzičkih stručnjaka, jer njihova svjedočenja i sama postaju predmet vještačenja drugih eksperata iz iste oblasti. Kriteriji po kojima predočeni dokazi mogu biti okvalificirani kao činjenice “van svake razumne sumnje” postaju neuporedivo zahtjevniji, a mogućnosti njihovog osporavanja raznovrsnije. U kojoj mjeri će ti kriteriji biti realistično postavljeni u velikoj mjeri ovisi o našem razumijevanju optimalne “efikasnosti prava”: da li je prihvatljivije da neki krivci budu oslobođeni jer raspoloživi dokazi ne zadovoljavaju u željenoj mjeri postavljene standarde, ili da neki nedužni ljudi budu osuđeni jer su ti standardi manje rigorozni? Drugačije formulirano: da li zakonodavac vidi veću opasnost u oslobađanju krivih ili osuđivanju nevinih? Mjerodavna mišljenja o tome razlikuju se od jedne sredine do druge. Ona se mijenjaju pod uticajem juridičkog iskustva sa najrecentnijim, paradigmatski kompleksnim slučajevima, ali i načina na koji su takvi slučajevi medijskom prezentacijom skrenuli pažnju javnosti na postojeće slabosti. Vrhovni sud Floride je 15. oktobra 2018. godine, u okviru predmeta DeLisle vs. Crane Co., odlučio da u pogledu sudske prihvatljivosti ekspertnog svjedočenja treba slijediti gotovo stoljeće star i tolerantan standard Frye, a ne preporuke Dauberta u tom pitanju [636]. Prošlo je manje od godinu dana i isti sud je, 23. maja 2019. godine, promijenio mišljenje priklonivši se standardu Daubert [22].