Krajem oktobra 2025. bosanskohercegovački lokalni mediji prenijeli su, nakon sjednice Vijeća bezbjednosti UN, stav Dorothy Shea, zamjenice američkog ambasadora u Ujedinjenim nacijama, prema kojem se Sjedinjene Američke Države više ne zalažu za politiku međunarodne intervencije, te da je došlo vrijeme za rješenja »koja vode lokalni akteri, predstavnici tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine«.
Poznavaoci bosanskohercegovačkih prilika bili su nemalo začuđeni što ova izjava nije dočekana s trijumfalističkim kokodakanjem vođstva Stranke demokratske akcije i nezavisnih intelektualaca koji u njeno ime izmišljaju aktuelna pitanja i na njih daju odgovore: jer, zaboga, radilo se o nedvosmislenoj potvrdi, s najvišeg mjesta, inicijalnog i temeljnog stava Alije Izetbegovića, koji je prije 35 godina ušao u politiku upravo s takvom idejom o preustrojavanju Bosne i Hercegovine i Jugoslavije: »Predstoji novi dogovor narodâ BiH i narodâ Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici narodâ, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima«[1]. Pa ipak, niko nije veselo uskliknuo da se, eto, krug zatvorio, i da su konačno i Amerikanci shvatili da je »dogovor narodâ« jedino moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kad već nije bilo za Jugoslaviju…
Taj izostanak oduševljenja ovim konačnim dokazom mudrosti i dalekovidosti Alije Izetbegovića može se objasniti živim kolektivnim sjećanjem na političke i socijalne transformacije koje je ovaj prostor u međuvremenu pretrpio, kao i uvidom u sadašnje stanje. »Dogovorna vlada« obrazovana nakon izborâ u oktobru 1990. trajala je koliko je bilo potrebno da zainteresirani akteri obave vojne pripreme; nakon rata koji je počeo agresijom a završio se genocidom, Dejtonski ustav preveo je Izetbegovićev »dogovor narodâ« u pravne norme, no ubrzo se shvatilo da se radi o »ludačkoj košulji« koja pruža beskrajne mogućnosti za blokadu svih političkih procesa, i tako sve do danas. Ipak, u bošnjačkoj intelektualnoj zajednici za sve to vrijeme niko se nije odvažio da kaže da je car ne samo gol već i glup, i da je Izetbegovićevo spasonosno načelo predstavljalo uvod u katastrofu.
Nepunu godinu nakon donošenja Dejtonskog ustava, u oktobru 1996, u saopštenju na jednom međunarodnom skupu upozorio sam na taj moment[2]. Postulirajući da je jedina teorijska mogućnost da se izbjegne podjela države bila da se potpuno odbaci etničko načelo u organizaciji državne vlasti, pitao sam se »zašto su onda muslimanski intelektualci i politički prvaci ipak sve učinili da ne ostave nikakvu alternativu tom konceptu«. Ponudio sam i dva moguća objašnjenja. Prvo objašnjenje: očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine uistinu je bilo njihov cilj, a njihovi sukcesivni potezi koji su izazvali upravo suprotan efekt bili bi posljedica besprimjernog nerazumijevanja političkopravnog kompleksa i nesposobnosti za najelementarniju analizu i predviđanje, naprosto »rezultat individualne gluposti upravljača i povijesne nezrelosti kolektiviteta«. Drugo objašnjenje: muslimanska politička klasa je od samog početka namjeravala da uspostavi »smanjenu Bosnu« s muslimanskom većinom, pa je njihovo zalaganje za etničko načelo shvatljivo i dosljedno, a fatalan ishod — rezultat pogrešnog proračuna: vjerovali su da će se u sastavu takve države naći svi dijelovi Bosne i Hercegovine gdje su Muslimani u većini, i ne pomišljajući da brojčani odnosi mogu biti promijenjeni ratom ili genocidom, koje su međutim njihovi koalicioni partneri, politički vođi bosanskih Srba, najavljivali. Taj »pogrešan proračun« Izetbegoviću pripisuje posljednji američki ambasador u SFRJ, Warren Zimmermann, u memoarskom djelu posvećenom toj temi[3], dok sam ja naginjao prvom objašnjenju: »Nakon što sam tokom više godina izbliza slijedio događaje i ostvarivao lične kontakte, skloniji sam da prihvatim … objašnjenje <oindividualnoj gluposti upravljača>, koliko god ga bilo teško dokazati«. A zapravo, oba objašnjenja govore isto: i nemogućnost da se stvarnost analizira u intersubjektivnim kategorijama i nemogućnost da se izradi »politički algoritam« koji će dovesti do poželjnog rezultata pretpostavljaju ozbiljnu intelektualnu deficijenciju.
