Moja kćerka Alja ovih je dana u mjestu Komi, na Tinosu, u arhipelagu koji zovemo Kikladi. Nikad nisam bio tamo, ali me je grčko božanstvo Hipnos povezalo sa kćeri. Dakle, dolazi mi ona na san i kaže: tata, Ivica Osim umro na Prvi maj, pet dana prije svog rođendana. Kažem joj, pa šta ćemo, on odavno ne ide na sarajevske prvomajske teferiče, a još duže ne pomaže komšijama pri unošenju ćumura. Ali, tata, nije zima, Prvi maj! Probudim se, glava se puši u znoju. Nakon par sati, već se dan skoro u podne učinio, kad me zove jedan drug, bivši igrač i kaže, skraćujem: blago Osimu, njegova će duša ići u džennet, umro je uoči Bajrama! Kažem mu, čekaj malo, pričaš kao da si radni vijek proveo u odjeljenju za prijem novih džennetlija (sa dva n) de malo pusti da žalujemo i žalimo za Osimom, nije naše da se bavimo putovanjem duše, nijesmo za to stručno baš potkovani. Nijesmo možda baš mnogo, ali nešto malo jesmo, odgovara mi spremno.
Onda se na javi javim kćeri. Kažem joj kakva je razlika u gledanju na stvari između nje u snu i onoga nekadašnjeg igrača na javi. Pa hajde, kaže, kaži mi još nešto o Osimu, ja ga nisam poznavala, znam ga samo iz one knjige koju sam prevela i nešto iz tvojih pričanja. Pa jesam, upoznao sam ga, i jednom s njime u društvu proveo dobar dio noći u jednom restoranu u Lucernu. A da sam i hiljadu noći s njime probdio, bilo bi mi malo.
Osim je u moje djetinjstvo ušao ranih šezdesetih, najprije u uši. Čudno prezime, nikad čuto, predlog s genitivom, a igra za Željezničar. Golman Radović, polutka Osim, golove daje Smajlović. Dugo je bio samo zvuk iz tranzistora. Sve do aprila 1968. Tada je ušao i u oči. Ušao je preko televizora marke EI Niš, osnovne škole Bratstvo-jedinstvo u Dugoj Poljani, vidjela si tu školu. Preko toga televizora je u moje djetinjstvo ulazilo dosta radosti, jedna od najvećih bio je Osim protiv Francuske. Ta je utakmica postala praznik svima koji smo je gledali, a nama dječacima je Osimova igra zauvijek ostala model i uzor da ga boljega nema i da ga ne treba drugdje tražiti. Njegovi driblinzi nogama, kukovima i ramenima, rolanja, njegov korak i dodavanja u korak nešto je što mi, djeca iz kraja bez struje, nismo nigdje vidjeli, a sad se nudilo iz školskog televizora. Jugoslavija je u 15. minuti vodila 3:0, a Osimova majstorija kojom je namjestio treći gol bilo je nešto što smo svi poslije pokušavali da oponašamo. Nije tada bilo snimaka utakmica, nego što vidiš, vidio si, pa pamti ili plači. Osim je bio najbolji, iako su Petković i Musemić dali po dva gola, a Džajić jedan, taj treći, desnom nogom, na sjeveru Zvezdina stadiona. Šekularac nam je dotad bio uzor za driblerske vragolije, no ga nismo gledali, sad je ustupio mjesto Osimu koga smo, zahvaljujući struji u Dugoj Poljani, mogli gledati, a nismo ga se mogli nagledati. Njegovo prezime je bilo gramatičko pastorče, koje služi za izuzimanje, ali on je sam bio izuzetak: igrač, samo takav, voljen, koji neće nikud iz Želje. Ta će Osimova igra učiniti da svi igrači koji su pobijedili tu Francusku sa 5:1, kasnije nastave svoje igranje u francuskim klubovima. Svi, i rezerve.
