Ćudi kasnoga ljeta
Listopad, 1908. U godini Kranjčevićeve sahrane sarajevsko groblje sv. Josipa bilo je relativno “mlado”, malo i neugledno i nalazilo se na periferiji grada. Austrougarske vlasti izgradile su ga prema srednjoeuropskoj grobljanskoj matrici, sa geometrijski omeđenim parcelama, gipsanim arkadama i ogradom od šišane živice, koja će kasnije biti zamijenjena zidom.
Groblje je prvotno služilo za ukop austrougarskih službenika, koje su u Beču pogrdno nazivali nesretnicima (Pechvogel), jer su ti ljudi bili osuđeni tamo u nekoj dalekoj Bosni završiti svoju nesretnu zemaljsku sudbinu. Na samom ulazu nalazio se sedreni kip sv. Tereze, ruku strasno sklopljenih na pokajničku molitvu. Ovaj kip, dovučen odnekud iz Graza, bio je tipični primjerak katoličkog grobljanskog kiča. Na njegovu postamentu stajao je latinski natpis Memento mori, ali, više od te opomene (da ćemo svi jednog dana umrijeti), on je tu bio posađen kao rječito upozorenje i znak da se uvijek, andrićevski rečeno, moraju razlikovati oni koji se Bogu mole od onih koji se Bogu klanjaju.
Na dan Kranjčevićeva pokopa završavala se grobljanska kapija. Bio je zadnji dan mjeseca listopada, prohladni jesenji dan. Horizont u daljini bio je plav i hladan, a ilovača pod lopatom neprobojna i tvrda. “Umro je pjesnik!”, rekao je zidar. “Umro!”, odgovorio je nezainteresirano njegov pomoćnik, argat, suho dodavši: “Ako je pjesnik, nije car.”
Na sprovodu pjesnikovu okupio se gotovo cijeli grad. Kolone građana, kršćana i muslimana, uglavnom muškaraca, smjerno su slijedile zvuk posmrtne glazbe, skoncentriran oko lijesa prve klase, u kome je ležalo sitno beživotno tijelo pjesnika Zadnjeg Adama. Kranjčevićevo mrtvo srce, poput kakva džinovskog magneta, još uvijek je emaniralo magnetske silnice ljubavi i topline.
Na sprovodu je bio i Antun Gustav Matoš. Njegova mršava spodoba stajala je po strani dok je svećenik obavljao obred. Matoš je pažljivo gledao i slušao, ne odgovarajući na šlagvorte molitve. Bijaše došao u Sarajevo nekoliko dana prije, zatekavši pokojnika na odru, prepuštena usudu njegove mučne agonije. Sad, na ovome groblju, u ovoj, činilo mu se, bezglasnoj pustinji, nije čuo nikakva glasa. Treperenje svijeća na vjetru podsjetilo ga je tek da je otišao učitelj, da je umro upravo “u času aneksije, čudnim slučajem, u momentu ratne opasnosti, u zlo doba, u gladne godine”. “Bosanska vlada učinila je za njega više nego cijeli hrvatski narod”, pomislio je gorko, potom bacio grudu zemlje na lijes pokojnikov, a onda se okrenuo i otišao.
U podužem eseju koji je objavio te godine u zagrebačkom Savremeniku pod naslovom U sjeni velikog imena, osvrnuo se Matoš na taj sarajevski teški put, na udes Kranjčevićev i udes, općenito, pisca maloga naroda. “Bijaše nesrećan jer bijaše Hrvat i hrvatski književnik”, piše on, i gorko konstatira: “Tragično je biti sin malog, zarobljenog naroda i biti član tzv. inteligencije, gdje kompromitira već talenat, dok se u genij uopće ne vjeruje. Kod nas većinom pišu refleksije tipovi što ne misle – barem ne onda kada pišu.” Kao naročito reprezentativan i karakterističan pjesnikov stih Matoš citira početak pjesme Moj dom: “Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim…”, navodeći te stihove kao pjesnikov nedosanjani san.
