U jednom tekstu, pisanom u Ženevi marta 1920. godine, Lav Šestov je zabeležio zanimljivo svedočanstvo o atmosferi koja je vladala u ruskim intelektualnim krugovima, u periodu između Februarske i Oktobarske revolucije. Filozof piše kako su i ruska inteligencija i ruski narod “previše zaokupljeni brigama o nebeskom gradu i nisu sposobni, a što je još važnije, nisu voljni da razmišljaju o zemaljskim interesima”.
To je postalo posebno upečatljivo u prvom periodu nakon svrgavanja cara, kada je Rusija još uvek slavila medeni mesec svih sloboda, i kada su predstavnici svih stranaka bez ustezanja izražavali svoje misli. Gde god bi Šestov otišao, svi su govorili samo o uzvišenoj sudbini Rusije, o njenom visokom poslanju na planeti, o misiji koju Rusija treba da izvrši među ljudskim rodom. Niko nije ni reč proslovio o uređenju Rusije. Štaviše, “niko nije ni znao niti želeo da razmišlja o tome”. Svako podsećanje na uređivanje države i društva, na rešavanje konkretnih životnih problema “izazivalo je izlive negodovanja”.
Ujedinjeni u strahu
Nije se Šestov kretao u krugovima osrednje inteligencije, niti među nezrelom omladinom, naprotiv. Imao je priliku da se sretne sa “najistaknutijim predstavnicima misleće Rusije”, ali nikog od njih nije zanimalo da svoju misao upregne zarad poboljšanja položaja žitelja Rusije, svi su imali mnogo pametnija i hitnija posla. Pritom, uopšte nije reč o istomišljenicima, niti o pripadnicima istih idejnih, ideoloških, filozofskih pokreta. Šestov piše da je u to vreme u Rusiji bilo svih mogućih struja mišljenja, imali su verujuće hrišćane, pozitiviste, materijaliste, spiritualiste – šta god vam padne na pamet, svega ima. Raznolikost filozofskih pogleda bila je beskrajna. Pa ipak, svi ti zagovornici najrazličitijih ideja bili su saglasni u jednom – o zemaljskim pojavama uopšte ne treba razmišljati.
I svi su bili ujedinjeni u istom strahu koji im je ledio duše i paralisao umove – da Rusija ne postane uređena i prosperitetna zemlja, u prizemnom, ovozemaljskom smislu. “Ne želim, ni za šta na svetu ne želim Carstvo Božije na zemlji”, urlao je van sebe od besa predstavnik ruske hrišćanske misli. “Bolje da Rusija propadne, nego da bude uređena filistarski, poput odvratne stare Evrope”, uzvikivao je sa ništa manjim patosom predstavnik ekstremne levice, sa suprotnog pola ideološkog spektra.
Šestov navodi još jedan tipičan primer: “Jedan od najpoštovanijih ruskih pesnika nije oklevao, u prisustvu velikog broja ljudi – takođe pisaca – da okonča svoj govor ovako: ‘Svrgnuli smo cara. Ali car je još uvek ovde (pokazao je na svoju glavu). Kada isteramo cara iz naših glava – tek tada će naš posao biti završen’“.
Mržnja prema filistarstvu
Mržnja prema filistarstvu, piše Šestov, ili bolje rečeno, prema onome što se u Rusiji obično naziva filistarstvom, lozinka je cele ruske književnosti, vaskolike, ako hoćete, misleće Rusije. Izraz filistarstvo (meščanstvo – ćiftinstvo, malograđanština, trgovački duh) prvi je upotrebio Aleksandar Hercen, čuveni ruski revolucionar koji je ceo život proveo kao izgnanik u Evropi. Hercen je napustio Rusiju i otišao u Evropu, u nadi da će tamo pronaći ispunjenje svojih zavetnih ideala. Međutim, duboko se razočarao, sve mu je na Zapadu delovalo malo, nisko, ćiftinsko, filistarski, ni traga od onih svetlih, uzvišenih ideala kojima je posvetio svoj život.
U evropskim državama su svrgavali kraljeve, ali su kraljevi nastavljali da žive u glavama Evropljana. Nisu mislili na nebo već na zemlju, uređivali su društvo i obezbeđivali materijalne uslove postojanja i za danas i za sutra. Borili su se protiv siromaštva, hladnoće, gladi i epidemija, osnivali su i gradili fabrike, zavode, železnice, parlamente i sudove. Činilo se da će se ljudi svakog trenutka srediti i da će se na zemlji uspostaviti Carstvo Božije. Šta može biti strašnije?! Tako je Hercenu izgledala Evropa polovinom XIX stoleća.
