Giono: Čovjek koji je sadio drveće

Obavezna lektira

Priča Jeana Gionoa napisana je 1953. godine i malo je poznata u Francuskoj. Nasuprot tome, pošto je prevedena na trinaest jezika, proširila se po cijelom svijetu i postala tako omiljena da se postavljaju mnoga pitanja o Elzéardu Bouffieru i o Vergonjskoj šumi, a to je doprinijelo ponovnom otkriću ovog teksta.

Mada je čovjek koji je sadio hrastove plod stvaralačke mašte, u tom se regionu već od 1880. godine doista javio ogroman napor za pošumljavanje, sve negdje do Prvog svjetskog rata, naročito crnim austrijskim borom i jednim evropskom hibridom, od čega su nastale današnje prelijepe šume koje su zapravo oblikovale krajolik i izmijenile režim voda.

Evo sadržaja pisma koje je 1957. godine Jean Giono napisao nadzorniku za vode i šume Dinje, gospodinu Valderonu, a povodom ove priče:

„Poštovani gospodine,

Žao mi je što ću vas razočarati, ali Elzéard Bouffier je izmišljen lik. Cilj mi je bio da ljudi zavole drveće, ili tačnije da zavole sadnju drveća (što mi je uvijek bila jedna od najdražih ideja). A ako je suditi po rezultatu – cilj je postignut pomoću ovog izmišljenog lika. Tekst koji ste imali priliku pročitati u časopisu Trees and Life preveden je na danski, finski, švedski, norveški, engleski, njemački, ruski, češki, mađarski, talijanski, jidiš i poljski jezik. Svoja autorska prava ustupio sam besplatno za svako objavljivanje.

Jedan mi je Amerikanac nedavno došao da zatraži autorsko pravo za štampanje 100.000 primjeraka za besplatnu distribuciju u SAD (što sam, naravno, prihvatio). Univerzitet u Zagrebu je, pak, načinio prevod za Jugoslaviju. Ovo je jedan od mojih tekstova na koji sam najponosniji. Nije mi donio ni jednog jedinog santima i baš zato je postigao cilj zbog kojeg je napisan.

Volio bih vas sresti – naravno, ako je to moguće – kako bismo porazgovarali o praktičnoj  upotrebi ovoga teksta. Ja sam uvjeren da je došlo vrijeme za ‘politiku drveća’, mada  riječ politika ovdje baš i nije sasvim primjenjiva.“

Po ovoj priči Frédérick Back snimio je istoimeni višestruko nagrađivan animirani film 1987. godine.

Kako bismo u potpunosti mogli spoznati izuzetne kvalitete nekog čovjeka, moramo imati sreću da posmatramo njegov rad kroz dugi niz godina. Ako je to djelovanje oslobođeno svake sebičnosti, i ako je njegova ideja vodilja velikodušnost bez ostatka, za koju smo sigurni da ne traži nikakvu naknadu, i koja kao rezultat ostavlja vidljiv trag na ovome svijetu, onda bez ikakva zazora možemo ustvrditi da je pred nama ličnost koja se ne zaboravlja.

Ima tome četrdesetak godina kako sam pješačio po visovima koji su potpuno nepoznati putnicima namjernicima, u drevnoj regiji gdje Alpe duboko zadiru u Provansu.

Ova regija na jugoistoku i jugu graniči sa srednjim tokom rijeke Dirans, između Sisteriona i Miraboa, na sjeveru s gornjim tokom rijeke Drom od njenog izvora pa do općine Di; na zapadu s ravnicama Vanesen i podbriježjem Mon-Ventu. Regija obuhvata sve sjeverne dijelove departmana Niskih Alpa, jug Drôme i malu enklavu pokrajine Vokliz.

Sve se desilo onda kada sam poduzeo dugo pješačenje u tu pustoš, u ogoljeni i jednolični krajolik na visini od 1.200 i 1.300 metara. Tamo gdje osim divlje lavande ne raste ništa drugo.

