Nacionalna kultura i globalizacija nisu pojmovi istoga reda. Češće se suprotstavljaju nego što se usuglašuju. Pridaju im se razlicita značenja. Od prilike do prilike, mijenja im se smisao.
Globalizacija se obično poistovjećuje s mondijalizacijom. Ovaj drugi termin više se rabi na frankofonom prostoru, prvi na anglofonom. Ni za jedan ni za drugi ne nalazimo zadovoljavajuću definiciju. Globalizacija se dovodi u vezu s “novim svjetskim poretkom”, kakav je najavljen, nakon završetka hladnoga rata, u Sjedinjenim Američkim Državama. Globalizacija se povezuje s predodžbom planetarnog ili “globalnog sela” (McLuhanov “global village”). I jedna i druga nastoje se opravdati nužnošću integracija u suvremenom svijetu. O objema je napisano više negativnih nego pozitivnih ocjena, na raznim stranama, u razvijenim i zaostalim zemljama, na ljevici i na desnici. Čuli smo i vidjeli proteste i u Seattleu u Americi, i u Porto Alegreu u Brazilu, u Pragu, Nici, Napulju.
Sažet ću i navesti nekoliko sudova, kakvi se susreću i banaliziraju u raznim studijama i člancima: “Ne mora se više osvajati teritorije uz pomoć vojne sile, dovoljno je zaposjesti tržišta”. “Osvajanja vrše diljem planete industrijske grupe i privatni financijeri”. “Tko gospodari tržištem, vlada zemljom”. “Osvajači nikad nisu bili uspješniji”. Posjeduju nove tehnologije i određuju njihovu primjenu; rabe i zlorabe informatiku; zagađuju okoliš i “peru” novac. Izazivaju napetosti kad im to ustreba, popuštanja kad im više nije potrebno. Uspostavljaju i ruše vlade i režime. Ne obaziru se na načela demokracije kakva proklamiraju. Ne poštuju kulturne i civilizacijske vrijednosti kojima se diče. “Prestanimo prihvaćati mondijalizaciju kao usud. Ne dopustimo da tržište odlučuje umjesto izabranih predstavnika društva. Ne dajmo da se svijet pretvori u tržnicu (?). Umjesto pustošenja kakva izaziva mondijalizacija, gradani očekuju rađanje novih prava: pravo na mir, pravo na očuvanje prirode, pravo na grad, pravo na informaciju, pravo na djetinjstvo, pravo na razvoj naroda”. To je dio uvodnika, objavljenog u mjesečniku “Le Monde diplomatique”, koji izlazi na petnaestak jezika. Onaj tko voli citate mogao bi nabrojati još mnogo, mnogo sličnih. (Edward Goldsmith i Jerry Mander sabrali su u pozamašnu knjigu svakojake osude globalizacije, pod naslovom “The Case Against the Globalisation” – ona je, zamislite, upravo u Americi proglašena “političkom knjigom godine”!)
Njemački filozof Jürgen Habermas, nesklon “ideologijama” o kojima je riječ, priznaje da unatoč svemu “mondijalizacija prisiljava nacionalnu državu da se otvori različitosti oblika kulturnoga života, koji su joj strani ili nepoznati” (u studiji “Die postnationale Konstellation und die Zukunft der Demokratie”). Nužno je, unatoč svemu, ograditi od one vrste napada na globalizaciju ili osude “mondijalista” u kojoj se očituju provincijalnost i nacionalizam. Njihove posljedice bile su na našim prostorima katastrofalne. Još nisu uklonjene. Naše prijatelje koji djeluju u međunarodnim tijelima i pokušavaju obznaniti zločin i kradu do jučer su optuživali u Hrvatskoj kao izdajice; u Beogradu se i danas, nakon pada tiranina, napadaju “mondijalisti” – naime, tako se nazivaju zagovornici istine.
