Lav Šestov započinje esej “Nepomične zvezde” citatom velikog ruskog pesnika: “’Poezija, oprosti mi Bože, treba da bude priglupa’, rekao je jedan od najumnijih Rusa, ako ne i najumniji među njima – Puškin”. Navod potiče iz pisma prijatelju, kolegi po peru Petru Vjazemskom, poslatog maja 1826. godine iz Mihajlovskog, gde je Puškin boravio dve godine u progonstvu. Puškin mu piše: “Tvoji stihovi ‘Imaginarnoj lepotici’ (ah, izvini: Srećnici) su previše pametni”, a potom sledi citirana rečenica. U nastavku Puškin nastavlja da se drži šaljivog tona, moli Vjazemskog da mu piše: “Bez tvojih pisama zaglupljujem: to je nezdravo, iako sam i ja pesnik”.
Šestov komentariše sablažnjivi citat, eto, može se pametan čovek pretvarati da je glup, i to tako vešto da svi tu tobožnju glupost prime kao pravu glupost. Ali češće biva obrnuto, može se čovek pretvarati da je pametan, i to tako dobro pretvarati da nikome ne padne na pamet da tu traži neku simulaciju. Većina pisaca mora da se brine o tome da deluje pametno, što biva krunisano sjajnim uspehom, pa izgleda da je suština spisateljskog talenta u maskiranju, u tome da se deluje pametno, da se ostavlja utisak plemenitosti, lepote, smelosti i tome slično. “Jer umnih, plemenitih i smelih ljudi je tako malo, a talentovanih pisaca tako mnogo”, zaključuje ruski filozof.
Priglupa poezija i sumanuta filozofija
Nažalost, mrgodni poredak sveta je takav da ne ostavlja gotovo nimalo prostora za glupost. Neophodno je biti pametan, razuman ili bar odavati takav utisak, e da bi se opstalo u ovoj džungli. Šestov navodi da je Puškin pevao: “Za brige svakodnevne nismo, / Nismo za korist, ni za boj, / Za nadahnuće stvoreni smo, / Za molitve i slatki poj”. Međutim, kad se pogledaju njegova pisma, nema tu nikakvih molitvi, nadahnuća, ni slatkih zvukova, samo svakodnevne nevolje, sitne zađevice i sukobi, i neprekidna briga o novcu.
Pravo je čudo kako je Puškin uopšte nalazio vremena da piše pesme ispunjene molitvama, umilnim zvucima i nadahnućem. Morao je da otima sate od sna, pravi pesnici pišu noću, jer im život po danu ne dozvoljava da opšte s glupošću. Preko dana se moraju baviti životnim mukama, zarađivanjem za hleb svagdanji, rešavanjem problema, preko dana se ide u borbu.
Tobožnju glupavost poezije Šestov suprotstavlja sveznajšama, pametarima koji ostavljaju utisak da su popili svu mudrost ovog sveta, da na dunjaluku nema ničeg misterioznog, ništa za njihov veleum nije tajna. “Ne samo poeziji, već i prozi ponekad ne smeta da bude malo priglupa. I da ne bude sveznajuća. Nema odvratnijeg i odbojnijeg prizora od čoveka koji je uobrazio da je sve razumeo i da na sve može da odgovori”, razlaže dalje filozof temu, a potom je prebacuje na svoj teren.
“Ako poezija treba da bude priglupa, onda filosofija treba da bude sumanuta, kao i čitav naš život”, veli Šestov. Međutim, daleko je filozofija od bezumlja i apsurda našeg postojanja, nju zanima nešto drugo, ispod njene raskošne odeće kriju se obični porivi: “Ona hoće nesumnjivost i sigurnost u to da je dva više od jedan, i uvek hoće da prigrabi dva da bi bila jača od onoga u koga je jedan”.