Pored ovih socijalno kritičkih refleksija Matoš navodi i niz zamjerki Kranjčevićevu stihu, njegovoj nedorađenosti i sirovosti, ali zaključuje: “Kranjčević je toliko naš, tako reprezentativan, da nije samo jeka stare hrvatske literature, nego je po čistom svome jeziku i narodnom krepkom izrazu, isto tako srpski kao i hrvatski pjesnik.” Samo šest godina nakon ovih riječi, mladi srpski terorist Gavrilo Princip u Sarajevu će usmrtiti neokrunjenog bečkog cara i koševsko groblje naglo će se proširiti u svim pravcima. Za svega deset godina neće više biti ni spomena Austro-Ugarskoj. Srbi i Hrvati utemeljit će tad svoju zajedničku državu, koja će potrajati punih sedamdeset godina, i nazvat će je Jugoslavija.
Listopad 1968. U jeku procvata druge, Titove Jugoslavije, u groblju sv. Josipa sve manje se pokapaju mrtvi, jer je grad bio dobio novo, veliko gradsko groblje Bare. Groblje na Koševu sve više će služiti kao muzejska, turistička atrakcija, na kojoj počiva jedno mrtvo vrijeme, vrijeme ostataka jedne velike države koja je, u međuvremenu, u Bosni vodila i izgubila dva svjetska rata. Kranjčevićev grob bit će neka vrsta relikvije starog vremena, ali i svojevrsno okupljalište Sarajlija, koji su na tom groblju gledali i doživljavali malu oazu prošlosti, važan element kulture i duhovnosti svoje zemlje i svoga grada. Svezana krila anđela na grobnici koju je izradio hrvatski kipar Frangeš-Mihanović postala su trajnim simbolom i tajnim znakom toga vremena blažene sreće i nevinosti, izrasle u tami socijalizma sa ljudskim likom. Grmjela je Titova Jugoslavija sa svojom narastajućom vojnom silom, podignutoj na potrebi zaštite bratstva i jedinstva među narodima. Je li to bio Kranjčevićev san?
I posljednjih dana listopada 1968., na šezdesetogodišnjicu pjesnikove smrti, grupa mladih pisaca, članova kluba pisaca “Tribina 08” iz Sarajeva, održala je recital na Kranjčevića grobu. List Oslobođenje od 29. 10. 1968. ovaj čin komentira kao “pažnje vrijedan pokušaj originalnijeg interpretiranja poezije”, ali novinar ne navodi imena sudionika. Pored ovog požutjelog isječka, o ovom skupu govori i jedna antologijska pjesma Abdulaha Sidrana, o kojoj će u nastavku biti više riječi, ali, razumljivo, pjesma nije niti može biti historijsko svjedočanstvo, pogotovu ne relevantan faktografski izvještaj. Ne u potpunosti pouzdani usmeni svjedoci koje smo pronašli govore da su tu, pored Sidrana, tada još nastupili Stanislav Bašić, Marko Vešović, Rajko Petrov Nogo, Josip Osti, Stevan Tontić, Ahmed Muhamed Imamović, Mario Suško. Sidranova pjesma naglašava da su se osjećali “kao svojta”, i da je tu bilo “petnaestak nas, od svakoga roda”.
Pjesma koja govori o tom događaju nastala je mnogo kasnije i impostirana je u jednom melankoličnom ozvučju, te mjestimično zamagljuje realne obrise događaja. Ali, pjesnik se izričito sjeća: “govorili smo same glasne ideje… kako o domovini drukčije pjevati”. On, dakle, taj mladalački pjesnički govor shvaća kao govor o domovini, o Kranjčevićevu snu – ja domovinu imam, tek u srcu je nosim… – i nastavlja u nešto tamnijoj intonaciji, obraćajući se Sanjaču: “tako stoljeće ututanj minu, a san tvoj i danas posvuda sanja čovjek. Iza plačnih, iza spuštenih trepavica”.
Pjesnik potom navodi neke “ružne godine” koje su uzrokovale raspad grupe i raspad društva, raspad sna o domovini. Pjesnički tragizam rezultirat će strašnim gnomima opće katastrofe, pa će stihovi tako anticipirati i neko buduće apokaliptično vrijeme, o kome tad nismo mogli ni sanjati, a kojemu ćemo mi, nažalost, biti svjedoci: “Neke su ružne, velim, godine prošle i danas: ja više o mrtvima mislim nego o živim. Bliži su meni mrtvi, oni su moji bližnji, oni su moja svojta.”