Stanoviti oblici suradnje na međunarodnoj razini postali su neminovni: moderne tehnologije primjenjuju se u svim dijelovima svijeta; informatika je postala općom disciplinom; prihvaćene su razne zajedničke terminologije; zaštita okoliša ne može se provoditi samo u nacionalnim ili regionalnim okvirima; Internetom se saobraća s kraja na kraj planete. Takvi oblici mondijalizacije ili globalizacije – bilo bi možda bolje zvati ih naprosto integracijama – ne mogu se poistovjetiti s onima koji su maločas navedeni. Onaj tko ih se odriče po svaku cijenu, ne pitajući se o njihovoj naravi i svrsi, tapkat će u mjestu i kasniti. U nedavnoj raspravi koju smo vodili u Rimu, Umberto Eco je predložio da razlikujemo “globalizaciju kao činjenicu i globalizaciju kao vrijednost? Svatko govori o globalizaciji a da se pritom ne pita što ona zapravo znaci”. Napomenuo sam da je možda posrijedi neodređenost kakvoj je sklon post-modernizam. Nove terminologije grubo potiskuju neke starije – gube se npr. riječi kozmopolitizam ili internacionalizam, propada im smisao.
Vrijednosna mjerila mogla bi pomoći da se izbjegnu stanovite opasnosti ili barem umanje rizici. Svi dijelovi svijeta – oni u kojima su ljudska prava i pravna država dosegli više razine i oni što se s mukom pokušavaju izvući iz okova zaostalosti ili neimaštine – ne mogu se, očito, globalizirati na sličan način: nisu, kako se to običava reći, “globalizabilni” u jednakoj mjeri, po istoj metodi…
Procesi integracije u Evropskoj uniji nisu u svemu komplementarni ili kompatibilni sa shvaćanjima globalizacije ili mondijalizacije kakva dolaze od moćnih multinacionalnih kompanija s one strane oceana. Povezivanje Evrope i “druge Evrope”, odnosi evropskog kontinenta i Mediterana, tranzicije zemalja koje su se izmaknule iz sovjetskog imperija ili izdvojile iz bivše Jugoslavije, ne mogu lako slijediti logike ili strategije koje same nisu uskladene ni konvergentne. Nije uputno uvjetovati ulazak u Evropsku uniju prethodnim učlanjenjem u NATO. To je, uza sve ostalo, teret za osiromašena gospodarstva zemalja evropskoga Istoka. Vojnu organizaciju Atlantskoga pakta, koja je, izgubivši svoga povijesnog protivnika, ostala bez pravog razloga postojanja, teško je pretvoriti u neku vrstu čistilišta. Evropske tradicije poznaju bolje i više oblike međunarodnih veza.
Iskustva pokazuju kako se posebnosti na ovom polju teško usklađuju s vrijednostima. U jednom pismu, na samu početku stoljeća koje će poroditi Evropu nacija (1801), Hölderlin je zabilježio proročansko upozorenje: “Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog (der Besondere)”. Partikularnosti se, ponekad posve neprimjetno, pretvaraju u partikularizme. Autarkije i relativnosti prikazuju se kao vrijednosne kategorije. Utilitarnošću i efikasnošću prikrivaju se egoizam i volja za moć. Suprotstavljajući se koruptivnim instrumentima mondijalizacije/globalizacije, kritička kultura ne izlazi nakraj s pritiscima koji se na nju vrše. Pravila svjetske igre jača su od nje same. Podrška koju dobiva nije joj dovoljna.
