Ratne priče iz četvrte dimenzije
Nemalo sam se iznenadio provjeravajući prije par dana što sam u podrubrici ove rubrike do sada napisao na temu vlastitih ratnih iskustava. Oni koji rubriku prate malo duže, znaju da su „Ratne priče iz četvrte dimenzije“ zamišljene kao nekakav razlomljeni kontinuitet osobnih autorskih memorabilija iz prve polovine devedesetih što ih dijele svi, a opet svako na svoj način, koje je udesilo da se zateknu na ovom prostoru u to ružno vrijeme. Mučne priče oko kojih neki ipak želimo sačuvati privid da ih spašavamo od zaborava tako što ih zapisujemo. A ni funkcija simboličke kante za otpad u službi mentalnog pražnjenja, nije nevažna pritom.
Elem, kako god, shvatih da sam prepričavajući tih nekoliko priča zaobišao, svjesno ili nesvjesno, jednu kratku, ali možda i krucijalnu, u smislu nekih mojih kasnijih određenja. No nije to ni tako neobično, jer ista je nezgoda po svemu sudeći imala traumatičniji učinak i od tako šokantnih iskustava kakvo je ranjavanje. Pa eto, vrijeme je da se i s tim izađe na megdan. Neka bude, neka trauma dobije svoje mini narativno javno lice.
Zašto sam pobogu nosio džepni sat-čuku na smjene na ratnoj liniji koju je tada pokrivala moja četa, fakat ne znam. Možda sam spontano odbrojavao ratne sate. Bila je to ona prava, teška i lijepa srebrna čuka s podebljim lancem čija se kukica kači za jedan od prstenova na hlačama kroz koje se provlači kaiš. Mali odjevno-stilski artefakt koji nije imao što tražiti tamo gdje sam se nalazio 1994. Još manje znam, a to je ipak puno važnije, kako je bilo moguće da sam automatsku pušku zvanu kalašnjikov preuzeo od suborca koji je napuštao liniju, ne da bih pritom provjerio je li metak u cijevi, je li puška otkočena ili ne.
Ono što znam i čega se dobro sjećam jest da je to bila ona vrsta ratne linije koja je po pravilu za većinu bila strašno dosadna. A dosadna je bila jer se na njoj ništa, ili jako malo toga, nije „događalo“. Čitaj, skoro da nije bilo ratnih dejstava. To je bila današnja granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u rejonu rijeke Korane, a tadašnja linija razdvajanja opkoljene bihaćke enklave i okupiranog hrvatskog teritorija s imenom Republika Srpska Krajina. Ratnih aktivnosti – puškaranja i granatiranja – tamo nije bilo iz vrlo praktičnih razloga, vojne i političke vrhuške „zaraćenih strana“, povezane s već formiranom kastom ratnih profitera-tajkuna, obilato su trgovale svime i svačim za vlastitu materijalnu dobit, u milijunskim iznosima, mjereno tadašnjim njemačkim markama.
Vrijeme na takvom mjestu – ratnim rovovima u kojima nema puškaranja – protiče jako sporo, a jedan od načina kako ga je moguće iskoristiti jest čitanje. Tako sam se ja lijepo opružio na jednom užem zidiću s knjigom u ruci, a kalašnjikov sam nonšalantno prislonio uz svoj desni bok, po dužini, od kuka pa sve do ramena, na kojem mi se nježno gnijezdio vrh cijevi. Poput glave usnule ljubavnice. Jedan od boljih mi prijatelja u jedinici, nekad podoficir Jugoslovenske narodne armije, mladić iz Sarajeva kojeg je rat zatekao na profesionalnoj službi na aerodromu Željava pored Bihaća, ushodao se pored mene. Hoda gore-dolje, lijevo-desno kao Baltazar, ali ne u potrazi za nekom magičnom hemijskom formulom za eksperiment koji će promijeniti svijet nabolje, već zato što tom trenutku, na tom mjestu, naprosto nema kraja. Sadašnjost razvučena u beskraj.
Napokon mi se obrati u svom zafrkantskom stilu, „od tebe tolikog čovjek nema gdje ni sjesti, razvuk'o se k'o Dunav“. „Hoćeš sjesti? Hajde“, rekoh. I sad ide onaj trenutak kojeg kada gledam u perspektivi sjećanja, čini mi se kao da ga vidim izoliranog, kao da je zamrznut u kocki leda ili stoji nedodirljiv u staklenoj kugli. Primam pušku desnom rukom i, umjesto da ju kretnjom u luku pomaknem poviše ulijevo prema glavi jer se na tu stranu dižem, ja potpuno neintuitivno radim suprotnu kretnju, spuštam kalašnjikov nadolje uz desnu bočnu stranu tijela.
I sreća po mene da jesam. Čim sam pušku pomjerio, aktivirao se rafalni pucanj. Ispostavit će se da mi se lanac džepnog sata nekako zapleo za obarač puške koja je pritom bila otkočena, s metkom u cijevi i podešena na rafalnu paljbu. Trebalo ju je samo malo pomjeriti pa da se aktivira. Da sam pušku primio i pomjerio na prvoopisani način, kako bi to napravila većina ljudi, sada ne bih pisao ove riječi jer bi mi rafal završio posred čela.
A gdje je rafal zapravo završio? Dok sam se ja podizao i uspio stići do napola sjedeće pozicije u trenutku aktivacije puške, dotle se moj prijatelj suborac lagano spuštao u sjedeći položaj na mjestu koje sam mu oslobodio iza svojih leđa. Rafal ga je zatekao u polusjedećem položaju, s koljenima presavijenim pod nekih 45 stupnjeva. Taman toliko u visini položaja cijevi kalašnjikova da mu meci izrešetaju obje noge u predjelu butina.
Pada na travu, koprca se u bolovima, drži se s obje ruke za genitalije i vrišti: „moja jaja, moja jaja“. Meni ništa jasno, kao da je pomračina pokrila sunce usred toplog ljetnog dana. Ubrzo pritrčava nekolicina suboraca iz okolnih zemunica, misle da smo napadnuti… Trebalo im je par minuta da shvate što se desilo. Prijatelja odvozi sanitet, jedan iz jedinice ostaje uz mene na mom položaju. Sada ja hodam kao Baltazar, ali potpuno unezvjeren, ne mogu se smiriti…
Potvrdit će se da mu je rafal doista izrešetao obje noge na mjestu debelog mesa butina, zaobišavši pritom sva ključna mjesta, arterije, vene, kosti. Bol u predjelu genitalija koju je osjetio bila je posljedica vrelih ispušnih plinova od metaka koji su prošišali nekoliko centimetara ispod njegovih mošnji. Par mjeseci nije mogao podići stopalo desne noge. Mislilo se da mu je pokidan živac u nozi zadužen za tu funkciju, ali s obzirom da je tehnološka aparatura, potrebna kako bi se postavila točna dijagnoza, bila uništena prilikom četničkog granatiranja lokalne bolnice, tek se kasnije ustanovilo da živac nije pokidan, već ga je krvni ugrušak pritisnuo uz kost i uzrokovao snažno utrnuće stopala. Danas se kreće bez poteškoća.
Nepunih godinu dana nakon opisanog slučaja i ja sam ranjen. Rekli su mi da mi je prva reakcija bila, ne sjećam je se, vjerojatno i zbog strašnog šoka, da se to desilo zato jer sam prijatelja nepažnjom ranio. U takvu sudbinu ne vjerujem, skloniji sam misliti da nas je obojicu spasila moja poslovična šeprtljavost. Nespretnost koja, nekad, može život značiti.