Teatar nove normalnosti Aleša Kurta

Ništa nas ne smije iznenaditi

Strah i tjeskoba obilježili su život na planeti u proteklim mjesecima na distopijski nov način. Dok su prethodne generacije vlastitu i bespomoćnost čovjeka uopšte spoznavale nakon razornih zemljotresa u Banja Luci i Skopju šezdesetih godina, a osamdesetih nakon nesreće u Černobilu, novu generaciju trajno će obilježiti vrijeme pandemije, straha od virusa i zaraze i podsjećanje kako zapravo živimo zastrašujuće blizu strahovlade, diktature i totalitarizma.

Nuklearne nesreće i bojni otrovi i virusi i poplave, uz vječne ratove kao brutalni hobi čovječanstva, samo su neke od katastrofa kojih se svi manje-više pribojavamo. Stariji građani sjećaju se iz prošlog sistema vježbi civilne zaštite pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi, a nove generacije su odavno navikle da nas iznenađuje sve, od snijega u decembru pa nadalje. Iako je tekst za predstavu Ništa nas ne smije iznenaditi napisao prije pandemije, Aleš Kurt je napravio scenski prikaz više nego prigodan za aktuelni društveni trenutak, reflektirajući sadašnjicu na umjetnički izuzetan način.

Sinoć je u Pozorištu mladih održana generalna proba a večeras je planirana premijera dok će 8. i 9. oktobra biti održane reprize predstave, rađene u koprodukciji sa MESS-om, u kojoj Belma Lizde-Kurt predvodi ekipu glumaca mlađe generacije koju čine Emir Fejzić, Mirza Dervišić, Anita Memović-Kajasa, Nadine Mičić, Vanja Matović i Darja Badnjević.

I ova kao i ostale predstave Aleša Kurta propituje važne i aktuelne teme, i ovaj put Kurt postavlja pitanja na koja je teško odgovoriti – šta je budućnost, kako se osloboditi straha i kako živjeti u novom normalnom? Kurt ne nudi konačni odgovor, već propituje na način koji publiku dovodi na sam rub pitanja, nad ambis mogućeg odgovora, ambis čije se dno ipak nazire, ponor na čijem dnu je ogledalo čovječanstva, humanosti koja se olako sama sebe odriče. Ovo je predstava novog vremena, teatar nove normalnosti.

Ni ovaj put Kurtovoj predstavi ne nedostaje ni humora koji djeluje poput tablete za smirenje, ni direktnosti, ni lucidnosti koja tjera na ponovno, ovaj put eventualno novo, promišljanje vlastitih strahova i momenta u kojem živimo kao i vlastitog odnosa prema stvarnosti koja je postala fantastičnija od fikcije. Predstave Aleša Kurta sinonim su pozorišnog iskustva posebne vrste, autentične poetike, koja nam nudi i distopijsku jezu ali i neodoljivi humor, teatarski ritam i melodiju koje poput najljepših pjesama odzvanjaju u beskraj. Sasvim izvjesno – vrijedno estetsko iskustvo. Nije li to jedino što umjetnost ima pravo obećati?

Ako vam je u prethodnim mjesecima nedostajalo i koncerata i predstava, i ako ste uplašeni i zabrinuti za vlastitu i budućnost ovog društva i planete, preporučujemo da posjetite Pozorište mladih i pogledate ovu, da citiramo, “najbolju predstavu koju ste ikad vidjeli”. Učinite to dok još možete jer ako je suditi na osnovu dosadašnjeg iskustva pandemije i lošim navadama vladajućih, kvalitetni koncerti i predstave bit će sve veća rijetkost u provinciji u koju su ovaj grad političari pretvorili. Do nekih boljih vremena za koja se sami moramo izboriti.