Završavajući tekst o kojem je riječ, primijetio sam da se »za razliku od drugih subjektivnih činilaca, lična glupost donosilaca odluka vrlo rijetko uzima u razmatranje u političko-historijskim analizama kao zadovoljavajuće objašnjenje određenog ishoda«[4]. Tri godine kasnije, 1999, dvojica američkih psihologa opisala su metakognitivnu poteškoću danas poznatu kao Dunning-Krugerov efekt, koji kolokvijalni izraz »glupost« specificira dajući mu naučni, eksperimentalno potvrđen sadržaj: osobe s nedovoljnim znanjem u nekoj oblasti (u našem slučaju: u političko-historijskoj analizi) pretjerano samouvjereno procjenjuju svoje sposobnosti, i isti skup informacija – tj. isto (ne)znanje – koji koriste prilikom donošenja neke odluke koriste i kod procjene vlastite uspješnosti u odlučivanju. Drugim riječima, oni koji su nekada pristajali uz ideju »dogovaranja narodâ« ne mogu danas objektivno ocjenjivati njezinu primjerenost: ljudi su skloni tome da vjeruju u ispravnost svojih odluka čak i kada one ne mogu podnijeti kritičku prosudbu.
U međuvremenu, shvatio sam da individualni intelektualni kapaciteti pojedinaca koji su se spletom povijesnih okolnosti našli u prilici da odlučuju uime masâ sámi ne mogu biti presudni: važan je i »kolektivni Dunning-Krugerov efekt«, do kojeg dolazi kada ljudi tumače objekte i događaje i daju im smisao unutar okvira[5] koji čine kulturno zadate definicije stvarnosti što ih njihova zajednica prihvata kao nepromjenjive. Na to nijansiranje bio sam naveden ponovnim iščitavanjem jedne davne reakcije na objavljivanje Parergona, djela u kojem Derviš Sušić potkazuje revizionističke pokušaje da se držanje nekih muslimanskih vjerskih i građanskih ličnosti koje su u Drugom svjetskom podržavale politiku sila Osovine predstavi, u njegovo vrijeme (kraj 1970-ih), kao antifašizam[6]. Glavni prigovor autora reakcije bio je da su, za Sušića, »muslimanski građanski političari i ličnosti iz vođstva Islamske zajednice i ilmije« u ovim krajevima »još od turskog vremena bili budale, pljačkaši i izdajnici muslimanskog naroda«, i još da ih Sušić optužuje za »nedostatak elementarne pameti«; u »Pogovoru« koji sam napisao za ponovljeno izdanje Parergona, prvo nakon 1980[7], podsjetio sam da se inteligencija neke djelatne skupine ne svodi na prosječan kvocijent inteligencije pojedinaca koji je čine: »glupost« o kojoj je riječ nije individualno svojstvo, i ne treba je shvatati kao ličnu uvredu. Moguće je, a često se i događa, da inteligentni članovi određene društvene skupine kolektivno donose neinteligentne odluke. Na razliku između individualne i društvene gluposti skreće pažnju Theodor Adorno, potkazujući shvatanje da je za poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu kriva Hitlerova glupost:
Onome ko poriče objektivne povijesne snage nije teško da potegne ishod rata kao argument. Ustvari, Nijemci bi bili pobijedili: što im to nije pošlo za rukom kriva je glupost Führera. Ali odlučujuće »gluposti« Hitlera (…), njegov napad na Rusiju i Ameriku, imaju socijalno pravi smisao, koji se po svojoj vlastitoj dijalektici razvijao neizbježno, od jednog razložnog koraka ka sljedećem, i tako do u katastrofu. Da je to bila samo glupost, ona bi ostala povijesno shvatljiva; glupost uopšte nije prirodan kvalitet, nego nešto što je društveno proizvedeno i ojačano[8].