Nacionalna kultura nema jednako značenje u svakom razdoblju povijesti. Ne mogu se poricati zasluge koje je stekla. U današnjem svijetu, njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadržavaju u sebi tradicionalne pojmove i kulture i nacije. Prije francuske revolucije, u kojoj se začelo moderno shvaćanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s manje ili više izraženim osobitostima: pučkim, etničkim, tradicijskim, povijesnim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura preuzimala i prenosila univerzalne i kozmopolitske obrasce i težnje. Nacije s vlastitom državom imale su više prilike da podupru svoju kulturu i priskrbe joj veću samostalnost nego one koje su bile uključene u tuđe države ili podložne njihovu ustrojstvu. O takvu položaju ovisile su slobode koju su se nudile i ostvarivale. Byron se udaljio od nacije i postao evropskim pjesnikom. Hugo je zagovarao “evropsku nacionalnost”. Stendhal je nacionalni osjećaj proglasio “protunaravnim” (contre nature). Puškin ga je vidio kao “porok”. Za poklonika “čiste umjetnosti”, kakav bijaše jedan Gustave Flaubert, umjetničko djelo “nema domovine”. I Marx je sanjao o radničkoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni jednom ni drugom. Umjetnička i politička avangarda mogle su se približiti jedna drugoj na sretniji način od onog koji im je namijenila povijest.
U kulturama nacija (naroda) bez vlastite države pitanje pripadnosti i dužnosti postavljalo se na drukčijoj osnovi. Tamo gdje je politički prostor ograničen, podijeljen ili zaposjednut, nacionalna kultura je izložena većoj stezi i ovisnosti: morala je biti, uz ostalo, sredstvom u borbi za oslobodenje, osloncem nacije, izrazom njezinih težnji. “Kultura za slobodu” (Kultur zur Freiheit), Fichteovo geslo s kraja XVIII stoljeća u Njemačkoj, koja se još nije ujedinila u vlastitu državu, preuzeto je u raznim dijelovima Evrope što bijahu u sličnu položaju. I Josip Juraj Strossmayer, naš najznacajniji kulturni reformator u devetnaestom stoljecu, služio se analognom lozinkom: “Prosvjetom slobodi”.
U toku XIX i XX stoljeća zatječemo u nacionalnim kulturama stavove i ponašanja, obrasce pisanja i govora koji se obraćaju naciji: pozivaju se na nju i povezuju s njom, ističu porijeklo i pripadnost, izražavaju osjećaj i odanost. Sama kultura, postajući nacionalnom, preuzima sadržaje koje zatječe na svom prostoru i u vlastitoj prošlosti, folklorne, narodne (pučke), humanističke. Nastoji ih svesti na oblike kakvi joj najviše odgovaraju. Mijenja im ponekad smisao, trga ih od podloge, usvaja – ili “svojata” – i dijelove onog što nije samo njezino. Smatra se dužnom stvoriti predodžbu o sebi i svojoj prošlosti kakvu priželjkuje, koja joj dolikuje. U takvim pothvatima ne preže od zamjene povijesti mitom. Zahtjevi za stvaranjem homogenih nacionalnih kultura, zatočnica državne ideje, uništavali su diljem Evrope regionalne, lokalne i marginalne kulture, dijalekte i dijalektalne književnosti. U obje Amerike gotovo su iskorijenjene drevne urođenicke tradicije, kakve nisu odgovarale ciljevima kolonizatora, gradnji novih država.
Podsjećam na manje ili više poznate osobine nacionalnih kultura ne zato da bih još jednom utvrdio njihovu “ukorijenjenost”. Zanimaju nas, s jedne strane, otpor ulasku u druge i drukčije opticaje i, s druge, strah da procesi mondijalizacije ili globalizacije ne ugroze identitet ili okrnje tradiciju. Cijena je ponekad jednako visoka i za odbijanje i za prihvacanje izazova. Gotovih rješenja, valjanih ili prihvatljivih za sve i u svakoj prilici, nema i ne može biti.