Sveopšte opamećivanje
Prošlo je dvesta godina od Puškinovog pisma i više od jednog veka otkad je Šestov napisao citirani esej i objavio ga u knjizi “Potestas clavium”. U međuvremenu su svi postali užasno pametni, svi znaju sve o svemu, u javnom prostoru je prosto nemoguće pronaći nekog ko ne odaje utisak sveznajućeg mudraca što zna odgovore na sva pitanja. Takvo je vreme došlo, kad su na društvenim mrežama svi upućeni u sve na svetu i okolini, i u još koješta – javne ličnosti, intelektualci, akademici, profesori, pisci, pesnici, teoretičari i ostala menažerija prosto sebi ne mogu da dozvole da idu ispod tog uspostavljenog i zacementiranog standarda.
Došlo je do sveopšteg opamećivanja, čak su se i pesnici većinom opasuljili, pa se lepo snalaze po danu, a noću mirno spavaju. Filozofi su uglavnom iščezli, a njihovi naslednici se bave onim svagdanjim brigama, društvenim i političkim problemima, uređenjem sveta, razmatraju mogućnosti za revolucionarnu promenu poretka i pročaja. Njima su se priključili i svi drugi kreatori javne sfere, svako vreme ima svoju modu, a proizvođači smisla i dalje znaju da je dva više od jedan, i uvek hoće da prigrabe dva da bi bili jači od onoga u koga je jedan.
Ko želi da prigrabi dva, mora se držati važeće mode, inače ga neće biti na javnoj sceni, može da zaboravi na penjanje po lestvici društvenog uspeha, što niko pametan sebi ne može da dozvoli. Najglasniji protivnici i kritičari vladajućeg poretka, paradoksalno, sasvim su lepo i komforno uklopljeni u poredak, ali tu komičnu činjenicu malo ko primećuje. A i ko ima srca da nešto zakera idealistima koji su čitav život posvetili borbi za potlačene, mada to potonji nisu ni primetili. Uglavnom, situacija se drastično izmenila, tako da danas sve vrvi od umnih, plemenitih i smelih ljudi, a oskudacija vlada samo u odeljenju za talente.
Apsurd na smetlištu istorije
U radikalno opamećenom svetu pravo građanstva imaju samo pitanja koja se bave mravinjakom, kolektivnim životom, opštežićem, nema tu mesta za idioritmiju i slične ritmove. Simbolički poredak odvija se pod egidom koju je davnih dana objavio šef protokola u Kišovoj poemi “Pesnik revolucije na predsedničkom brodu”: “Sve što je odveć lično / ovdje je neprilično. // Sve što je iz posebnog ugla / uglavnom / izbjegavati”. Samo kvantifikovano, prebrojivo, statistički proverljivo, očevidno i upotrebljivo, tako nalaže neimenovani šef protokola sa bezbroj glava.
Realno, mnogo je lakše danas kad su svi tako pametni, nego juče kad su gotovo svi lutali u tami, tumarali po sopstvenom mraku, zbunjeni i dezorijentisani. Nekad su navodno umni ljudi lupali glavu sve nekim bože-me-sakloni detinjarijama o bogu, besmrtnosti duše, zagrobnom životu, ljudskoj konačnosti, nepodnošljivoj činjenici propadljivosti svega stvorenog, bačenosti čoveka u svet, vrtoglavicama koje u čoveku izaziva pomisao da se nalazi na jednoj provincijskoj planetici usred beskrajnog prostora koji se pritom još i širi, o tome zašto postoji nešto a ne ništa, o tome kako ne ići malen ispod zvijezda, o tome kako primiti neprimljivi položaj čoveka i sličnim zaludicama.
A onda su došli pametni ljudi i jednostavno objasnili da ništa od toga ne postoji, da su sve to gluposti, izmišljotine i sujeverice, raspršili su u prah zablude mračnih vekova kad su u poređenju sa današnjim umnicima – najumniji ljudi bili najobičnije budale. Ništa nije ostalo čak ni od onog Beketovog i Joneskovog apsurda, ili je dotično osećanje sveta toliko izbledelo da ga više niko i ne primećuje. Valjda ljudska situacija više nije apsurdna, apsurd je naprosto zastareo i skončao na smetlištu istorije. Nije to loše rešenje, trend kao jedina norma, sve što je nerešivo i nezgodno, neprijatno i uznemirujuće jednom će izaći iz mode, zastareti, biti bačeno u ropotarnicu ideja i fantazija.
Zašto se čovek na tom svetu rađa?
