Na ovoj svečanoj akademiji treba da kažem nešto u zahvalnost za to što mi je Grad Novi Pazar dodijelio ovu povelju. Iz obrazloženja koja su dosad pročitana vidi se da su moji prethodnici zaslužni za unapređenja zdravstvene strukture, zaštite ljudskih prava, sportske, pozorišne i likovne kulture u gradu Novom Pazaru. Ja živim daleko, u Zagrebu, i pravo rečeno, ne osjećam da sam u Pazaru išta unaprijedio, te mi se čini da ja ovoga priznanja nisam dostojan. Da razjasnim: meni ova povelja čini veliku čast, ali sam je ja očito zaslužio iz drukčijih razloga nego što su oni koji su drugima donijeli priznanja. Da i ovo razjasnim: nikakva skromnost ne stoji iza ovoga što kažem. Moje uvjerenje je iskreno i moj trud da dokučim razloge za ovakvu počast nije mali.
U trudu da dokučim šta je dobronamjerne ljude zadužene za dodjeljivanje Povelje rukovodilo, došao sam do zaključka da bi to mogla biti moja knjiga pod naslovom “Bendžo u Grabu”. To je zbirka načinjena od tekstova sa temama zavičajnim. Ti su tekstovi izabrani iz onih koje već jedanaest godina pišem za zagrebačke Novosti. Naslov knjige je posve vezan za jedan članak o Rečku Međedoviću koji je jedne večeri svirao i pjevao u Grabu. (Ovdje otvaram zagradu: bilo bi pravo da je ova povelja zapala Rečka, čovjeka koji je Pazar jako uveseljavao svojom jedinstvenom svirkom i pjesmom. Rečko je otišao s ovoga svijeta prije dva mjeseca, pretposljednjeg dana februara).
Grab, dakle. Budući da nemam prilike kakve imam sada, da govorim pred ljudima koji čine rukovodstvo grada Novog Pazara, molim za dopuštenje da vašu pažnju skrenem na jednu stvar, koja će se nekima možda učiniti malom i beznačajnom, no je ona meni važna i ne mogu da propustim čak i ovu svečanu priliku da o njoj nešto ne kažem.
Grab je selo u kojem sam se rodio. Ono se nalazi na južnoj padini planine Golije, posljednje je selo pazarske opštine, sjeverna granica sela dijeli pazarsku od ivanjičke opštine. U mojem djetinjstvu selo je imalo dvadesetak kuća, danas ima jednu, a kad ja dođem ljeti budu dvije. Ukupno nas je tako šest stanovnika. Svima koji su rođeni u Grabu pisalo je u izvodima iz matične knjige i u dokumentima da su rođeni u Grabu. Svima je pisalo tako, i onima koji su odlazili na rad u Njemačku, i onima koji su se iselili u Tursku. Onima koji su u Grabu umrli, u izvodu iz knjige umrlih pisalo je da su umrli u Grabu. U Grab je više puta, još od djetinjstva, dolazio i ovdje prisutni dragi Nihat Biševac, gradonačelnik, koji me je počastvovao uručenjem ove povelje.
Ali, od prije tridesetak godina na dokumentima onih koji su rođeni u Grabu, kao mjesto rođenja stoji – Muhovo! Stoji, a ni Grabljane ni Muhovce niko nije ni pitao niti obavijestio zašto se to učinilo. Iako je Grab uvijek i oduvijek bio drugo mjesto i nije bio Muhovo. Kao što je Muhovo bilo uvijek drugo mjesto i nije ga valjalo miješati s Grabom. Znalo se, zna se i danas, da Grab nije Muhovo, niti je Muhovo Grab. Svejedno, u dokumentima svakoga i svake koji su rođeni u Grabu danas piše da je rođen i rođena u Muhovu. A u Muhovu niko od tih nije rođen. Tako danas stoji i za one koji su rođeni u Grabu, pa im je više decenija pisalo da su rođeni ili nastanjeni u Grabu. Najednom je ispalo da su ti ljudi rođeni u Muhovu. Državna birokratija krivotvori naše dokumente time što u njih upisuje krivotvoreno mjesto rođenja.
Ali, Grab nije ni sam ni usamljen slučaj. I veliko selo Koškovo, koje počinje jugozapadno od Muhova, pripojeno je Muhovu. A Muhovo nije veće selo od Koškova, nego je manje. I druga sela su potpala pod Muhovo: Poljice, Jedra, Luke, i Krće je potpalo pod Muhovo. Od Muhova do Krća ima najmanje sahat i po brzoga hoda uzbrdo. A najluđa stvar je učinjena s Koznikom. Koznik je planinska gromada i selo nasuprot Graba, a iznad Muhova. Danas onima koji su rođeni na Kozniku piše da su rođeni u Kozniku na planini Rogozni. Jer i ondje postoji Koznik. Koznik je relativno čest toponim, ali da će golijski Koznik postati rogozanski, nije se moglo očekivati, a birokratskom samovoljom premješten je na jug preko 40 kilometara.
