Da me je neko upitao na kojeg autora ili na koju knjigu pomislim kad dođem u svoje rodno selo Grab, ja bih odgovorio da se autor zove Juan Rulfo, a knjiga je njegova knjiga “Pedro Páramo”. Mogao bih i opisati više stvari koje povezuju Grab na južnoj strani Golije sa mjestom Comala u kojoj se zbivaju zbivanja koja je opisao Rulfo. Mogao sam, i mogao bih, mogu i sada to kazivati, jer čujem kako kroz napuštene i zarasle staze Graba danju i noću idu glasovi nekadašnjih rođaka koji više ne hodaju zemljom, jer čujem kobile, ždrijepce i ždrebice kako njište i hržu, da mi iz lijeski, johinih krošnji i bukovih šumaraka dolaze glasovi radio reportera koji prenose utakmice iz 1966. godine ili pjevače s jake radio stanice Skopje kako zvonko pjevaju kroz kleke i kroz paprat, da čujem glas Rahimov dok pripovijeda o ježu koji liježe na opale džanarike kako bi mu se one nabole na igle, pa da ih sav džanarikav nosi svojoj djeci, koja će džanarike s njega skidati i jesti.
Čujem često naše pse Kunova i Cenova (koji je znao brojati ovce u stadu) kako laju na nevidljive prolaznike ili na kljusad koja je nezatvorena u tor ostala da trupa kopitama po tvrdom putu. Čujem često Šemsa kako pjeva “Oj Jelena, kćeri moja jedna”, čujem Čapova kako kevće radostan što se vratio čak iz Šumadije, gdje ga je Hivzo odvezao da ga izgubi. Čujem harmonikaše Hazba i Taipa i djecu čujem kako trče da kupe bombone koje je djever nevestin bacio pred njih, čujem kobilu Brnju kako joj šušti griva dok trči podno sela slušajući harmoniku iz radija. Sve to svakoga ljeta čujem i slušam, i vidim da i ne gledam. I mlaz svjetla iz groblja kako se diže i pada na vrh Koznika vidim, i glasove noćnih kopača uranija u Kozniku čujem.
Dosta godina već meni Grab liči na ono mjesto Comala u romanu “Pedro Páramo” Juana Rulfa. Dosta godina i svake godine sve više. To što svakoga ljeta u Grabu čujem, a ponekad i u Zagrebu, učvrstilo je moju vjeru da su Grab i Comala neke daleke svojte, možda su čak i neki antipodi. Tako mi je Eduviges Dyada odavno svojta Nejme Gudžević, majke Hajra Ljajića, oca Rasimova. A Miguel Páramo je svojta Ramu, ocu moje majke. Konj Colorado je bio Dorat Ramov. Páramo je meni Pa – Ramo. Eto tako je to bilo i bivalo, činilo se učvršćeno i oblikovano u uspomenu i u uspomene. Pravo rečeno, imalo se šta oblikovati.
Za autora i knjigu sam prvi put čuo od Vaska Pope, najmanje deset godina nakon što je objavljena. Urednik joj je bio on, Vasko Popa. U to vrijeme sam upoznao i prevodioca knjige Radoja Tatića, a koju godinu kasnije sam upoznao i Dušana Ristića, umjetnika koji je načinio amblem na koricama knjige. Ima još: upoznao sam i autora predgovora Juana Octavija Prenza, i viđao se s njime u Beogradu, pa poslije i u Trstu. Jedino je nedostajalo da upoznam i autora Juana Rulfa. U uvjerenju da će se to i ostvariti bio sam zamolio pjesnika hispanistu Branislava Prelevića da mi kaže kad čuje da će Rulfo doći u Jugoslaviju. Te nade sam se lišio tek kad je 7. januara 1986. stigla vijest da je u Meksiku Rulfo umro. Tako mi se knjiga, koju sam čitao i u Grabu i u Beogradu, dugo činila nedovršenom uspomenom koju sam morao upisati u dovršene jer se upotpunila.
Činila mi se dovršenom, sve dok mi početkom prošlog avgusta u Grab nije došao u posjetu Muriz Čoković. Riječ po riječ, Muriz mi ispriča i kako je on desetak godina radio na projektu Leposave Milošević Sibinović, a projekt je bio međunarodni, i predviđao je da umjetnici crtaju i slikaju na pergamentu, to jest na jagnjećoj koži. Projekat se zvao “Pergament Srbija” i imao je više tema, vodu, let, kanjon Uvca, igračke-robote, hrišćanstvo, Prvi svjetski rat, da sad ne nabrajam sve njih, jedna od njih se zvala, ni manje ni više nego ilustracije za knjigu “Pedro Páramo”!
