Gudžević: Muhamed Mule Musić

Prije dva mjeseca, sredinom decembra, pitao me je sociolog Alija Hodžić, znam li ko je bio Muhamed Musić. Ne znam, nisam za njega čuo. Njegovo ime je bilo novo i Aliji, a povod da me o Musiću pita bilo je jedno pismo koji je tih dana uputio novinar i publicista Slobodan Kljakić na adrese ljudi koji su vezani za list Student. Povodom 85. godišnjice izlaska prvog broja Studenta i predloga da se načini izbor od desetak najvažnijih ljudi koji su bili urednici lista Student, Kljakić je za predratni period lista predložio da, uz Ivu Lolu Ribara, stoji ime Muhameda Musića.

Koji sat nakon razgovora s Alijom, sjetim se koga ću pitati, zna li za toga Muhameda Musića. To će biti jedan Musić, imenom Kemal, pisac i direktor javne ustanove “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom Polju. Kako ne bih znao, kaže Kemal: Muhamed Mule Musić je rođeni brat moga oca Huseina. A je li on bio među osnivačima lista Student? Bio je, bio je, a bio je još mnogo šta taj moj amidža Mule, kaže mi Kemal. Pa mi ispriča šta je sve bio i ko je bio Muhamed Musić. Najstariji od četvorice braće i dvije sestre. Roditelji su mu bili mula Zahid Musić i Muratka, braća Hadro, Ibrahim i Husein, a sestre Hankija i Halima. Halima je majka slikara Džeka Hodžića. Brat Ibrahim je kao vojnik jugoslavenske vojske poginuo u aprilskom ratu u Albaniji 1941. I kaže mi Kemal da su Mulu Musiću objavljene dvije knjige, jedna 1976. u Pljevljima, a druga 2004. u Bijelom Polju. Prvu knjigu je uredio Ćamil Sijarić, a drugu Ismet Rebronja. I još kaže Kemal da je on sam bio korektor toj drugoj stričevoj knjizi, a da stric nije doživio da knjigu uzme u ruke, jer je preminuo 16. avgusta, koji mjesec prije njenog izlaska.

Sjetio sam se odmah hodže Isa Gudževića, koji je jednom rekao: “Da je svijet danas kapa, meni bi se okrenuo oko glave, a da je svijet neki čoek, bio bi se pobo na glavu!” Toliko puta sam bio u društvu sa Ismetom Rebronjom, toliko puta i sa Ćamilom Sijarićem, sa Ćamilom najčešće zajedno sa Ismetom. Za svih tih viđenja i razgovora – a bilo je i šetnji, bilo je i večera i doručaka i ručkova, u Pazaru, u Sopoćanima, kod Petrove crkve, u Beogradu – nikada ni od Sijarića ni od Rebronje nisam čuo da je iko spomenuo ime Muhamed Musić. A Sijarić i Rebronja bili urednici po jedne knjige Muhameda Musića! Prvu knjigu, “Vrtlog”, objavljenu u Pljevljima 1976, uredio je Sijarić, a drugu “Mutne vode Vardara”, objavljenu u Bijelom Polju 2004., uredio Rebronja. Ovoj drugoj korektor bio Kemal Musić! I sa Kemalom se znam desetak godina, vidjeli smo se desetak puta, a telefonom se redovno čujemo, ali ni od njega nikad nisam čuo za Muhameda Musića koga su zvali Mule.

Noć nakon toga razgovora sa Kemom Musićem sanjao sam kako učestvujem u kvizu na temu “Koliko se poznajemo”. Kvizu je moderator Ismet Rebronja, koji stoji na nekom proplanku, a u dvjema telefonskim kabinama lijevo i desno od njega na rubu šume nalazimo se Kemal Musić i ja, svako u svojoj. Odgovore kazujemo u telefonsku slušalicu. Na svako pitanje ja odgovaram tačno, a Kemal na svako odgovara pogrešno. Ćamila nije bilo u kvizu. Bilo bi zanimljivo znati gdje bi tumači snova svrstali moju oniričku kompenzaciju.