Naravno, Evropljani su odmahivali glavom. Njima je bilo jasno da bi Hercenove strahove u najmanju ruku trebalo nazvati preuveličanim. Kako piše Šestov, “Evropa je ranije bila daleko od Carstva Božijeg, a ni sada nije blizu. Što se mene tiče, strahovanja Rusa bila su potpuno neosnovana. Naravno, da smo se ograničili samo na svrgavanje cara sa prestola, a cara ostavili u svojim glavama, ne bismo doživeli ovakve strahote. Rusija bi zadržala svoje jedinstvo i ne bi se raspala. Narod ne bi umirao od gladi, hladnoće i zaraznih bolesti. Seljaci i radnici bi slobodnije disali, oslobođeni vekovnog ropstva. Ali zar je to Carstvo Božije? Zar ne bi ruskom čoveku ostalo dovoljno teškoća i stradanja i u obnovljenoj Rusiji? Da li je čak i filistarska Evropa baš toliko procvetala? Evropljane, naravno, u to ne treba ubeđivati. Ali ruski narod je, izgleda, do danas ostao pri svom mišljenju”.
Promena besvesti
Nije sve ovo tako bizarno kao što se čini na prvi ili na bilo koji drugi pogled. Nesklonost uređivanju ovozemaljskog života, rešavanju praktičnih životnih problema dominantna je i u našim krajevima. Takođe, i ovde se neprekidno mantra o trulom, merkantilnom, ćiftinskom Zapadu koji gleda samo materijalnu stranu života, dočim smo mi totalno ogrezli u duhovnost, imamo dušu i naš specifični identitet koji bi zli Latini da nam unište i pride da nam promene svest.
Mantraju o tome ugledni intelektualci, ljudi koji u javnosti slove za pametare i umnike. Tako, na primer, pravoslavni publicista i član Predsedništva Dveri Vladimir Dimitrijević tvrdi da Imperija nastoji da Srbima promeni svest tako što će ih naterati da se odreknu kosovskog opredeljenja i duše. Profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Slobodan Antonić piše kako “rat za promenu svesti srpskog naroda direktno vodi od dehristijanizacije do potpune destrukcije nacionalne države i identiteta”. A profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar, inače nezvanični kandidat za vođu studentske liste, zbori da je Nemačka proklamovala promenu svesti kao jedan od uslova za ulazak Srbije u Evropsku uniju.
S druge strane, stalno slušamo o tome kako nije ni u Evropi sve savršeno (kao da je neko savršenstvo uopšte moguće na zemlji, među smrtnicima), a kad se evropski zvaničnici ne ponašaju u skladu sa proklamovanim principima, kod nas nastupi tako silno razočaranje kakvo bi, recimo, doživeli hrišćani kad bi čuli kako su anđeli nebeski nekog premlatili na mrtvo ime ili kako se Isus Hrist izdrao na neko dete.
Ovozemaljske tričarije
Podrazumeva se da smo mi potpuno nesposobni da uredimo sopstvenu zajednicu, da smo mi haos, mrak, nered, rasap, te da se baš u tom spoju javašluka i nehaja prema sređivanju životnih prilika ogleda taj naš famozni inokosni identitet, naša specifična različitost. Pošto smo duboko ubeđeni da nismo u stanju da uredimo sopstveno društvo, onda nema smisla ni da počinjemo. Što bismo pokušavali kad unapred znamo da nećemo uspeti?
U krajnjoj liniji, sve to se da rešiti jednim udarcem, preko noći, pa zato nema potrebe da se trudimo da sređujemo stvari malo po malo, da rešavamo problem po problem. No, ni nama, kao ni onomadašnjim najistaknutijim predstavnicima misleće Rusije, ne žuri se mnogo u Carstvo Božije na zemlji, tačnije – i mi zaziremo od pomisli da je takvo nešto moguće ostvariti, pa zato ne činimo ni ono malo što bismo mogli da poboljšamo uslove života u ovoj dolini plača.
No, sve to i nije tako bitno, sve su to nekakve ovozemaljske tričarije nedostojne pomena, mi smo zapravo nebeski narod, kosovski zavetnici koji kipte od pravoslavne duhovnosti, što je neuporedivo važnije od tih praktičnih filistarskih drangulija. Zar priliči nebesnicima da se bave, šta ja znam, uvođenjem kanalizacije u polovinu Beograda?
