Ne znam ko je za sve kriv, ali ima ljudi koji znaju, pa to saznanje svako malo dele sa cenjenim publikumom. Problem sa sveznajšama je u tome što se međusobno ne slažu, a to nas neznajše načisto zbunjuje. Jedni tvrde da je za sve naše nevolje kriv socijalizam, drugi drže da je kapitalizam glavni uzrok svih problema, treći smatraju da nas je nacionalizam upropastio skroz naskroz, četvrti za sve, pak, optužuju neki četvrti izam, i tako redom. Kako god okreneš, samo mi nismo ni krivi ni odgovorni za sopstvena zlodela i svoju nesreću.
Teško je utvrditi ko je u pravu, šta je tu istina, šta poluistina, a šta gola laž, zato je možda najbolje insistirati na konkretnim primerima. Apstrakcije imaju ružan običaj da prikriju stvarnost, dočim sam pogled na činjenice, empirijske ljude i realne istorijske događaje može da otkrije mnogo šta neočekivano.
Slučaj Jove Ilića
Evo, recimo, slučaj Jove Ilića koji se može pronaći u drugom tomu knjige “Poslednja instanca” Srđe Popovića, poznatog advokata i branioca disidenata, političkih progonjenika u vreme socijalizma, a potom jednog od najglasnijih kritičara velikosrpske politike i ideologije. Popović je tokom advokatske karijere branio mnoge znamenite političke okrivljenike, mnoge koji su stradali zbog izgovorene reči: Zorana Đinđića, Božidara Jakšića, Milana Nikolića, Milana Milišića, Mihajla Mihajlova, Pavluška Imširovića…
Jovo Ilić iz sela Jasenice u Bosni i Hercegovini ne spada u tu kategoriju političkih zatvorenika. Jovo je bio jedva pismeni gastarbajter, seljačić koji je završio šest razreda osnovne škole, a potom se sa 23 godine otisnuo trbuhom za kruhom u Nemačku, zajedno sa suprugom Gospom. Nastanio se u Dizeldorfu, gde je radio u fabrici “Mercedes Benz”. Jovo se pokazao kao dobar radnik i snalažljiv čovek, uspeo je da kupi kućicu u okolini grada, a potom da podigne kredit, kupi još jednu veću kuću koju je adaptirao i izdavao sunarodnicima.
Jovo i Gospa Ilić vredno su argatovali, štedeli, školovali decu, pa su nakon deset godina boravka na privremenom radu u inostranstvu za praznike došli u rodnu Jasenicu, gde su sa ušteđenih 50.000 DM planirali da sagrade kuću. Tipična gastarbajterska priča, samo što je bračni par Ilić bio malo sposobniji od drugih. Piše Srđa Popović: “Jovo Ilić, gastarbajter u fabrici ‘Mercedes-Benz’ u Düsseldorfu, došao je u svoje rodno selo za praznike zajedno sa grupom svojih sunarodnika. Doputovao je svojim srebrnim ‘mercedesom’ (kupljenim uz popust za radnike fabrike) donevši sa sobom poklone za porodicu i prijatelje kao i ušteđevinu od 50.000 DM namenjenu izgradnji kuće. Delio je poklone, čašćavao je po kafanama i hvalio se svojim uspesima. To je bilo dovoljno”.
Sudska fantastika
To je bilo sasvim dovoljno da se na Jovu obruše komšije, kolege i pravosudni sistem. Neki lokalni meštanin prijavio je Ilića za neprijateljsku propagandu. Opasno krivično delo, takoreći sigurica. Lokalni SUP je priveo Ilića, a takozvane dokaze osigurali su njegovi poznanici, takođe gastarbajteri. Iz žalbe koju je pisao Srđa Popović može se belodano videti kakav je bio kvalitet tih dokaza. To je takva zbirka fantastičnih izmišljotina da bi mogla da parira kakvom SF filmu.
Među svedočenjima posebno se ističe ono koje je dao Ivan Arsenović. On je pred sudom svedočio da je jednom “slučajno vozio komesara nemačke državne bezbednosti” koji mu se ‘slučajno’ legitimisao, pa je ovaj u vožnji svedoku rekao da zna Jovu i da je on ‘dobar čovek’”. Potom je, ponovo slučajno, vozio nemačke obaveštajce, koji su se vraćali sa aerodroma, u vozilu su pričali kako su pohvatali ruske špijune, a usput su pomenuli i Jovu Ilića. Više liči na scenario za neki špijunski film nego na bilo šta što bi se u stvarnosti moglo dogoditi. A nije baš ni neki scenario, zvuči krajnje neubedljivo.