Prepješačio sam tu pokrajinu gotovo cijelom njenom dužinom, i nakon tri dana hoda zatekoh se u pustoši koju ni sa čim ne mogu usporediti. Ulogorio sam se pokraj ruševina jednoga napuštenog sela. Vode nisam imao još od prošle noći, pa sam je morao potražiti. Zbijene kuće, od kojih neke u ruševinama, nalik napuštenom osinjem gnijezdu, nagnale su me na pretpostavku da je tu nekada morao biti ili bunar ili izvor. Naravno, izvor sam pronašao; ali bio je presahnuo. Bijaše tu pet ili šest kuća bez krova, izjedenih od vjetra i kiše, i kapelica s urušenim zvonikom, sve poredane kao što su poredane kuće i kapelice u još živim selima, samo što je iz ovih bio nestao i posljednji trag života.

Bijaše prekrasan sunčan junski dan; ali na ovoj zemlji, visoko uzdignutoj prema nebu i bez sjenki, vjetar je puhao s nepodnošljivom okrutnošću. Njegovo urlanje u ruševinama kuća nalikovalo je na glas zvijeri koju je neko prekinuo u jelu.

Trebalo mi je podići bivak. Ni na pet sati hoda odatle nisam mogao pronaći vodu, a ništa mi nije ulijevalo nadu da ću je pronaći uopće. Posvuda je vladala ista suša, i iste odrvenjele trave. Učinilo mi se da u daljini vidim malu crnu uspravnu siluetu; ocijenih da je to neko osamljeno drvo. Na svu sreću, uputio sam se prema njemu: ispostavilo se da je pastir. Tridesetak ovaca odmaralo se ležeći oko njega na užarenoj zemlji.

Dao mi je da se napijem iz njegove čuturice, a malo kasnije poveo me je do ovčijeg tora smještenog na pregibu zaravni. Crpio je izvrsnu vodu iz jedne prirodne, veoma duboke škrape, iznad koje je napravio sasvim jednostavan čekrk.

Čovjek je bio škrt na riječima. Naravno, to je odlika usamljenika; ali na ovom se osjećalo da vjeruje u sebe. Bijaše to zbilja neobično za ovaj kraj kojem je sve uskraćeno.

Nije živio u kolibi nego u pravoj kući od kamena, na kojoj se vidjelo da je on vlastitim trudom prezidao ruševinu koju je zatekao pri dolasku. Krov bijaše solidan i dobro zabrtvljen. Udari vjetra po njemu stvarahu šum nalik šumu morskih talasa na žalu. Pokućstvo mu bijaše uredno, posuđe oprano, pod pometen, puška nauljena, čorba se krčkala na vatri. Također sam primijetio da je svježe obrijan, da mu je dugmad solidno prišivena, a odjeća iskrpljena tako brižljivo da se zakrpe gotovo nisu ni vidjele.

Svoju je čorbu podijelio sa mnom, ali je nakon jela odbio moj duhan rekavši da ne puši.

Njegov pas bijaše šutljiv kao i on: dobroćudan, ali ne ulizica.

Podrazumijevalo se da ću tu provesti noć; najbliže selo bijaše udaljeno barem sat i po hoda. Uz to, dobro sam poznavao rijetka sela toga područja. Bilo ih je četiri ili pet raštrkanih po krajevima ove visoravni, smještenih u čestarima bijelog hrasta na krajnjim tačkama kolskih cesta. Nastanjivale su ih drvosječe koje su pravile drveni ugalj. To su mjesta gdje se teško živi. Porodice stiješnjene jedna uz drugu, u podneblju što ih okrutno iscrpljuje, ljeti i zimi, podjarujući vlastitu sebičnost u blatnjavim vinogradima. Nerazumne ambicije rastu do besvijesti, u neprekinutoj želji da se iz takvih mjesta jednom umakne.

