Dana 19. februara u berlinskom kinu Urania prikazan je u okviru filmskog festivala Berlinale i dokumentarni film Jakoba Kresea “Prekid vatre” (Ceasefire) u trajanju od 30 minuta. To je bio posljednji od četiri dokumentarna filma koji su toga dana prikazani. Film je dokument o Haziri Džafić prognanici i izbjeglici iz Bratunca, koja je nakon masovnog zločina u Srebrenici, izbjegla da se ne vrati u mjesto gdje je živjela.
Hazira živi u baraci u Banovićima, ovo živi bolje bi bilo reći životari, jer kad neko jedva sastavlja kraj s krajem, kaže se da životari. Za Haziru je Jakob saznao od svoje tetke Mete Krese, koja je mnogo putovala po Bosni i ondje načinila mnogo dragocjenih fotografija i napisala više tekstova o ženama Srebrenice. Među njima se izdvajala Hazira Džafić, pa su se Jakob i Meta odlučili da o njoj snime film. Iz njega se vidi mnoga bijeda izbjegličkog života, koja i trideset godina nakon početka izgleda učvršćeno i beznadežno.
Nakon filma, Jakob Krese je na pozornici kina Urania održao kratak govor, koji filmski svijet danas zove statement, u trajanju od četiri minuta. Govor je bio na engleskom, a Krese je imao oko vrata palestinsku maramu kufiju, i na sebi majicu s natpisom Never again means never again. Ovo što slijedi je prevod onoga što je rekao na pozornici:
Oduvijek sam sanjao da na Berlinalu nastupim sa svojim filmom. Kada sam bio dijete, za vrijeme rata u Jugoslaviji, ovaj festival je bio mjesto solidarnosti i utočište za umjetnike i filmske stvaraoce iz Bosne. Sada sam doživio da budem i sam pozvan, ali sam imao mnogo neprospavanih noći zbog misli o tome što ću reći na ovoj pozornici.
Ja sam filmski radnik jugoslavenskog porijekla koji je odrastao u Njemačkoj. Moja baka se borila protiv fašizma kao partizanka četiri godine po šumama. Kad sam bio dijete devedesetih, moja majka je odlučila da ne šuti o genocidu u našoj domovini i otišla je u Sarajevo. Te dvije žene naučile su me da naša šutnja može postati saučesništvo.
Ovaj film je o Haziri. Preživjela je genocid. Genocid koji je trajao tri godine, omogućen je šutnjom međunarodne zajednice. Završio je sa Srebrenicom, gdje je više od 8.000 ljudi ubijeno u prisustvu UN-ovih zaštitnih snaga. Posljedice rata nikada nisu završile za Haziru i druge preživjele.
U posljednjih 15 mjeseci ubijeno je više od 50.000 Palestinaca u Gazi. Sada se ubijanje nastavlja na Zapadnoj obali. Dva milijuna preživjelih i poniženih nakon novog genocida načinjeno je uz resurse i diplomatsku podršku iz Njemačke. Njemački državni akteri i institucije ušutkuju i suzbijaju mnoge koji pokazuju solidarnost s palestinskim narodom, a među takvima je i mnogo židovskih glasova.
Podržavam i slavim pobunu protiv takvog stanja. Mi kao filmski radnici stvaramo sve ove filmove koji govore o ratu, raseljavanju, kolonizaciji, pravdi, hraneći festivale političkim sadržajem, a kada se dogodi genocid u Gazi koji financiraju naše vlade, ne dobijemo ni javnu izjavu od festivala koja afirmira pravo Palestinaca na život, dostojanstvo i slobodu. Dobijemo to samo ako je geopolitički ili ideološki komforno.
Podržavam one koji su odlučili da sudjeluju i na festivalu i da o tome govore, uprkos svim nelagodama i preprekama. Među nama ima i zbunjenih i uplašenih. Neki koji su progovorili već osjećaju posljedice toga. Ne nužno od Berlinala, ali svakako iz same filmske industrije. Cenzura je protkana unutar tih odnosa moći i na složen način.
Ovo što se ovdje događa nije normalno. Njemačko društvo me plaši. Ovih dana sam promatrao ljude u publici kako otvoreno i agresivno viču na ljude koji govore o genocidu. Često s rasističkim komentarima. Poriču njemačku odgovornost za masovno ubijanje u Palestini.
To me podsjeća na ono što mi je majka pričala o devedesetima na Balkanu, kada su odjednom stari prijatelji postali nacionalisti i kad je agresivno ponašanje postalo dio svakodnevnog života.
Trebali bismo sada već znati, posebno u Njemačkoj, da za genocid nisu potrebni samo oni koji ga provode, već je potrebna većina koja će šutjeti.
