Obavezna lektira
Jeretička priča smatra se prvim satiričnim djelom poslijeratne jugoslovenske književnosti. Priča o zbivanjima u vili na primorju, sagrađenoj za vrijeme “nenarodne Jugoslavije” u kojoj odmaraju narodni prvaci donijet će brojne probleme autoru.
Prvobitno naslovljena Odvojeni krug sa podnaslovom Jeretička priča, ovu je satiru, prema Ćopićevim riječima, preimenovao Dušan Kostić, tadašnji urednik Književnih novina koje će prvi priču objaviti.
Tu je počela da tuče teška artiljerija. Mene je to neobično iznenadilo. Mislio sam da će me pohvaliti zbog toga. Mnogi su me, doduše, počeli hvaliti preko telefona, ali kad je došlo do velike gužve i velikih članaka u Borbi, onda su svi oni koji su me hvalili, bogami prićutali… Telefon je prestao da zvoni. Međutim, prošlo je niz godina, a u Antologiji srpske posleratne satire na prvoj strani našla se moja Jeretička priča, kao početak satire u novoj Jugoslaviji i od toga, kasnije, niko nije pravi probleme, niti je bilo kome padalo na um da je zabranjuje. Ni nju, ni sve te moje jeretičke priče koje su se nizale jedna za drugom”, pričao je Ćopić.
I Josip Broz je kritizirao Jeretičku priču analiziravši je na kongresu AFŽ-a i kazavši da je autor “zaglibio” i da “takvu satiru nećemo dozvoliti i ostaviti je bez odgovora”. Legenda kaže kako je Ćopića nakon hajke Ivo Andrić savjetovao – piši romane, njih niko ne čita.
A kada je Tito rekao da ga zbog svega toga neće hapsiti, Ćopić je kazao da je najsigurniji u Jugoslaviji jer je samo njemu Tito obećao da neće biti uhapšen. Ipak iza duhovitih, šeretskih reakcija Ćopić je trpio masovne napade sa književne scene. Kasnije je ovaj otac partizanske književnosti isključen iz partije.
Priča je objavljena 22. augusta 1950. godine uz ilustracije koje je radio Zuko Džumhur.
Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vreme stare, trule, nenarodne… itd. Jugoslavije.
Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom. Ispod nje, desetak stepenica niže, minijaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.
Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo iza nje, kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.
Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko posigurno ne zna čim se bavi (a koja samo mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i najzad jedan načelnik personalnog odeljenja koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija nad vazdušni prostor vile.
Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena upravo su se vratile iz grada. One su se tamo dostojanstveno prošetale ukazujući počast starom gradu i suncu nad njim i vijoreći kosom doprašile su natrag autom natjerujući u bijeg tamo neke koji su gmizali pješke (nosići su im, naravno, bili kako treba uzdignuti). Sad oboje sjede u ćošku, nedaleko od ministra, i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.
– A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko, koji te je pozdravio kod česme?, interesuje se svastika, inače stari kandidat za udaju.
– Kakav debeljko?, nadiže obrve pomoćnikovica. Ta ono je pukovnik taj i taj; još je momak.
– Aa, fin drug, simpatičan, razvlači usta svastika i pita dalje:
– A onaj mladić, ljepotan? Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?
– Taj?, kiselo mrmlja pomoćnikova žena. – Neki student, drug mog brata.
– Pih, baš je neki bezobraznik, mršti se svastika.
– Tako drsko gleda i tako se… Baš ima neučtivih ljudi. Mnogo ti oni slobode sebi daju.
– Mnogo, mnogo, slaže se pomoćnikovica.
Nedaleko buči, pljeska i vrišti velika plaža. General Navala ćutke silazi niz stepenice, tobož nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema velikoj plaži. Tamo ga prepoznaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:
– Aa, evo ga, evo ga!
– Gdje si ti, bre? Ovamo.
Već poslije jednu minute ovaj važni i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i razgovornog momka. Smije se od srca, žmirka na suncu i pita jednog crnpurastog dječaka, svog bivšeg kurira:
– Čuješ, Milojica, bi l` se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo prijeko.
– Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.
Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanstvena dosada.
– Jeste li svraćale do velike kavane?, pita pomoćnik ženu.
– A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.
– Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more, uzdiše svastika.
– Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicama kao u onom našem, sjećaš li se. Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.
– Šta da mu radiš, sliježe pomoćnik ramenima.
Drug ministar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od svoje vlastite veličine ako se pomiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniji, vredniji i mudriji, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.
Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog hotela. On je od neki dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdevač i savjetnik. Poznaje gotovo sve ministre, generale i druge “glavne ljude”, kako kaže on sam.
– Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite…, počinje on tihim i diskretnim šapatom.
– Valjda vole i oni drugovi iz toga odmarališta, i nehotice se otme ministru i on, kao da rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže:
– Ne, ne treba.