Muškarci su ugalj vozili u grad kamionetima, a zatim se vraćali. I najsnažniji karakteri lomili su se od tog neprestanog težačkog rada. Žene su neprestano ključale od srdžbe. U svemu se vidjela surevnjivost, u prodaji drvenog uglja i oko klupe u crkvi; ratovalo se zbog vrlina, ratovalo se zbog poroka, ratovalo se neprestano zbog mješavine poroka i vrlina. A ponad svega toga neprekidno je puhao vjetar, i bez zadrške svima razvlačio živce. Tinjala je pošast samoubistava i gotovo uvijek smrtonosnog ludila.

Taj pastir, nepušač, otišao je da potraži vrećicu, a zatim iz nje na sto istresao hrpu žirova. Onda se dao na ispitivanje jednog žira za drugim, s mnogo pažnje, razdvajajući dobre od loših. Ja sam pućkao svoju lulu. Ponudio sam mu pomoć. Odgovorio mi je da je to njegov posao. Nisam insistirao, pogotovo kada sam shvatio s koliko mara radi ovaj posao. I to je bio sav naš razgovor. Kada je sačinio popriličnu gomilu na strani gdje je odvajao dobre žirove, započeo je da ih reda u gomilice od po deset komada. Pritom je opet odbacivao manje plodove i one koji su bili malo napukli – ovaj put ih je još brižnije provjeravao. Skupivši naposljetku pred sobom stotinu besprijekornih žirova, završio je s poslom i onda smo pošli na spavanje.

Društvo ovoga čovjeka donosilo je spokoj. Sutradan sam ga zamolio za dopuštenje da provedem kod njega cijeli dan odmarajući. On je taj zahtjev prihvatio kao nešto prirodno, ili tačnije, odavao je utisak čovjeka kojeg nište ne može poremetiti u njegovom miru. Ovaj mi odmor, zapravo, nije bio neophodan, ali bio sam znatiželjan i želio sam više saznati o njemu. Istjerao je svoje stado i odveo ga na pašnjak. Prije polaska namočio je u vedro s vodom vrećicu u koju je stavio one brižljivo odabrane i prebrojane žirove.

Primijetio sam da umjesto štapa nosi željeznu šipku palac debelu, a dugačku metar i pol. S izgledom nekoga ko se odmara šetajući, išao sam usporedo s njegovom stazom. Ostavio je malo stado pod nadzorom psa, a onda se popeo do mjesta gdje sam se nalazio. Uplašio sam se da će mi zamjeriti na mojoj indiskreciji; no zapravo je to bila njegova dnevna ruta, pa me pozvao da mu se pridružim ako nemam ništa pametnije da radim. Krenuo je stotinjak metara uzbrdo.

Stigavši na željeno mjesto počeo je ubadati željeznu šipku u zemlju. Načinio bi tako jednu rupicu i u nju stavio žir, zatim bi je zasuo zemljom. Sadio je hrastove. Upitao sam ga je li ta zemlja njegovo vlasništvo. Odmahnuo je glavom. Zna li čija je? Ne  zna. Pretpostavlja da je zemljište državno, ili da pripada ljudima koji se o njemu više ne staraju. Nije se potrudio da dozna ime zemljoposjednika. Zatim je veoma brižno posijao stotinjak žirova.

Nakon podnevnog obroka ponovo je počeo birati žirove. Biće da sam prilično insistirao na pitanjima jer mi je na sva odgovorio. Evo već tri godine sadi drveće u ovoj pustoši. Posadio ih je stotinu hiljada. Od stotinu hiljada niklo je dvadeset hiljada. Od tih dvadeset hiljada računa da je izgubio pola, zbog glodavaca ili svega što ne možeš predvidjeti u planovima Sudbine. Ostalo je deset hiljada hrastova, koji su počeli rasti tamo gdje prethodno nije bilo ničega.

