Austrougarska pjesmica Tiha noć (Stille Nacht) postala je opće mjesto, neka vrst radosne himne katoličkome Božiću. Deset posljednjih dana posljednjega mjeseca u godini ona se vrti na svakom djeliću globusa kao radosni refrain u slavu rođenja ljudskoga sina, kojemu (rođenju) drevna knjiga daje atribute božanskoga.
Pjesmicu je napisao salzburški župnik Joseph Mohr, a uglazbio orguljaš Franz Xaver Gruber, 1818. godine. O nastanku pjesme kruže mnoge legende – govori se da ju je Gruber napisao u slavu rođenja vlastitog sina, a prvi put odsvirao na gitari, jer su seoske orgulje tad bile u kvaru; pripovijeda se da su je zaraćeni talijanski i austrijski vojnici zagrljeni pjevali prilikom božićnih primirja u Prvom svjetskome ratu i sl. U suvremenom austrijskom filmu Grubera igra popularni bečki Talijan Tobias Moretti, dajući mu obličje neke vrsti seoskoga Mozarta. Međutim, može se reći da je ova pjesmica nadmašila i Mozartovu slavu, i postala dio planetarnoga folklora.
Nedavno sam negdje pročitao da se ona pjeva na tristopedeset jezika. Imao sam više puta priliku uznosite note ovog lieda slušati u raznim interpretacijama – od rock'n'rolla do crnačkoga gospela, a na aerodromu u Bangkoku 1993. godine prepoznao sam je kao zvonjavu nerazumljivih koloraturnih glasova kora malih Kineskinja. Ali, za mene će ona ostati u prvom redu otajstveni znak djetinjstva, zvonjava u seoskoj crkvici u Č., glazba koja me dizala u nebesa u vremenima kad sam mislio da je svijet šarena livada, mirisno procvjetalo polje.
U našu školu pjesmicu je donio profesor Benjamin S., muzičar i dirigent. S. se pojavio u našoj sredini iznenada, početkom školske godine 1965./'66., da bi nakon nepune godine isto tako nenadano i nestao. Njegov dolazak u malu hercegovačku varoš bijaše povodom bezbrojnih čaršijskih naklapanja i tračeva, ali se sa sigurnošću jedino znalo da se vratio iz Zagreba, gdje je svirao u simfonijskome orkestru.
Zašto je iz tako velikog grada, gdje je napravio zavidnu karijeru, došao u siromašni rodni kraj, pitali su se svi, osim nas đaka, kojima će njegov dolazak predstavljati novu etapu života, etapu koja bi se slobodno mogla nazvati nekom vrstom uvoda u carstvo muzike. Odmah je iz našeg muzičkog predmeta izbacio infantilne dječje pjesmice tipa pošo zeko u šumicu, ili još gore, socrealističke, kad povežeš maramu, a umjesto njih donio je partiture Mozartove ‘Čarobne frule’, taktove Beethovenove ‘Ode radosti’, ili Smetanine ‘Vltave’. Nedugo potom, uz pomoć seoskog župnika, velečasnog Slavka K. oformio je školski zbor.
Njegovu suradnju sa franjevcima, koji su u to vrijeme bili tretirani kao opaki klasni neprijatelj, školske vlasti tolerirale su iz dva razloga: muzika se u to vrijeme nije smatrala značajnim medijem indoktrinacije, i, što je još važnije, župnik je nastavniku posuđivao pijanino, koji naša škola tad nije mogla kupiti.
Pa, ipak, da bi izbjegao optužbe da vrši “zatupljivanje” djece, S. je do kraja depolitizirao svoju nastavu. “Muzika ne poznaje ni naciju ni klasu, ona je kao rosa što se spušta s nebesa na sve listove i na sve trave”, govorio nam je. Uoči Božića 1965. godine učio nas je pjevati pjesmicu Stille Nacht. Mi smo teškom mukom napamet učili te njemačke stihove, jer je on tvrdio da je pjesmu nemoguće prevesti tako da lijepo bude pjevana. Mnogo kasnije sam shvatio da je on samo bio oprezan, jer se religiozni sadržaji nipošto nisu smjeli unositi u školu. A njemački jezik je mogao proći, pošto ga nije razumijevao ni direktor škole, niti bilo tko u općinskim vlastima. Crkva i škola bile su tad dva suprotstavljena svijeta.
