Početkom septembra objavljena je vest da se Poljska pridružila malobrojnim državama čiji je BDP premašio bilion dolara. Vest kaže da je poljski premijer Donald Tusk rekao kako se Poljska svrstala u red svega 20 zemalja u svetu čiji je BDP veći od 1.000 milijardi dolara, a Vlada u Varšavi očekuje i da zemlja bude pozvana u grupu demokratskih država sa najrazvijenijim ekonomijama u svetu G20. Pojavljivale su se i ranije vesti o “poljskom ekonomskom čudu”, kako će Poljska uskoro preteći Japan, kako su za dve decenije udvostručili ekonomiju.
Nije samo država dobrostojeća, i građani zarađuju pristojno, prosečna i minimalna plata su visoke, nezaposlenost je izuzetno niska. Čak i kod nas slučajni posmatrač može videti da se Poljska razvija – u Knez Mihailovoj je otvorena ogromna poljska prodavnica odeće, u Beogradu je otvoren poljski institut za kulturu koji radi punom parom. Pojavljuju se povremeno dobre vesti i o drugim zemljama koje su kod nas do nedavno bile predmet sprdnje ili ih naš radar gotovo nije ni registrovao. Pišu naši mediji o zadivljujućim činjenicama o obrazovnom sistemu Finske, o platama od 4.000 evra u ovoj zemlji, o tome kako se za učiteljske studije prijavljuje deset puta više kandidata nego što ima mesta na fakultetu.
Neškodljivo članstvo
Objavljuju se i tekstovi o tome kako u Finskoj funkcioniše socijalna država, zašto Estonija ima najbolji obrazovni sistem, o sjajnim rezultatima koje mali Estonci postižu na PISA testovima, najbolje u Evropi, o tome kako imaju obrazovnu strategiju do 2035, napravljenu uz međustranačku podršku – kako političke promene ne bi omele obrazovni proces, o tome zašto su Česi tako ekonomski isprednjačili u odnosu na nas, o tome kakve je sve koristi Češka imala od članstva u Evropskoj uniji, i sve u tom stilu.
Da, izgleda da članstvo u Evropskoj uniji nekim zemljama uopšte nije naškodilo, kako bi mogao da pomisli revnosni konzument srpskih medija. Jer po onome kako se EU predstavlja u našoj javnosti, i režimskoj i opozicionoj, ispada da nema veće nesreće nego biti član velike evropske zajednice. Gledam pre neki dan jednog profesora Fakulteta političkih nauka na N1, priča čovek kako njega apsolutno ne zanima to što je neki poslanik Evropskog parlamenta bio na protestu u Novom Sadu, to je njegov lični čin, kako je činjenica da je Evropska unija jedan otuđeni, birokratizovani galimatijas različitih političkih aktera koji dominantno rade u interesu velikih korporacija.
Reče profa kako njega ne zanima ništa što dolazi iz EU, niti to treba da zanima građane, niti bilo koga ko je posvećen demokratiji, mi treba ovde da gradimo političku zajednicu onako kako mi mislimo da treba, a ne da nam EU “nameće taj stav”. Dobro, profesor je bio stalno zaposlen u dve različite države, što u nekim uređenijim sistemima ne bi bilo moguće, malo je i nezakonito, pa nije ni čudo što mu smeta EU. Zanimljivo je da Fincima, Česima, Poljacima, Estoncima i ostalim Letoncima dotična EU uopšte ne radi o glavi, te da izgleda nemaju nameru da napuste tu ozloglašenu zajednicu. Fince, Čehe, Poljake, Litvance i ostale Estonce Evropska unija voli, a Srbe mrzi, to je jedino racionalno objašnjenje raznih tajanstvenih pojava.
Ruganje siromašnima
Tako je to u životu, EU je nekom majka, nekom maćeha. Nama u Srbiji je maćeha, kao uostalom i sve druge zemlje i državne zajednice na svetu, sa eventualnim izuzetkom Rusije, Kine i Severne Koreje, svi gledaju da nam nanesu neko zlo, da nam nešto otmu, da se okoriste o nas, jer prosto ne mogu da žive bez naših prirodnih, neprirodnih i natprirodnih bogatstava. Ne znam šta je u pitanju, ali čini mi se da je opet reč o nekakvoj belosvetskoj zaveri, mrze nas jer smo nebeski narod, najstariji, ili zato što ćemo napraviti sistem kakvog nikad i nigde na dunjaluku nije bilo, ili zato što smo svetlost svetu ili već zbog tako nekog razloga.
Našoj maniji veličine, oholosti i samozavaravanju zaista nema kraja. I nije to počelo juče, ni pod Vučićem, ni pod Koštunicom, ali nije bogami ni pod Miloševićem, niti sa buđenjem nacionalizma koji je rajska bašta za ovakve megalomanske sanjarije. Nije bilo tako davno kad je ruganje Poljacima, Česima, Mađarima i ostalim Rumunima ovde bilo opšte mesto, najnormalnija pojava. Rugali su se Jugosloveni žiteljima zemalja istočnog lagera, gledali su sa visoka na istočnu slovensku braću, sprdali se sa njihovom bedom, sa njihovim siromaštvom, sa njihovom potčinjenošću Sovjetima.
Smejali su se poljskim i češkim turistima koji su dolazili na jugoslovensko primorje, jedva skrpivši pare za nekoliko dana u zemlji na koju su gledali kao na obećani raj. Nastao je tada čitav jedan žanr kafanskih priča o našem čoveku koji se u Varšavi ili Pragu provodio za male pare, a nesrećni Poljaci i Česi su igrali oko njega kao oko cara, klanjali mu se do zemlje, zahvaljivali se za bogati bakšiš koji je za našeg čoveka bio mizerna sića. Sećate li se žargonskog izraza “črvena”, šta je označavao i u kom kontekstu se koristio? Mlađi verovatno ne znaju, neka pitaju starije, setiće se, ako nisu potisnuli sećanje, mada je teško pretpostaviti da se to dogodilo, jer mi za stid prosto ne znamo, nismo čak ni svesni da bi nečega trebalo da se stidimo.
Bešćutno ruganje siromašnima, likovanje nad tuđom nesrećom i gigantski moralni kretenizam nisu mogli dobro da se završe. I nisu se dobro ni završili, proces samouništenja još traje, a bahatost, oholost i iskrivljena percepcija sebe samih ostali su neokrnjeni. To je valjda ono što ponosno nazivamo nacionalnim identitetom, mada ima i modernijih izraza za tu vrstu moralnog oboljenja.
Ni majka ni maćeha
Narečene zemlje su u međuvremenu izašle ispod sovjetskog jarma, njihovi građani jedva su dočekali slobodu, pa su krenuli da je koriste na razne racionalne načine, trudeći se da nešto naprave od sebe i društava u kojima žive. Mi smo se odali kuknjavi nad svojom zlosrećnom sudbinom, nad svetom koji nas ne razume i samo gleda kako da nam napakosti, kriveći svakog osim sebe za sopstvene nevolje, samoskrivljene, a često i sasvim nepostojeće. Na listi krivaca za naše probleme izređali su svi redom, masoni, Vatikan, zelena transverzala, zli Zapad, prevashodno SAD i EU, ili, s druge strane, Rusija, Kina, i opet Evropska unija.
Dobro, i meni ide na živce kad čujem kako Marta Kos govori o nasilju obe strane, i policije i demonstranata, kao da slušam Porfirija Perića, patrijarha Srpske naprednjačke crkve. I mene nervira kad evropski zvaničnici govore o nevidljivom napretku Srbije, o evropskim integracijama koje odavno ne postoje. Ili kad se Ivica Dačić sastaje sa šefom Delegacije EU Andreasom fon Bekeratom, pa razgovaraju o tome kako će “Ministarstvo unutrašnjih poslova nastaviti sa sprovođenjem prioritetnih aktivnosti u okviru Poglavlja 24 – Pravda, sloboda i bezbednost, u cilju usklađivanja sa standardima Evropske unije”, a u podrumu Vladine zgrade policija baca demonstrante na kolena, okreće ih licem prema zidu, a policijski komandant preti studentkinji silovanjem.
Naravno da je sve to nepravedno, nepodnošljivo i ogavno, normalno je što me sve to živcira i izvodi iz takta, ali to su afekti, a ja kao pojedinac i običan glasač mogu sebi da dozvolim da se rukovodim afektima. Političari, ugledni profesori, kreatori javnog mnjenja nemaju taj luksuz. Oni moraju da se vode racionalnim analizama, ne mogu da se ograničavaju samo na sadašnji trenutak, već je neophodno da gledaju u budućnost i da razmišljaju u skladu sa nekom razumnom strategijom. Nije nama EU ni majka ni maćeha, nije nam ni roditelj ni staratelj, zapravo je istina mnogo gadnija – mi uopšte ne možemo da imamo staratelje, jer smo odrasli, punoletni i odgovorni za svoju sudbinu.
Nemci i Rusi nemaju samo puške
Kad sam video vest o napretku poljske ekonomije, prisetio sam se nekih pesama Adama Zagajevskog. Na primer, početka pesme “Granica”: “Gorka je besmrtnost zemalja / što spavaju na mekim mapama od voska, / zemalja čije granice premešta vetar. / Napoleon ili Staljin diktiraju ustav / gledajući kroz prozor i tada uvek misle / o nečem drugom. / Pod hrapavom kožom tuđe vlasti žive / žene, muškarci, životinje, časovnici, / potoci, srca. Nema bekstva”. Setio sam se i pesme pod naslovom “Pesme o Poljskoj” iz zbirke “Oda mnoštvu”, objavljene 1983. godine, nakon sloma Solidarnosti: “Čitam pesme o Poljskoj koje su / pisali strani pesnici, Nemci i Rusi / nemaju samo puške, nego i / mastilo, pera, malo srca i mnogo / mašte.”