Genocid u Bosni je zaustavljen tek kada je prepoznat i sudski priznat kao genocid. Najmanje što možemo učiniti je nazvati to pravim imenom. To dugujemo Haziri i svakom ko je preživio genocid. Nazovite to genocidom bez obzira na to tko ga provodi i gdje se provodi. “Nikad više” treba da zaista znači nikad više za svakoga i svugdje.
Dok je ovo govorio čuo bi se poneki glas neodobravanja, ali je na kraju snažan aplauz nadjačao one koji se nisu slagali s riječima. U dvorani je bilo stotinjak ljudi. Jakob Krese zna da će platiti cijenu za svoj nastup nakon prikazivanja filma o Haziri Džafić.
Jakoba Kresea poznajem od njegove sedme godine. Upoznao sam ga istoga dana kad i njegovu majku pjesnikinju Marušu Krese. To je bilo u Berlinu oktobra 1991. Ondje se Maruša bila tek preselila iz Tübingena, sa njom su bila dva njena sina polubraća David Šalamun i Jakob Weidner. Jakob je kasnije uzeo majčino prezime, te se uz Jakob Krese, potpisuje i Jakob Krese Weidner. Njegova majka Maruša je kćerka Franca Kreseja i Ljudmile Krese, djevojačko Saje. (I krese i saje imaju akcenat na završnom e.) Oboje su bili partizani u Osvobodilnoj fronti.
Franc Krese, s partizanskim imenom Čoban, imao je i orden narodnog heroja, a Ljudmila, s partizanskim imenom Maruša, bila je u partizanskoj slovenačkoj brigadi Matija Gubec od prvog do posljednjeg dana rata. O njoj je već bilo riječi i u rubrici na ovom linku. Maruša i Ljudmila žive danas u imenima Jakobovih kćeri: Maruša ove godine puni pet, a Ljudmila dvije godine. Jakob odnedavno živi u Trstu, sa suprugom i kćerima. On i supruga Jule Kampf, socijalna radnica rodom iz Hamburga, odlučili su da napuste Berlin.
Jakob je u Berlinu izučio najprije stolarski zanat, a onda je, uz putovanja po svijetu, studirao na filmskoj akademiji u Potsdamu. Osim u Berlinu, živio je više godina u Latinskoj Americi, u Nikaragvi, Meksiku, Gvatemali, Venezueli i Argentini. Latinska Amerika je na njegovoj familiji već imala neizbrisive tragove: Jakobov pradjed s očeve strane Franc Krese, bio je trbuhom za kruhom otišao u Argentinu dvadesetih godina, i nikada se nije vratio. Jedini izvještaj Crvenog krsta koji familija posjeduje kazuje kako je nestao negdje u amazonskoj prašumi.
Njegov sin Franc (imenjak očev), budući narodni heroj Jugoslavije, ostao je bez oca sa deset godina i teret familije je ostao na njemu. Jakobu je u Venezueli i u Meksiku u posjetu dolazila majka Maruša. Jakobova putovanja i filmsko obrazovanje dali su pet dokumentarnih filmova i jedan dugometražni. Ovaj posljednji ima naslov na španskom “Lo que queda en el camino” (Ono što je ostalo na putu), traje 90 minuta i bio je prikazivan u više zemalja od Indije do Latinske Amerike.
Jakob Krese trenutno radi na filmu o svojoj majci Maruši (preminula 2013) i baki Ljudmili Maruši (1998). Nakon nastupa na Berlinalu njegovi izgledi da dobije sredstva za snimanje filma značajno su manji. Jer je Njemačka u posljednje dvije godine de facto zavela cenzuru protiv glasova koji osuđuju Izrael za genocid nad Palestincima i okupaciju palestinske zemlje.
Time njemačka vlada krši najmanje dva paragrafa njemačkog ustava: peti, koji glasi: “Svaka osoba ima pravo da slobodno izražava i širi svoje mišljenje riječju, pisanim oblikom i slikom te da se nesmetano informira iz opće dostupnih izvora. Sloboda štampe i sloboda izvještavanja putem radija i filma su zajamčene. Cenzura nije dopuštena.” I prvi: “Dostojanstvo čovjeka je neprikosnoveno.” (Die Menschenwürde ist unantastbar). Žrtva toga kršenja će, kako stvari stoje, biti i stvaralačka sloboda Jakoba Kresea Weidnera, sina Maruše Krese i Anselma Weidnera, koji je stao u odbranu ljudskog života i dostojanstva na jednoj od pozornica Berlinala, onoj u kinu Urania.