Zar potomcima Lazara i Obilića pristoji da se bave nedostatkom pijaće vode u silnim gradovima po Vojvodini, izgradnjom metroa, regulisanjem sistema socijalne zaštite, osnivanjem narodnih kuhinja, iskorenjivanjem siromaštva, ukidanjem listi čekanja po bolnicima i sličnim trivijalnostima? Mi smo stvoreni za velika, junačka dela, za stvaranje istorije, a ne za te ćiftinske beznačajnosti.
Udobno smešteni nebesnici
Dobro, čoveku nije dato da se skući na zemlji, otadžbina nam je evidentno negde drugde, ali to ne znači da tokom svog privremenog boravka na ovom svetu treba da živi u svinjcu. Simptomatična je ta posvemašnja nezainteresovanost ruske inteligencije za ovozemaljske muke i probleme, kojoj je Šestov svedočio.
Pritom, u Rusiji je zaista bilo ljudi koji su iskreno bili zaokupljeni brigama o nebeskom gradu i živeli u skladu sa svojim uverenjima. Evo, na primer, Nikolaj Fjodorov je živeo skromno, svoju malu bibliotekarsku platu je delio sa potrebitima, usredsredivši se na svoju glavnu misao – vaskrsavanje mrtvih pomoću nauke.
Za razliku od Rusa, ovi naši propovednici Nebeske Srbije listom su udobno smešteni na zemlji, fenomenalno su se snašli u ovozemaljskom životu, koristeći sve moguće prednosti zaparloženog društva, jer jedino u takvom ćumezu oni i mogu da budu nekakva elita. Pa onda sa svojih katedri, iz upravnih odbora, sa institutskih, uredničkih i ostalih budžetskih položaja mirno propovedaju prezir prema svemu ovozemaljskom, obraćajući se nesrećnom plebsu koji jedva sastavlja kraj s krajem i usput prinudno finansira te iste parazite koji mu rade o glavi.
Druga strana istog novčića
A ni većina ovih što utvaraju da su zainteresovani za zemaljske poslove, budući da iz ljudskom razumu nedostupnih razloga sebe doživljavaju kao levičare, nije bolja. Ni oni se zapravo ne bave konkretnim, živim ljudima, niti stvarnim problemima empirijskog čoveka, ne pišu o siromašnima, poniženima, izrabljivanima, o radnicima koji ostaju bez posla, o deci koju bešćutni sistem oduzima siromašnim roditeljima, već sede na svom Olimpu, pa odatle dociraju plebsu, sve bistreći veliku svetsku politiku, zagledani u daleki, nebeski grad koji ih čeka u budućnosti, samo na ovom, a ne na onom svetu. I oni su mahom udobno smešteni, takođe na grbači istih onih poreskih obveznika koji moraju da rmbače kako bi izdržavali samozvanu elitu.
Propovedaju tako, na primer, kako ne postoji kapitalizam sa ljudskim licem, a nikako da objasne kako su se oni u tom kapitalizmu sa neljudskim licem tako dobro snašli i komforno smestili, kako u tom nehumanom, jezivom sistemu, pritom i periferijskom, dakle hiljadu puta gorem nego u centru, na dekadentnom Zapadu – uspevaju da žive kao bubreg u loju. I šta to govori o njihovom licu.
Za razliku od intelektualaca ustrašenih od mogućnosti da na zemlji bude uspostavljeno Carstvo Božije, oni imaju naizgled radikalno drugačiju perspektivu – ili Carstvo Božije na zemlji ili ništa. Pošto Carstvo Božije na zemlji nije moguće uspostaviti, a oni na manje ne pristaju, onda su posledice iste kao i kod njihove navodno ideološki antagonističke sabraće.
Nema svrhe da se bavimo rešavanjem konkretnih problema, da uvodimo pomenutu kanalizaciju, iskorenjujemo siromaštvo, osnivamo narodne kuhinje i slično, jer nas zanima samo ostvarenje totalne utopije na zemlji, sekularnog Carstva Božijeg, ispod toga ne možemo da idemo, a nama, pripadnicima nebeskog levog naroda ne priliči da trošimo dragoceno vreme na takve trivijalne tričarije i beznačajne zaludice.
To je zapravo samo druga strana istog novčića, ista ravnodušnost prema čoveku i njegovoj sudbini, prema stvarnom ljudskom biću sa njegovim stvarnim ljudskim problemima. Baš kao i kod onih Šestovljevih intelektualaca u Rusiji, koji su takođe pripadali različitim ideološkim i filozofskim strujama. Da nema Carstva Božijeg na zemlji, kao što ga nema, trebalo bi ga izmisliti, kao što smo ga izmislili.