Muhovo i Muhovci nisu krivi nizašta. Kriva je vlast. Najprije ona koja je druga sela pripojila Muhovu, a to je počelo prije tridesetak godina, pa onda svaka naredna vlast koja je to pripajanje ostavila pripojenim, i ništa nije učinila da se nakaradnost ukine. Svi koji smo rođeni izvan Muhova imamo krivotvoreno mjesto rođenja, pa su nam time i svi dokumenti krivotvoreni. Državna struktura koja to izvodi, na primjer matična služba ili MUP ili gradska uprava za izvorne i poverene poslove, oslanja se na zakon, a zakon je, bez rasprave sa pogođenim stanovništvom, usvojen i objavljen u službenom glasniku, i taj zakon je zakon samo de iure, a de facto je i dozvola za krivotvorenje. Praštajte mi, ako idem dalje no što bi na ovom mjestu bilo primjereno, ali ne mogu da ne kažem da su mi razlozi za ovaj pomor toponima posve i sasvim nedokučivi.
Dopustite da vam ispričam jedan svoj doživljaj koji je povezan sa Grabom. Jula 2007. stigao sam avionom u San Francisco. Onamo sam pozvan na književni skup. Let od Frankfurta traje jedanaest sati, avion je krenuo iz Frankfurta u rano popodne, a još je bio dan kad je sletio u San Francisco. Najduži dan u mom životu, nikakva metafora nego dan s najviše sunčanih sati. Jer avion ide na zapad, pa što neko veli “ne da suncu da zađe”. Omamljen od svega spomenutog i dosta toga nespomenutog, dolazim na granični šalter. Dobrodošli u Sjedinjene Države, kaže mi kosooki sredovječni granični policajac, hvala, kažem graničnom policajcu, koga možda olako smještam u Chinatown. Uzima mi pasoš i pokazuje mi na mali skener kraj šaltera u koji treba da stavim kažiprst jedne pa druge ruke. Kad to obavi, počne se baviti mojim pasošem i gledanjem u kompjuter. To potraje možda i pet minuta. Onda mi kaže ovako: “Mister Gudzevic, u zahtjevu za američku vizu napisali ste da se vaše rodno mjesto zove Grab?” Tako je, kažem mu, rođen sam u mjestu s tim imenom.” Ali, mister Gudzevic, u vašem pasošu piše da ste rođeni u mjestu koje se zove Mjuhovou (tako je pročitao Muhovo).” Piše, kažem mu, pa dodam ono smušeno objašnjenje koje mi je neko jednom na nekom nadležnom šalteru kazao: da je Grab izgubio status naseljenog mjesta i prispojen je većem selu, a to veće selo je to Mjuhovou, i ono ima status naseljenog mjesta, a susjedno je selo. “Mister Gudzevic, jako mi je žao što je vaše rodno mjesto izgubilo status naseljenog mjesta.” I kimnuo je glavom malo se naklonivši ka meni iz one stolice.
Trenutak i mjesto su prikladni i da se sjetim jedne zgode sa nedavno preminulom glumicom i slikarkom Aidom Kožar, kojoj je ovdje dodijeljena ista povelja kao i meni. Jednom sam Aidi ispričao zgodu o Nusreti Murić iz Krća. Nusreta je tkala veliki ćilim sa svojom bratučedom Izom u Izinoj kući. Tkanje ćilima se protegne i na mjesec dana. I Nusreta bi u dane tkanja sa Izom i ostalim članovima porodice ručala u Izinoj kući. Ali se Nusreta sramila. To je kompleksan fenomen: djevojka se srami da jede čak i u kući svoga amidže. I taj amidža Nusretin, a otac Izin, Ahmedin Murić, vidjevši kako Nusreta za njegovom sofrom stalno jede premalo, a znajući djevojačku sramežljivost, jedan dan rekne Nusreti: “Hajde Nusreta, blagoš mene, pođi u svoju kuću, pa ručaj pa onda dođi za razboj!” Aida Kožar, biće teatra i dijaloga, jako je voljela ovu pričicu. Znala mi je reći: A kako ono ide s Nusretom iz Krća? E i toj Nusreti i svima drugima iz Krća, već poduže vremena u svim ličnim dokumentima stoji da su rođeni u Muhovu! A poneko od njih nikad nije ni kročio nogom do Muhova.
Od Bijelih Voda do Odvraćenice na Goliji, izbrisana su sva sela osim Muhova i Radaljice. Izbrisano je i Svilanovo, selo sa školom i crkvom, jedinom u toj zajednici sela. Svilanovo je ostalo samo na putokazu za Goliju u Bijelim Vodama. A još je i veće selo od Radaljice. Neosjetljivost opštinskih vlasti, vjerovatno u dosluhu sa opštinskim MUP-om, izbrisala je stotine toponima u pazarskoj, sjeničkoj i tutinskoj opštini. To znam, jer sam razgovarao sa matičarima. Uz ukidanje matičnih kancelarija u velikim selima to sve čini veliki javašluk. Provjerio sam: toga ima i širom Srbije. Ponavljam: nejasno je zašto se to učinilo, a znajući gdje živimo moramo računati da će se pomor imena nastaviti. Krivotvorenje dokumenata uz prisustvo vlasti.
Molim vas iz gradske vlasti da pokrenete postupak za prekidanje besmislenog brisanja naših toponima. Njime se brišu i uspomene, bez kojih život nije život. Ako to učinite, moja će zahvalnost što ste mi dali ovu povelju biti još veća, a vašem trudu za čuvanje kulturnog nasljeđa neće se činiti ovakvi prigovori.