Nacionalni pokreti i stranke koje ih predstavljaju skloni su, kao što je poznato, utilitarnim shvaćanjima kulture. U zamjenu za potporu i pomoć najčešće traže privrženost ili poslušnost. Dio umjetnosti – ne uvijek samo onaj osrednji – potpada pod utjecaj takvih zahtjeva ili pak sam utječe na njih. Baština i tradicija su prenijele stanovita shvaćanja i ponašanja iz devetnaestoga stoljeća u dvadeseto. Malo je tko takve postupke provjeravao. Nacionalni se pisac proglašavao tribunom kad je trebalo i kad nije, u gotovo svim dijelovima Evrope. Pjesniku Tinu Ujevicu, jednom od najvecih koje je imala hrvatska književnost, dugujemo duhovitu doskočicu, još aktualnu: “Dobivamo tip čovjeka koji misli da je literat jer je rodoljub.”
Nacionalna kultura vrijedi u načelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena ima i posebna značenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi spomenuta razlika između posebnosti i vrijednosti: težnja da se sva kultura nacije (ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila) svede na nacionalnu kulturu; determinizam koji identitet kulture izvodi isključivo iz nacionalnog identiteta. Ograničene kulture stvaraju jednako ograničena mjerila koja ih potvrduju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su im uputili najveći duhovi nacije. Antun Gustav Matoš napisao je prije stotinjak godina: “Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tudinskog utjecaja(?). Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata(…). Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska”.
Alternative između “ukorijenjenosti” u biće nacije, nacionalnost, (Barrčsov enracinement) i osjećaja “bez-zavičajnosti” (Heimatlosigkeit, što je po Heideggeru dio “svjetske sudbine”) izazivaju sporove, ne samo u Evropi. Žudnja za zavičajem i okrepa koju pruža “rodna gruda” ne jamče uvijek intelektualni ili stvaralački probitak. Suočavanje s drugim i drukčijim unosi, pak, rizike kakve sama kultura ponekad ne želi, izazove koji remete njezin red i mir. “U trenutku kad otkrijemo da postoje kulture a ne samo kultura” – napominje Paul Ricoeur – “kad prema tome priznamo kraj jedne vrste kulturnog monopola, iluzornog ili stvarnog, vlastito otkriće nam prijeti da nas uništi” (“Histoire et Vérité”). Nespremni na izazove i rizike te vrste, mnogi se radije odlučuju – napose oni koji se ne mogu odreći potpore i sigurnosti kakve pružaju okružje ili vlast – da budu samo svoji na svome, makar tako ostali na rubu ili u sjeni.
Planetarna kultura, o kojoj se često raspravljalo prije nego što su ušle u modu mondijalizacija ili globalizacija, prijeti uniformiranjem kulturnih posebnosti (vrijednosti). Suočavajući se s raznim vrstama asimilacije, dominacije jačih nad slabijima, razvijenijih nad manje razvijenim, isticali smo pravo na razliku i priznanje pluralizma. U raspravi o suradnji kultura i sintezama na svjetskim razinama, antropolog Claude Lévi-Strauss formulirao je prognozu koja i danas izgleda prihvatljivom: “Svjetska civilizacija ne bi mogla biti drugo do koalicija, na razini svijeta, kultura koje zadržavaju svoju originalnost”.
Nacionalna kultura ostaje osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadaće više nisu iste kao u vrijeme kad su se počinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeći u međunarodne “koalicije”, osloboditi sebe samu od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrđuje vlastitu kakvoću i opravdava svoj poziv.
Nacionalne kulture u današnjem svijetu suočene su s raznim alternativama, ponekad protuslovnim: izmedu angažmana za nacionalnost i svijesti da takav angažman može potčiniti kulturu samoj naciji ili nacionalnoj državi, državnoj ideologiji ili ideologiji uopće.
