foto: Dženat Dreković/NOMAD

Gudžević: Jacobus Johannes Hartman

Kad se god spomene grad Leiden, meni na proplanak šume sjećanja izroni lik Jacoba Johanna Hartmana. Nedavno sam bio u Leidenu i misao mi je stalno išla na njega, kao što jezik ide na zub koji boli. Nisam imao vremena da odem na groblje Groenesteeg, znam koliko je zahtjevno traženje grobova. Sad mi je žao što nisam otišao, jer je Hartman čovjek koji me odavno prati. Jednom mi se pojavio i u snu, bio je u obličju vuka.

J. J. Hartman je bio latinski pjesnik, to jest novolatinski, latinski se pisao Jacobus Johannes Hartman. U ovoj rubrici sam ga, prije nekoliko godina, već spomenuo u takvom svojstvu, kao dvostrukog osvajača zlatne medalje na čuvenom takmičenju latinskih pjesnika Certamen poeticum Hoeufftianum: to je bilo dvije godine uzastopno, prvi put 1898, drugi put 1899. Bio je dugogodišnji član žirija te nagrade, a ostala je priča da je posebnu naklonost imao za latinske pjesnike iz Italije. Koliki je bio znalac u pitanjima stihova i stilova, pokazuje i priča se da je po latinskom tekstu pjesme Thalussa prepoznao autora Giovannija Pascolija.

J. J. Hartman je bio klasički filolog, doktor klasičkih nauka, doktorirao na Lukijanu, na latinskom, u Leidenu. Napisao je silu radova o antičkim autorima, najviše na latinskom. U današnje doba tehnološkog progresa njegove se knjige mogu nabaviti lakše nego ikada. Hartman, latinski pjesnik i tumač antičke književnosti otišao je s ovoga svijeta prije sto godina, 29. januara 2024. Devet godina prije smrti, imao je tada 63 godine, iznio je svoje viđenje Ovidijeva izgnanstva. To je viđenje novo, inovativno i šokantno: Ovidije nije bio prognan na Crno more, u mjesto Tomi! A učeni svijet već dvije hiljade godina Tomi smatra mjestom u koje je Ovidije prognan i gdje je ostavio svoje kosti. Po Hartmanu, Ovidije nikad nije bio u Tomima.

Čovjek koji je ovo kazao, nije neki slučajnik u pitanjima klasičke književnosti. On je objavio 88 radova i rasprava iz te oblasti. O njegovom poznavanju latinskih pjesnika ostalo je dosta svjedočanstava, jedno do njih je i iz gimnazijskih dana u Leidenu. Kad se gimnazijski rektor Kapeyne umorio od predavanja, zamolio je učenika Hartmana da nastavi umjesto njega i da kazuje stihova koliko god ih zna. Hartmanov odgovor nije ostao zaboravljen: “Neće Vam se to dopasti, jer će stihova na broju biti više od hiljade.” Nakon što je izrecitirao nekoliko stotina, rektor ga je htio zaustaviti, ali to nije išlo, jer se neumoljivi đak usprotivio: “Vi ste vođenje ustupili meni, pa ću ja odrediti kad će biti kraj!”

Izdvojeno i reklo bi se, svoje skoro konačno uobličeno mišljenje o Ovidijevu izgnanstvu Hartman je izrazio marta 1915. Na sjednici društva klasičkih filologa Collegium Classicum. U protokolima toga društva stoji da je Hartman “održao dopadljivo predavanje o Ovidijevu izgnanstvu. Izrazio je stav da to izgnanstvo nije bilo ništa drugo do fikcija, i to je mišljenje potkrijepio genijalnim mislima.”