Nastup mješovitoga zbora u kome sam pjevao i ja tog Božića u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Č. bio je čaršijski događaj prvoga reda. Umjesto grubog i seoski grlenog, praslavenskog ‘U se vrime godišta’, ili ‘Narodi nam se’, u prepunoj crkvi odzvanjali su zanosni tonovi njemačkoga: Stille Nacht, heilige Nacht, alle schläft, einsam wacht…
Iako su, rekli smo, crkva i škola bile dva suprotstavljena svijeta, nakon nastupa, sutradan na sat muzičkoga došao je osobno direktor škole, da nam čestita na sinoćnjem nastupu u crkvi. “Vi ne širite klerikalizam, nego kulturne vrijednosti, koje su obilježje bratstva i jedinstva”, rekao je on i nastavio: “Dobro bi bilo da sa ovom pjesmom gostujete kod naših komšija pravoslavaca, na primjer za srpski Božić.”
Za nas djecu to je bila ludo uzbudljiva ideja. Mi nismo pojma imali da su se u to vrijeme crkva i partija, kao dva zavađena vuka, bile malo približile jedna drugoj. Te godine na partijskome plenumu smijenjen je Aleksandar Ranković, čiji su policajci vršili zvjerske torture nad sirotinjom u zapadnoj Hercegovini, a godinu ranije održani Drugi vatikanski koncil nalagao je ekumensku suradnju među svim kršćanskim crkvama i vjernicima. Naše gostovanje u pravoslavnome manastiru Žitomislić bilo je zgodna prilika partijskim vlastima da pokažu kako su one za suradnju i suživot, makar ti povodi dolazili i od samog vatikanskog crnog đavla, a s druge strane, nov pokušaj da se nakon sječe srpskih policajaca odobrovolji srpsko lokalno stanovništvo i uvjeri u ispravnost socijalističkoga puta, koji, eto, ponekad može imati i kakve stranputice.
Bio je siječanj i Neretva se mrzla, kad smo predvođeni učiteljem Benjaminom, velečasnim fra Slavkom i predsjednikom komiteta, zvao se, mislim, Mijatović, prošli kroz dveri manastira i crkve sv. Blagoveštenja u Žitomisliću. O pravoslavnoj vjeri do tada ništa nismo znali, osim da se njeni vjernici krste sa tri prsta i da se njihovi svećenici žene. Sveštenik se predstavio kao otac Hrizostom, bio je čovjek širokog blagog lica, obraslog riđom bradom, sa vidljivim pramenovima sjedina. Nakon izraza dobrodošlice iznio nam je nekoliko podataka iz četiri stoljeća duge povijesti manastira, ponudio nas kolačima i čajem, a zatim pozvao u hram.
Bili smo fascinirani unutrašnjošću, koja je bila sva oslikana likovima svetaca. Prepoznavali smo tu Isusa, Mariju, evanđeliste i apostole, ali su nam izgledali nekako stroži i ukočeniji, nekako službeniji nego u našim bogomoljama. Crkva je bila ispunjena licima, seljačkim i izbrazdanim, licima kakva su imale naše majke i očevi. Mi nismo razumijevali liturgiju, ali kad bi se vjernici krstili (doista s tri prsta!), i mi bismo se krstili, makinalno, ali na način na koji smo mi to naučili. Jedino se nije krstio čovjek iz općine, on je cijeli obred promatrao nijemo, s tvrdim i bešćutnim izrazom na licu.
Nakon završene liturgije fra Slavko je održao kratko uvodno slovo, u kome je tri puta spomenuo nama nepoznatu riječ “ekumenizam”, a otac Hrizostom nas je predstavio kao “katolički hor”, koji će otpjevati “jednu lepu liturgijsku pesmu na nemačkom”. Mi smo izišli do ikonostasa i započeli, dok je oko nas gorjelo tisuću svijeća i blještalo tisuću aureola: Holder Knabe mit lockigem Haar, schläft in himmlischen Ruh… Stille Nacht, heilige Nacht… Naši djetinji glasovi ozarili su tad lica pravoslavaca, naših susjeda i komšija, koji su nam frenetično pljeskali. Mi smo pjevali na bis. Tad sam kao desetogodišnji dječak prvi put posumnjao u opću nepogrešivost školskog vjeronauka i shvatio da je svako ljudsko vjerovanje na svoj način lijepo i uzaludno.
