Da je poživio, Ismet Rebronja bi o preranoj smrti Zlatana Čolakovića vjerovatno rekao da ga je Parryjeva zbirka epskih pjesama na Harvardu uzela u sebe za treću žrtvu. Dvije su već bile u njenim temeljima, Milman Parry i Nikola Vujnović. U nekrologu povodom Čolakovićeve smrti njegov će kolega i izdavač Zlatko Šešelj napisati da je svojim prekratkim životom Čolaković stvorio simbolični most između dvaju različitih svjetova, ovog našeg i onog u Sjevernoj Americi. Misao ide na staro japansko graditeljstvo u kojem su u temelje mostova ugrađivani živi ljudi, što je imalo ime hitobashira.
Čolaković je preminuo prerano, s 53 godine, u Bostonu. Od srca. Tako se u Americi pridružio Milmanu Parryju, koji je nastradao sa 33 godine. Pristalice metempsihoze mogli bi tvrditi da se Parryjeva duša preselila u Čolakovića, dvadeset godina poslije Parryjeve smrti.
Zlatan Čolaković je ne samo prigrlio Parryjeve radove o epskom pjevanju, već je nastavio rad na istraživanju svoga prethodnika, i to u najmanje dva pravca: teorijski i sakupljački. Za to je bio opremljen čak i više nego njegov prethodnik: komparatist, s doktoratom na temu grčke tragedije, zatravljen homerskim pitanjem, a izvorni govornik onoga jezika koji je Parryja privukao u Jugoslaviju. Ovo posljednje je kod Čolakovića obogaćeno i ljubavlju za epiku, bez ljubavi nema posvećivanja, bez ljubavi se teško dolazi do svijetlih trenutaka otkrivanja. U to ide i strogo kritičko mišljenje, bez kojeg nema zasnivanja teorije. Čolaković sve to ima u svojoj obdarenosti, a još je veliki radnik.
Zlatan Čolaković osamdesetih odlazi iz Zagreba na univerzitet Harvard i ondje se posvećuje velikoj zbirci epskih pjesama čije je sakupljanje otpočeo Parry i koja se čuva pod imenom Milman Parry Collection. Ondje preslušava silu snimljenih pjesama pjevanih uz gusle, a uz njih preslušava razgovore koje je sa guslačima vodio Parry, a poslije i Albert B. Lord. Ono što sluša, prepisuje i zapisuje, ono što je ranije pogrešno zapisano po preslušavanju popravlja. Iz posvećenosti i studija on razvija tezu da su i Homer i Avdo Međedović pjevači posttradicionalni, i postavlja na glavu dotada učvršćeni hronološki razvoj kazivanja epova u starini i u naše doba. Tvrdi da je Međedović dokaz za to da je redoslijed aedike i rapsodike kod njega obrnut od onoga u staroj Grčkoj: ondje su najprije bili aedi, pa su ih naslijedili rapsodi. Homer i Međedović su, matematički kazano, posebni slučajevi, izdvojene pojave. Za tu inovativnost on dobiva pristalice. Dobiva, dakako, i protivnike, kako to ide među ljudima koji se bave tako lelujavom materijom kakva su stihovi i njihovo kazivanje uz svirku.
Ono što Čolakovića izdvaja iz gomile istraživača njegove su jasne tvrdnje. Te tvrdnje on gradi na proučavanju tekstova i po onome što o tim tekstovima govore autori, odnosno izvođači. Jedna njegova tvrdnja je pravi dragulj od jasnosti. Pošavši od dviju tvrdnji Alberta Batesa Lorda, izrečenih u knjizi “Pjevač priča”, kako je, prva, Homer najdarovitiji predstavnik tradicionalnog pjevanja u povijesti, te druga, kako je Avdo Međedović u modernim vremenima čovjek najbliži Homeru, Čolaković zaključuje da od Alberta B. Lorda niko nije bio ni bliži ni dalji od istine pri povezivanju Homera i Avda. I obrazlaže Čolaković: i Homer i Avdo su aedi, izrasli iz tradicije, ali ni jedan ni drugi ne vjeruju u istinitost priče koju su naslijedili, već svaki stvara svoju istinu služeći se tradicionalnim sredstvima. Po Čolakoviću je tu Lord blizu istine. Ali, Čolaković ide dalje: u tvrdnji da su Homer i Avdo Međedović tradicionalni epski pjevači (pjesmari, pjesnici) Lord griješi krupno. I ne samo da griješi Lord, nego Čolaković tvrdi da griješi golem dio današnje homerologije, kao i nauka o bošnjačkoj epici! Homerova i Međedovićeva pjevanja nisu proizvodi tradicionalnosti, već su posttradicionalni. Ovo je sve on potanko obrazložio u svojim radovima. To je učinio tako jasno da se Čolakoviću mora izraziti divljenje za tu jasnost. Jasno govore ljudi koji su duboko u bavljenju stvarima i koji u toj šumi nađu široke puteve onuda kuda ostatak svijeta vidi kozju stazu. Jasnost je sestra smjelosti. Zlatan Čolaković, čije su zasluge za priređivanje, komentiranje i tumačenje snimljenog materijala u monumentalnoj Milman Parry Collection neizmjerne, kao zagovornik teze o posttradicionalnosti Međedovićeva pjevanja, tvrdi da čim u usmenoj kulturi počne širenje pisanih tekstova, stvari okoštavaju i počinje kraj tradicionalnosti. Neki ljudi među kojima se krećem tvrde kako je ta teza presmjela, ne zato što je jasna, već zato što je izrečena bez jasnih i dovoljnih dokaza. Kad sam jednome među takvima pokazao da je Čolaković u odbranu svoje teze iznio dvadeset i četiri dokaza, odgovorio mi je, ne bez humora: čini se da je to više nego što je potrebno i manje nego što je dovoljno. Da nezajažljivi izješa svijeta po imenu Smrt nije odnio Zlatana Čolakovića, sigurno ovakvi prigovori ne bi ostali bez njegovih odgovora.
U raspravama o Međedoviću Čolaković se ograđuje od samouvjerenih sveznalica među bošnjačkim zagovornicima u pogledu njihove neosnovane superiornosti oko poznavanja “homerske stvari”. Pojavilo se, naime, bošnjačkih pametara, a među njima ima poneki i doktor nauka, koji tvrde kako je s pojavom Avda Međedovića napokon riješeno homersko pitanje. Čolaković na više mjesta upozorava na štete koju može načiniti takva samouvjerenost, koja lako završi u nacionalizmu.
Čolakovićevo minuciozno bavljenje bošnjačkom epikom povuklo ga je i u Rožaje, gdje je, radeći sa svojom suprugom Marinom Rojc Čolaković, sakupio velika pjevanja guslara Murata Kurtagića. Od toga posla nastala je dragocjena knjiga “Mrtva glava, jezik progovara” u kojoj je pokazana posebnost Kurtagićeva pjevanja i guslanja. Supružnici Rojc-Čolaković načinili su i jedinstvenu zbirku filmskih zapisa tih pjevanja i pjevača. Oko 12 sati filmova (od toga sedam neprekidnog pjevanja uz gusle) i pedesetak sati zvučnih snimaka sadrži ta jedina filmska zbirka bošnjačke epike. U posjedu je Marine Rojc Čolaković.
Obimni radovi i knjige o epici Avda Međedovića i Murata Kurtagića objavljeni su uglavnom u izdanju Almanaha iz Podgorice. Njima prethodi knjiga izišla u Zagrebu “Tri orla tragičkoga svijeta” u kojoj se raspravlja o epskim izvorima grčke drame, o homerskom pitanju i o bošnjačkom epskom pitanju.
Lišavam se namjere da ovdje dadem podrobniju sliku Čolakovićevih proučavanja. Nema za to dovoljno mjesta. Umjesto toga, upućujem na Čolakovićevu knjigu “Homerološke studije” (Latina&Graeca, Zagreb, 2020) u kojoj se nalaze najbolji tekstovi na pojmove tradicionalno, usmeno i posttradicionalno. Tu se upozorava na razliku između pjesama koje su “tradicionalne” i onih koje su spjevane “u tradicionalnom stilu”. Čolakovićeva misao je jasna, takav mu je i izraz, ne vrluda i ne traži utočište kod pjevača koji po svaku cijenu slave prošlost, ne gledajući u njoj drugo osim zlatnog doba. Murat Kurtagić je umjereniji, manje egzaltiran od Avda Međedovića, veći pesimista, jer smatra da u borbi između dobra i zla manje puta pobjeđuje dobro, a više puta zlo.
Nije sve teorija kod Čolakovića. Ima i primjera o pričama pjevača koji pričaju, i to takvih da se ne zaboravljaju. Čolaković, koji je svakako najbolji poznavalac Parry-Vujnović-Lordove zbirke, iznosi jedinstvenu zgodu snimljenu tridesetih godina. U njoj skoro stogodišnji starac Hajro Ferizović u Bijelom Polju kazuje Milmanu Parryju imena svih mjesta u Crnoj Gori. Parry traži od svoga asistenta Vujnovića da snimi taj katalog mjesta. Vujnović se ne snađe najbolje, pa upita Ferizovića, a zašto mu kazuje sva ta imena, kad ih može vidjeti na karti. Čolaković primjećuje da je Vujnović zaboravio da stari guslar Hajro ne zna čitati ništa, pa ni kartu geografsku. Za tablicu množenja nije obavezna pismenost, za geografsku kartu jeste.
Zlatana Čolakovića nisam poznavao lično. O njemu mi je lijepo pričao Ismet Rebronja. I Ismet je s ovoga svijeta otišao prerano, dvije godine prije Čolakovića. Rebronjina ljubav prema epskoj poeziji i prerana smrt svrstava ga, po mojem računanju, u četvrtu žrtvu onoga mosta što ide od naših gudura do univerziteta Harvard u američkoj državi Massachusetts.