To je bilo usmeno. A napismeno će svoja razmišljanja objaviti tek osam godina kasnije u nastavcima u svojoj kolumni u listu Nieuwe Rotterdamsche Courant. Inače će ga kolumne u tom listu učiniti “najomiljenijim među nizozemskim učenjacima koji se bave klasičkom književnošću”. Dakle, polazeći od Senekina strogog mišljenja o Ovidiju, prema kojem je “ovaj svoje nadahnuće i svoje teme sveo na dječje glupiranje”, a godinama istražujući koliko su filolozi i tumači Ovidijevih pjesama ove tumačili biografski, te u pravilu polazili od toga da ti stihovi mogu služiti kao historijski izvor za podatke o pjesnikovu životu, Hartman je zaključio da se takva navada mora osporiti. U raspravi De Ovidio poeta commentatio Hartman izražava sumnju u Ovidijevu tvrdnju kako su čuveni carmen et error bili uzrok za progonstvo na Crno more. Ovidijeva knjiga Ars amatoria, koja se stoljećima smatra kao osnovni razlog za izgnanstvo, prema Hartmanu, posve je nedužno djelo za takvu kaznu, a mutna pjesnikova tvrdnja Cur aliquid vidi? Cur noxia lumina feci? (Zašto sam vidio nešto i zašto zbog očiju kriv sam?) ne može biti razlog za tako strašnu kaznu, pa ma šta da su mu oči vidjele. Ovidijeva djela su u Rimu, smatra Hartman, već bila primana negativno, te je autor zato odlučio da učini neophodne očajničke korake u svojoj poetici. Ti takvi koraci su bili bijeg u fiktivni egzil!!! Hartman, akribični i jako produktivni zastupnik kritike teksta, napisao je silu radova na latinskom i objavio ih u časopisu Mnemosyne, a usto je napisao još i knjiga kako na latinskom, tako i na holandskom. Današnji tumači Hartmanove teze ovu ublažavaju mišljenjem kako je ona ekstremna formulacija stava da je latinsku elegijsku poeziju promašeno čitati kao biografsku.

Oni koji me malo bolje znaju, znaju i da se četrdesetak godina bavim Ovidijem. Za Hartmanovo mišljenje sam čuo ima tome barem trideset godina. I bio sam, kako da kažem, sretan što se njegova sumnja u Ovidijevo izgnanstvo na Crno more, nije primila, što je ostala usamljena, pa i što je od nekih filologa i historičara bila proglašena za skarednu i za perverznu. Sve sam to bio, priznajem da sam bio. A bio sam, naravno, zadovoljan i što je utihnula i holandska filološka kritika teksta čiji je predstavnik bio Hartman, najviše zato što je s njome utihnuo i podignuti glas Hartmanov o Ovidijevu izgnanstvu. Bio sam takav, bio i bivao.

Ali u tome bivanju, ipak, nisam nikako zaboravljao ni zaboravio Hartmanove riječi. One su i meni bile skaredne, udarale su na ono što sam čitao, i udarale su mi na uspomene. Na riječi Nichite Stănescua, kako je Ovidije svojom pjesmom na getskom jeziku postao rodonačelnik rumunske poezije. Hartman je udarao i na onaj distih Ovidijev:

Ah, pudet, et Getico scripsi sermone libellum,
    Structaque sunt nostris barbara verba modis.

Avaj sramote! Pa jošte i knjigu na getskom napisah,
    Gdje mi je stopu i stih barbarska davala riječ. 

Hartman je za takve stihove tvrdio kako su samo jedna od varijacija Ovidijeva ulagivanja Augustu.

Pa je Hartman udario na moj i Stăneskuov dogovor u Beogradu da ćemo zajedno otići u to mjesto Tomi, i da će mi ondje pokloniti knjigu “Suza za gledanje” (O lacrimă de privit) sa posvetom autorice po imenu Doina Ciurea, koja je knjiga o Stănescuu kao Ovidiju. A Ciurea je rođena u Konstanţi. Dogovor sa Stăneskuom nije se ispunio, jer je Stănescu prerano umro. Svejedno, Hartman mi je remetio tu uspomenu. I dakako, uspomenu na cijelo popodne koje sam proveo na Piaţa Ovidiu u Konstanţi pred spomenikom Ovidiju, koji je ondje postavljen 1884, a načinio ga je Ettore Ferrari.

Ima još. Jednoga dana među danima, iz govornice kraj spomenika Ovidiju u njegovu rodnom mjestu Sulmoni, zovnuo sam Dubravka Škiljana, i kazao mu šta gledam kroz staklo. On je zakliktao kao dijete koje se jako obraduje. I kazao mi odmah kako se, nakon što sam vidio original, sad nalazim i ispred kopije Ferrarijeva spomenika. Dakako, sulmonska kopija je ona statue u Konstanţi. I na taj razgovor mi je Hartman bacio sjenku.

Hartman mi je s vremena na vrijeme remetio i uspomenu na najljepši prevod Ovidijevih prognaničkih elegija, onaj slovenački, koji je načinio Josip Jurca i koji nosim uvijek sa sobom: Žalostinke in Pontska pisma.

Sve to i mnogo što još brkao je i pobrkao u meni taj pjesnik latinski i profesor Jacobus Johannes Hartman. O njemu sam našao da je bio težak za đake, jer je tražio da u razredu na njegovim časovima govore latinski. Brkao je, ali i činio da stalno imam na umu da on nije kakvo kafansko spadalo koje mi brka život da bi se dopalo onima koji ga slušaju.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Mei Shigenobu
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači