Ratne priče iz četvrte dimenzije
„Otkrio“ sam joga praksu prije nešto više od četiri godine i od tada nemam dilema o omiljenoj mi sportsko-rekreativnoj aktivnosti. Što se tiče učinaka i kompletnog doživljaja tijela i duha, dopuštam da se s jogom može uspoređivati jedino plivanje. Skoro sam cijeli život sportski aktivan, pa si uzimam za pravo to ustvrditi. Iako su, naravno, kriteriji takvog tipa izbora uvijek individualni.
Među joga položajima, asanama, tzv. gušter je meni među omiljenijim. Volim tu asanu. Jedna ti je noga savijena u koljenu, gurnuta naprijed i pomjerena u stranu, dok je druga istegnuta daleko nazad, duž prostirke, tako da osjetiš istezanje u preponama. Blago si nagnut cijelim tijelom naprijed, ruke su ti u ravnini sa stopalom prednje noge, na dlanovima si ili na podlakticama, ovisno o tjelesnim performansama, a leđa su ti ravna s glavom u produžetku kičme, tako da po mogućnosti dospiju u jednu liniju. Tu kod mene nastaje momenat koji je pomalo kritičan. Redovno u „gušteru“ osjećam tjelesnu senzaciju, nešto poput nekakve malo veće tvrde loptice koja mi izranja od sredine leđa naviše. Kao mala grba koja mi se uglavila između lopatica i proteže se duž gornje strane kičme prema podnožju leđne strane vrata.
Ta podrobno prepričana anatomija tijela u vježbi, u ovom kontekstu ima funkciju asocijacije. Nešto je drugo poanta priče, neka druga pozadina koja nema veze s joga praksom, zbog čega sve ovo evociram. Potpuno je neintuitivno, u suprotnosti sa svim temeljnim lekcijama joge, naputcima da ispraznimo um od naših misli, isključimo se iz klasične dijakronijske strukture vremenitosti i pokušamo se smjestiti u neposredni trenutak maksimalno pročišćene sinkronije. U jedan vječni prezent, razvučeno sada i ovdje, bez jučer i bez sutra.
Ali, avaj. Ne tek jednom, jako često kada se namjestim u „guštera“ i osjetim opisanu senzaciju u leđima, misli mi skrenu prema djeliću ratnih sjećanja, a neke vrlo specifične sekvence iskoče mi iz memorijskog arhiva.
Svi koji smo prošli i dijelimo praktična iskustva rata, u ovom slučaju bosanskohercegovačkog iz 1990-ih, jako se dobro sjećamo zvukova detonacija, eksplozija ispaljenih granata, tenkovskih, minobacačkih, zolja, svejedno. Svaka takva eksplozija je ista i specifična, uvelike ovisna o mjestu i okolnostima u kojima se desila. Jedno su serije zaporednih granatiranja rovova na ratnim linijama razgraničenja koje mogu trajati satima, a drugo su nasumične eksplozije što se dešavaju iznenada, negdje u gradu. Granate koje bi doletjele „iz vedra neba“ i gruhnule u zidove zgrada, krovove kuća, ili na ulice usred gradskih kvartova. To drugo me ovom prilikom više zanima.
No bilo je i zvukova treće vrste. Recimo strašan reski zvižduk snajperskog hica. Njega sam srećom doživio svega par puta, na ratnoj liniji. Jednom je prilikom, sjećam se da je bila već duboka noć, snajperski hitac prozujao suborcu i meni između glava dok smo pretjerano opušteno, neodgovorno sjedili na rubu rova i pričali gledajući ljetno zvjezdano nebo nad nama. A tragajući za moralnim zakonima u nama. Baš gadan, neopisivo jezovit trenutak. Kako tada, tako i danas kada ga se sjetim.
