foto: Dženat Dreković/NOMAD

Stojić: Božićne glose

Ćudi kasnoga ljeta

Sjaj božićne zvijezde ove godine teško se do nas probija kroz maglu i slutnju bolesti. Valovi tmine, domaće i planetarne, udaraju nas u sljepoočnice, tako da smo zaboravili neposrednost života, one čarobne male stvari, koje nas vraćaju ljepoti življenja. Grčki mudrac je napisao da su blagdani kao gostionice na pustinjskome putu, ali mi kao da ne vidimo izlaza ni putokaza iz ove pustinje u koju su zapali naši životi. Blagdan Božića za polovicu planeta bio je trenutak da se sastave obitelji, da se raspakiraju darovi, da se prisjetimo onih ozarenja, o kojima pjeva Šantić u svojoj ponajboljoj pjesmi „Pretprazničko veče“. Umjesto toga, mi svaki dan doživljavamo tek kao mali trijumf preživljenja, zbijeni u kućama kao zatvorskim ćelijama, strepeći jesmo li izgubili osjetila mirisa i okusa, dok iz etera stižu zloguke vijesti. Tako dočekujemo i Božić dvijetisuće i dvadesete, povezani s najbližima tek elektronskim impulsima.

Ruski nobelovac Josif Brodski (1940-1996) Božić je doživljavao kao čas inspiracije. Iako židovskoga porijekla, on je još ranih šezdesetih odlučio da za svaki Božić 25. prosinca napiše po jednu božićnu pjesmu. („Tradicija slavljenja Božića daleko je razgranatija i razrađenija u rimskoj crkvi, negoli u pravoslavnoj“, rekao je u jednom intervjuu), stvarajući jedinstveni ciklus u svjetskoj književnosti, ciklus posvećen biblijskom otajstvu rođenja Božjeg sina, koji se začeo u ljudskoj utrobi. Za Brodskoga je taj kršćanski mit povod da se skupi rasuto, da se pokaže kako u našim smrtnim i prolaznim životima ima nešto neprolazno. Rođenju djeteta u hladnoj štali, „bezgrešno začetog“, nije prisustvovao otac, jer dijete je potomstvo Apsoluta:

„Pozorno, ni ne trepćući kroz oblake rijetke/ na zaspaloga u jaslama dječaka, iz daleke/ dubine Svemira, s drugoga njegova konca,/ zvijezda je gledala u špilju. /I to je bio pogled oca.“ („Božićna zvijezda“, prijevod Fikreta Cacana). Ovi stihovi razlamaju sfere, pokazujući da je svako ljudsko rođenje ispratila jedna zvijezda, da mi nismo bića prepuštena besmislu i ništavilu.

***
Astronomi Kraljevskog opservatorija iz Edinburgha u viziru džinovskog teleskopa ugledali su pramičak magle, nešto poput šare mraza na prozorskom oknu. Spektralnom analizom otkrili su da je riječ o zviježđu, čitavoj jednoj galaksiji, većoj od naše, Sunčeve, a udaljenoj od Zemlje petnaest milijuna svjetlosnih godina. Ljudski um nikad neće moći ni predočiti ove protege, a umislio je da se može igrati s Gospodarom svemira, poništavati njegove zakone, ulaziti u njegove atome, klonirati i ubijati njegove (ljudske) stvorove.

Riječ Božić u hrvatskom nije deminutiv naziva Svevišnjega, kako se to često misli, (mali Bog), što bi, dakako, bilo blasfemično, nego prezime Stvoriteljeva sina. Pritom se riječ deklinira kao i druga naša prezimena: Božić, Božića, Božiću… Naši preci su Isusa familijarizirali, doživljavali ga kao bliskog rođaka. U začeću Božanstva u ljudskoj maternici krije se tajna kršćanske vjere, koju A. B. Šimić tumači ovako: Svaki od nas sin je Božji što je s neba u bijedu svijeta sišao.

Blagdan Božića u socijalističkoj državi slavio se intimno, u krugu najbližih, što i jest njegov smisao, a dolaskom demokracije slavlje se prenijelo na ulice i medije, tako da se njegov smisao topi u kandžama merkantilizma, pohlepe i novca. Stvar su preuzeli oni trgovci koje je, prema predanju, Isus potjerao iz hrama.

Dolazak Božića uvijek doživljavamo kao povod za unutarnje presabiranje, za svojevrsnu inventuru uspomena. Tad ostarjele ljude zapljuskuje sjaj i toplina djetinjske idile, ljepota i blagost proteklih dana, i svjetlost im ponovno obasjava lice ogrubjelo od žestine vremena. „Djeco, sretan vam borić!“, govorio je moj stric Tonko, dok se buljuk nas uglas smijao kiteći grančicu zimzelena. Danas, u ovom teškom i potmulom vremenu mi se sa sjetom sjećamo svih onih koje smo voljeli i koje nismo, onih malobrojnih koje ćemo možda nekad vidjeti i onih mnogobrojnih koje nećemo nikad više.

Mnogi su pisci objavili svoje božićne priče ili pjesme. Tematikom Božića, na katolički i pravoslavni način u Hercegovini, ja sam se bavio u tekstu „Tiha noć u Žitomisliću“ u knjizi Cafe Nostalgija (Buybook, Sarajevo, 2020), a ovu božićnu fugu završavam pjesmama koje sam napisao 1994. i 2011. godine. Jer, da se ponovo prisjetimo Šimića, svaki od nas sin je božji, što je s neba u bijedu svijeta sišao.

***
Na Božić 1994. godine
u otvorenoj duševnoj bolnici Steinhof u Beču
čije je jedno krilo pretvoreno u izbjeglički logor
radilica austrijskog Caritasa
bosanskoj djeci koja su izgubila roditelje u ratu
dijeli mozart kugle.

Svako dijete dobija po jednu kuglu i
brižljivo je nosi u ruci
“Ja ovu kuglu neću pojesti, kaže djevojčica
autoru ove zabilješke,
čuvat ću je za svoga tatu kad se vratim na
Grbavicu”.

Na moje pitanje kako se zove odgovara
da joj je ime Anela.

Anela, kažem, skupa ćemo se vratiti
“Prvo moramo pobiti četnike”
kaže ona i plješće ručicama.

“Sretan Božić, Anela!” kažem,
tek da nastavim razgovor
“Ja ne slavim Božić, veli ona
Ja vjerujem u Allaha džellešanuhu”.

Htjedoh joj objasniti riječi predanja
da Bog večeras dolazi
preporoditi svijet
odustah
Svejedno je, Anela, pomislih.

Sva moja priča i sva moja vjera
doimale bi se kao prazna demagogija
ovom stvorenju što me promatra
znatiželjnim očima anđela.
Držeći mozart kuglu kao čarobnu kuglu
što doziva jednog istinskog boga u daljini
koji neće doći.

***
I dalje vjerujemo da ćeš nas spasiti ti koji sam sebe
spasiti nisi mogao. Što nam, slaveći tvoje rođenje (kao
početak tvoje muke, i smrti!), dakle, preostaje, nego
ponavljati riječi tvoga samrtnog hropca:
Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio?

Mile Stojić

Stojić: Tenžera
Stojić: Rex coronae
Stojić: Naš bog je krv
Stojić: Ruže pod gusjenicama
Stojić: Kćerke velikih sinova