Šakala sam opet vidio prije nekoliko večeri. A prije koju godinu, jedne ljetne noći mi je došao pod prozor, i lanuo. Otvorim prozor, pošaljem na njega snop svjetla iz lampe, on stoji ispod prozora i zalaje još jače. Šakala ranije nije imalo, o njima se moglo čitati kod Brehma, sad mi dolaze u dvorište. Pa sam na polici sa knjigama našao i kunu zlaticu, i nju čekam da se opet javi.
Uz kameni zid kuće moja su braća davno sazidala zgradicu od onih blokova koji se zovu šljaka blokovi. Ta se prostorija nekad zvala koliba, u njoj se čuvao i sir, sad je to šupa sa svakojakim takaravatom. Sutradan po dolasku ovoga ljeta na vanjskom zidu te šupe vidio sam sedam kukastih krstova kredom nacrtanih. Njih ne može vidjeti niko ko ne dođe do kuće, na stranu što kroz selo i ne prolazi više niko, te sam ih vidio samo ja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dva njemačka đuleta su pala u Grab, niko nije poginuo, a jedno je palo u susjednu Radaljicu i ubilo jednu ženu. To je, uz jednu kopču s njemačkog opasača i dva-tri šljema iz kojih su se hranili torni psi, sve što je od Nijemaca ostalo u selu. A sad nacistička svastika. Istražio sam i saznao da su to načinila djeca nekog od prijatelja moga sinovca kad su došla s roditeljima na izlet. Požalim se jednom rođaku, on kaže, aman što si dokon, šta zna dijete šta je svastika. I još kaže, pa to su crtali i gimnazijalci po veceima školskim, još u Titovo vrijeme je toga bilo. Samo je tada bilo kažnjivo, a sad, pravo rečeno, nije da znamo da je kažnjivo. Tako da smiri se, obrišeš vodom, kreda se lako briše, i mirna i koliba i kuća.
Dok se ne pojavi bijel komarac, mečka je i dalje glavno čudo jedine kuće u Grabu, a i onih sela nizbrdo od Graba. Vidjeli su je nedavno u Koškovu usred bijela dana, kraj jedne kuće. Nije napala nikoga, ali se nije ni uplašila nikoga. Milanu Gojkoviću iz Muhova odvukla je lipsalu junicu pa je dovukla u baru, i kad se strvina ucrvljala, mečka je došla da se hrani crvima. To je opisano, ima i to kod Brehma. Mome rođaku Idrizu, koji živi u Pazaru, a pčele je imao na dvadesetak metara od spomenute kolibe, krajem aprila razbila je pet novih košnica.
U posljednje dvije godine proveo sam ukupno sedam mjeseci u Grabu. Mečku nisam vidio nijednom, a brundanje sam joj čuo jedne noći prije dvije godine. Sutradan sam vidio štetu na pčelinjaku drugog rođaka, o tome je bilo riječi u ovoj rubrici. Iako mečku nisam vidio, od pretprošle godine sam stručnjak za mečkine balege. Kažem mečkine, a možda su medvjedove, jer se u Sandžaku medvjed više zove mečka nego medvjed, kao što se i mačka zove mačka a rijetko mačak.
Rođaci, kad ih čujem telefonom, savjetuju mi da ne hodam daleko od kuće. Kad im kažem da moram, oni kažu ne moraš. A ja moram načiniti bar dva sata hoda, uzbrdo pa nizbrdo. To činim svaki dan, izlazim čim sunce izduži stvarima sjenke, a vraćam se po mraku il mjesečini. Onda mi jedan kaže da nabavim petarde. Drugi kaže da su petarde za mečku slabe, bolje da nabavim topovske udare. Od toga bi strugnula duboko u planinu, i ne bi se lako vratila, kaže mi jedan tumač prirode i društva.
Ako ikome od njih kažem da nikad nisam zapalio petardu, neće mi vjerovati. Dobro, kažem sebi, nije to neka nesavladiva vještina, ako mogu djeca, mogu i ja. Djeca mogu i stvari koje su starijima nedostižne: koliko djece govori kineski, a ja ne mogu, ne umijem kineski. Sjećam se kad je pjesnik Miro Petrović jednom kazao kako se srami što ne priča makedonski, a eno predškolska djeca u Strugi sva ga pričaju. I to tečan makedonski, nisu šala makedonska djeca. Mogu, dakle, učiniti šta mogu: u lijevi džep stavim dvije petarde, u desni upaljač, i naoružan krenem u svoj pohod u sumrak. I držim lijevu ruku u džepu s petardama, a desnu na upaljaču. I onda, preko potoka, eto mečke. Ostanem pribran i kažem joj: stara, samo trenutak, da zapalim fitilj prije no pucu hitnem prema tebi. I mečka šta će, ne daj bože šta se trpjet može.
