Ovoga proljeća sam, u vrijeme žestokih demonstracija i izvještaja o zvučnom topu u Beogradu, dobio od Jochena Keltera pjesmu Belgrad überall, dakle “Beograd svuda”. Pjesmi je autor on, Jochen Kelter, i uz pjesmu je bila njegova poruka da bi želio da pjesmu prevedem i objavim je, rekao je, “u onom zagrebačkom listu za koji pišeš”. Jochen Kelter je moj prijatelj već preko 40 godina, te znam da iza njegove poruke stoji želja da tako nekako obilježimo tih naših četiri puta deset. Evo, dakle te pjesme:
Sie begegneten sich
zum ersten Mal in der Francuska Strasse
in Belgrad vor über vierzig Jahren
er war etwas jünger und sein Übersetzer
“Haschen“ hatte er falsch verstanden
meinte es ging ums Greifen – Aha!
Da liegst du falsch die neue Bedeutung
war noch nicht auf den jungfräulich
altmodischen Balkan vorgedrungen
haschen bedeutet kiffen Cannabis rauchen
der Engel im Gedicht greift nicht
er kifft Cannabis wie so manche Engel
unterdessen haben sich die Zeiten
die Zustände auch hier stark verändert
an der schon lange nicht mehr blauen Donau
sie aber waren in all diesen Zeiten Freunde
waren es und sind es bis heute geblieben
Oni su se prvi put
sreli u ulici Francuskoj
u Beogradu prije više od četrdeset godina
on je bio nešto mlađi a njegov prevodilac
krivo je razumio “haschen“
mislio je da se radi o hvatanju – aha!
baš si promašio novo značenje
još nije bilo doprlo do nevinog
staromodnog Balkana,
haschen znači pušiti kanabis
anđeo u pjesmi ne hvata
on puši hašiš kao i mnogi drugi anđeli
u međuvremenu su se vrijeme
i prilike i ovdje jako promijenili
na Dunavu odavno više ne plavom
ali oni u svim tim vremenima
bili su i ostali prijatelji i to su ostali do danas
Iako to nije rekao, diskretan kakav jeste, pjesnik i doktor filologije Kelter, svakako je podrazumijevao da ću pri objavljivanju prevoda pjesme dodati i neophodno objašnjenje događaja oko glagola haschen, koji stoji na početku našeg prijateljstva. Pa evo.
Za vrijeme Oktobarskih susreta pisaca u Beogradu, godine 1984, uoči velikog čitanja pjesnika u Kolarcu, zamolio me Ivan Ivanji, tadašnji sekretar Saveza pisaca Jugoslavije, da prevedem dvije Kelterove pjesme koje će, nakon pjesnikova čitanja u originalu, čitati neki od glumaca koji to čine za takav skup.
I dao mi je Ivanji te dvije pjesme, te mi rekao da se oko nejasnih mjesta mogu posavjetovati i s pjesnikom, koji je “tu u zgradi s drugim gostima”. Sjeo sam za jedan od dva stola u predsoblju Saveza pisaca, i rukom preveo dvije pjesme. Sjeo i preveo, lako je napisano, ali nije dobro opisano. Za Keltera sam čuo istoga dana kad sam ga i upoznao, ništa njegova dotad nisam čitao, te prve dvije pjesme bile su i prvo njegovo što sam pročitao, i odmah me zapalo da prevedem.
Vidim, Kelter štedi na interpunkciji, pjesme s podzemnim vodama, izraz sveden na najnužniji. Kad sam bio gotov s poslom, ušao sam u sobu da Ivanjiju dam prevod. On mi je ponudio da napisano prekucam na mašini. Kad sam završio, ušla su trojica pjesnika, jedan od njih je bio Kelter. Tako sam ga upoznao. Pjesma s glagolom haschen ima naslov “Laura” i posve je čudna. Ovdje nema mjesta da je navodim cijelu, oni koji bi je rado pročitali, ako takvih ima, imaju je u originalu i prevodu na str. 18 i 19, u izboru iz Kelterovih pjesama pod naslovom “Dogodine u Sarajevu”, objavljenoj 2015. u Zagrebu. Zato evo samo nekadašnjeg spornoga mjesta, poslije ispravljenog:
… Aber natürlich
bleiben Laura, Beatrice stumm
verzien sie sich in ihre Ecken
die Therapeuten in ihren weißen
Kitteln mahnen zum Gehen
zum Aufessen, zur Vernunft
zu Müsli und Kleie mitten im Frieden
die Engelein harken den Kies
Amor hascht…
… No naravno
Laura, Beatrice ostaju nijeme
Povlače se u svoje ćoškove
Terapeuti u svojim bijelim
odorama opominju da se pođe
dovrši s jelom, na razum
na ovsene pahuljice, na mekinje usred mira
anđelčići grabuljaju šljunak
Amor puši hašiš…
Elem, pitam Keltera šta to Amor hoće da zgrabi, kad kaže Amor hascht. Kelter me pogleda, pa blago iznenađen, kaže Ach, nein i objasni da Amor u pjesmi o Lauri i Beatrice puši hašiš! Molim? Da, kaže pjesnik, ili marihuanu! Koga bogovi mrze, daju mu da prevodi.
