foto: Dženat Dreković/NOMAD

Marković: Đavolje pleme

Paralelno sa procesom razgradnje naše aktuelne stvarnosti, započela je obnova i izgradnja srednjovekovne tradicije. Povratak u zlatno doba srednjeg veka, među velmože i vitezove, zlatne kašike, krmčije i nomokanone – nametnuto je kao imperativ kulturnim pregaocima, ali i celokupnoj javnosti. U putovanju kroz vreme do feudalne epohe prednjačili su pesnici, pisci i ostali ljudi od pera i zaperaka. Pesnici su s Hristom netremice bdeli u hilandarskoj keliji, na hododarju, dijalogizirali sa Dušanovim zakonikom, tražili pomilovanje za sebre, kmetove i sužnje, pa čak i za jeres, doduše na način posve promašen i naivan.

Nežni liričari, neočekivano produhovljeni antibirokratskom revolucijom, iznenada su u sebi otkrili religiozno biće pravoslavnog usmerenja, po dekretu duha vremena koji se iz Centralnog komiteta preselio u Sveti Sinod SPC. Selidbu je obavila nadaleko čuvena firma “Memorandum-dum” koja se kasnije odala humanim preseljenjima. Pesnici su se bacili na posao, pa su oživeli sve moguće i nemoguće forme drevne vizantijske himnografije. U poetskim zbirkama sve je vrcalo od kanona, akatista, kondaka, tropara, molebana, sedmodneva, himni i molitava.

Arhaizacija jezika i bića

Umesto prigodnih pesama o Titu, partiji, Prvom maju, Danu Republike i sličnim socijalističkim temama, sad su po časopisima i kulturnim dodacima dnevnih novina počele da niču prigodne uskršnje i božićne pesme, obraćanja Bogorodici Trojeručici i molitve svih vrsta. U knjizi „O prirodi stvari“, u zapisu pod naslovom „Silovanje Božić Bate”, Predrag Čudić se pozabavio ovim fenomenom našeg književnog života: „Politika ima svoje praznične pesnike, od Titovih do Slobinih vremena to su uglavnom isti ljudi. Nema prazničnog broja da oni ne poture svoje lirske priloge, priloge proširenog pesničkog srca. U ateistička Titova vremena oni su pisali najpre samo o ratu, revoluciji, pobedi radničke klase, samoupravljačima kao avangardi, a kasnije i čiste refleksivne pesme o odnosu čoveka i kosmosa, čoveka i partije, čoveka i crvene zvezde. Danas oni siluju Božić Batu svojom poezijom religioznog ludila, pretprazničkog zanosa (Bećković, Nogo, Rakitić i mnogi drugi)“.

Sveopšta arhaizacija jezika i bića zahvatila je književni život, pa se održavaju manifestacije kao što su Vidovdansko pesničko bdenije, Vidovdansko pesničko pričešće i razne duhovne svečanosti, a nagrade su dobile nazive koji modernom uhu zvuče pomalo čudnovato: Žička hrisovulja,  Zlatni krst kneza Lazara, Gračanička povelja, Kondir Kosovke devojke, Pero despota Stefana Lazarevića, Jefimijin vez, Despotica mati Angelina, Račanska povelja, Zlatni prsten despota Stefana Lazarevića. Udaranje drevne patine postalo je popularno i u drugim sferama života, uključujući i politiku, pa su se tako pojavili pokreti poput Dveri, Otačastvenog pokreta Obraz ili Zavetnika.

Mitnica za patrijarha

U posvemašnjem vrvežu od pohvala, slova ljubve, žitija svih svetih vlastelina i vlastelinki, službi presvetim knezovima i kraljevima, zapisa, molitava, akatista i ostalih povelja deluje kao da je celokupno nasleđe srednjeg veka stavljeno u fokus, kao da ništa ne nedostaje. Pa ipak, nostalgija za feudalnim dobom, koliko god izgledala silovito i preplavljujuće, nije obuhvatila baš sve što je sačuvano iz te davne epohe. Da stvar bude čudnija, u središtu pažnje su tekstovi koji malo šta imaju da kažu današnjem čoveku, a prećutkuju se rukopisi čija je aktuelnost nesporna.