Da sam imao kapu u onome hladu, bila bi mi se okrenula oko glave. Moj rođak Muriz je na pergamentu slikao prizore iz “Pedra Párama”! I to je radio u vrijeme kad smo se i viđali u Pazaru, kad sam boravio ljeti u Grabu. A ja o tome nisam znao ništa. Dok mi je to izlagao, i pokazivao fotografije harmonike – koncertine – trudio sam se da ne pokazujem svoju zaprepaštenost trenutkom. Trudio sam se i mučio se pod navalom riječi koje su se u meni gomilale i prijetile da pokuljaju kao konji preko ograde. U Grabu, gdje odavno duše umrlih lunjaju nekadašnjim puteljcima, a prate ih nekadašnji glasovi, laveži, rika i blejanje, hrzanja i graktaji, u taj razgrabljeni Grab meni je došao slikar koji je na jagnjećim kožama slikao potonulost Camale i Media Lune. I naslikao je i konje, i onoga čuvenoga po imenu Colorado.
Muriz je rastao i na Pešteri, za školskih raspusta se najbolje raste na Pešteri, i tu je pod Giljevom planinom Muriz dobro upoznao konje Rama Kurtanovića, i teglećeg Zekana i jahaćeg Dorata. I nije mu trebalo znanja o konjima, on ga je dovoljno imao iz djetinjstva sa Pešteri, od konjokrote i konjanika Rama. Ti Murizovi konji iz “Pedra Párama” i “Doline u plamenu” bili su oni moji iz djetinjstva, oni koje je najčešće čuvao Hajriz, pod obavezu da ih uoči petka dogna u selo, jer su petkom Gudževići na konjima išli u Dugu Poljanu.
(O tih Hajrizovih muka s konjima: on ih sve skupi i dotjera na Stanovišta iznad sela, oni blagi i mirni, sve potaman s njima; kadli, najednom, kao da im je stigla nekakva naredba s neba, čitava se ta ergela rasprsne na sto strana, čuvar Hajriz očajan, sumrak je, treba ih opet skupiti i sagnati u selo; konji nisu kolektivni kao ovce, nisu ni kao goveda, konji su nepredvidivi, najteže je biti konjima čobanin). Konje je Muriz slikao na jagnjećim kožama, i te su slike bile izložene u Beogradu, u Kraljevu, u Pazaru, ali i u Parizu. I u Meksiku su bile Murizove slike konja iz “Pedra Párama”!
O konjima kod Juna Rulfa Muriz mi je pričao na mjestu na koje su prije dvadeset godina stigla dva znojava čovjeka i kazala mi kako su oni iz telekoma i dolaze da selu ponude telefonsku liniju. Imamo 40 slobodnih linija za Grab, rekli su. Grab tada ima samo četiri kuće, moja je četvrta. Rekao sam im da odvoje četiri priključka, po jedan za svaku kuću, a da 36 preostalih provedu u groblje udno sela. Mislili su da sam lud, a mislio sam ozbiljno. Da preko telefona čujemo one koji su umrli u selu i ukopani u njemu.
Kao glas rano umrle Sevde, kojoj je bolest sa čela otišla u glavu, pa se ponekad javi tiho pjevajući: Otud idu tri Grčeta/ da obljube tri Grkinje. I glasovi Murata i Mahije, muža i žene umrlih iste noći, jer su jeli mesa zaraženog crnim prištom. Glasove onih koji su pomrli daleko od Graba donosi vjetar i donosi ih noć. To su oni koji se razaznaju, ali ih ne možemo prepoznati: glas Šemsove braće Aziza i Ćamila, koji su umrli u Galiciji kao đurunlije Osmanskog carstva, glas Hazirov, kome je gorka smrt zagorčala zemlju na kojoj je iskrvario, pa je jedna testija napravljena od te zemlje davala vodi grk okus, znak Hazirove smrti.
Pjesnik Ismet Rebronja, Murizov i moj prijatelj, tvrdio je da se ništa na svijetu ne gubi, ni glasovi, te da će se naći neki izum koji će ih sve naći. Moj rođak Rahim (njegov se glas može u Grabu čuti na više mjesta) tvrdio je da se na Pešteri riječi na hladnoći smrznu, a kad otopli odmrznu se i čuju se odande gdje su izgovorene. Je li to iluzija, ona za koju Dorotea iz “Pedra Párama” kaže da je skupa stvar? A skupa stvar jest iluzija: Dorotea živi u iluziji da ima sina, i traži ga, a Juan Preciado živi u iluziji da ima oca, i traži ga.
I je li iluzija uvjerenje ovoga koji piše da je ulogu Pedra Párama u njegovu životu konačno oblikovao u uspomenu Muriz Čoković? To jest, da li je ono ljetos u Grab došao Juan Rulfo u liku moga bratučeda slikara i kipara Muriza Čokovića?