Ratne priče iz četvrte dimenzije
„Ja ti, prijatelju, znam sve o gelerima, cijeli sam rat proveo u Tuzli kao specijalist za ortopedsku traumatologiju, svašta sam se nagledao… Ako su geleri u tebi preko trideset godina, kao što kažeš, najvjerojatnije će ostati tamo gdje jesu. Pa bog te jeb'o, nisu oni Hrvatska željeznica da putuju po tijelu gore-dolje! To ljudi gluposti pričaju. Geleri izgrade svoju opnu, nađu svoje mjesto i smjeste se u tijelu. Pokrenuti ih može samo neki nagli, iznenadan pad imuniteta organizma, jak šok ili snažan udarac, tako nešto… A prije Tuzle, pred rat, radio sam dvije godine u Cazinskoj općini, znam ti Krajinu k'o svoj džep, nema sela i zaseoka u koje nisam ušao vakcinišući djecu. Poznam ja Bosnu jako dobro, sve je meni jasno…“.
Nizao je tako nedavno moj novi poznanik u čijoj sam ordinaciji završio po spomenutom pitanju gelera. Navedeno je samo isječak iz dvadesetominutne tirade kojoj sam šutke svjedočio. Naslušao sam se svašta, a sve navodno iz prve ruke, od tog neobičnog Zagrepčana koji je spletom životnih okolnosti veliki dio radne karijere proveo u Bosni, a onda se prije petnaestak godina s familijom vratio u svoj rodni grad. Sve mi je objasnio, o Dodiku, Lagumdžiji, izjalovljenim američkim planovima za BiH, prošlogodišnjoj jablaničkoj tragediji, Republici Srpskoj… Nema šta nije stalo u njegov logoreični narativ, gusto satkan od detalja za koje mi je tvrdio da im je autentičan historijski svjedok i izvor. Usto sve protkano i začinjeno obiljem sočnih psovki.
Klasičan je to primjer doktora starog kova kakvog sve rjeđe i teže susrećemo jer biološki protok vremena čini svoje. Češće ćemo takve poput njega vidjeti kao likove u nekim starim jugoslavenskim filmovima. Ne mogu si pomoći, takav kakav jest – brutalno izravan i neposredan, neki bi rekli i rubno „lud“, a bez trunke nekakave umišljene profesionalne poze – nije mi bio samo drag i simpatičan, već mi je i spontano ulijevao povjerenje. Ali to je vjerojatno samo moje selektivno robovanje stereotipima.
***
Kod tog doktora završio sam relativno neplanski. Tome je indirektno kumovao slučajan susret svega nekoliko sedmica ranije, kada sam u Bihaću naletio na poznanika kojeg nisam vidio godinama. Pažnju su mi odmah privukle štake na koje se oslanjao, pa se pitanje nametnulo samo od sebe. Ne pitaj, kaže on, poludjeli geleri nakon trideset godina! A meni se kao po automatizmu podignu razina koncentracije slušanja. Pričaj, rekoh. Zborio je otprilike ovako kako slijedi.
„Krenuo ja na posao jednog jutra kao i obično, kad odjednom iz desne noge poče curiti krv. To mi je ona ranjena noga iz rata. Sjednem na klupu u parku, krv lije, ispod mene nasta lokva u minuti. Naiđe policajac, zovnu hitnu, brzo dođoše. U bolnici srećom u smjeni bilo nekoliko mojih, dobro su me sanirali, zaustavili krvarenje, ali vele moraš odma’ za Tuzlu, ovo traži ozbiljniji zahvat. Ja nazovem Tuzlu, kuma radi tamo u bolnici, reče mi da dođem bez odlaganja. Sanitetsko vozilo me odvezlo, u Tuzli me dočekali i smjesta poslali u operacijsku salu. Morali mi spašavati nogu, rezati kost, izvadili mi petn'est gelera, neke tako sitne da ih okom ne možeš vidjeti. Gadno je bilo, sad mi je noga šest centimentara kraća, teško se penjem uza stepenice… Al’ sam živ. Otiš'o sam ja posl'je i na Rebro, u Zagreb, brat mi tamo živi, po dodatno mišljenje. Bio kod kirurga, specijaliste za te stvari. Pregled'o me, rek'o da su u Tuzli napravili precizan zahvat, po pravilima struke, k'o što bi i oni napravili. A šta se desilo s nogom, pitam ga ja. Grozd gelera vam se nakačio na kost poput parazita i polako su je s vremenom nagrizali dok je nakon trideset godina nisu načeli“.