Na primer, malo ko uopšte pominje glose nepoznatog patarena zapisane na marginama jevanđelja 1375. godine. Jedna od njih glasi: “Mitnica – mjesto patrijarhovo, ideže se patrijarhi postavljaju – srebrom i zlatom”. U komentarima “Starih bosanskih tekstova” Mak Dizdar objašnjava nastanak ove glose: “Jedna glosa se nalazi ispod teksta devete glave evanđelja po Mateju. Prepisujući mjesto u kome se govori o tom kako je Isus našao Mateju ‘na mitnici’, na carinarnici, nepoznati bosanski krstijanin našao se pobuđen da umanji ugled pravoslavnih patrijarha, tumačeći u posebnom crnom okviru značenje riječi mitnica. Po njemu, to je mjesto gdje se patrijarsi postavljaju mitom na visoke vjerske položaje”. Da li anonimni pataren govori i XIV ili o XXI veku? Gde li se nalazi ta mitnica, u Konstantinopolisu ili na Andrićevom vencu?

Kako je Satana stvorio ovaj svijet

Nisu bagatelisani samo tekstovi koji se kritički odnose prema duhovnim i svetovnim vlastima, koji ustaju protiv institucija svog vremena, već i oni koji pristupaju radikalnoj kritici svega postojećeg, u bukvalnom smislu te reči. Na primer, potpuno je zanemaren tekst bosanskog krstijanina “Kako je Satana stvorio ovaj svijet” iz druge polovine XII veka. Reč je o odlomku iz opsežnijeg bogumilskog apokrifa “Ispitivanje Ivanovo” koji je kasnije poštovan i među katarima. Sačuvana su samo dva manuskripta, i to na latinskom.

Jedan je otkriven u arhivama Inkvizicije u Karkasonu, na jugu Francuske, nastao u XIV veku kao prevod sa izgubljenog starobugarskog rukopisa. Drugi rukopis je nastao sredinom XII veka i predstavlja, kako kaže Dizdar, “prijevod s nekog starobosanskog rukopisa, što se pretpostavlja i na osnovu jedne marginalije u kojoj se na prvom mjestu spominje Bosna”. I ta dva primerka su čudom sačuvana, jer je to “vjerovatno jedna od najglavnijih ‘knjiga nečastivih, spaljivanih od Plovdiva u Bugarskoj do Tuluze u Francuskoj”. Svetovne vlasti i hrišćanske crkve temeljno su radili na brisanju i uklanjanja konkurencije, služeći se ognjem i mačem kao vernim saveznicima.

U tekstu je izložena klasična kosmogonija, samo što izvođač tvoračkih radova nije bog, već đavo. Proces stvaranja sveta ide svojim tokom, Satana se ozbiljno bacio na posao: “Onda uze vijenac od anđela koji bijaše nad vazduhom, i od polovine vijenca napravi svoj prijestol, a od druge polovine sunčano svjetlo on napravi. Zatim uze vijenac od anđela koji bijaše nad vodama – od jednog dijela napravi svjetlo mjesečevo, a od drugog svjetlo dana. Od kamenja stvori oganj, a od ognja nebesku vojsku i zvijezde. Od njih pak satvori anđele – duhove svoje, kao u Svevišnjeg. Sazdade zatim gromove, daždove, grad i snijeg i postavi svoje anđele nad njima. Zapovijedi on, isto tako, zemlji da rodi svakovrsne životinje, drveće i trave. A moru naredi da ribe rodi, a nebu ptice”.