Na društvenu genezu gluposti ukazuje i Dietrich Bonhoeffer[9], u istom njemačkom kontekstu na koji se referira Adorno – s tom razlikom što krajem 1942, kada Bonhoeffer nekolicini prijatelja piše pismo s naslovom »Nakon deset godina«, zamišljeno kao božićni dar, ishod Drugog svjetskog rata još nije poznat. Govoreći o nacizmu kao »velikoj maskaradi Zla« koja je »uskovitlala sve etičke pojmove«, Bonhoeffer poseban odjeljak posvećuje gluposti, koja je »opasniji neprijatelj nego zlo«. I pronicljivo primjećuje:
Ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt <tj. glupost, T. H.> negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je poseban oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika[10].
Na drugom mjestu[11] iznio sam neke primjere »samoograničavanja uma«, tj. nereflektiranog rasuđivanja koje – zaustavljajući se pred dogmom što se ne dovodi u pitanje – jača i perpetuira društveno proizvedenu glupost. Posebnu pažnju posvetio sam vjerski induciranim dogmama koje bosanskog muslimanskog subjekta sprečavaju da ostvari napredak u mišljenju kojim bi prevazišao iskrivljeno samoopažanje i odgovorio izazovima modernosti. Stoga ću ovdje podsjetiti samo na najbitnije kolektivne odluke koje su, kroz povijest »još od turskog vremena«, kao društveno proizvedeno poricanje objektivnih povijesnih snaga, rezultirale uvijek novim porazima. Naprimjer, dok se središnja vlast u prvoj polovini XIX. stoljeća bori da reformira Osmansku Carevinu, bosanski begovat pod Gradaščevićem podiže »autonomašku« bunu kako bi sačuvao feudalne odnose; pod Austro-Ugarskom, muslimanski uglednici šalju 1900. godine Benjaminu Kállayu Memorandum u kojem žale zbog propasti osmanske teokratije i gubitka one »moralne i materijalne podloge koju islamskoj vjeri daje islamska theokratska država«[12]; u drugoj polovini 1917, kada se ishod Velikog rata već nazire, vođa Ujedinjene muslimanske organizacije Šerif Arnautović, koji je petnaest godina ranije objavio brošuru o Bezakonjima austrijske uprave u Bosni i Hercegovini, traži autonomiju za Bosnu i Hercegovinu u okviru te iste Austrije, ili barem Ugarske; u prvoj Jugoslaviji, muslimanski poslanici u Konstituanti daju presudne glasove za Vidovdanski ustav, a još i prosvjeduju zbog agrarne reforme koja najviše pogađa muslimanske feudalce; u NDH, muslimanski prvaci »distanciraju« se od Pavelića tako što od Hitlera traže autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Trećeg Reicha; u drugoj Jugoslaviji, Mladi muslimani planiraju oružanu pobunu protiv režima; na prvim slobodnim izborima 1990, Biljana Plavšić i Nikola Koljević izabrani su u Predsjedništvo RBiH muslimanskim glasovima; u ratu 1992-1995. neke snage ozbiljno pripremaju proglašenje Islamske republike Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoči tadašnji ministar odbrane Hamdija Hadžihasanović, koji u jednoj dnevničkoj zabilješci poteze vlasti kojima je bio svjedok naziva »niskom gluposti u jednom danu«[13]; u samostalnoj Bosni i Hercegovini, 2007. godine bošnjački glasovi Stranke za BiH bili su presudni za neusvajanje Aprilskog paketa… Do svake od tih odluka vodili su koraci koji su se ondašnjim akterima činili razložni unutar njihovog intelektualnog obzora, no radi se o tome da je taj obzor odavno prevaziđen. Ignoriranje objektivnih snaga i procesa koji su stavili tačku na povijesne formacije kakve su npr. teokratija ili feudalizam jest, između ostalih, ona društveno proizvedena glupost koju je Derviš Sušić raspoznao kod struktura koje su cijelo stoljeće odlučivale uime bosanskohercegovačkih Muslimana, vodeći ih iz jednog poraza u drugi.
