Božidar Jezernik

Gudžević: Jugoslavija, zemlja snova

U jesen 1983, u kući Lotte Fürnberg u Weimaru, njena kćerka Alena, kad joj je majka predstavila mene i Radoslava Bratića i rekla da smo iz Jugoslavije, ova je uskliknula: Jugoslavija, ah ta zemlja snova! Jugoslawien, ach dieses Traumland!

Ta mi je riječ zauvijek ostala u sjećanju, i čujem je svaki put kad pogledam knjigu Božidara Jezernika “Jugoslavija, zemlja snova”. Knjiga je objavljena prije pet godina, kao 237. naslov u Biblioteci XX vek, koju preko 50 godina, a u dva milenija uređuje Ivan Čolović. Jezernikov naslov je svakako zahtjevniji od empatičnog usklika Alene Fürnberg, čiji je otac Louis Fürnberg bio vezan za Jugoslaviju i po tome što mu je boravak u njoj spasio život, a i po tome što je kasnije bio među jugoslavenskim izbjeglicama u El Shattu, o čemu je napisao cijelu zbirku stihova.

Jezernikov naslov računa i na zahtjevnost i kompleksnost snova. Ovih ima više vrsta, od lijepih do košmarnih. Tako je i sa Jugoslavijom, zemljom koju su mnogi sanjali, mnogi i dosanjali, a ostvareni san se mnogima vrgnuo u košmar više puta, da bi se u naše vrijeme košmar umnožio dotle da su iz njega izmiljele hiljade javnih pametara koji razulareno tvrde kako je Jugoslavija bila promašaj, te kako je morala propasti, jer nije bila prirodna tvorevina. Pri tome takvima ne dolazi u glavu da objasne da li je, recimo, Rimsko carstvo trajalo tako dugo zato što je bilo prirodna tvorevina, i da li je propalo kad je prestalo da bude prirodna tvorevina. Možda zato što nije umrla prirodnom smrću već smrću nasilnom, Jugoslavija kod podlaca konformista ne može imati status prirodne tvorevine.

Jezernikova knjiga se bavi događajima koji su vodili stvaranju te zemlje snova. Knjiga je nastala iz istraživačkog projekta posvećenog re-prezentiranju i reinterpretiranju nasljeđa Prvog svjetskog rata, i težište joj je na slovenačkoj strana toga nasljeđa. Već uvodni tekst knjige pokazuje koliko Jezernik suvereno vlada snovima i tumačenjem tih snova. Onima koji smatraju da je Jugoslaviju uništio višak nacionalizma, on se suprotstavlja tvrdnjom da nacionalizam nije bio višak, već manjak, i da je upravo taj manjak stajao Jugoslaviju postojanja.

Dakako, Jezernik misli na jugoslavenski nacionalizam. Ta svježa misao, dovedena do jasnog izraza, mora se dopasti svakome kome je stalo da stvari objašnjava uzrocima, a ne posljedicama. Zaista, Jugoslavija u sedamdeset i tri godine postojanja nije stvorila dovoljan broj Jugoslavena, onih kojima će to biti nacionalna pripadnost bez alternative. To je svakako bio taj manjak nacionalizma. Nije to bio samo jugoslavenski problem.

Ostala je priča kako je nedugo nakon stvaranja države Italije, pisac i političar Massimo D'Azeglio kazao nešto kao: Italija je stvorena, sad treba stvoriti Italijane. Stvaranje talijanske nacije je bio kompleksniji problem nego stvaranje jugoslavenske, ali je Talijanima to uspjelo, i s time se još dobro nose. Vjerovatno je to, uz druge pogodnosti, spasilo državu Italiju od raspada. Ona je bila zemlja s mnogo dubljim i češćim krizama nego Jugoslavija, ali se nije raspala.

Italija je u prvim godinama vodila čak i rat protiv svoga seljaštva, ona u trenutku osnivanja nije imala čak ni deset posto stanovništva koje govori zajednički jezik, a Jugoslavija je standardizaciju geografski centralnog jezika imala dovršenu već krajem 19. stoljeća. Uza sve valja reći da je Italija imala sreće, i još je ima, a Jugoslavije sreće nije imala.

Jezernik još u uvodu knjige kazuje kako je Jugoslavija bila mrtvorođenče već nakon pet godina od osnivanja. To je posljedica političkih borbi i parlamentarnih izbora 1923, na kojima se jedan narod plebiscitarno podijelio na tri, te autorov zaključak kako je Jugoslavija kao država jednog naroda prestala da živi i prije nego što ju je kralj Aleksandar iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovao u Jugoslaviju, nije rezultat naknadnog pametovanja, već prepoznavanja uzroka u stvarima.

Stvaranje Jugoslavije etnolog i antropolog kulture, univerzitetski profesor Jezernik prati od evropskog “proljeća naroda”, pa sve do Drugog svjetskog rata. U tom bavljenju on čitaocu otkriva mnoštvo nepoznatih, zaboravljenih ili prešućenih stvari. Te stvari danas izgledaju ne samo neznane već su i čudesne i nevjerovatne. Katalog njihov bio bi duži nego što može stati u ovu rubriku.