Odslušam ga pažljivo, svaku sam riječ upio. Imao sam osjećaj da mi se sijevanje u tabanu desne noge – i kod mene je ta najviše stradala prilikom ranjavanja – pojačavalo sa svakom njegovom izgovorenom rečenicom. Jasno mi je da to psiha radi svoje. Evo i sad, dok pišem ove riječi, isti se efekt ponavlja. Kada sam konačno uspio doći do riječi, rekoh mu da mi je sve to što sam čuo veoma čudno i neobično. Jer svaki put kada sam se o tim stvarima raspitivao tokom proteklih godina i decenija, dobivao bih slične odgovore, nalik onom što sam nedavno čuo od neobičnog ortopedskog traumatologa u Zagrebu. Govorilo mi tako da se geleri ne diraju, to jest ne vade iz tijela, ukoliko ne ugrožavaju koštana tkiva, nerve, arterije i ostale vitalne dijelove, zato što svaki pokušaj da ih se kirurški odstrani potencijalno radi više štete zbog rezanja mekih tkiva. Rečeno mi je i kako je vremenski period njihovog potencijalnog pomicanja u tijelu oko desetak godina. Nakon toga se zatvaraju u svoju čahuru, to jest dobiju opnu, i postaju integrirano strano tijelo u organizmu. Jedan mi je doktor davno rekao da njegov osamdesetogodišnji otac ima gelere u glavi iz Drugog svjetskog rata.
***
No dala mi je poznanikova priča štošta za misliti, a i pomalo me uznemirila. Tim više što ne znam na kojim sve mjestima u tijelu imam gelere, a ni njihov tačan broj. Znam samo da ih je na desetke, najviše u potkoljenici desne noge, ali ima ih i u lijevoj. Jedan mi mali geler, prečnika možda oko tri milimetra, već godinama čuči tik ispod kože gornjeg dijela šake desne ruke. Parkirao se tamo i ne miče. Prije nekoliko godina tek je svojim vrhom probio kožu i taj sam djelić iščeprkao, ali je njegov veći dio ostao u šaci. I da hoću, ne mogu ga nevidjeti, upravo ga gledam dok kuckam tekst na tastaturi.
Broj gelera i njihove položaje u tijelu nisam mogao saznati nakon ranjavanja, jer je aparat s pomoću kojeg bi se to moglo utvrditi uništen prilikom četničkog granatiranja bihaćke bolnice u ratu. U ove protekle tri decenije puno se toga promijenilo. Jako su napredovale tehnologije i laserski magneti presudno važni za takav tip zahvatâ. Izumljene su nove, pametne tehnologije. Nedavno sam čitao da su se neka važna zdravstveno-naučna otkrića i tehnološki iskoraci po pitanju tretmana gelera u tijelu, recentno dogodili u Ukrajini. Kontekst rata može biti presudan za takve stvari. I to je bio jedan od razloga zašto sam odlučio otići na pregled. Razmišljao sam, tko zna, možda su tehnologije i tehnike toliko uznapredovali u međuvremenu, možda se sada geleri vade kao što se na plaži iz stopala čiste ježeve iglice.
Tek kada sam se, nekoliko mjeseci nakon ranjavanja, uspio dokopati zagrebačke bolnice Dubrava – bilo je to u ranu jesen 1995. – mogao sam saznati nešto više o svom zdravstvenom stanju. Ako sam već morao biti ranjen, onda je sreća da se to desilo u boljem trenutku, potkraj jula 1995., pred „Oluju“ koja će označiti prekretnicu i početak kraja našeg rata. Tako da su se već uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma, negdje krajem septembra-početkom oktobra, stekli uvjeti kako bih relativno normalno mogao izaći iz bihaćke enklave i ući u Hrvatsku.