Uprkos sveopštem opamećivanju, ljudska potreba za glupošću se još ponegde javlja, kao relikt prošlosti. Ponegde se nađe i neki zaostali stihoklepac, beznadežno zastareo, koji i dalje veruje da poezija mora da bude malo priglupa. Takvih ima najviše među onima što svoje stihove pevaju, njih tretiraju kao zabavljače, od njih se i ne očekuje da dosegnu današnji nivo pametovanja. Ko bi drugi pevao kako se godišnja doba ne boje kosača, a ne boje se ni vetar, ni sunce, ni kiša, pa možda i mi možemo biti kao oni. Ko bi drugi pevao kako u raju više neće biti suza, ili kako nema tog groba koji će zadržati moje telo, ili postavljao pitanja tipa – može li krug ostati neprekinut.
Okuplja se silan svet ispod njihovih pesama na YouTubu, ostavljaju komentare, oduševljavaju se, tuguju, prisećaju, međusobno teše, jer su ljudi i nakon najvećeg procvata pameti u istoriji nastavili da obolevaju, umiru, stradaju, i da postavljaju sebi ista ona prevaziđena priglupa pitanja. Neki primerci ljudske vrste su naprosto nepopravljivi, nema im pomoći, izgubljeni slučajevi.
Nađe se malo naivnosti i pokoji gram prigluposti i kod pesnika koji ne pevaju, već samo recituju. Na primer, kod Brane Petrovića:
“Kud minu zvezda, signal večne tmine,
zvezda što se rađa kad čovek premine?
Prostori strašni i ponori sivi,
odajte tajnu zašto čovek živi.
Il munja što se s ludim gromom svađa,
zna zašto se čovek na tom svetu rađa?
A već kad je jednom tako divno rođen,
šta mu bi da ode, žiznji oslobođen!
Na putu kroz Večnost, ko zna šta sve čeka,
nevičnog Beskraju sirotog čoveka”.
Istinski i lažni život
Ni Brani niko nije javio da je došlo do sveopšteg opamećivanja, te da postavlja zastarela pitanja, praveći se glup, po staroj pesničkoj tradiciji koja seže bar do Puškina. Zaista ima nepopravljivih pesnika, tako se ubedljivo pretvaraju da su priglupi da ceo svet počne da im veruje, pa ih otpiše kao naivčine, fantaste, zanesenjake, prosto – budale.
Ni u Šestovljevo vreme pesnici nisu prestajali da se odaju glupavosti, pišući sve neke ludorije, posve nesvesni da započinje proces opamećivanja. U toj zaostaloj epohi Fernando Pesoa je, recimo, ovako fantazirao u pesmi “Daktilografija”:
“Svi mi imamo dva života:
Jedan, istinski, koji snivamo u detinjstvu,
I sanjamo i dalje, kao odrasli, kroz neku izmaglicu;
Lažni, koji živimo u zajedništvu s drugima,
I koristimo u praktične svrhe,
Onaj gde nas na kraju strpaju u neki kovčeg.”
Ni u našim krajevima situacija nije bila bolja, što je i razumljivo, budući da se nalazimo na periferiji, ne namećemo trendove, već ih sledimo. Ne čudi što je tada izvesni prota Mileta Jakšić, bratanac poznatijeg pesnika, bio duboko zabrinut za sudbinu propadljivih fenomena:
“Stvari koje su prošle, gde su one?
Ako su žive, ako ih još ima,
Videćemo ih kad prođemo i mi,
Kada budemo jednom došli k njima.”
Fantazije i glupa pitanja
Imali su pesnici i luđe fantazije, Rastko Petrović je maštao da se nakon smrti još jednom probudi, ne da oživi, već samo da otvori oči:
“Jedan se jedini put ipak probuditi u večnosti,
Ne živeti opet, već samo svoje oči otvoriti,
Pod nebom prepunim ptica, pod talasima mladim svetlosti;
Od opšteg uzbuđenja, odjednom oči otvoriti:
O, kako čudno i divno to dođe!”