Studeni, 1990. Polovicom osamdesetih gradio se vijadukt koji je povezivao istočni dio Koševskog brda sa tunelom prema Novoj željezničkoj stanici. Vijadukt je išao točno iznad groblja i jednog jutra pjesnik Goran Simić i ja naišli smo na makabričan prizor: na groblju sv. Josipa građevinci su, u cilju podizanja potpornih stupova vijadukta, poskidali nadgrobne ploče i mi smo iznenada bili suočeni sa tim sablasnim prizorom: bijeli kosturi, naglo poremećeni u svome ledenom miru, prostirali su se u nizovima ispred nas kao na kakvoj breughelovskoj slici. Uz tipičnu mladalačku obijest prepričavali smo kasnije ovaj neobični događaj pod Kranjčevićevom šifrom: na golu sjeđah kamenu…
Dok se ostrvljena armada jugoslavenske socijalističke države u rasulu spremala na krvničke pohode, na koševsko groblje sv. Josipa došla je jedna grupica Sarajlija, da obilježi godišnjicu pjesnikove smrti. Valja naglasiti i to da su tu grupu činili uglavnom Hrvati i Bošnjaci, jer je socijalistička (ili utopistička) iluzija o tome da smo svi bili “bližnji i svojta” već na primjeru Sidranove književne grupe bila raspršena: Bašić je u to vrijeme bio u Splitu, Ahmed Muhamed Imamović negdje u Americi, a Rajko Petrov Nogo u blizini generalštaba JNA, kao čovjek od povjerenja, koji će odobravati i tekstovima inspirirati tu četvorogodišnju hajdučiju, koja će od Grada pokušati napraviti kolektivnu grobnicu.
Hrvatski narodni kalendar ’Napredak’ za 1991. godinu ovako bilježi taj neveliki komemorativni skup: “Na grob pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, u ime HKD ‘Napredak’, 1. studenoga 1990. godine u 16 sati, uz nazočnost većeg broja svojih članova i poklonika Kranjčevićeve poezije i uz prigodni program, položeno je cvijeće. Predsjednik Društva dr. Franjo Topić upoznao je nazočne s ovakvom ranijom Napretkovom tradicijom, spomenuvši da je upravo HKD Napredak podigao nadgrobni spomenik pjesniku. Nakon polaganja cvijeća, glumica Hasija Borić-Stojić recitirala je pjesmu Moj dom, a zatim je pjesnik Mile Stojić održao kratak govor koga objavljujemo…”
Najgori osjećaj bespomoćnosti, veli Thomas Mann, jeste onda kad shvatite da vam stvarnost, da vam svijet curi kroz prste. Taj osjećaj imao sam upravo u tom času kad sam pokušavao, evocirajući Kranjčevićeve riječi, umiriti skupinu preplašenih lica, koja su od mene tražila potvrdu da neće biti rata, odnosno da neće na pravdi boga biti ubijena. Mi smo, naime, znali kakvo će se zlo dogoditi, ali nismo u to vjerovali, i u tome je tragedija Kranjčevićeva grada.
Prošlo je od tada punih osam godina. Hrvati i Srbi ne žive više zajedno, pala je u vodu Matoševa metafora o Kranjčeviću, kao njihovu zajedničkome pjesniku. Bošnjaci i Hrvati iz dana u dan se besmisleno i bolno razdvajaju. Okrutno se ispunilo Sidranovo proročanstvo, postvarila se metafora: Ja danas više o mrtvima mislim, nego o živima. Bliži su meni mrtvi, oni su moji bližnji, to je moja svojta. Kranjčevićev život odigravao se tako uzalud, kao što je bio uzaludan i njegov san o domovini koju čovjek nosi u svome srcu. Ili je, naprotiv, domovina tek široko prostranstvo naše duše, san naš iza spuštenijeh trepavica?