U Zagreb sam došao na štakama. Zbog trnaca, osjećaja toplog, ali neprijatno intenzivnog bockanja u stopalu desne noge, imao sam dojam da na nju ne mogu stati. Pretpostavka je bila da mi geler, a možda i više njih, pritišće neki živac u nozi, pa otud takav osjećaj u stopalu. Kada sam sa rendgenskim snimcima došao na pregled kod jednog doktora u bolnici Dubrava, on me, pogledavši nalaze, upitao: „Zašto ti ne hodaš?“ Rekao sam zašto, a on mi je s pozicije autoriteta zapovjedio da odložim štake i polako dohodam do njega. Napravio sam to i uz lagani bol u nožnom zglobu zbog višemjesečnog nehodanja, došepao do njega. Onda mi je još objasnio da do takvog osjećaja u tabanu najčešće dolazi zbog višetjedne pozicije noge u vodoravnom ležećem položaju, u kakvom mi je i bila nakon ranjavanja, a ne zato jer mi neki geler u nozi pravi problem.
***
A geleri su u mome tijelu završili tako da se na kraju, sumarno, može reći sa sam imao puno sreće u nesreći. O tome sam već ranije i detaljnije pisao u ovoj (pod)rubrici. Tenkovska je granata proletjela kroz gustu krošnju velikog drveta, velikim čudom nije se aktivirala na nekoj od njegovih brojnih grana, i eksplodirala je na mekom tlu nekoliko metara iza mojih leđa, a tik ispred nogu mog suborca. Njega su geleri većih dimenzija raskomadali i usmrtili na licu mjesta u jednoj minuti, a mene je silina detonacije odbacila daleko naprijed. Usput sam pokupio „sitniš“ od gelera u usporedbi s poginulim drugom.
Od tada s gelerima živim svaki dan. Ugnijezdili su se u mom tijelu. Zbog njih eventualni pregled magnetnom rezonancijom u mom slučaju nije opcija. Tu i tamo poneki mi geler izbije, kao onaj spomenuti u šaci, ali dosta rijetko. Neka su izbijanja gelera bila bolnija, pamtim ih kao priče. Recimo onomad, prije dobrih petnaestak godina, kada je jedan „odlučio“ izaći na butini lijeve noge. Bio je poveći, tako da mi je raskrvario taj dio noge. Zatekao sam se u Bihaću tih dana, pa sam odlučio otići do privatne ordinacije doktora Tatlića, poznatog bihaćkog kirurga, da mi on to sanira. Nisam se ni namjestio kako treba, tek što sam skinuo hlače napola i krenuo da se presavinem preko kreveta u ordinaciji, a doktor mi svom silinom zabi kirurški nož i iščupa geler iz noge u sekundi. Bez ikakve pripreme i anestezije, tek s malo dezinfekcijskog alkohola, a onda tufer s flasterom preko rane. Još me za kraj „počastio“ tako da me dlanom lagano odalamio preko bolnog mjesta i rekao: „Hajd’ sad, idemo popiti piće“.
Tako to rade stari majstori svog zanata. Kasnije sam razmišljao kakva bi bila procedura za takav zahvat u Zagrebu ili Ljubljani, kamoli recimo u Beču. Bilo bi tu priprema, uvertira, prethodnih vađenja nalaza, vjerojatno i neki šav na rani nakon zahvata. U slučaju intervencije kirurga Tatlića, ništa od svega toga. Čak mi ni trag, nekakav minimalan ožiljak, nije ostao na mjestu vađenja gelera. Ali što drugo očekivati od doktora koji je jednom prilikom u ratu spasio pacijentu-ranjeniku život, pamti i još uvijek se prepričava ta priča, tako što mu je u nedostatku bolje aparature pincetom skinuo geler koji je došao do srca i na njega se tek blago naslonio. Trebalo je reagirati hitro kako geler ne bi penetrirao u srce i usmrtio ranjenika, a to je značilo pincetom u djeliću sekunde zahvatiti i povući geler koji se pomicao zajedno sa srcem u ritmu njegovih brzih otkucaja. Operacija je uspjela, a pacijent ne samo da je preživio, nego je čovjek navodno još uvijek živ.