Mnogi su ostali imuni na pametarstvo, pa su bandoglavo nastavili da prkose zdravom razumu i ostalim zdravstvenim organima gonjenja. Evo, na primer, Dušan Matić na kraju pesme „Da zapišem“ otkriva u šta se uzda, u čemu vidi jedinu nadu: „ja znam da će sutra rano zapevati u granju ispod prozora smešna ptica / i da će za tren poremetiti patetično i mrgodno ustrojstvo sveta“.
Doduše, pesnici ne kriju da su priglupi i da im ništa nije jasno, to neznanje je česta tema poezije. Na primer, Vislava Šimborska bez imalo blama postavlja pitanja koja pametan svet ne bi smatrao vrednim izgovaranja, a kamoli zapisivanja:
“Zašto toliko u jednoj osobi?
Toj a ne drugoj? I šta tu tražim?
U dan zvani utorak? U kući, a ne gnezdu.
U koži, ne u ljusci? S licem, ne listom?
Zbog čega samo jednom, i to lično?
Baš na zemlji? Uz malu zvezdu?
Posle toliko era odsutnosti?”
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Stihovi potiču iz pesme koja se – logično – zove “Čuđenje”. Jedan ovdašnji poeta, Antun Branko Šimić, tako je i definisao pesnike, izjednačivši ih sa čuđenjem: “Pjesnici su čuđenje u svijetu // Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari”. Pametni ljudi, smatrači, umnici, znalci svega i još koječega, tvorci diskursa nikada se ne čude, jer je njima sve jasno.
Sasvim logično, ne možeš zauzeti pozu znalca u televizijskom studiju, u uglednim medijima, u naučnom svetu, za katedrom, naoružan zbunjenošću i čuđenjem. Pesnici se čude svemu i svačemu, jer su brižljivo negovali priglupost, ništa im nije jasno, pa čak ni najelementarnije činjenice života, što smo videli u stihovima poljske pesnikinje.
Neprekidna višedecenijska briga najumnijih glava za društvene i političke probleme, neumorna borba za pravednije uređenje sveta, doveli su do rezultata koje vidimo svuda oko sebe. Sve je sjajno, osim što je levica iščezla u pametovanju, desnica raste i jača, tirani i agresori divljaju diljem planete, ugrožavajući opstanak ono malo preteklog slobodnog sveta, Tramp razvaljuje demokratiju u SAD-u, Putin zadovoljno trlja ruke, Ukrajini se smeši sudbina Poljske iz 1939. godine, Evropa je slabašna, nenaoružana, zbunjena i nemoćna da se odupre narastajućem fašizmu, međunarodni poredak puca po šavovima, ulazimo u mračno doba, verovatno mračnije nego ono pred Drugi svetski rat.
Sad kraljuje Tmina
Drugačije valjda nije ni moglo da se okonča postojano nastojanje najumnijih ljudi da prigrabe dva, a ne jedan. Možda je ipak trebalo skrenuti levo kod Albukerkija ili bar odustati od odvratne sveznajuće poze, malo zaglupeti, pa se baviti stvarnim problemima, makar i zastarelim. Kad smo već posle toliko besprimernog pametovanja dospeli tu gde smo, u mračni tunel koji neobično podseća na ćorsokak, ostaje nam samo da se vratimo priglupoj poeziji. Odavno stihovi nisu zvučali aktuelnije, recimo oni iz pesme “Rat” Miroslava Krleže, iz davne 1918. godine:
“Noć.
Sad kraljuje Tmina,
i ljudi tužno viču u krvavom snu,
a vozovi plaču u maglenoj daljini
kao pseta.
U čaši na stolu crna ruža cvjeta.
Sad kraljuje Tmina
i osjeća se kako gasi svjetlost bijelog boga.
Sablasni poklič vatrogasnog roga
ori,
to đavo kuglu pali,
kugla gori.
I Mir, i Tmina,
i opet jeca kiša.
U žlijebu kaplje voda.
Sada tih po ulicama hoda
Crni Lupež, svih zločina kralj,
a zvono na požar bije
i pada na mozak, kô malj.
Kukavni ljudi u strahu
pred vatrenim vihorom rata
zabijaju čavlima vrata,
kô rake.
O, sada noću Nepoznati Netko
drma i lomi kvake
i crne vješa po kućama barjake.
A za sivog jutra po ulici se tope
krvave stope.”