Onda je bio pa prošao mjesec maj, i došao 5. juni, kad je Jugoslavija u Firenci igrala protiv Engleske. To je bilo polufinale Kupa evropskih nacija, za koje se Jugoslavija kvalificirala zato što je pobijedila Francusku. Engleska je tada bila prvak svijeta. U 5. minuti je igrač Mullery tako udario Osima po nozi da ovaj više nije bio sposoban za igru. Jedna stara Zejna je, pred istim onim televizorom u Dugoj Poljani, uzviknula: “Hej Maleru, dabogda ti se ta noga osušila, a kako moga Osima da ovako osakatiš!” Onu radost iz utakmice protiv Francuske istisnula je strepnja zbog onesposobljenosti Osima da igra. Još je gore bilo to što tada loptaška Evropa nije dopuštala da se povrijeđeni igrač zamijeni nepovrijeđenim. Osim je ostao u polju da bi ekipa bila na broju, šepao je u ćošku televizora, a s tim šepanjem je u uho meni ušao i nov glagol statirati. Osim samo statira. Danas sam se čuo sa kapitenom te reprezentacije Mirsadom Fazlagićem, uz Musemića i Džajića još jedinim živim iz toga tima: rekao mi je da je Osim statirao do kraja prvog poluvremena, a u drugom nije ulazio u igru, nije mogao. U mojem sjećanju je Osim statirao do kraja tekme, ali eto, nije. U poluvremenu je na vijestima javljeno da je neki Palestinac pucao u Roberta Kennedyja i teško ga ranio. Mi se zbog toga nismo nešto uzbudili, preča nam je briga bio ranjeni Osim, jer nam je 0:0 bilo malo. Grubijan Alan Mullery je ostao u igri do pred sam kraj, i tukao je dalje po našim igračima, Trivića najviše, kartoni još nisu bili izumljeni. Onda je, četiri minute prije kraja, Holcer dodao Musemiću, ovaj nabacio preko Bobbyja Moora, Džajić primio na prsa i poslao loptu u mrežu preko Banks of England. Svi su ispred televizora skočili, jedan neobrijani Pešterac me je poljubio u obadva obraza i viknuo: “Eto, Maleri, pa ti još bij po Osimu kad te već majka takoga rodila!”
Onda je među godinama došla i godina 1988. i u toj godini dan 24. avgust. Osimova Jugoslavija je došla u Lucern da igra protiv Švajcarske. Živio sam tada u Lucernu i sticajem okolnosti upoznao Ivicu Osima, koji je već dvije godine bio selektor. Upoznao sam tada i novinara Tomislava Židaka, zajedno smo gledali pobjedu Jugoslavije na stadionu Allmend. Te smo večeri, poslije utakmice dugo ostali u restoranu hotela Monopol. Osim je bio razgovorljiv, nikakve euforije zbog pobjede, ozbiljan i kritičan. Sve ono ljudi iz fudbala što sam dotad poznavao odudaralo je od ovog novog čovjeka Osima: oprezan, skeptičan, na granici mrzovolje, a precizan i iskren. Ta iskrenost je, poslije one igre protiv Francuske, bio drugi veliki dar koji sam dobio od Osima, te žive radosti moga dječaštva.
I onda je, među godinama došla godina 1990. Došao sam iz Brazila u Lucern, pa iz Lucerna pošao u Firencu, na onaj isti stadion na kojem je Mullery onesposobio Osima za igru. Osim je još selektor Jugoslavije, utakmica nije polufinale, nego je borba za polufinale svjetskog prvenstva, protiv Argentine. Trideseti juni, sunce prži da se kuha u kokoši jaje. Cijela jedna tribina puna Argentinaca, a svi imaju maske s licem Maradone. Navijaju čudesno, ne možeš to ne voljeti. Talijani ih mrze, zbog Maradone svakako, navijaju za Jugoslaviju. U Firenci opet biva isključen igrač, ovaj put jugoslavenski, rano, nakon pola sata, Šabanadžović. S deset protiv jedanaest završava 0:0, produžeci ne mijenjaju ništa. Penali. To se događa ispred mene i Sergeja Roića, tvoga ujaka. Osim se okreće, neće i ne može da gleda penale. Sve to ima danas na internetu, ali meni je bilo na dvadesetak metara. I Maradonin loše izvedeni penal, i Prosinečkijev pogodak i promašaj Piksija Stojkovića. Onda je došao posljednji, onaj po kojem je naslovljena knjiga koju si prevela i koja je puna Ivice Osima: “Posljednji Farukov penal”.
Autor knjizi je, znaš kao i ja, nominalni i kognominalni dvojnik velikog talijanskog igrača iz šezdesetih i sedamdesetih godina: Gigi Riva. Svašta je pisac Riva smjestio u tu knjigu, čak i misao da bi rat u Jugoslaviji bio izbjegnut, samo da je Jugoslavija otišla dalje. A da je otišla dalje, bila bi igrala s Italijom, kao i 1968. Da je otišla. No nije otišla dalje, egzibicionisti bi rekli da je otišla dolje.
Čuo sam se danas i sa Zdravkom Lipovcem, velikim prijateljem Osimovim. Iz bezbroj uspomena Lipovčevih, nezaboravna je jedna za njihove vožnje autom po Grazu, kad se u nekoj ulici moraju zaustaviti, jer se nasred ulice našla hrpa ćumura. Osim, kao Osim, digne glas: “Vidi ćumura, opet!” Sinu željezničara koji se u djetinjstvu nanosao ćumura za komšije, učinilo se da je davnašnji ćumur s Grbavice došao za njim u Graz.
Neka spava dragi Osim, duša nebeska. I na nebu ima sazviježđe Vreća ćumura, na južnom nebu, tamo iznad Argentine.