Narednih dana sam od Kemala Musića saznao važne stvari o Mulu Musiću. Saznao sam da je Muhamed Musić bio oženjen Radmilom, djevojačko Mokranjac, i da je s njom dobio dvoje djece, kćer Zinetu i sina Gorana. Zineta je bila balerina i glumica, igrala je, između ostaloga, u filmu “Vreme ljubavi”. A Goran je režiser, snimatelj, putnik po svijetu. Odmah sam potražio Gorana Musića, i odmah dogovorio s njime susret u Beogradu. I odjurio u Beograd. Od Gorana sam dobio tri neobjavljena očeva rukopisa, koje je on pisao dok mu ih je otac diktirao. I dosta fotografija mi je dao Goran, i jedan dokumentarni film, koji je priredio za 90. rođendan svoje majke. Dao mi je i knjigu “Vrtlog”. Ona tematizira mučno vrijeme u Bihoru između dva rata, kad su planine bile pune komita, a žandarmi nemilosno tukli komitsku rodbinu, svuda: na ledini, u policijskim stanicama, po kućama. Druga knjiga “Mutne vode Vardara”, nju mi je poslao Kemal, nastavlja se gdje se završava prva, bavi se žalosnim godinama iseljavanja muslimanskog življa iz Bihora u Tursku. Dijalog je osnovno sredstvo Musićeva pripovijedanja. Tim se pripovijedanjem Mule Musić uvrstio u bihorsku književnost, uz Ćamila Sijarića, Ismeta Rebronju, Safeta Sijarića, Faiza Softića, Kemala Musića i druge. U onom kraju je mnogo ljudi kojima je Turska velika trauma, Musićeve knjige osvajaju svojim realizmom i čitaju se u dahu.

Pitao sam Kemala Musića zašto na prvoj knjizi kao autorovo ime stoji Muhamed – Mula Musić (na kraju knjige čak Muhamed Mula – Musić) a u drugoj Muhamed Mule Musić. Sinovac Kemal kaže da je prvo greška, ispravno je Muhamed Mule Musić, jer je Mule bio njegov nadimak, i taj nema ništa sa vjerskom oznakom mula.

I tako dalje, o spisima Musićevim će biti riječi drugom prilikom. Ovdje neka bude rečeno osnovno o njegovoj ulozi u studentskom pokretu i pokretu otpora. On je u redakciju lista ušao prvih dana, bio je u grupi sa osnivačem Ivom Lolom Ribarom. U Studentu od 4. aprila 1978., na naslovnoj stranici je objavljena grupna fotografija na kojoj je nekoliko najvažnijih mladića iz godina kad je list pokrenut. Na njoj je između Lole Ribara i Veljka Vlahovića, s kačketom na glavi Muhamed Musić. Tada je on student prava u Beogradu. Član KPJ će postati 1938., godinu kasnije će diplomirati. Ali nije njegov put do Partije bio običan. Muhamed Musić je u Beograd došao sa diplomom Velike medrese u Skopju. Diplomirani hodža ulazi u Komunističku partiju. Još u skopskoj medresi napisao je, zajedno sa Muharemom Paripovićem povijest skopskog školstva. Taj rad je, po svjedočenju Saita Š. Šabotića, nagradila i objavila gradska opština Skopje, a objavljen je i u godišnjaku Velike medrese za školsku godinu 1934/35. Muhamed Musić nije iz medrese isključen, jer je imao sreću da njegovo zanimanje za marksizam ne bude primijećeno.

Decembra 1939. Musić učestvuje u velikim krvavim demonstracijama u Beogradu, koje je policija gušila okrutno, koristeći i dum-dum municiju. Te godine će se vratiti u zavičaj, a Komunistička partija će mu dati u zadatak da u bjelopoljskom srezu radi na organizaciji otpora protiv fašizma. Kad su sandžački antifašisti osnovali “List Sandžaka”, Muhamed Musić im je dao potpunu podršku.

Sa prvim pucnjima otpora u Crnoj Gori, Musić je, po direktivi Partije, krenuo u formiranje partizanske jedinice koja će se boriti za oslobođenje Pljevalja. Krajem januara 1942. muslimanska fašistička milicija ga je kod sela Zminca zarobila, a 3. februara ga je predala talijanskim vlastima u Bijelom Polju. Musićev prvoborački drug Hivzo Čindrak za tu predaju najviše krivi hodžu Ibrahima Mekića Ličinu, koji je najprije dao i časnu i riječ i garancije da Mule neće biti predat, ali je sve to pogazio. Muslimanska kolaboracionistička milicija je u odjeći “karabinjera” predala Mula Musića, i od toga će dana on biti zarobljenik i mučenik do kraja rata. Prvi zatvor će mu biti u Bijelom Polju, gdje je okupator odlučio da ga ne strijelja, već da ga pošalje na Cetinje, gdje će mu biti suđenje. Do Cetinja je sa drugim zarobljenicima odvezen kamionom sa ciradom. Uza se će imati samo kartonski kufer i jastuk sa crvenom jastučnicom. Taj mu je jastuk bio talisman, sam piše kako bez njega ne bi preživio. Na Cetinju će Mule Musić, septembra 1942., dobiti presudu: 24 godine robije.

Da me Alija Hodžić nije pitao ono što rekoh na početku, ne bih ništa od ovoga saznao, te ne bi bilo ni ovoga teksta, a ni teksta koji će biti u sljedećem broju.

Sinan Gudžević