U tom sam se trenutku upitao koliko godina ima ovaj čovjek. Bilo je očigledno da mu je više od pedeset. Reče da je ušao u pedeset i petu. Zvao se Elzear Bufje (Elzéard Bouffier). Nekada je imao poljoprivredno imanje u nizinama. Tamo je bio uredio svoj život. Onda je izgubio sina jedinca, a potom i ženu. Povukao se u ovu osamu; tu crpi zadovoljstvo iz usporenog ritma života, zajedno s ovcama i psom. Ocijenio je da ova zemlja umire zato što nema drveća. A budući da nema nekih važnih obaveza, dodao je zatim, odlučio je da promijeni postojeće stanje stvari.

Budući sam i sâm, usprkos svojoj mladosti, vodio život usamljenika, znao sam da moram oprezno dotaći dušu ovog samotnjaka. Ipak, napravio sam grešku. Tačnije, moja mladost me nagnala da o budućnosti razmišljam samo iz vlastitog ugla i lične potrage za srećom. Rekao sam mu da će za trideset godina njegovih deset hiljada hrastova biti veličanstveno. On mi je prostodušno odgovorio da će, ukoliko mu Bog da života, za trideset godina posaditi toliko drugih stabala da će ovih deset hiljada biti tek kap vode u moru.

On je već tada proučavao, između ostaloga, proces razmnožavanja bukve, a pored kuće je imao rasadnik sijanaca poniklih iz bukvica. Mladice, koje je ogradom štitio od ovaca, bijahu neobično lijepe. Pomišljao je i na srebrenu brezu za ona tla gdje, kako mi je rekao, ima nešto vlage na nekoliko metara ispod površine.

Sutradan smo se rastali.

Slijedeće je godine izbio Prvi svjetski rat, u kojem sam proveo punih pet godina. Jedan običan pješadinac ne može baš misliti o drveću. A ako ćemo pravo, cijela priča nije me toliko ni impresionirala: gledao sam na sve to kao na djetinjariju, kao na sakupljanje poštanskih maraka, i na kraju sam sve zaboravio.

Po završetku rata dobio sam minimalnu otpremninu za otpust iz vojske, a imao sam silnu želju da udahnem malo čistoga zraka. Tako sam se, nemajući ništa osim te želje, dao u lutanje po pustoj zemlji.

Krajolik se uopće nije izmijenio. No ipak sam u daljini, iznad mrtvih sela, opazio neku sivkastu maglicu što kao tepih pokriva bregove. Dan prije toga ponovno sam se sjetio pastira koji je sadio drveće. „Deset hiljada hrastova, govorio sam sebi, to mora da zauzima povelik prostor.“

Nagledao sam se toliko smrti tokom pet ratnih godina; stoga sam mogao zamisliti da je i Elzear Bufje umro, tim prije što sa svojih dvadeset godina o pedesetogodišnjacima mislite kao o starcima kojima ne preostaje ništa drugo nego da umru.

Nije bio umro. Štaviše, bio je itekako živ i žustar. Promijenio je zanimanje. Sad je imao samo četiri ovce, ali zato je imao stotinjak košnica. Otarasio se ovaca jer su bile prijetnja njegovim sadnicama. Jer, rekao mi je (a ja sam to docnije potvrdio), rat ga uopće nije zabrinuo. On je jednostavno nastavio da sadi drveće.

Sada su, dakle, hrastovi iz 1910. godine imali desetak godina, a visinom su prerasli i mene i njega. Prizor je bio zadivljujući. Ja sam doslovce zanijemio, a kako on ionako nije bio od velike priče, proveli smo dan u tišini šetajući njegovom šumom. Šuma je u tri dijela imala jedanaest kilometara dužine, a tri kilometra u najširem dijelu. Kada sam pomislio da je sve to poteklo iz ruku i duše ovoga čovjeka, bez ikakvih tehničkih pomagala, postalo mi je jasno da ljudi mogu biti djelotvorni kao i Bog na raznim poljima, a ne samo u uništavanju.