Iza našeg nastupa slijedio je zbor naših vršnjaka iz Mostara. Pravoslavni otac najavio je da su oni “pravoslavci-Srbi”, te da će oni otpjevati pjesmu iz Rusije, “majke pravoslavne vere”. Oni su zapjevali staru duhovnu pjesmu ‘Burja morje razdimajet’, pjesmu naše daleke braće iza Karpata, čiji sadržaj nisu razumjeli, kao što ni mi nismo razumijevali njemačku ‘Stille Nacht’. Njihovi dječački glasovi spuštali su nas u nepoznate i duboke prostore, kao što su naša piana stremila u visinu, uznosila naše duše do visokih alpskih vrhunaca prekrivenih bjelinom snijega.
Tad sam prvi put počeo razmišljati o zavičajnome apsurdu: ljudi, moji ljudi, oni koji žive od teškoga kuluka i rada, ljudi iste krvi, istog damara i istih izbrazdanih lica, ljudi što žive istim jadnim životom – okopavajući vinograde, uzgajajući duhan, ljudi što u svakodnevnom životu govore istim jezikom i beru iste brige ove škrte zemlje, u času svojih najznačajnijih svetkovina međusobno komuniciraju na njemačkom i ruskom, koje ni jedni ni drugi ne razumiju. Duh razlike, koji je posađen među ove ljude istog jezika i iste krvi dolazio je iz dalekih i nepojamnih zemalja, od dalekih opskurnih sila, koje su upravo u ovoj nigdini našle svoje vjerne sljedbenike. No, tad sam bio dječak i nisam znao za jezik politike, misleći da je svijet šarena livada, mirisno polje.
Sjećam se, otac Hrizostom, na rastanku nam je rekao “Boga mi, vi ste izvrsno pevali”; sjećam se, jer je nama tad nezamislivo bilo da se jedan svećenik onako, za sitnicu, kune Bogom. Naša vjera je našim fratrima tad to zabranjivala, a njihova njihovim svećenicima to, pak, dopuštala. Malo smo razgovarali s našim mostarskim vršnjacima, potom jeli zajedno ponuđene slatkiše i suhe smokve. Napustili smo manastir Žitomislić tog siječanjskog predvečerja i otišli puni blagosti na drugu obalu, osvrćući se s visokog brda na čemprese u dolini zelene rijeke, koji su skrivali manastir.
Mnogo godina kasnije, kao novinar lista Oslobođenje, svraćao sam u manastir, hoteći napisati jednu reportažu o toj neobičnoj kulturnoj riznici, a zapravo, išao sam tragom svijetle uspomene. Ali, oca Hrizostoma tamo više nije bilo, tek neko nepovjerljivo, malo zločesto lice, koje je u meni gledalo, slutio sam to, špijuna i agenta, predstavnika komunističke nemani, što je tek počela izdisati.
Došla su onda takva vremena da sam se pola jedne decenije skrasio upravo u domovini ‘Tihe noći’, katapultiran i sam, ostavljen bez vjere, nade i ljubavi. Uvijek kad bi na Kärtnerstrasse u Beču ili na prolazu Marienplatzem u Münchenu, začuo kako vergl ili ulična glazba, ili kakav prosjak s gitarom izvodi Gruberovu uspavanku, ja sam se sjetio Žitomislića, i učitelja Benjamina i oca Hrizostoma, i naše zajedničke pjesme ispjevane šestog siječnja 1965. godine, pjesme koja je za nas zauvijek umrla.
Godina je 2000., predbožićno vrijeme po kalendaru gregorijanskome. Poput lirskoga subjekta iz Šantićeve pjesme, suočen s pretprazničnim emocijama, što su već poprimile izgled himera, pitam se: gdje je naš dobri učitelj Benjamin S., gdje vižljasti fra Slavko, gdje je sijedi otac Hrizostom? Gdje je drevni manastir u Žitomislićima, okružen čempresima?
Samo sjene, samo sjene, rekao bi Crnjanski. Nakon ovoga rata svjetlost kršćanstva do mene ne dopire više. Zlo je izišlo iz naših duša i svojom kužnom šapom dotaklo se svega. Oni dječaci s kojima sam nekad pjevao u zboru danas su junaci, za čiju slavu ne bih dao ni pišljive lule duhana. Neki od njih jamačno bijahu i među onima što su minirali velebne i tajanstvene kamene hramove moga zavičaja. Burja morje razdimajet. Stille Nacht…
Opet je Božić. Ali, Hristos se danas rađa nekim drugim ljudima, a ne ovakvima kao što smo mi, ne ovakvima, koji su sve što su dotaknuli svojim prstom pretvorili u prah i pepeo.