U tome mnoštvu bi možda trebalo izdvojiti nevjerovatnu ličnost antropologa i političara, radikala i ekscentrika Nika Županiča (1876 – 1961). Županič je doživio ne samo da svoj jugoslavenski san ostvari, već i da mu se san sruši, pa ponovo ostvari. Bečki student, “veliki Jugoslaven, a mali Austrijanac” jedan je od likova kojeg Jezernikova knjiga čuva od zaborava. Njegova ljubav prema Srbima i Hrvatima, dakako i prema Slovencima kao jednom narodu nema granica, ali on mrzi Albance i odriče im status naroda. Politički ostrašćen do sumanutosti, on se, inače akademski obrazovan kao antropolog, daje u antropološka “mjerenja glave” Južnih Slavena kako bi opovrgnuo njemačku teoriju o slavenskoj inferiornosti.

U Beloj krajini, međutim (koju je vidio kao Jugoslaviju u malom) odrasli stanovnici iz sujevjerja odbijaju da se podvrgnu mjerenjima, te on onda mjerenja izvodi na djeci. Kefalometrijski je, od važnih ličnosti, obradio pisca Ivana Tavčara i geografa Jovana Cvijića, a odustao od antropometričke obrade Nikole Pašića. Postulate njemačkog učenja o rasama nije primjenjivao da dokaže (jugo)slavensku inferiornost, već superiornost.

Niko Županič je, po mišljenju Louisa Pirca, začetnik mnogih pojmova i krilatica koje su se kasnije proširile od Timoka do Jadrana. Dvije godine prije stvaranja Jugoslavije, Pirc piše kako je Županič “širio neumoljivo misao jedinstva i idejno je stvorio već davno ono što se mnogima činilo nemogućim i što se sada želi postići”.

Županičeva putovanja i djelovanje u Jugoslavenskom odboru mnogima će pokazati političara za koga čak nisu ni znali, a od kakve je hrabrosti bio, pokazuju i njegovi govori u Americi gdje preneraženim iseljenicima Slovencima govori o Franzu Josephu kao “krvniku Slovenaca”, te o Sloveniji kao koloniji u kojoj Nijemci “gospodare i broje novce, a slavenski narodi su raja koja teško radi u njemačkim fabrikama i kupuje sve industrijske proizvode od njemačkih poslodavaca”. Županič je primjer za to da politička strast i zanesenjaštvo pojedinca mogu dovesti do ciljeva koji se golemom mnoštvu čine neostvarivima.

Mnoštvo je događaja u burnim godinama prve Jugoslavije, od šestojanuarske diktature, Pašićeve etnički čiste velikosrpske vlade 1923, ubistva hrvatskog poslanika Stjepana Radića u Skupštini Jugoslavije, ubistva kralja Aleksandra 1934, zabrane Vladka Mačeka da se izvjese zastave za Dan ujedinjenja 1938. Od devet poglavlja ove knjige otkrića Jezernik posljednje poglavlje posvećuje sjećanju na ljubljanske spomenike jugoslavenskim kraljevima Petru i Aleksandru. Uz dva velika spomenika, saznajemo da je bilo više kipova i bista. Jedna skulptura kralja Aleksandra bila je postavljena u auli Ljubljanske univerze, koja je tada bila i nazvana po kralju.

Dva velika spomenika kraljevima, kralju Petru Oslobodiocu, i kralju Aleksandru Ujedinitelju, izradio je Lojze Dolinar i oba su bila vrhunska kiparska djela, oba kralja su bila na konjima. Njih će oba srušiti i uništiti talijanska okupatorska vlast, aprila 1942. U zatiranju sjećanja na njih posve će se uklopiti i jugoslavenska partizanska vlast 1945, koja je prvu versajsku Jugoslaviju proglasila tamnicom naroda, te bi svakako ona bila učinila ono u čemu su je preduhitrili talijanski fašisti.

Valjalo bi tražiti dostojan način i riječi kojima bi se mogla izraziti zahvalnost Božidaru Jezerniku za ovu veličanstvenu studiju o nastanku Jugoslavije. Dobili smo knjigu kakvu nismo imali, svih devet poglavlja su napisana dokumentirano, a stilski otmjeno i empatično. Kad kažem dokumentirano, ne zaboravljam da Jezernik već u predgovoru iskazuje obazrivost o stavu da se prošlost najbolje upoznaje iz dokumenata, pisama i sporazuma, i dodaje kako je poznata stvar da su mnoga pisma napisana i sporazumi sastavljeni s namjerom ili težnjom da zavaraju, da daju lažna obećanja. Za primjer uzima Krfsku deklaraciju, koja predstavlja pravnu osnovu prve i najprve države Jugoslavena, a u kojoj se i ne spominje najstarija jugoslavenska država!

Knjiga Jezernikova ima 414 stranica, a 60 stranica(!) zauzima bibliografija za nju. Ono što je stalo na 314 stranica upravo je dragocjeno štivo, koje treba nabaviti u kuću. Tako jeftina, a dobra nabava u današnjem svijetu ne vjerujem da ima. Svega 900 dinara, osam eura košta naša inačica one riječi koju sam prije 40 godina čuo u Weimaru, Jugoslawien, ach dieses Traumland.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu