Među trideset i dvije knjige koje je objavio samozasebni izdavač Mirsad Koničanin iz Münchena, jedna se izdvaja: autor knjige nije iz kruga splitskog lista Feral Tribune, knjiga je objavljena u 50 primjeraka, pola nje su stihovi, a pola proza. Knjizi je autor Enes Dazdarević iz Novog Pazara, drug od djetinjstva izdavača Koničanina. Knjiga ima naslov “Ključ ispod saksije”, ima ukupno 92 stranice, složena je fontom Segoe UI, na papiru od 115 grama po kvadratnom metru. Te 92 stranice su dvostruko više od obima Dazdarevićeve prve knjige pjesama, objavljene još 1993. u Pazaru i, do ove kod Koničanina, jedine. No, kad je riječ samo o stihovima, približno ih je jednako u prvoj i u drugoj knjizi na broju, po četrdesetak stranica. Drugi dio “Ključa ispod saksije” čini proza, pripovijest u 15 glava, naslovljena “Fuga za Geronima”.
Enes Dazdarević će ove godine navršiti 60 godina. Stihove je objavljivao u nekoliko jugoslavenskih časopisa, a takav je da se nikad nije gurao ni trpao da bude među istaknutima. Nije nikada bio, nije ni sada, član nijednog književničkog društva, niko ga nikada nije predložio za kakvu književnu nagradu. Prije no što je objavio prvu knjigu, na javnom raspisu Goranova proljeća dobio je drugu nagradu za mlade pjesnike. Kažem nagradu, a bolje bi bilo reći da je osvojio drugo mjesto, jer nagrade za to nije bilo. To je bilo 1989.
Za to drugo mjesto saznao je iz kratke vijesti objavljene u Borbi, od Goranova proljeća nije saznao. Da je tada osvojio prvo mjesto, u nagradu bi mu bila objavljena knjiga u Zagrebu. To je bio lijep običaj društva naklonjenog poeziji na zagrebačkoj Opatovini. Poslije se zaratilo, pa je nestala Jugoslavija, pa je Dazdarević objavio knjigu u Novom Pazaru, svakako drukčiju nego što bi bila da je izišla prije rata. Da je tada izišla, ne bi u njoj bilo pjesme “Letnje igre”. Jer je pjesnik Milan Milišić bio živ do 5. oktobra 1991, kad ga je u njegovoj kući u Dubrovniku ubila granata.
Ovde leži Milan Milišić
Trubadura potomak;
Uživalac
Trava grobnih.
Po pravdi odmara,
Ubijen
Od jednog doslednog
– Borca za mir…
Rata jedva da ima u drugoj knjizi stihova, objavljenoj 29 godina kasnije. Ima skoro uzgrednog spominjanja Bijeljine i Selimovića sokaka u njoj, a iz Bijeljine je majka Enesova Ševala, on je prve četiri godine života proveo u Bijeljini kod majčinih roditelja. Ali je napisao pjesmu s naslovom “Kako smo prisluškivali telefone 1993”:
Ševala, djevojačko Selimović,
Živi u Novom Pazaru
Poviše bukreške džamije
I tri u Bijeljini sestre ima.
U Bijeljini sestre tri
A džamija više nijedna,
I od svih vakata
U Bijeljini više nijedan.
Ali, sestre telefon imaju
I djevojačku Selimović
Na pazarsko 020 dobiju.
I uvijek u vrijeme
Kada, pored sestrinskoga,
I s minareta glas mogu da čuju.
Djevojačka Selimović otvara prozore
I prema nebu
Slušalicu telefonsku diže
Molitva s bukreške džamije dopire do Semberije.
Ova pjesma je objavljena samo u jednom časopisu, nije ušla ni u jednu od dviju knjiga. Pjesniku je majka preminula neko vrijeme prije nego što je sa izdavačem Koničaninom krenuo da priprema knjigu, i bilo mu je previše bolno da u knjigu stavlja i pjesmu o prenošenju pazarskog ezana u Bijeljinu preko telefona. Imaju knjige svoju sudbinu.
Pa opet, nije da knjiga “Ključ ispod saksije” nema baš ništa što je vezuje za Feral i za Split. Ima u njoj pjesma posvećena Borisu Dežuloviću, koju je Dežulović i objavio, i to u svojoj knjizi “Bili libar 2”, a preuzeo ju je iz “Ključa ispod saksije”. I pretresao je podrobno okolnosti u kojima je pjesma nastala Dežulović, koji još nikada nije sreo Dazdarevića. A sastavio je i izdašan komentar Dazdarevićevoj pjesmi, u poglavlju od dvadesetak stranica knjige. Toj je pjesmi mjesto i u novinama, ne samo u knjigama. Naslov joj je “Ća pizdiš kad nisi iz Splita”, Dežulović u naslovu svoga poglavlja Dazdarevićevo ća piše kao ča, mogla su se njih dvojica s tim glasom naći negdje na sredini terena, jer ni Split ni Pazar nisu posve načisto po pitanju č ili ć (ćetresićetiri ćavke ćućahu na Hađet). Uz autora, glavni lik pjesme je njegova majka Ševala, djevojačko Selimović, rodom iz Bijeljine:
Jednog dana uzeo sam zastavu Hajduka,
spustio je na pola koplja i okačio
na prozorče iznad ulaznih vrata kuće.
