Obavezna lektira
O stanovnicima obale teže je govoriti nego i o čemu drugom. Oni sami o sebi govore na različite načine: među sobom ili pred drugima.
Nije moguće pobrojiti na ovome mjestu sve stvari iz svakodnevice s kojima žive, potrepštine i namirnice koje koriste, predmete, pomagala ili pribore kojima se služe te napose riječi i nazive koje rabe na samom Jadranu, pogotovu na cijelom Mediteranu: morska sol i maslinovo ulje, suha smokva i slana srdela, vino, bevanda i kvasina, damižana koja je zamijenila amforu, guštirna ili gustijerna, kamenica, barilo i konoba, konopi, vrše, kasete i palangari, škrinje i bauli, kajić, trabakul i barka svićarica, leut, bracera i batana, koza, tovar, mula i pantagana (ona s broda ili ona iz kantuna), salamura i marinada, kukumar i balancana, gradele i padele raznih veličina, pogača, pašta, šalša, buzara, brudet i bujabes, fritula, friganje i lešada, marenda, makaroni i makaronska literatura, ribanje i ribarsko prigovaranje, ćakula i razgovor ugodni, spiza, peškarija, butiga i oštarija, ponistre i škure na njima, lumini, lanterne i ferali u luci i na ulici, teraca i odrina u naravi i priči, lođe i pergole na provincijskim slikama, portuni, balkoni i balature, sular i šufit navrh kuće ili u vragolastim pjesmicama, veranda i škuribanda (čovjeku svašta padne na pamet kad počne tako nabrajati), đardini manji i veći, gitara i serenata, fjaka i dolčefarnjente, lancun, šugaman, kamera, sjesta i fešta, dišpet i beštima, buće iliti balote, tresete i briškula, razni meštri, mešetari i šarlatani, kalafati ili šuperači, gospari i šjori odovud i odonud, mulci, berekini i fakini, mandrili u Splitu, časnici od marine i hodočasnici, šempije, oriđinali koje u Dubrovniku zovu lerama, komedijanti i rufijani, švore i putane, apostoli i farabuti, tutikvanti.
Takvi se popisi mogu složiti na mnogo različitih načina, manje ili više proizvoljnih, svatko na svojoj obali i u svom govoru: obala može neke stvari reći samo u dijalektu kojim vlada, koji je različit od onog iz unutrašnjosti i zaleđa. Dobra posada broda, koja duže zajedno plovi, kadra je stvoriti vlastiti dijalekt. Ovdje su navedeni samo dalmatinizmi s manje ili više italo-mletačkih primjesa. Oni se ne mogu prevesti niti to treba pokušavati.
Slični sastavci postoje i između provansalskog i francuskog, katalonskog, kastiljskog i galješkoga, u samom katalonskom između jezika Baleara i Valencije, između arapskog kojim se služe ribari i onog iz džebela, između svakodnevnog (staroarapskog) govora i službenog jezika na Malti te, napokon, u Grčkoj gdje je to najdramatičnije i odakle je možda sve poteklo, između onog što škola zove katarevusa (čistunski) i demotičkog ili pučkog kakvim se služi luka.
Uz obale, ponekad i dalje od njih, javljaju se tako dvostruki govori: lokalni (mediteranski) i nacionalni (ovi su posljednji manje ili više kontinentalni). Oni se uzajamno dopunjuju ili isključuju, jedan se izgovara s naglaskom drugoga, dijalekt ulazi u literaturu a jedna vrsta literature, ne uvijek najbolja, u dijalekt. Već su to antički komediografi zapažali na Mediteranu i poslužili se time u svojim djelima.
Ne znamo je li tako i na Istoku, a vjerujemo da nije drukčije. Do nas su doprle riječi koje sliče po smislu ili po duhu nekima od upravo navedenih: avlija, česma i šadrvan, sokak, mehana i mahala, sofa, divan, eglen i eglen-beglen, džezva i sofra, istilah i rahatluk, merak i merhamet, sevdah i teferič. Moglo bi ih se navesti još više. Obilježja koja smatramo mediteranskim idu po levantskoj strani dalje od obale, prema Perziji ili, bolje reći, otuda su stigla. Taj je prostor, zacijelo, bio najotvoreniji: tim su putovima došla do nas proročanstva. Tu najranije izlazi sunce i najprije pada mrak na Mediteranu.
Nije lako naći prave riječi za tolike stvari koje su obične i svečane u isto vrijeme, obredne ili svete, svakodnevne ili vječne. Postoje manuali posta i pokore, regule ispaštanja i kaštige, traktati o grijesima glavnim i sporednim, recepti jela i prejedanja, kompendiji ljubavi i bluda. Ne treba ovdje navoditi njihov popis. Neka se od tih djela smatraju velikim i nezaboravnim, neka prigodnim ili sramnim. Mediteran se ne može odreći ni jednih ni drugih: bez njih ne bi bilo ni njega.