***
U raspravi o kulturi i sukobu ne može se izostaviti djelo koje nas je svojim izazovima navelo da se zamislimo nad “sudarom” do kojeg dovode kulturne i vjerske razlike medu civilizacijama: rad američkog profesora Samuela Huntingtona, naslovljen “The Clash of Civilization and the Remaking of World Order”. Teško je ipak složiti se s nekim od njegovih zaključaka. Je li doista “imperijalizam neizbježni posljedak (corollary) univerzalizma”? Moguće je obrnuti taj sud: neostvarenje univerzalnih projekata prosvjetiteljstva uvjetovalo je izobličenja kojima smo svjedoci. Dovelo je do situacija na koje Huntington upozorava. Lišilo je stanovite kulture svjetovnosti ili laićnosti. Uočljiv je takav nedostatak u vjerskoj kulturi, što pogoduje klerikalizmu ili fundamentalizmu (podrazumijevam, naravno, da se može biti istodobno i vjernik i laičan). Deficit laičnosti u religioznom shvaćanju nacije ili, pak, u prihvaćanju i prakticiranju ideologije kao religije pokazao se pogubnim. (I u staljinizmu smo vidjeli repertoar pojmova koji kao da su preuzeti iz nekog starog eklezijastickog indexa: “sektaši”, “renegati” , “heretici” itd.)
Opasnost da se manji ili veći dijelovi nacionalne kulture pretvore u ideologiju nacije odavno je poznata. Pokazala se u stvaranju fašistickih režima, ne samo u Evropi. O njoj valja voditi računa kad je riječ o “sudaru civilizacija” – to može pomoći da se isprave stanovite pretpostavke: ne sukobljavaju se kulture kao takve nego ideologije koje su se iz njih izrodile i koje ih izobličuju. To nije isto.
U višenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji, u kojoj smo živjeli i formirali se, koja se raspala na tragičan način i koja se više ne može spojiti u zajedničku državu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici ne možemo prešutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se stanoviti pothvati nacionalne kulture doista guše u ideologiji nacije. Zatekli smo na djelu ne malen broj poslenika kulture: umjesto da traže istinska civilizacijska rješenja, podržali su, najčešće šutnjom, hajke nacionalizma ili pak kumovali pljačkama. Nisu izostali ni ditirambi vodama koji snose manje ili veće krivice za ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam pisao posljednjih desetak godina. Tako sam shvaćao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopće. Udaljio sam se privremeno kako bih bio neovisniji.
Bilježim na kraju stanovita iskustva ili spoznaje što možda mogu pomoći i drugima kao i nama samim:
– teško je osvajati sadašnjost ako se prethodno ne ovlada prošlošcu;
– morali smo cesto braniti vlastito nasljeđe, uvidjeli smo da nam ponekad valja braniti se od nasljeda;
– spašavali smo pamćenje, ima prilika kad treba spašavati sebe sama od mnogo čega što pamćenje sadrži;
– nacionalna svijest nije jedini oblik svijesti, štetno je po samu naciju ako ona to postane;
– opasno je kad nacionalna energija ujedinjuje i ujednacava sve ostale energije, individualne i kolektivne;
– javljaju se slobode, a ne znamo uvijek što bismo s njima ili pak dolazimo u kušnju da ih zlorabimo;
– nameću se podjele, a nema više što dijeliti.
Zajednička država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, napose s onima s kojima je bila povezana naša sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenošenje iskustava, suočavanje stvaralaca i upoznavanje njihovih djela postali su kriterijima suvremene civilizacije. Oni ničim ne umanjuju identitete i ne ugrožavaju samostalnost nacije. Tko ih ne umije prepoznati i ne želi priznati osuden je da ponovo živi prošlost, njezin lošiji dio. “Sudar civilizacija” nije, nažalost, utopija.
Vidjeli smo kako predrasude ovladavaju rasudivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje medu ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijedena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili htjeli otici. Mi stariji teško se rješavamo zabluda i nerado priznajemo neuspjehe.
Čekaju nas, svakoga ponaosob, obračuni s naslijeđem i pamćenjem. Obračuni s prošlošću, koja nam se ponekad čini neprolaznom. Obračuni sa nama samim, takvim kakvim jesmo. Ne smijemo još jednom dopustiti da “mit i pobjeda nad mitom” poistovjete jedno s drugim. Na to je upozoravao stari Krleža.
Želio sam da se njegov glas čuje na kraju.