– Ne treba!, kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čime bi odobrovoljio ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu:
– Ali što vi plivate – cmok! – i tu direktor poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.
– Aha, jesi li video – sav bljesne i ožive ministar – a nema ni nedjelju dana kako sam naučio.
– Vi ste prilično i omršavili – skoro i nemate stomaka – nastavi direktor.
Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to isto, njemu se i samom čini da već nema stomaka.
– Pa mršavi se, mršavi.
Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se ministar samodopadljivo ogleda i smješka.
Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dug vrat i, kao da se iznenada probudila, vrti tamo-amo malom vjeveričijom glavom.
– A gdje je general, gdje su?
– Valjda su tamo, prijeko, krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena, pokazuje gdje je, po prilici, to “prijeko” koje odvlači, “guta” i nepopravljivo kvari do juče fine ljude. – E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!
– Vrlo važno, žučljivo uspija djevojka i mrmlja ironično, više za sebe:
– Možda je na ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.
– Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu, zlobno dodaje pomoćnikovica, ciljajući bogzna na koga iz njihova društva.
Ispod male plaže čuje se pljuskanje vode i nečije snažno varvarsko frktanje. Jedna mokra njuška svijetlih i drskih očiju, doperjala sigurno s velike plaže, radoznalo izviruje na osamljeno društvo, penje se na terasu, i pljeskajući se po jevtinim gaćicama, isteže šiju put malog bifea pod balkonom.
Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi nepoznatom.
– Šta vi, druže, tražite?
– Imaš li ti ovdje nešto `ladno za popit?, dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišom po promočenom džepu, misleći od načelnika da je to gostoljubivi domaćin kuće.
– Ovdje je zabranjeno…, uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažljiva njuška, i ne čuje ga, već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:
– Deder za burazera jedan špricer, onako pojači.
Ministru odjednom nešto bljesne u sjećanju i on brzo izviri na nepoznatog posjetioca koji se već vraća, neljubazno uslužen kod bifea.
– Jest, ovo je.
Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kome je on, proljetos, lično predao nagradu i orden, pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvene i sagnu glavu da ga udarnik ne bi prepoznao.
– Do đavola, šta li će samo čovjek reći ako li je i mene video.
Njegova svastika dotle, u samrtnoj dosadi, okreće glavu na stolici-ljuljašci i pita:
– Zašto ne premjeste ovamo kod nas onu muziku iz velikog hotela u gradu? Meni se ponekad uveče tako igra.
Ministra obuzima ljutnja.
– Ali molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i zatvoriti je ovdje u ovu… ovu…
svastika začuđeno nadiže obrve.
– Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.
– Odgovorni drugovi. Pa šta onda?, jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu upade u riječ:
– Jest baš ste im osigurali odmor. Svak ti može upasti ovdje kad god mu se prohtje. A sjećaš li se kad smo prvi put ovdje bili?
– Pa jest, sjećam se… Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.
Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici, koja joj šapatom povlađuje:
– Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.
– Pa da, socijalistička demokratija – ironično zvoca studentkinja. – Dođeš u autu na fakultet i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.
– Eto ti, vidiš.
Iznad betonske ivice plaže pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče za jednu nijansu i suviše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:
– Ehej, ovamo de, ministre, da te brat vidi kako plivaš.
Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu. Svastika upitno gleda pomoćnikovicu:
– Koji je sad ovo?
– A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književnik, ne sjećam se… Šta je onaj?, obraća se pomoćnikovica mužu.
– Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti šta je!, jednim višim i mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.
– A kako ga cijene naši drugovi?, interesuje se svastika i još uvijek ne skida pogled s gosta. A taj pogled, ispitivački i neodređen, sve kao da govori:
– Pričekajte časak dok vidim ko ste, možda ću vam se i nasmiješiti.
Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi.
– Loše, brate, plivaš – penzionerski.
Ministar se mršti pomalo uvrijeđen:
– Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.
– Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti to.
– Eto ti ga sad! – čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i sam mora nasmijati.
Plivaju tako neko vrijeme sve uz obalu, dok ministar najzad ne počne da se žali:
– Dodijalo mi, druškane, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan idem na opštu plažu, tamo kod vas, ili da se preselim u neko sindikalno odmaralište.
– A ne bojiš se, možda, za svoj autoritet?, lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.
Štef nailazi na plićak, ispravlja se i, gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:
– E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, nek mi ljudi gledaju u oči, onako izbliza, s korak razmaka.
Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo na maloj terasi vile pomoćnik s blagonaklonim izrazom na licu sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se sad obraća kao momentalno najstarijem na čitavoj terasi:
– Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite…
– Dobro, dobro, u redu.
– Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu u krupne sanje. Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom, zatim je i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa…
U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom razlikom što je u njihovim sanjama pomoćnik odavno propao i otišao negdje u privredu, a oni se, preko njegovog mjesta, kao prve stepenice, penju dalje.
Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primamljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.
A dotle velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove, burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.