Ništa bolji nije bio ni svedok Lazar Poljić. Kako piše Popović u žalbi, Poljić je svedočio o tome “da se bojao da ga ne ubiju Jovo i njegovo društvo”, da optuženi ima bombe u stanu (koje niko drugi nije video), da Jovo ima u stanu “filmove jugoslovenskih aerodroma koje prodaje za teške pare u Nemačkoj” (koje niko nije video), “tablice na njegovim kolima se menjaju na pritisak dugmeta” (može se izvrštiti uviđaj – kola su u Tuzli), da ima “crne zastave” u kući (koje niko nije video), da su mu “neki ljudi odnosno svi Jugosloveni govorili: ‘Mani se Jove jer ćeš biti streljan kada dođeš u Jugoslaviju'” (ti svi Jugosloveni su ovde saslušani i niko to nije potvrdio), da optuženi ima “pištolje i municiju” (koje niko nije video), da nema u stanu Titove slike (koju su svi videli). Šta više reći o takvom svedoku. Svako pitanje dočekivao je sa “Jeste, jeste” pre nego što ga je i čuo. Je li to pouzdan svedok?”
Usput budi rečeno, navedeni svedoci nisu uopšte bili neutralni. Arsenović je Gospi Ilić naneo teške telesne povrede (potres mozga), tukao ju je dok se nije onesvestila, zbog čega je u Nemačkoj osuđen. Poljića je Jovo Ilić izbacio iz stana (i lišio ga mogućnosti da produži boravak u Nemačkoj) zbog toga što je tukao suprugu, inače Jovinu svastiku, Gospinu sestru. I Arsenoviću je Ilić otkazao stan, iz istih razloga – jer je tukao žene, sopstvenu suprugu i Gospu Ilić.
Spaljivanje veštica
Drugi svedoci nisu bili u ličnom sukobu sa optuženim, ali su takođe trućali sve same besmislice i izmišljotine koje pas s maslom ne bi pojeo. Tako je, recimo, Stana Simić svedočila kako je Ilić crtao jugoslovenske aerodrome i vojne objekte i to “po skupe pare” prodavao Nemcima. I to je radio polupismeni radnik sa završenih šest razreda osnovne škole. Doduše, Simić je odustala od svedočenja, kad se našla oči u oči sa optuženikom.
Drugi svedoci nisu odustali, ali su govorili slične laži, usput optužujući Ilića kako je napadao Tita, socijalizam, Jugoslaviju, ali uvek u četiri oka, kao nekim čudom, tako da nema nikog ko bi potvrdio njihove reči. Na ovakva svedočenja Popović u žalbi reaguje komentarom: “Optužene su nekada spaljivane kao veštice, jer su čitave armije svedoka, saglasno, bez dogovora, bez ličnog interesa – svedočili da su videli optuženu kako leti na metli sa samim nečastivim! Pa je li to bila istina?”
Sud se nije obazirao na očigledno lažne iskaze svedoka, osudio je nesrećnog Jovu na 9,5 godina zatvora. Ni Popovićeva žalba nije pomogla, presuda je potvrđena, uprkos tome što su svedočanstva i takozvani dokazi spadali u domen fantastike. Gospi Ilić je oduzet pasoš, polupismenu ženu sa par razreda osnovne škole ostavili su odsečenu od imovine koju je stekla u inostranstvu, od ušteđevine u nemačkoj banci, prisilili je da sa dvoje maloletne dece od šest i 13 godina živi od oskudne pomoći rođaka i da se prijavi za socijalnu pomoć.
Odskočio od svoje sredine
Zašto se desetak svedoka okomilo na Jovu Ilića, izmišljajući potpuno neverovatne stvari, kako bi ga poslali na robiju? Popović daje ubedljivo objašnjenje. Ilić je imao nepokretnu imovinu u Nemačkoj, zaposlenu ženu, decu u školi, dobio je i trajni boravak. Mogao je i drugima da sredi trajni boravak, a mogao je i da naše ljude preporuči za posao, jer je bio dobar i poštovan radnik u fabrici (što je i činio). Pa u čemu je problem?
