Radeći na Kritici bosanskog uma, nisam smatrao da je nužno objašnjavati šta je »bosanski muslimanski subjekt«. Na moje iznenađenje, od izlaska knjige 2016. godine pa sve do danas najčešće mi se upućuje pitanje koje se tiče upravo te sintagme: šta ona znači, i zašto nisam pisao naprosto »Bošnjaci«?
Priznajem da podsvjesno nisam vodio računa o duhovnoj situaciji kakvu sam svjesno ocrtavao. Naime, u Kritici sam konstatirao ideologizaciju društvenih nauka u Bosni i Hercegovini nakon 1990, osiromašenje intelektualnog života i degradaciju javne debate, ali taj vlastiti uvid nisam interiorizirao. Ponašao sam se kao da unatoč svemu još uvijek postoji kritična masa prosvijećenih i informiranih čitalaca kojima, za početak, ne treba objašnjavati razliku između empirijskog i transcendentalnog subjekta. Prevario sam se: jedan od najostrašćenijih prigovora koje mi upućuju prvoborci (uglavnom fejsbukovske) kritike jest da sam Bošnjake sveo na status »bosanskog muslimanskog subjekta« i time negirao njihovo ime, identitet i pravo na postojanje!
Kako objašnjava moj profesor Vladimir Filipović u natuknici napisanoj za Filozofijski rječnik koji je i uredio, transcendentalni subjekt je »za razliku od tzv. psihički zbiljskog subjekta pojedinca … onaj opći subjekt koji, neovisno od svih pojedinačnih subjektivnosti, povezuje sve subjekte u njihovoj jedinstvenoj apriornoj zakonitosti«[1]. U slučaju koji nas zanima, »psihički zbiljski« tj. empirijski individualni subjekti kakvi su bili npr. Osman Đikić, Hamdija Kreševljaković, Osman Nurij-beg Firdus ili Mehmed Spaho ne mogu poslužiti kao polazište ni za kakvu korisnu generalizaciju. Označiti ih etnonimom »Bošnjaci« značilo bi zapravo ustrajati u ideološkoj instrumentalizaciji nauke koju Kritika bosanskog uma potkazuje: Đikić je bio Srbin, Kreševljaković Hrvat, Firdus je energično odbacivao i samu ideju nacionalnosti (»Opredijeliti se nacionalno znači isto što i ne biti musliman«), dok je Spaho obećavao da će se muslimani, u zavisnosti od ponude, opredijeliti kao Srbi ili Hrvati.
Unatoč tim razlikama, dvije stvari su ovoj četvorici zajedničke. Prvo, nikome od njih bošnjaštvo nije bilo ni daleka referentna tačka, niti su razmišljali izvan srpsko-hrvatske bipolarnosti, tako što bi se naprimjer založili za muslimansku nacionalnu posebnost (za to će biti potrebno sačekati komuniste). Drugo, kulturno i simbolički formirali su se u islamskoj religiji (bez obzira na stupanj lične religioznosti), i to u Bosni i Hercegovini. Otud svaki od njih legitimno »participira« u (transcendentalnom) bosanskom muslimanskom subjektu, ne bivajući (empirijski) Bošnjak, i nikakav iskaz o »Bošnjacima« ne može uopštiti njihove dijametralno suprotne individualne stavove i epohalno različita iskustva.
Današnje retrospektivno »bošnjakiziranje« ovih (i desetina drugih) historijskih ličnosti znak je da bošnjačke političko-kulturne elite aktivno lažiraju prošlost, i grade budućnost na pogrešnim premisama zbog kojih je, između ostalog, bošnjaštvo i propalo kao projekt.
[1] Vladimir Filipović (ur.) Filozofijski rječnik (drugo izdanje), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984, s. 337.