Ponekad mi se učini da sam o blizancima pročitao sve, a stalno mi se čini da to moje sve nije dosta. Jer ni u čemu što sam čitao nisam nalazio nešto gdje bih kazao, e ovo je i kod mene ovako. Nisam. Ako zanemarim sada sve mitske Polinike i Eteokle, sve Romule i Reme, s kojima ne znam šta bih svezao za svoju životnu priču, ništa da se poklapa sa mnom ne mogu naći ni u slučajevima kakav je moj, kad blizanac ostane sam, jer mu je brat umro. Naravno, ne mogu kazati ništa ni o čuvenoj uzajamnoj blizanačkoj povezanosti i nerazdvojnosti, jer brata nisam ni upamtio. Ali mogu kazati da mnogo od onoga što sam pročitao, a što su antropolozi, pisci i kritičari izložili o blizancu samcu kod mene nije tačno. Znam da nije, imao sam vremena da sebe gledam.
Na primjer, u trećoj knjizi Lukanova epa Bellum civile, stihovi 607 i 608, opisuje se sudbina neimenovanog vojnika koji je gledao kako mu u boju umire brat blizanac, i on neimenovan:
…tenet ille dolorem
Semper et amissum fratrem lugentibus offert.
…boluje onaj za njime
Pa ožalošćene stalno na umrlog podsjeća brata.
Ožalošćeni su, jasno, uz brata, najprije i najviše roditelji. Preživjeli bliznak, tako kazuju mnoge knjige, nije samo preživjelo dijete, nego ga smrt brata čini da prestaje biti sam on i postaje živa sjenka i priviđenje preminuloga, te ga zapada jedina uloga da čuva sjećanje na onoga koga više nema. To je najbolnija uloga koja ga može zapasti. Ima još: preživjeli blizanac postaje trajan živi grob svoga brata. Preživjeli sveden na sliku umrloga. Tako se u rimskim tekstovima prikazuje živi blizanac razdvojen smrću od svoga parnjaka: nije više dio onoga para, već je prazno tijelo ostalo među živima da podsjeća na onoga koga nema. Više nego lik, ličnost ili osoba, pretekli bliznak je znak i znamenje odsustva u vidu groba ili portreta.
Ovo ovako piše Francesca Mencacci u sjajnoj knjizi “Braća prijatelji” (I fratelli amici) koja se bavi slikama blizanaca u rimskoj književnosti. Toj književnosti u počecima stoje blizanci, i to tako što jedan ubija drugoga. Mnogo puta sam pročitao to poglavlje o usudu samoće, koje sam ovdje sažeo, i pri tome mislio na svoju ulogu kod roditelja i starijeg brata, koji se sjećao smrti moga parnjaka blizanca. Ni roditelji, ni taj brat (o dvojici mlađih ne govorim, oni su rođeni poslije mene) nikada ničim nisu dali povoda i za jedan od opisa autorice Mencacci.
Istraživao sam i glasno i šutke, opipavao da li je išta takvoga bilo kod mojih. I našao sam da nije. Nije, nikad i ništa. Mogu sad zamisliti razne psihopompe i psihodogmate kako vrte glavom i odriču mi nadležnost za ovakav zaključak. Neka odriču, može im biti. Nisam nikada imao status uloge umrlog brata blizanca, nisam po svijetu hodio i bio presvučen njegovim simulakrumom. Da jesam, napisao bih da jesam i kako jesam. Nema mi druge no kazati da je kultura u kojoj sam rođen i rastao drukčija od rimske.
Nikada me ni roditelji ni druga rodbina nisu zvali imenom umrlog brata blizanca. Moj dedo me je, a jedva ga i pamtim, zvao mojim imenom (to pamtim), i kad me držao na krilu zborio bi: “Ovo je moje dijete, ada ja ne dam njega, bre! Ada bre!” Iako su iz njegova “ne dam”, odrasli svakako čuli kako me ne da smrti, ja sam smatrao da me ne da gurbetima, kojima su odrasli ponekad plašili nas djecu. Nikada me on, a niti iko drugi nije zovnuo niti nazvao imenom umrlog brata Osmana, ne, uloga plautovskog Menajhma nije me nikad ni zapala ni dotakla, ostao sam Sosikle.
Amidža Šemso, koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio dva brata, negdje u Galiciji su ostavili kosti, mene je zvao pola deteta, pa su me tako ponekad i drugi zvali, više u šali nego ozbiljno. Kad danas o tome mislim, jasno mi je da su odrasli mene i moga brata blizanca smatrali nekom cjelinom, čija je polovina umrla, a nekakvom njegovom slikom, sjenkom ili grobom njegove duše smatrali me nisu.
Moj status je svakako odredilo bolovanje u prvim godinama. To je trajalo tri godine, i roditeljska strepnja da me neće podići nadilazila je sve druge. Otac i majka su se bojali i poslije toga, da neću izdržati pješačenje od sedam kilometara do škole i sedam od škole, pa me je otac htio izvaditi iz škole. Kad sam, uz nastojanje starijeg brata, u školu ipak krenuo, brzo sam shvatio da u pješačenju ne zaostajem za drugom djecom i da me ono ne umara. Tako sam govorio i ocu i majci, ali mislim da su moje riječi tumačili više kao moju želju da idem u školu nego što su u njih vjerovali. Tek negdje u četvrtom osnovne, otac je prevalio preko ograde zubne: “Ada tvrđi si no pašče!” To mi je bilo i ostalo kao odlikovanje, priznanje da sam ja preturio, a da je on oturio. Svejedno, i kasnije sam imao prešutnu poštedu od poljskih radova. To mi je već bilo po volji, jer vile i grabulje ni u djetinjstvu nisam volio, a kasnije ni kosu, smatrao sam taj rad više besmislenim nego smislenim, i ono malo što sam u njemu učestvovao ni danas mi, ni kao uspomena, nije milo.
Iako nikad nije bila glasna, sumnja da nisam za poljske radove činila mi se da je otišla i dalje iz sela. Tako, u vrijeme dok sam ono nešto igrao veliki fudbal, koji put bi se desilo da u posljednjoj četvrtini utakmice upitam sudiju, koliko ima do kraja. U pravilu bih čuo nešto kao, evo petnaestak minuta, izdrži još to malo. A meni je bilo žao što ima samo toliko, fudbala se nisam mogao zasititi, htio sam da traje duže! Pa sam jednom pomislio kako se, možda, glas o mojoj poštedi od napora košenja i plašćenja proširio po svijetu, i na loptanje.
Blizanci su tema i u tragediji i u komediji. Izgleda da ih je u komediju prvi uveo Anaksandrid sa Roda. On je imao djelo Komodotragodia gdje je možda bio tematiziran i taj motiv. Iz vremena srednje komedije sačuvano je fragmenata u kojima se komediografi žale na teškoće koje imaju pri izboru građe: za razliku od tragičkih pjesnika koji posežu za poznatim mitovima, oni su prinuđeni da smišljaju posve nove i originalne teme. Tako je, uz zagonetke, vračarije i parodiranja proročanstava, ili uz napastvovanja djevica, komedija uvela i blizance, a među njima posebno mjesto imaju oni koji toliko liče jedan na drugoga da ih često ni majka ne može razlikovati. Anaksandrid je imao komediju “Blizanci” (Didymoi) koja je bila polazište i Plautu za njegove Menaechmi. Anaksandrida spominje i Atenaj iz Naukratija, koji navodi riječi Hamajleona iz Herakleje, autora knjige “O komediji”, gdje je ispričano kako je jednom, kad je Anaksandrid u Ateni pripremao neki svoj ditiramb, u teatar ujahao na konju i s konja kazivao stihove; kako je bio lijep i visok, imao dugu kosu i purpurno ruho sa zlatnim rubovima; no je bio namćor, te je sa svojim komedijama činio ovako: ako za neku ne bi dobio nagradu, uzimao ju je i davao prodavcima tamjana da sa njom čine šta ih je volja: ne bi je ni dorađivao, ni prerađivao kao drugi; tako je uništio mnogo svojih komada, koji nipošto nisu bili tako loši, a sve zato što je, kako je bivao stariji bio sve ogorčeniji na gledaoce. Anaksandridove komedije nisu sačuvane.
Pozornica na koju sam uveo priču o blizancima, daleka i ditirambu i komediji, čini da se ne osjećam lagodno, kao da sam na konju ujahao u teatar.