Slijedio je svoju ideju, a bukve, koje su mi dosegle do ramena i protezale se unedogled, bile su svjedok tome. Hrastovi bijahu stasali i prerasli uzrast u kojem su ostavljeni na milost i nemilost glodara, kao i same Sudbine koja dokida već stvorena djela – za njih bi joj sada trebala snaga ciklona. Pokazao mi je, zatim, prekrasne brezike posađene prije pet godina, što će reći 1915. godine, u doba kad sam se ja borio kod Verdena. Njima je pošumio sve one predjele gdje je opravdano sumnjao da ima vode odmah ispod razine tla. Bile su veoma elegantne kao mlade djevojke i sasvim su se dobro primile.

Stvaranje je, na prvi pogled, poprimilo oblik lančane reakcije. On se više time nije bavio; on je jednostavno ustrajno slijedio svoju zadaću. Mada sam, spuštajući se iz sela, primijetio vodu kako teče kroz korita koja su, koliko seže ljudsko pamćenje, oduvijek bila suha. Ovaj je prizor bio najljepši dokaz te izazvane lančane reakcije, i bilo mi je dato da ga vidim. Ovi suhi potoci su nekada, u drevna vremena, već bili podareni vodom. Neka od tužnih sela o kojima sam govorio na početku podignuta su na mjestima starih galsko-rimskih naseobina; od njih su sada ostali samo tragovi, a arheolozi su pronašli tragove ribarskih udica na mjestu gdje su u dvadesetom stoljeću dolazile cisterne kako bi se osiguralo barem malo vode.

Vjetar je takođe raznio neke sjemenke. U isto vrijeme kad se ponovo pojavila voda, ponovno su se ukazale i vrbe, ive, polja, vrtovi, cvijeće i izvjestan razlog za život.

No, preobrazba se dešavala tako sporo da je postala dio navike, a pritom nije izazivala čuđenje. Lovci koji su lutali po pustoši u potrazi za zecom ili divljim veprom već su bili primijetili izdašni rast mladih stabala, ali su tu pojavu pripisali prirodnom hiru zemlje. I zbog toga se niko nije miješao u djelo ovog čovjeka. Da su posumnjali da je to učinio on, sigurno bi mu se suprotstavili. Ovako, niko nije sumnjao na njega. Ko bi mogao i pomisliti, u tim selima i u njihovoj upravi, da postoji takva ustrajnost u jednoj tako besprimjernoj velikodušnosti?

Od 1920. godine nijednom nije prošla godina da ne posjetim Elzeara Bufjea. Nikada ga nisam vidio da se dvoumi ili sumnja. A ipak, samo Bog zna da li ga je on lično na to tjerao! Nisam ništa znao o preprekama na koje je nailazio. Naravno, pretpostavljam da je za jedan takav uspjeh bilo potrebno savladati razne nevolje, i trebalo se boriti protiv malodušnosti kako bi se osigurala pobjeda tolike strasti. Za jednu je godinu, na primjer, posadio deset hiljada javorovih stabala. No svi smo mi, prirodno, smrtnici. Naredne godine napustio je sađenje javora i počeo saditi bukve, koje su napredovale mnogo bolje od hrastova.

Da biste stekli barem približnu predstava o njegovoj izuzetnoj ličnosti, ne smijete smetnuti s uma da je on to sve obavljao u potpunoj samoći, toliko potpunoj da je pri kraju svoga života sasvim izgubio naviku da razgovara. Ili, zapravo, nije ni nalazio razloga za  razgovor.

Godine 1933. posjetila ga je delegacija zabezeknutih šumara. Jedan od njih mu je naložio da ne pali vatru na otvorenom jer se oni boje da on može ugroziti ovu prirodnu šumu. Ovo je prvi put – objasnio mu je ovaj naivčina – da je uočena pojava ovakve prirodne šume. U to vrijeme on je sadio bukve dvanaest kilometara od svoje kuće. Kako ne bi gubio vrijeme na odlazak i povratak – sada mu je bilo već sedamdeset pet godina – pala mu je na pamet zamisao da napravi kamenu kolibu na mjestu sadnje. To je i ostvario naredne godine.