Od 1990. do danas, potezi »muslimanskih građanskih političara i ličnosti iz vođstva Islamske zajednice i ilmije« koje i najdobronamjerniji posmatrači vide kao nisku gluposti broje se stotinama, pljačkaški mentalitet postao je sociološka kategorija bez koje je nemoguće objasniti društvene procese, a glavni akteri bezočno se služe nezaliječenim ranama da svako ukazivanje na njihov kriminal i uopšte svaki prigovor proglase islamofobijom ili čak novim pokušajem genocida… Daleko smo od Parergona i Sušićevih »insinuacija«, a ipak se njegove analize čitaju kao da su jučer napisane, treba samo promijeniti imena stranaka, političara i vjerskih dostojanstvenika! Oni kojima se ne sviđaju Sušićeve nekadašnje kvalifikacije, kao ni današnje kvalifikacije u istom tonu koje se sve češće čuju u javnom prostoru, treba da ponude prihvatljive terminološke korekcije. Dakle, kako nazvati nosioce politike koja je nizom »razložnih koraka« dovela Bosnu i Bošnjake u današnju situaciju koju nije teško opisati: nakon što su se oslobodili komunističkog jarma, Bošnjaci-muslimani se osjećaju sigurni otprilike samo na jednoj trećini teritorija ove nove, nekomunističke Bosne i Hercegovine, njihov se broj na tom teritoriju prepolovio, ogromna većina stanovništva koje se nije iselilo živi ispod granice egzistencijalnog minimuma, veliki privredni sistemi su raskomadani i privatizirani, a lukrativna mjesta u državnoj upravi, javnim preduzećima i ustanovama rezervirana su za partijske poslušnike, prijatelje i članove porodice… Ako pripadnici političko-vjerske i intelektualne elite koji su do toga doveli nisu »budale, pljačkaši i izdajnici muslimanskog naroda«, šta jesu?
I ovdje je potrebno unijeti neke nijanse. Za sve to vrijeme, pripadnici muslimanske/bošnjačke političke kaste koji su svojom kolektivnom glupošću nanosili štetu zajednici u čijem su interesu navodno radili, pokazivali su izuzetnu oštroumnost kada je riječ o njihovim vlastitim egzistencijalnim interesima. U ratu 1992-1995. znali su se sačuvati od opasnosti svake vrste, a nakon rata uvećali su svoju imovinu do nepojmljivih razmjera. To ne bi bilo moguće bez stalnog zaglupljivanja naroda čije su povjerenje uživali kao tradicionalni ili harizmatski autoriteti. Kako kaže Bonhoeffer, svaki jači razvoj vanjske moći, bilo političke bilo religijske, zaglupljuje velik broj ljudi: »Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih«. Zaglupljivanje nije proces u kojem bi intelektualne sposobnosti iznenada zakržljale i nestale, već se radi o tome da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju unutrašnju samostalnost i odriče se – više ili manje nesvjesno – vlastitog odnosa prema određenim situacijama. Briljantnu ilustraciju tog »odricanja vlastitog odnosa« nalazimo u autobiografskoj prozi Edina Zubčevića Čekajući Azraila. U augustu 1993. pred izgladnjele i slabo naoružane borce koji se spremaju u akciju izlazi komandant brigade Ismet, koji im »u svom kratkom pokušaju nadahnutog govora« kaže da, ako treba da ginu, poginu kao muslimani! On sâm spriječen je, vjerovatno važnim organizacionim poslovima, da im se pridruži u postizanju te najveće časti za muslimanskog borca, pa ih mora napustiti (»Vi znate da bih ja najradije s vama…«). Pa ipak, u desetinama sličnih situacija, nije bilo masovnih pobuna protiv takvog licemjerja. Usput, velika sreća za Zubčevićeve saborce i njihov borbeni moral bila je što ih, pred odlazak na Igman, nije posjetio i tadašnji v. d. reisa Mustafa Cerić, koji je imao običaj da vojnike pozdravlja kao »buduće šehide«, ili da »čestita šehide« (kao jednom u Hrasnici) majkama, suprugama i sestrama poginulih boraca.
Brojne anegdote o tome kako su stranačko-vjerski aparatčici veličali smrt na Božjem putu a da im nije padalo na pamet da tim putem sami krenu pripadaju usmenoj tradiciji o ratu i oko rata, i jedno od rijetkih zapisanih svjedočanstava tog munafikluka dugujemo Nedžadu Latiću: svoju knjigu Boja povijesti on posvećuje »svim šehidima, uz želju da <ga> Svevišnji uvede pod njihov lipov hlad«[14], a u knjizi opisuje kako je pobjegao iz Gornjeg Vakufa u Zenicu kad je »vidio autobuse hrvatskih specijalaca da ulaze u grad«[15].
Individualni čitalac može se upitati zašto autor, koji 2003. izražava želju da se pridruži šehidima, nije 1993. iskoristio mnogobrojne prilike da tu želju i ostvari. Kako to da su živi toliki latići, cerići i komandanti ismeti, zašto nisu pohrlili da poginu i ostvare tu najveću sreću koju su preporučivali drugima? Kolektivni čitalac, međutim, to se kao glupan nikada neće upitati, »on je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću«[16]. Još jedan divan primjer tog mehanizma zasljepljujućeg zaglupljivanja nalazimo kod Edina Zubčevića, koji je samo htio da zapiše »kako je bilo u ratu«, a postigao je da Čekajući Azraila postane globalna metafora za moralno izopačenje jednog društva:
U ljeto devedeset druge, na liniju na Stupu donijeli su nam vatu. Za svakog od nas, da zapušimo uši. Rijetko smo dobijali bilo šta od bilo koga a vatu nismo dobili ni prije ni poslije ni od koga. Daidža s Igmana će pucati iz Sultana, haubice od milion milimetara – gdje ona udari tu trava ne raste. Takva je sila da moramo začepljenih ušiju biti u rovu dok Sultan ore neprijateljske položaje. Detonacije će biti zaglušujuće.
Ni Daidže ni Sultana ne vidjesmo niti smo čuli bilo kakvu eksploziju bilo čega na drugoj strani. Ali je zato nas neprijatelj izgranatirao i izbio iz pameti da nam ni vata ni tata nisu mogli pomoći[17].
Da, ni hrane, ni municije, ni toplih uniformi, već vata za uši – da bosanski muslimanski subjekt ne ogluhne od tutnjave što najavljuje njegovu civilizacijsku pobjedu, koja samo što nije! U proteklih 35 godina, vata je protejski mijenjala lik, ali je njena ponuda uvijek bila najbogatija pred izbore: sve u svemu, treba glasati za iste, da bi bilo drukčije.
Bošnjake je, kao kolektivnog glupana, moguće u to uvjeriti, kao što ih je bilo moguće uvjeriti i u sve ostalo. Naprimjer, da je Adil Zulfikarpašić, koji sa žalom govori o tome kako je njegovom ocu »na svirep i genocidan način« oduzeto 500 kmetova koji su mu pripadali, bio liberal (liberalni feudalizam?). Ili da je marksist-lenjinist i partijski glavosječa Muhamed Filipović, predsjednik Ideološke komisije CK SK BiH i urednik Titovih »Izabranih djela«, u onom sistemu bio disident. Ili da je Alija Izetbegović, koji je u oktobru 1991. poručivao građanima da do rata neće doći jer »za tuču i svađu trebaju dvoje«, bio mudar državnik. Ili da je činjenica da je Ivo Andrić bio diplomatski predstavnik Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj (»kod Hitlera«) prije Drugog svjetskog rata mnogo značajnija od činjenice da su za vrijeme Drugog svjetskog rata muslimanski prvaci moljakali Hitlera da Bosnu i Hercegovinu uključi u Treći Reich i isticali svoje »gotsko porijeklo«…
Perspektive nisu sjajne: vlastodršcima je uvijek korisnija glupost podvlašćenih nego njihova intelektualna samostalnost. Ta glupost »ne može se razoriti podučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pritom se moramo pomiriti s time da je pravo unutrašnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek kada se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo ‘narod’ misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade«[18].
