Obavezna lektira
Kako nevjerovatno iznenađujuće da jezik skoro daje značenje
a zastrašujuće što baš i ne daje. Ljubav, kažemo,
Bog, kažemo, Rim i Michiko, pišemo, a riječi
sve pogrešno shvate. Kažemo hljeb, a njegovo značenje ovisi
o jeziku kojim govorimo. Francuzi nemaju riječ za dom,
a mi nemamo riječ za izričit užitak. Jedan narod
u sjevernoj Indiji izumire jer u njegovom drevnom jeziku
nema riječi za nježna šaputanja. Sanjam o izgubljenim
rječnicima kojima bismo mogli izraziti nešto od onoga što
mi više nismo u stanju. Možda bi nam etrurski tekstovi
napokon mogli objasniti zašto se na njihovim grobnicima parovi
smiješe. A možda i ne bi. Nakon što su hiljade
zagonetnih sumerskih ploča prevedene, izgledalo je da se radi
o poslovnim spisima. Ali šta ako su to bile
pjesme ili psalmi? Moja radost je dvanaest
etiopskih koza što u tišini stoje na jutarnjem svjetlu.
O, Gospode, ti si poput ploča soli i bakrenih kalupa,
veličanstven kao zrela raž što gipko se povija pod vrijednom rukom vjetra.
Njene grudi su kao šest bijelih volova natovarenih paketima
punim najfinijeg egipatskog pamuka. Moja ljubav je stotinu
vrčeva meda. Brod do vrha natovaren teretom tuja ono je što
moje tijelo želi reći tvome tijelu. Žirafe su ova
žudnja u tami. Možda spiralno minojsko pismo
nije jezik nego mapa. Naša najdublja osjećanja
nemaju drugog naziva do ćilibara, streličara, cimeta, konja i ptica.