Ne valja ti to tako, kaže mi drugi rođak, ne valja ti, garamet su petarde, tako mi ovoga telefona. Dobro, no šta valja? Kupi pištolj, jok pravi nego onaj što puca jako, a nema kuršuma. Gasni pištolj da kupiš, ima toga po Pazaru i po Sjenici, ima ga i u radnji, a sigurno ga neko prodaje i krijući. Najbolji ti je Ekol magnum devetka, pucanj mu je jak, a pojača se u gustišu od joha uz potok. Što bi neko prodavao lažni pištolj krijući? Evo što: možeš s njime ući u banku, ruke uvis, dajte pare, i opljačkaš banku. Dobro, pljačkaši banaka su, zna se, uredno opskrbljeni dozvolama za posjedovanje i nošenje pištolja? Nemoj se ti šaliti, no ga nabavi, i dozvolu za njega, ako treba. Šta ako treba, mora li se ili se ne mora imati dozvola za pištolj koji plaši mečku? Do nedavno je moralo, možda više ne mora, ne znam, najbolje da pitaš MUP, oni sve znaju. Ako MUP sve zna, onda zna i gdje je mečka. E to ne zna, MUP mečku štiti, đe je da je. Dobro, i ako nabavim taj gasni pištolj, kažeš kalibar devet, koji rokne jače no petarda, činim li pucnjem prekršaj protiv zaštite mečaka i međeda? Ada jok, neće planina ostati bez mečaka zbog toga, ali pitaj MUP ili lovačko društvo. Mečke su u Srbiji neprikosnoveno zaštićene, više no čoek.
Dobro, pretpostavimo da sretnem mečku na jednom od mojih svakodnevnih prelazaka preko potoka. Pretpostavimo da je vidim na desetak metara ispred sebe. I pretpostavimo da sam pribran, miran i sve što ide kad ti na put iznebuha iziđe mečka. Onda s kuka potegnem gasni pištolj za koji mi je MUP izdao dozvolu. I pukne ćorak i pretpostavimo da se mečka dadne u bijeg. I normalno, ja vratim pištolj odakle sam ga spodbio. Taman to, i to je to. Vidiš, za mene to nije to. Ti znaš da oružje nikad nisam begenisao, ada nikad, i sad da idem po stazama iz djetinjstva s pištoljem u ruci. Ili hajde, ne u ruci nego s pola kila težine na desnom kuku, đilkoš u rodnom selu i da to zovem šetnjom, je li? Idem poljem i pucam pištoljem, ha? E tu šetnju takvu neću da imam. Ako nećeš takvu šetnju, a ti kad ideš prema potoku iz bijela grla izvij neku sevdalinku, tako ćeš mečki javiti da si tu đe si, i ona će te čuti, pa se odmaknuti da te bolje čuje. “Tamburalo momče uz taburu” ili “Dvore gradi Komadina Mujo”. Ako ti je to možda tiho, a ti udari crnogorski “Tekla voda na valove”. Tako ćeš i mečku zabaviti, i mečka zna da ko peva zlo ne misli. Za pevanje preko potoka uz johe ne treba ti dozvola. A nijesmo čuli da je mečka pojela nekoga što je pevao.
Dobro, hajde da kažem da razumijem šta kažeš. Ali, ali, da pitam tebe, sebe neću: je li to uživanje u rodnom selu, to da dva sahata idem uzbrdo, kroz granje i preko potoka i pevam, svaki dan, i tako cijelo dugo toplo ljeto? Pa bolje ti je tako, nego da pričaš sam sa sobom, ili da ne pričaš nego naglasno razmišljaš. To mečka ne čuje, znaš i sam da je ona tvrda na uho. Tad si joj najviše sumnjiv, ne zna šta joj misliš, kad natrnta na tebe, pa te napane, znaš kako kažu treneri, napad je najbolja odbrana. Ona ti je ka i MUP: kad pucaš zna na čemu je, i kad pevaš zlo ne misliš, a kad misliš, sumnjiv si. Nije šala mečka. Ako se bojiš da ćeš od pevanja promuknuti, a ti nabavi pištaljku. Onu jaku, od 120 decibela, pa čim se primakneš potoku, pisni u nju, ima da i gluhoj mečki skrozira obadva uha. Ta pištaljka je engleska, pisak joj je takav da bi ga i mrtvi u groblju čuli. Kad u nju pisne engleski sudija na Anfieldu, čuje ga svaki igrač i svaki navijač, i ljudi u kafanama iza stadiona. Nije šala ta pištaljka.
Nije mečka šala. Sve do prije koju godinu strah smo imali od vukova i divljih krmaka. Otkad se mečka pojavila izbrisala je i vuka i krmka i jazavca i orla i gavrana i lisicu. Gdje su oni divni dani kad smo zazirali od vuka ili vepra, ili od divlje mačke. Ili od karakondžule. Sad je sve to mečka zbrisala i prebrisala. Selo je pusto, došlo dotle da ćeš u njemu prije sresti mečku nego mačku.