Evo Srđinog objašnjenja – problem je u tome što je “optuženi načinio greh koji je svuda i uvek izazivao odmazdu: odskočio je od svoje sredine. Suviše je mogao. Ostali Jugosloveni nisu ga više smatrali za svoga”. I još: “Ako može da učini dobro, znači može i zlo, znači opasan je. Ako može da nađe mesto – može i da ne nađe! Ako može da izda potvrdu o raspolaganju stanom – može i da je ne izda! Ako može da obezbedi boravak u SR Nemačkoj – može i da protera! Optuženi nije sa ostalim Jugoslovenima delio opštu situaciju u kojoj su se oni našli. On je pre bio nalik na Nemca, koji stranog radnika u Nemačkoj ugrožava, objektivno, ali u mnogo većoj meri ugrožava ga u pogrešnoj predstavi, koja potiče od straha i nesigurnosti u kojoj svaki ‘gastarbeiter’, ‘die Nieger Europeas’ (evropski crnac), kako se pogrdno nazivaju strani radnici u Nemačkoj, bez prestanka živi”.
Desetak svedoka se udružilo u poduhvatu uništenja onog ko je štrčao. U tome im je pomogao paranoični pravosudni sistem. Ko je za to kriv? Socijalizam? Paranoični sistem je izašao u susret niskim porivima građanstva koje ne trpi nikog ko je malo vredniji, bolji, sposobniji. I taj sistem nije socijalistički, naprotiv, to je negacija suštine jugoslovenskog socijalizma, bar onog najboljeg u njemu. Da lažni svedoci nisu bili voljni da upropaste nevinog čoveka, ništa se ne bi desilo. Nije teško zamisliti šta bi isti ovi ljudi radili, recimo, u Kraljevini Jugoslaviji tridesetih godina. Smislili bi isti komplot, samo bi nesrećnog čoveka optužili za širenje komunističke propagande. A ishod bi bio potpuno isti.
Nule i ništice
Pa ko je onda kriv? Kapitalizam? Nacionalizam? Liberalizam? Komunizam? Fašizam? Anarhizam? Konzervativizam? Ili možda ekspresionizam, nadrealizam, hipnizam, kubizam, fovizam, futurizam, dadaizam, impresionizam, simbolizam? Nemam pojma. Srđa Popović je zabeležio i jedan zanimljiv detalj iz sudnice: “Za vreme suđenja diskretno sam prišao jednom od ovih svedoka i pitao ga ‘Kako možeš da pričaš ovakve izmišljotine?’ Njegov spokojni odgovor me je iznenadio: ‘Svet je pun Jova, i on bi meni tako’”.
Svet je pun Jova – nad tim rečima bi se valjalo zamisliti, jer one otkrivaju mnogo više nego što bi onaj ko ih je izgovorio mogao i da pomisli. Jer svet nije pun Jova, naprotiv, otkad je sveta i veka, od postanka svemira, na svetu je bio samo taj jedan i jedinstven Jovo Ilić, i drugog neće biti do kraja vremena. I zato on, takav kakav je, polupismen, hvalisav, radišan, primitivan, nevino osuđen – nezamenljiv. Kao što je nezamenljiv i svaki od njegovih tužitelja, lažnih svedoka, opadača.
Ali sredina čija je osnovna karakteristika osporavanje prava na ličnost ne misli tako. Za nju su ljudi šrafovi, brojevi, međusobno zamenljive nule i ništice. A kad se jedna takva nula i ništica, nikogović kao i svaki drugi, izdigne makar za pedalj iznad drugih nula, ništica i nikogovića – to je hibris koji bolesna sredina mora da kazni.
I to je jedino u čemu su naši ljudi šampioni, evo već vekovima, i to u svim oblastima društvenog života, od umetnosti i kulture do politike i privrede; tu prestaju sve naše podele i objavljuje se ujedinjenje ruralnog i urbanog, desnog i levog, progresivnog i konzervativnog, crnog i belog, ulja i vode. Duboki su naši problemi, za njih je i najdublji okean – najobičniji plićak. Ma šta o tome imali da kažu sveznajući sveznadari kojima je jasno sve na svetu i okolini, ili bar na njihovoj površini.