I to je uvijek nepogrešiv pokazatelj u izbornoj godini: bošnjačka politička kasta naglo će početi da se zanima šta misli narod – onaj zaglupljeni narod koji desetljećima dobiva samo vatu za uši. No vremena se mijenjaju, i možda se ukaže prilika za vanjsko osobođenje kao preduvjet za unutrašnje. Kako god bilo, to unutrašnje oslobođenje morat će početi promjenom paradigme.
[1] Izjava Alije Izetbegovića za »Dnevnik« TV Sarajevo povodom osnivačke skupštine Stranke demokratske akcije 26. maja 1990, nav. prema A. Izetbegović, Sjećanja, Šahinpašić, Sarajevo, 2001, s. 78.
[2] Tarik Haveric, »Les Musulmans bosniaques entre l’ethnos et la démocratie«, Islam et changement social (ur. Mondher Kilani), Éditions Payot, Lausanne, 1998, ss. 155-166. Skraćena verzija objavljena je u biltenu SSMOCI (Société Suisse-Moyen Orient et Civilisation Islamique) br. 2, maj 1996, ss. 9-10. V. sada Tarik Haverić, »Bosanski Muslimani između ethnosa i demokratije«, I vrapci na grani, ECLD, Sarajevo, 20232, ss. 345-356.
[3] »Uopšte ne sumnjam u to da su Milošević i Karadžić već bili odlučili da silom pripoje glavninu bosanske teritorije. Ali, neodgovornost Evropske zajednice, pasivnost Sjedinjenih Država i pogrešna kalkulacija Izetbegovića olakšali su im posao« (nav. prema NIN-u od 30. augusta 1996, s. 53).
[4] Tarik Haverić, »Bosanski Muslimani između ethnosa i demokratije«, I vrapci na grani, op. cit., s. 355 (bilj. 24).
[5] V. supra, »Ideje i projekti«.
[6] V.supra, »Muslimanski rezolucionari«.
[7] Tarik Haverić, »O sudbini knjiga«, ss. 509-536, in Derviš Sušić, Tale/Parergon, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2025. Usp. T. Haverić, »Habent sua fata libelli«.
[8] Usp. Theodor W. Adorno, Minima moralia, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, ss. 102-103.
[9] Dietrich Bonhoeffer bio je protestantski teolog i protivnih nacizma, obješen po Hitlerovom naređenju 9. aprila 1945. u koncentracionom logoru Flossenbürg.
[10] V. https://polis.ba/dietrich-bonhoeffer-nakon-deset-godina/.
[11] V. https://tarikhaveric.com/politicka-teorija/samoogranicavanje-uma/.
[12] *** Bošnjački memorandum, biblioteka »Nepoznati dokumenti«, Proton, Sarajevo, 1998, s. 48.
[13] Hamdija Hadžihasanović, Dobrovoljac i prevare, Kult B, Sarajevo, 2020, s. 134.
[14] Nedžad Latić, Boja povijesti, Bosančica-print, Sarajevo, 2003, s. 5.
[15] Ibidem, s. 110.
[16] Dietrich Bonhoeffer, »Nakon deset godina«, op. cit.
[17] Edin Zubčević, Čekajući Azraila, Nomad, Sarajevo, 2025, »Poginite kao muslimani«, ss. 33-34.
[18] Usp. Dietrich Bonhoeffer, »Nakon deset godina«, op. cit.