A prisetio sam se i stihova iz pesme “Rusija ulazi u Poljsku”, koji govore o istorijskom procesu koji se ponavlja svako malo, maltene nema generacije koja ga nije doživela: “Rusija ulazi u Poljsku kidajući / paučinu, lišće, trake babljega leta, / stegna, granice, raskidajući ugovore, / rušeći mostove, prijateljstva, kidajući veze i niti, / konopce na kojima se suši rublje, / rušeći kapije, kidajući veznike, zavoje, arterije, / budućnost i nade; / Rusija ulazi u sela duž Pilice / i u duboke šume Mazovša, / kida plakate i sejmove, gazi puteve, / brvna, ugovore, staze, potočiće. / Rusija ulazi u osamnaesti vek, / u oktobar i u septembar, u smeh, / u plač i u savest, u napregnutu pažnju studenta / i u blagu rasejanost razgrejanih zidova, / u livade pune trava i u šumske, nečitke proseke, / gazi maćuhice, rezedu, ostavlja u vlažnoj / mahovini tragove kopita, gusenica i guma, / ruši dimnjake, drveće, palate, / gasi svetla, pali velike vatre / u anđeoskim vrtovima, muti čista vrela, / ruši biblioteke, crkve, gradske većnice, / razvešava po nebu skerletne zastave, / Rusija ulazi u moj život, / Rusija ulazi u moje misli, / Rusija ulazi u moje pesme”.
Pametnija posla
Poljska je samo jedna od mnogih zemalja što spavaju na mekim mapama od voska, zemalja čije granice premešta vetar, koje su osvajači kroz istoriju gazili kako im se prohte, koje su trpele ropstvo, otimačinu, nasilje i sve moguće vrste poniženja. Velike sile koje pokoravaju, osvajaju, ubijaju i izrabljuju svoje susede – to je uobičajeni poredak stvari. Tako je bilo vekovima, tako je uglavnom i danas. Kako vidimo, Rusija je nastavila sa tom vajkadašnjom praksom, ništa se tu nije promenilo. S druge strane, imati u susedstvu grupu zemalja koja se ujedinila u nekakav savez, pa već 80 godina ne ratuju međusobno, i još pomažu okolne države, daju im pare, opremaju medicinske ustanove, pomažu u reformisanju javne uprave, poboljšavaju razne sektore – od poljoprivrede, preko infrastrukture do obrazovanja i kulture – to nije uobičajeno, to nije normalno, nije prirodno, to je takoreći čudo.
Neophodna je zaista nesvakidašnja, neverovatna, nadrealna veština da se ovakav neobičan sticaj istorijskih okolnosti ne iskoristi. Koliko vidim, srpsko društvo raspolaže takvom atipičnom veštinom i ne želi da je se odrekne ni po koju cenu. A i zašto bismo se odrekli svoje unikatne posebnosti koja nas čini onim što jesmo, tako originalnima da štrčimo među drugim nacijama, očigledno mediokritetskim? Koga ovde uopšte zanima kako su Finci napravili taj svoj mnogohvaljeni obrazovni sistem? Zašto bi se neko bavio brzim razvojnim putem Poljske, od siromašne, porobljene države do zemlje sa džinovskim BDP-om? Kakve bismo mi koristi imali od proučavanja digitalizacije u Estoniji?
Zašto bi nas usred masovne represije nad građanima koju sprovodi policija stavljena u službu vladajuće partije zanimalo to što u Finskoj više od 80 posto građana ima poverenja u policiju? Zar bi nam takva saznanja bila od koristi? Pogotovo ako bismo shvatili kako se uopšte stiže do takvog stanja stvari. Naše društvo, kao što smo videli u poslednjih 30-40 godina, ima pametnija posla od tog, kako se zove, jeste, razvoja, napretka, uređivanja školstva, zdravstva, penzionog sistema, socijalne zaštite, kulture, izgradnje države blagostanja, stvaranja atmosfere pogodne za slobodan razvoj pojedinca i srodnih zaludica. Uostalom, sve su to sitnice, sve ćemo mi to jednim potezom rešiti, samo da se oslobodimo Miloševića. Pardon, Koštunice. Mislim, Tadića. Ili beše Labusa? Šešelja? Nikolića? Ne, ne, Vučića, da, naravno, Vučića, koga drugog.