Godine 1935. došla je prava velika delegacija iz vlasti da ispita tu prirodnu šumu. Među njima je bio visoki zvaničnik Zavoda za šume, jedan poslanik i drugi stručnjaci. Zaključili su da tu nešto treba da se uradi i, na svu sreću, nije urađeno ništa, osim jedne naravno korisne stvari: šuma je stavljena pod zaštitu države i zabranjen je pristup proizvođačima drvenog uglja. A sve zato što je bilo naprosto nemoguće da vas svojom ljepotom ta mlada stabla u punom zdravlju sasvim ne osvoje. Svoju zavodljivost šuma je dokazala time što je osvojila i samog poslanika.

Među službenicima ove šumarske delegacije bio je i jedan moj prijatelj. Njemu sam objasnio o kakvoj se misteriji radi. Naredne sedmice pošli smo u potragu za Elzearom Bufjeom. Našli smo ga u punom poslu dvadesetak kilometara od mjesta na koje je izašla inspekcija.

Šumarski službenik nije bez razloga bio moj prijatelj. Taj je čova bio svjestan izvjesnih vrijednosti. Ostao je zapanjen. Ponudio sam im nekoliko jaja koja sam ponio na dar. Nas trojica podijelili smo obrok i nekoliko sati proveli posmatrajući predio ne progovorivši ni riječ.

Padina s koje smo došli bila je pokrivena stablima visine šest-sedam metara. Prisjetio sam se kako je izgledao taj krajolik 1913. godine: pustoš… Polagan i ustrajan rad, čist planinski zrak, umjerenost, a iznad svega duševni mir, darovali su ovom čovjeku zdravlje dostojno strahopoštovanja. Bio je Bogom dani atleta. Pitao sam se koliko će još jutara zemlje prekriti drvećem.

Prije rastanka moj mu je prijatelj dao nekoliko prijedloga vezanih za tlo i za moguće vrste kojima bi ono pogodovalo. Nije insistirao na tome. „Iz sasvim opravdanih razloga“, rekao mi je kasnije, „ova dobričina o ovom zna više od mene…“, a nakon sata pješačenja dovršio je svoju misao: „…a vjerovatno više od ikoga na svijetu. Pronašao je veličanstven način da bude sretan!“

Zahvaljujući ovom šumarskom službeniku, nije bila zaštićena samo šuma nego i sreća ovoga čovjeka. Imenovao je tri šumara za taj zadatak, i toliko ih je zastrašio da su zauvijek ostali imuni na sve butelje vina koje su im ugljari mogli ponuditi.

Jedina ozbiljna opasnost za ovo djelo javila se tokom rata 1939. godine. Automobili su tada išli na gasne agregate koji su radili na drvo, a drveta nikad nije bilo dovoljno. Počelo se sa sječom hrastova iz 1910. godine; no oni su rasli na tako udaljenim lokacijama izvan svake putne mreže da je ta ideja napuštena zbog neisplativosti. Prestali su sa sječom. Pastir o tome nije ništa ni znao. Nalazio se trideset kilometara od tog mjesta, mirno nastavljajući svoj rad, ignorišući rat 1939. kao što je to učinio i s onim 1914. godine.

Elzeara Bufjea posljednji put sam vidio u junu 1945. godine. Tada je imao osamdeset sedam godina. Ponovno sam se odlučio na putovanje po toj pustolini, ali ovaj put je – uprkos nazadovanju zemlje zbog rata – postojalo vozilo koje je saobraćalo između doline Diranse i planine. Pomislio sam da zbog ovog relativno brzog načina putovanja ne prepoznajem mjesta svojih prethodnih obilazaka. Učinilo mi se da cesta sada vodi kroz neka nova mjesta. Tek kad sam čuo ime jednoga sela zaključio sam da se ipak nalazim u istom onom kraju koji nekada bijaše pust i razrušen. Iz vozila sam izašao u Veržonu.

