Grad u kojemu istok počinje i završava.
Grad u kojemu završava i počinje zapad.
Grleni zov razglasa s minareta Alipašine džamije
u zaglušnoj buci automobila
i zvona katedrale pred kojom stražari Woytila.
Staklena skulptura u spomen na ubijenu djecu,
stotine mrtvih mališana
i formacije novorođenčadi u kolicima
na vlažnom platou ispred BBI-a.
Zaobljena raskoš trudnih žena
pod hidžabom i bez,
Zaigrana dječurlija u aritmiji
žustrih koraka na Ferhadiji.
Prkos na licima muškaraca obrijanih glava.
Ispupčene grudi, jednako prkosne,
dizajnerski dotjeranih žena
pod hidžabom i bez.
Grad koji ne grije kada je led.
Samo: Oprez, ledenice!
i highlight s osiguravajućih društva.
Grad koji ne hladi
u danima paklenih sparina
kada smog bezočno
ore preznojena tijela.
Grad koji isijava toplinu i
mraz u jednakim amplitudama.
Između mirisa patine i
globalnih mirisa modnih brandova,
miris ćumura i miris YSL parfema
između buregdžinica,
ćevabdžinica i fusion cuisine.
Oči pokornosti i oči prkosa ispod
koketnog plamena kose
i one ispod hidžaba,
opet hidžaba, jer hidžab je
izraz, poniznost i obrana.
Skrušeno oko koje te izbjegava
i ono pred kojim se zalediš,
koje ne možeš izdržati, koje te
bez milosti spušta na koljena.
Grad koji vidi kada si prolaznik.
Grad koji te ne gleda kada si spomenik.
Heroji obrane na improviziranim tezgama
prodaju smiješna histerična pseta na baterije,
sitni kriminalci obijaju skupe automobile
na očigled prolaznika,
velike zvjerke sjede u izlozima svojih kafića
motreći svijetlu budućnost dok lijeno žvaču
najskuplje karipske cigare
ili jezikom vitlaju čačkalice
rubovima preuhranjenih usta.
Uvečer sazovu pionire distribucije i otpuste
osigurače s lanaca, jer sezona lova nikad ne prestaje.
Grad koji slavi mir i grad u kojemu nije završio rat;
u kojem su ustaše, četnici i balije
dobro jutro, dobar dan i laku noć.
Grad koji su razarale sve artiljerije, mineri i snajperi.
Grad u kojemu baščaršijske zanatlije
izrađuju suvenire od neispaljenih metaka.
Razvaljeno skenderijsko stubište
kao spomenik tragedije i kao nemoć popravljanja,
mostovi s kojih vijore transparenti protiv korupcije
i rođendanske čestitke najdražim sestrama.
Grad u kojemu grafiti poručuju tako što razaraju.
Grad u kojemu su parkovi zasađeni ružama i grobovima,
pored klupa za odmor i
pred ulaznim vratima solitera.
Grad u kojemu niče Dubai iznad potleušica,
u kojem starost nosi transparent: Apel za hranu!
dok pored nje slijepo gmižu
blindirana vozila neprozirnih prozora.
Grad u kojemu sve, ama baš sve:
radost, seks, tuga, tragedija,
završi u vicevima, u nedosežnoj radosti
svakog sugovornika:
prodavača,
taksista,
konobara,
prijatelja.
Grad o kojemu bi se mogla
napisati beskrajna knjiga
ali koji nije moguće opisati.
Grad svjetla u zimsko predvečerje,
grad bez svjetla na srpanjskoj jari.
Što je Sarajevo?
Pitanje bez odgovora.
Odgovor koji se grčevito odupire pitanju.
