Obavezna lektira
Jedna ženska, jedna mala fina kokošica.
Iz starinske familije, kojoj se slava utrnula još prije sto godina, iznikla i izrasla je onako, kao i većina njezinih drugarica srednje ruke – primitivno, sporedno. Tako sporedno, kao što bi bilo da i nije na ovom svijetu. Osim ako bi bila mogućna othraniti koje dijete za bolja vremena, da se nufus ne umanji.
Od djetinjstva svoga igrala se po ulicama, trčkarala u čaršiju, na pekaru i na vodu, a onda se učila plesti, šiti i vesti, prati suđe i jelo gotoviti – raditi kućne poslove i žene dočekivati. Kasnije, izviriti pomalo na prozor i na vrata, zaviriti u mahalu i na skupove, otići tetki na konak i ašikovanje i probirati sebi momke – drage.
Obično djevojaštvo, donekle, dok se nije zadjevila i dok joj se nijesu momci počeli javljati. A onda, kao da je najedanput neki bijes unišao u nju, počela je sve momke dizati na gubicu, da nijesu dosta moderni nego nekakva starinskoga kova. Najprije momke, a onda druge djevojke, pa stare žene i ljude, pa kojekakve strine i tetke – i sve dalje redom, dok nije dotjerala do svoje vlastite kuće – do svoje nane i majke.
Svak joj je bio previše starinski i prost, a ona sama postavila se na neku umišljenu visinu i šibala: to ne valja, to se mora prekrojiti! Dopadala se sama sebi i počela i radila onako kako se samo njoj dopadalo. Možda nije bila sama takva, ali je bila svagdje prva.
Tako nije niko mogao prije od nje kazati: kako žudi neka cura za momkom, što ona ne bi, kako žive neki mladenci i da ona ne bi mogla tako, kako bi trebalo da se drukčije jedna ženska pokriva, a druga opet da nosi drukčije odijelo, da se stare žene prekalufe, a mlade od bolova utegnu, kako bi trebalo da se šeta i voza, kako da se muškinje drži pod papučom i za nos vuče, kako da se ženskinje što više i što češće gizda i izlazi na sastanke itd. – svagdje je letjela pred rudu.
Svijetu dojadilo, pa je prozvaše “klepetalom” i ona se poče povlačiti u se, kao da je mudrala. Ali zvono joj ostade na vratu, samo s malom promjenom: omalovažavalo se sada i njezino mirovanje. Susretala se s podsmijehom.
A onda, da pokaže kako se sabrala i prošla besposlice, sve je više šutjela i pečila se. I odrasla tako i haman ostarila. A s njom je ostarjelo i njezino naizvrat shvaćanje, da je uporno zagovarala ono što u zbilji niko ne voli, a protivila se onome što je prirodno da spada čovjeku.
Tako bi, naprimjer, prikrivala sve zgode svoga života, da joj ko ne prozre u kretnje i ne pokuša je sjetovati, što je ona smatrala suvišnim, jer je ostalo zavazda u njoj uvjerenje da je ona sama za se najbolja. A na drugoj strani opet, bila je ona prvi kritičar i nametala se za savjetnika nekome ko je i bez nje znao živjeti onako kako i drugi žive i posluju zajednički, u zdogovoru, sa svijetom.
Korila bi momke koji bi zapjevali u noći kroz mahalu, da su – oprostite izraz – zjalovi i korila djevojke kad sviraju, da su divanije. Protivila bi se mladoj nevjesti da ne smije skoro nikad iz kuće izaći, jer da ove trebaju iza udaje znati kako su samo za kuću svezane, i grdila mlade ljude ako prođu sokakom između ženskinja, da oni ne smiju hodati kud hoće i odmarati se u prirodi gdje hoće, jer oni trebaju znati da je iza ženidbe s njima sve svršeno, oni bi morali biti živi u grob zakopani. Poricala je starim ženama pravo pričanja iz njihovih mladih dana i stare ljude jednostavno slala za peć – sve to polagahno, s kim god nasamu, bockajući.
Kao da ima rane, svježe, mladosti bez pjesme i muzike, bez vesela srca, kao da mlada žena sa udajom mora zapečatiti svoju glavu i nikad više šta vidjeti i znati, kao da će mlad čovjek odadrijeti nekome skute na sokaku, kad prođe s punom glavom briga i za jednu ženu na današnjem vaktu, kao da ima pozne, zlatne, starosti bez tiha spomena na minule mlade dane…
I tako dalje, svako njezino “jest” ili “nije” bilo je nezgrapno jer je dolazilo na protivnom mjestu, kao što se vidjelo na nemjestu i njezino rastovaranje u razgovor onda kad svako odlazi kući ili se zanima za prigodne pojave. A tek njezina ukočenost među sjelkinjama, kad bi samo dosadno šutjela, zgledala ispod oka nakite kao žmireći, i odijela na ženama, rasturila krajeve od zara oko sebe, od časa do časa maknula bi ramenima, poizdizala vrat i nakrivljivala glavu, srkutala kahvu i upijala usnama i zavodila očima – kao kokošica, prava mala, pametna kokošica.