Kakogod, svaki izlazak iz stana, zgrade ili kuće na ulicu, u grad, tokom rata, značio je potencijalnu opasnost da se ne vratite. Najveća je opasnost vrebala iz zraka, mogućnost da se potrefite na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, na poprištu detonacije ispaljene granate, pa da vas zakači neki od hiljada manjih i većih gelera koji se ekspozijom oslobađaju u svim smjerovima i na licu mjesta ubijaju ili sakate. Pritom nije bilo upozorenja jer bi se sve odvilo u svega par sekundi. Drugim riječima, niste se nikako mogli pripremiti za neku takvu mogućnost.
S vremenom smo ponešto ipak naučili. Čovjek je – kao što znamo mi koje je nagovorila argumentacija iz arsenala marksističko-darvinističkih interpretacija svijeta i života – čudesan životinjski bastard evolucije. Uči brzo, a najbrže usvaja onda kada mora, kada je prisiljen na improvizaciju u cilju preživljavanja.
Tako smo i mi – građani i građanke Bosne i Hercegovine u opkoljenim enklavama s pretežito muslimansko-bošnjačkim življem, egzistencijalno svedeni na razinu ljudskih životinja – hitro učili u novonastalim okolnostima 1990-ih. Ubrzo smo znali kojim se pravcima po kvartovima bolje kretati jer su malo manje rizični, da je pametno izbjegavati, ako je ikako moguće, recimo široke asfaltirane prostore poput trgova. Takve su lokacije bile najopasnije jer kada bi granata, ispaljena sa položaja srpskih agresorskih snaga smještenih na okolna brda, pala na veliku betonsku gradsku plohu, tada bi se geleri maksimalno oslobodili u širinu i bili bi najubojitiji. Zato je bilo bolje izabrati, ako se ikako moglo, nešto uže ulice i prolaze, kretati se uz zidove zgrada ili mekim terenima poput livada i vrtova, jer je opasnost bila ipak nešto manja. Ako bi granata pala na meko tlo, tada bi dio gelera odletio u visinu, pa je mogućnost da vas eksplozija zahvati bila nešto manja.
Naučili smo još nešto. Postojao je jedan vrlo kratak vremenski interval u kojem ste, ako biste pažljivo osluškivali, a to smo mnogi itekako činili, mogli čuti parajući reski zvižduk u zraku koji se velikom brzinom pojačavao. Bio je to zvuk granate koja dolijeće negdje u vašu blizinu i tada biste imali sekundu-dvije vremena da se, bez oklijevanja, bacite na asfalt, zemlju ili travu i pokrijete glavu rukama s ciljem zaštite (ako vas geler zakači u ruku, šanse za preživljavanje bile su naravno puno veće nego kada vas pogodi u glavu).
To će, barem nekima među nama koji smo rat preživjeli u Bihaću, poslužiti kao podloga za priče-urbane legende o ljudima s ratnim traumama koje je moguće prepoznati u Zagrebu. Priča veli da takvi sa zvukom topa sa Griča, koji se svaki dan u glavnom gradu Hrvatske oglašava točno u podne, spontano zaliježu na ulicu. U Zagrebu živim zadnjih petnaestak godina i nikada nisam prisustvovao takvom prizoru, ali sam priču čuo desetke puta.
No spomenuta priprema za izlazak na cestu, osluškivanje hoće li se pojaviti fatalan zvuk ispaljene granate što markira liniju razdvajanja života i smrti, značio je i još nešto. Bila je to, barem u mom slučaju, specifična kretnja tijelom, skoro pa ritualna. Nekakvo uvlačenje vrata i glave među ramena, najdublje što sam mogao. Poput uplašene kornjače koja osjeća prijetnju izvana pa bježi u oklop. Samo pogled u tlo pred sobom, žurno kretanje, a uši pritom maksimalno naćuljene. I tako danima, sedmicama, mjesecima, godinama. Sav bi se pritisak i stres akumulirali u onoj točki na gornjoj strani leđa, među lopaticama, malo ispod vrata s leđne strane.
Tačno na onom mjestu koje mi sada redovito vrišti dok se rastežem u asanu zvanu gušter.