Otada, od toga Amora hašišina (Amor je i ubojica, assassino) počelo je moje i Jochenovo prijateljstvo. Ono je imalo i periode statičke, kad je vladala šutnja, šutnja onako, i periode dinamičke. Nas dvojica smo načinili pet zajedničkih putovanja: osim Beograda i Novog Sada, pa Zagreba i Rijeke, boravili smo po nekoliko dana u Napulju, pa u Palermu, pa u Sevilji. Išli smo i u Herkulanej, i u Salerno smo išli, a viđali smo se redovno za mojih boravaka u Gottliebenu na Bodenskom jezeru. To su bili nezaboravna viđanja. Dođe po mene autom iz svog Ermatingena, pa idemo na večeru u Konstanz. Ondje smo išli u samo četiri restorana, da ne ulazimo preduboko u njemački teritorij, govorio je.
On je u Konstanzu studirao i kao šezdesetosmaš dobio je od ministarstva pokrajine Baden-Württenberg Berufsverbot, a da nikad nije dobio obrazloženje zašto. Zato je otišao u Švajcarsku, par kilometara dalje. Nakon četiri godine mu je zabrana skinuta, a ni tada nije saznao zašto. Njegova majka, koja je u porodičnom stablu imala nekog jevrejskog pretka, morala je iz Hitlerove Njemačke pobjeći u Englesku i ondje je provela cijelo vrijeme rata. Za naših razgovora u Konstanzu gorko ironično je govorio kako nije htio da bude primoran, kao majka mu, da bježi iz Rajha, pa je otišao sam.
Kad je u Bosni počeo rat, Kelter se preko književnog udruženja kome je bio na čelu, odmah javio Izetu Sarajliću. Njega je upoznao iste one godine na Oktobarskim susretima pisaca, i bio s njime u Beogradu, Novom Sadu i Smederevskoj Palanci. O tome ima tragova i posveta u više pjesama. I drugih jugoslavenskih pjesnika sa tih susreta rado se u pjesmama sjeća Kelter. Jedan od njih je i Giacomo Scotti, koga je, na predstavljanju svoga romana, sreo u Rijeci maja 2016. Za Beograd se Kelter vezao još jače kad je oktobra 2018. gostovao u Centru za kulturnu dekontaminaciju i tom prilikom upoznao Borku Pavićević i Ivana Čolovića. Bio je zadivljen razgovorima s oboma, kao i imenom Centra.
Kelter je od 1989. do 2003. bio predsjednik federacije evropskih saveza pisaca “European Writers’ Congress”, a do 2010. bio je i predsjednik švajcarskog društva za zaštitu autorskih prava “ProLitteris” u Zürichu. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini organizirao je, pod imenom Kulturbrücke Schweiz – Sarajevo, veliku akciju među piscima Švajcarske za pomoć kolegama u Sarajevu. U njoj su učestvovali političar Flavio Cotti, režiser Fredi Murer i pisci Franz Hohler i Beat Brechbühl. Velike pošiljke sa hranom za odrasle i za djecu, sa materijalom za pisanje i odjećom stigle su u Sarajevo, i ta je pomoć podijeljena bez pravljenja razlike po nacionalnosti. Novac, u njemačkim markama, nosio je u Sarajevo lično Franz Hohler i ta suma je jedna od onih za koju se zna da je podijeljena i cijela i pravično.
Jochen Kelter je najzaslužniji što je, za vrijeme rata, bio popravljen krov na potkrovnom stanu Izeta Sarajlića u ulici Asima Ferhatovića, u koji je ulazila kiša, jer ga je razvalila granata. Jochen Kelter i Beat Brechbühl su zaslužni što je Sarajlić, usred rata, izišao iz Sarajeva i deset dana, zajedno sa suprugom, kćerkom i unukom, proveo u Frauenfeldu i Gottliebenu. Domaćini su tada Izetu i njegovima ponudili boravak do kraja rata, ali ga je on odbio: “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag, u moj grad: jer se ja prezivam Sarajlić!”
Od petnaestak Kelterovih knjiga stihova i proze, na naš su jezik objavljene dvije: spomenuti izbor pjesama “Dogodine u Sarajevu” i roman “Hall ili izum tuđine”. Obje su izišle u Zagrebu, prvu je preveo onaj koji pri poznanstvu sa Kelterom nije znao značenje glagola haschen, a drugu Davor Beganović.
Eto, na ovom svijetu nema više ni Sarajlića, ni Ivanjija, a Beograd odavno nije što je bio. To Kelter predobro zna, no još bolje pamti kakav je Beograd bio.