Dvanaestog oktobra 1492. Kristofer Kolumbo iskrcava se sa svojom flotom na Bahamima, pogrešno vjerujući da je stigao u Indiju. U narednih nekoliko nedjelja plovi od jednog do drugog karipskog ostrva, upoznavajući domorodačka plemena i evropskom oku beskrajno egzotičnu floru i faunu. Već na samom početku, susret između Starog i Novog svijeta obilježen je nesporazumom. Kad starosjedioci izgovore ime naroda Carib, u Kolumbovoj srednjovjekovnoj evropskoj mašti, preko latinskog canis, namah se javlja odjek čudovišnih, mitskih psoglavaca i antropofagije. Carib postaje kanibal, a domorodački narod se pred evropskim pustolovom promeće u monstruozne ljudoždere. U dnevniku pisanom za kastiljansku krunu koja je finansirala njegovo putovanje, Kolumbo opisuje interakcije sa plemenskim poglavarima koje odišu skoro komičnim nerazumijevanjem. Javlja se jedan te isti refren. Kolumbo opetovano piše: ništa ih nisam razumio, ali mogao sam zaključiti da su vrlo zadovoljni. Ili: nismo ih razumjeli, niti su oni razumjeli nas, ali sam shvatio da mi je cijelo ostrvo stavljeno na raspolaganje.
Premda od nas udaljena okeanima prostora i vremena, ova crtica iz samog osvita evropskog kolonijalnog poduhvata – tog Ur-grijeha modernosti – itekako nas se tiče. Iz nje se jasno vidi podjela koja i danas suštinski određuje svijet. Na jednoj strani je kolonizator, koji sebi pripisuje ekskluzivno pravo i moć proizvodnje značenja. Na suprotnoj strani su kolonizovani, osuđeni na nijemost. Od Kariba do kanibala. Od ljudi do ljudoždera. Stvarnost kolonizovanih zatrpana je fantazmagorijskim projekcijama kolonizatora i u jednom hipu ljudi, cijeli narodi, sele se među duhove, a na njihovom mjestu kolonizatorska mašta vaja figure u obliku svojih najdubljih strahova.
Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna skandiraju milioni širom svijeta, a kolonizator čuje ono što želi čuti. Ne poziv na slobodu i ravnopravnost, već objavu rata, kao da rat već odavno ne bjesni, kao da nije objavljen onog trenutka kada je Kolumbo spustio svoju evropsku nogu na nepoznato tle, kao da je započeo 7. oktobra 2023, a ne strašnim zbjegovima iz 1948, kada je preko sedamsto hiljada Palestinaca moralo zauvijek napustiti svoje domove. Polemisaće se u kolumnama i televizijskim emisijama o “kontroverznom” sloganu, uludo će se na ulici i na društvenim mrežama rasipati dragocjeno strpljenje i energija, a riječ će ostati samo riječ: grč u grlu i trag na papiru, suštinski nevažan i nemoćan naspram sve sile oružja kojim je Gaza pretvorena u masovnu grobnicu. Ma kakav slogan ili simbol Palestinci izabrali, reakcija će biti ista – neumoljivo osporavanje, pomućivanje, dezavuisanje. Poenta nije u sloganu, poenta je ne dozvoliti kolonizovanima da govore o sebi i za sebe. Samo kolonizator ima pravo odrediti značenje. Nebitno šta u arapskom rječniku stoji pod terminom intifada. Bitno je tanano kolonizatorsko čuvstvo, to nelagodno mreškanje u njegovoj utrobi kad iz udobnosti svog evropskog, američkog, ili izraelskog doma gleda u podignute pesnice i zjapeće ralje necivilizovane rulje na ulicama Gaze, Ramale, Teherana, ili Sane. Kako kolonizator definiše civilizaciju najbolje se vidi ne iz silnih paragrafa međunarodnog prava, za koje se pokazalo da može biti korisno samo kao poenta lošem vicu, već iz Kolumbovog dnevnika. Starosjedioci su za Kolumba necivilizovani jer su, između ostalog, nevješti u oružju i ratovanju. Njihova koplja i strijele inferiorni su naspram evropskog olova, što znači da su i ljudi inferiorni. Valja se prisjetiti Kolumba kad god nam neki izraelski zvaničnik ili revni lizač imperijalne čizme iz evropskog parlamenta kaže da Izrael među ruinama Gaze brani ne samo sebe već i ostatak “civilizovanog svijeta”. Taj se “civilizovani svijet” sam definisao na osnovu svoje sposobnosti da ubije, a ne bude ubijen. Takvoj je evropskoj, zapadnoj civilizaciji rat razlog postojanja, a mir prijetnja.
Varvarin. Terorista. Kolonizatorska mašta za svoje potrebe i po svojim aršinima izmučenom kolonizovanom tijelu upisuje značenje. Nikada ljudi, već ljudožderi. Oduvijek monstruozni, inkriminisani još u majčinoj utrobi porijeklom, jezikom i imenom. Ako već ne možemo u internacionalnim brigadama marširati prema Gazi, ako već nema Crvene armije u predgrađima Tel Aviva, ako je sve u nama i oko nas tmina i poraz, neka bude, kao na početku svega – riječ. Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna, najprije u jeziku, a potom i u vrtovima masline, u dvorištima i dnevnim sobama širom okupirane zemlje. Toliko možemo učiniti, mi koji smo Gazu i Palestinu najstrašnije iznevjerili. Možemo ih pustiti da govore, slušati, i ponavljati njihove riječi što glasnije. Možda ćemo tako jednoga dana moći Palestincima pogledati u oči a da se na licu mjesta ne urušimo od stida.