Proglasio sam Dan žalosti u Aleksandra Đukića 22
i otišao u školu.
Kada sam se vratio, zastave nije bilo.
Skinula je moja majka po dolasku iz TK Raške.
Nastala je svađa, nije bilo ćuteka
jer je dobro znala da u meni bije hajdučko srce,
pa čim ona papuču skine
ja zdimim petama u dupe
i dočepam se Visa slobodne teritorije.
Plakao sam zbog uskraćene žalosti javne,
kmečao i drečao, po podu se valjao,
toga dana sam ja sve po spisku
i rodnom listu u materinu slao.
Cijelo popodne vodila se teška inat bitka,
Ševala mi je objašnjavala da muslimani u žalosti
ne kače na pola koplja zastave.
Te šta će reć’ komšiluk, te šta će reć’ mahala,
a ja sam cvilio kao pas
a ja sam skičao kao prase na dan svinjokolja.
U jedan vakat bajrak je sa Marjana
u mojim završio rukama.
Smirila se oluja, vilica je prestala da se trese od huje,
smirila se i lubina od poplave histerije.
Tako sam proveo moj prvi Dan žalosti.
Sklupčan u sobi, ljut na majku, muslimane,
mahalu i običaje.
Ljut što niko od njih nije znao
zašto sam cvilio kao pas
onog dana kada je umro
Bernard Bajdo Vukas.
Bajdo Vukas je s ovoga svijeta otišao 4. aprila 1983, a dijete koje se od huje na majku i žalosti za umrlim valja po podu kuće u mahali Bukreš, ima tada punih sedamnaest godina. U pjesmi nema Hida, oca Enesova, koji bi, kao veliki partizanovac, svakako razumijevao koji bururet je u njegovu sinu izazvala smrt najboljeg igrača Hajduka. Svome ocu je sin Enes pisao cjenovnik usluga za njegovu berbersku radnju. Jer je sin imao lijep rukopis, pa je taj krasnopis cjenovnik stajao uramljen u očevoj radnji, uz slike Tita i Partizana iz 1966. Ima i o tome pjesma u knjizi.
Ima i drugih pjesama koje se same preporučuju, no ne znam ni kome ni čemu da ih preporučujem. Ni njih, pisane ijekavicom, ni magijsko-lirski omaž lektiri iz djetinjstva “od Aljaske do Meksika”, napisan ekavicom u prozi obojenoj sandžačkom leksikom, a objavljen u istoj knjizi, u 15 glava pod spomenutim naslovom “Fuga za Geronima”. Jer se knjiga ne može kupiti nigdje, ne može se posuditi ni u kojoj biblioteci, pa se preporuke, kako da kažem, pokazuju kao uzaludne.
Takvoj šteti bi se mogle načiniti granice kad bi se u nekom listu (a njih je sve manje) objavile barem sve ove Dazdarevićeve pjesme. Evo skromnoga priloga u ovom listu, pjesme “Zone”:
Lupalo je nekad srce u grad kad sam
silazio,
u akšamske je mahnitalo sate
ko Moon the Loon na dionicu
solo.
Da vučem noge nije hajalo,
kod Grlice me ostavljalo
ako nisam hit’o.
Čikalo da ga stignem,
dizgalo na kas, i u galop,
a niz bukrešku klizavicu
i sa Stenmarkom u slalom,
u grad od Pariza ljepši
dok na žaru pucketa kesten,
i od Firence, dina mi,
kad niz čaršiju
bijelo se šahne lence.
Sjećanje na mlade dane kad je srce u akšamske mahnitalo sate i kraj česme Grlice u pazarskoj mahali Bukreš nosilo pjesnikove noge bubnjem Keitha Moona i skijama Stenmarka, kad mu je Čaršija bila najvažniji dio dunjaluka, jer on ondje čeka da dođe lence, koje se šahnulo. Bez Sandžačkog rječnika čitalac izvan Pazara će dogalopirati i doslalomati do čaršije, a ondje će se spotaknuti. Jer je lence samo Dazdarevićeva riječ, samo njegova je i znači ‘lice’. To je postala dugim putovanjem, od vranjanske Gornje čaršije do pazarskog Bukreša. Lence je u Vranju i izvan Vranja bilo Lenče, ono iz trećeg čina “Koštane“ Bore Stankovića: Otvori mi, belo Lenče / vratanca, vratanca.
Kod Dazdarevića se Lenče, uz bubnjara grupe The Who, u večernjim galopima vrgnulo u lence, koje se šahnulo, tj. dotjeralo za izlazak. Lence, mori lence. Tako se blaga nizbrdica od Grlice ka Čaršiji prostrla u zone, od Wembleya gdje je rastao roker Moon the Loon, do Vranja Vasilije Radojčić. Keith Moon je objavio samo jednu solističku ploču, Dazdarević ga dosad i jeste i nije pretekao u knjigama.