Hiljadu devetsto trinaeste ovaj je zaselak imao desetak kuća i tri stanovnika. Bili su divlji, mrzili su se međusobno i živjeli od lova sa stupicama, u fizičkom i moralnom smislu poremećeni, gotovo kao praljudi. Kopriva oko njih proždirala je napuštene kuće. Bili su u beznadnom stanju. Preostalo im je jedino da čekaju smrt: situacija je bila takva da za vrline nije bilo mjesta.

A sada je sve bilo drugačije. Čak i sam zrak. Umjesto suhog i okrutnog sjeverca koji me je nekada dočekivao, puhao je nježan povjetarac zasićen miomirisima. Šum nalik zvuku vode dolazio je s visova: bijaše to zvuk vjetra u šumi. I, na kraju, najveće čudo bijaše to što sam zaista čuo zvuk vode kako se slijeva u bazen. Vidio sam da su napravili česmu, veoma izdašnu, a najviše me dirnula lipa koju je neko zasadio pokraj nje i koja je već imala četiri godine, već stasala – neprijeporni simbol uskrsnuća.

Na drugim mjestima Vergonj je nosio tragove napornog rada, za koji je nada bila preduslov. Znači, nada se vratila. Ruševine bijahu raskrčene, oboreni ostaci porušenih zidova i obnovljeno pet kuća. Zaselak je sada brojao dvadeset osam stanovnika, od čega četiri mlada bračna para. Nove kuće, svježe okrečene, bijahu okružene povrtnjacima u kojima je raslo izmiješano ali uredno posađeno povrće i cvijeće: kupus i ruže, prasa i zijevalice. Celer i šumarice. Sada je to već bilo mjesto u kojem biste poželjeli da živite.

Odatle sam krenuo pješice. Rat iz kojeg smo izašli još nije dopustio opći procvat života, ali Lazar je ustao iz groba. Na nižem dijelu planinskih bokova vidio sam mala polja ječma i raži u klasu, a u dnu tijesnih dolina nekoliko ozelenjelih livada.

Trebalo je samo osam godina od onoga vremena pa da cijela zemlja procvjeta od zdravlja i blagostanja. Na mjestu ruševina koje sam vidio 1913. godine uzdizale su se sada prava poljoprivredna imanja, s lijepo okrečenim objektima, koja su svjedočila da se tu vodi sretan i udoban život. Stari izvori, hranjeni kišom i snijegom koje je šuma zadržavala, ponovno su potekli. Njihove vode su rezvedene. Pokraj svakog imanja, u javorovim gajevima, voda se iz korita slijevala na ćilim od svježe nane. Sela su malo-pomalo obnavljana. Stanovništvo, pristiglo iz dolina gdje je zemlja bila jako skupa, naselilo se ovdje, donoseći sobom mladost, pokret i avanturistički duh. Uz ceste ste susretali žene i muškarce dobroga zdravlja, dječake i djevojčice koji su znali za smijeh i kojima se povratio smisao za seoska veselja. Ako bismo pobrojali staro stanovništvo, sad sasvim neprepoznatljivo zbog dobrog života, i novopridošlice – više od deset hiljada ljudi dugovalo je svoju sreću Elzearu Bufjeu.

Kada pomislim da je samo jedan čovjek, uzdajući se tek u svoju moralnu i fizičku snagu, bio dovoljan da uskrsne iz ove  pustoši zemlju kanaansku, stičem uvjerenje da je, uprkos svemu, ljudska sudbina zadivljujuća. Ali, kad svedem račun o potrebnoj postojanoj uzvišenosti duše i nepopustljivoj velikodušnosti koji su potrebni za postizanje ovakvog rezultata – obuzima me strahopoštovanje prema ovom starom neukom seljaku, koji je znao do kraja izvesti ovo djelo dostojno samoga Boga.

Elzear Bufje spokojno je preminuo u Banonskom staračkom domu 1947. godine.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti

Rodić: Pustoš
Raičković: Niti
O'Faolain: Neosjevernjak