Bruka stvaranja

Kad je obavio veći deo posla, usledila je kruna stvaranja koja i danas, posle skoro devet vekova, zvuči neobično aktuelno: “I tada odluči Satana da satvori človjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda človjeka, po obrazu svojemu”. Iz nekog razloga, ljubitelji srednjeg veka nisu obratili pažnju na ove reči. Iskustvo poslednjih nekoliko decenija nam je pokazalo da bogumilske reči nisu puka mitološka predstava, nagledali smo se ljudi koji su stvoreni po liku i podobiju đavoljem, ljudi koji se ponašaju kao da ih je đavo stvorio da mu služe.

Možda su monoteistički pravoverci u pravu, možda je čovek stvoren po obrazu Božjem, ali onda nije baš najjasnije kako mu tako lako polazi za rukom da napravi pakao na zemlji, dočim mu pretvaranje ove doline plača u rajsko naselje nekako ne ide. Ideja da svet nije stvorio dobri bog, već đavo ili zli demijurg potiče od gnostika. Uprkos progonima, istrebljivanjima, spaljivanjima spisa i njihovih autora, uprkos svim satiranjima i zatiranjima, ta jeretička ideja uspela je da opstane kroz vekove i da se probije do nas.

Možda je subverzivnoj ideji da opstane pomoglo i to što nije sasvim neverovatna. Dogmatska predstava po kojoj dobri, premudri, sveznajući, svemogući, savršeni bog stvara ovaj i ovakav svet, a da je čovek slika i prilika tvorca – u najmanju ruku deluje zbunjujuće, ako ne i posve neverovatno. Što reče Sioran: “Teško je, nemoguće je poverovati da je dobri bog, ‘Otac’, mogao da bude upleten u bruku stvaranja”. Ili, duhovitim rečima njegovog dalekog prethodnika, gnostika Markiona: Pogledaj samo tu mizernu tvorevinu u kojoj ima toliko komaraca.

Đavolja posluga

Uprkos višedecenijskom životarenju u poretku koji su stvarali ratni zločinci, krvožedni lažni intelektualci, masovne ubice, mučitelji, silovatelji, lopovi, razbojnici, mrzitelji svega dobrog i lepog, lažovi i prevaranti, hohštapleri i moralne nakaze, prevrtljivci i udvorice, preletači i pohlepnici, sadisti i sociopate, orobljivači budžeta i kradljivci budućnosti, porodični nasilnici, proneveritelji, šovinisti, fašisti, kleronacionalisti, sveštena lica sklona simoniji, licemeri i neljudi, patološki ovisnici o vlasti i moći, beskrupulozni tipovi koji su sagradili karijere na brdima od ljudskih leševa – bogumilske ideje i dalje su ostale u zapećku, zaboravljene i prezrene.

Budalasta natuknica o nebeskom narodu se masovno primila u širokim masama, a ideja da smo đavolje pleme, da nas je Satana stvorio po obrazu svome kako bismo mu služili – nema pravo građanstva. Činimo sve što je u našoj moći da bogumilsku tezu dokažemo u praksi, nijedno nepočinstvo i zlodelo nam nisu preteški ili strani, ali i dalje ne verujemo u početnu premisu. Jedni misle da su olinjali majmuni, drugi da su anđeli bez krila i perja, a nikom ne pada na pamet da je izopačeno stvorenje, zlo i pokvareno do srži, đavolji nakot. Takve perverzne ideje naša kultura je preko nacionalne pesnikinje odavno proglasila za “mišljenje detinjasto i jeretično”, a one koji ih šire za “ljude kratkovide i uskogrude”. No dobro, ipak je bilo nekog napretka od srednjeg veka do današnjeg dana. Ako ništa drugo, onome ko izgovori babunsku reč više ne urezujemo jezik u grlo.

Tomislav Marković

Marković: Babunske reči
Marković: Večno prokletstvo
Marković: Vašar privida
Marković: Debate o Evropi
Marković: Niotkuda vrata
Marković: Vremensko nevreme
Marković: Lice i naličje
Marković: Vera i osećajnost
Marković: Četnički apokrifi