Poezija u vrijeme Gaze
Na četiri polukružna stepenika koji vode do biblioteke Smith koledža crvenim sprejem ispisana je po jedna riječ fraze blood on your hands – krvave su vam ruke. Dva radnika u bijelim farmericama i majicama visokotlačnim peračem uklanjaju natpis. Došli su do samog vrha, do zadnje stepenice i riječi blood. Čiste donji trbuščić slova b. Od ostalih riječi vidljiv je samo fantomski otisak na kamenu. Crvena voda otječe u cvjetne leje ispred stepeništa, crveno pupaju ruže u botaničkoj bašti pored biblioteke, crvenom se vodom natapa travnjak oko hrasta ispod čije raskošne krošnje studentica čita.
Ako je ova slika metafora, premošćivanje značenjskog jaza ne iziskuje volšeban atleticizam. Dovoljno je pružiti korak i od biblioteke stići do Ureda za investicije koji rukovodi zadužbinom koledža od preko dvije i po milijarde dolara. Dio tog novca investiran je u namjensku industriju – firme poput Rayethona, Lockheeda Martinsa, i L3Harrisa čijim su ubojitim sredstvima sravnjena sva sveučilišta i sve biblioteke u Gazi. U aprilu prošle godine studentice ovog sveženskog koledža među prvima su organizovale proteste koji će se potom proširiti cijelom zemljom. Okupirale su dio travnjaka ispred glavnog ulaza na kampus, zahtijevajući od Smitha da se riješi investicija u kompanije koje proizvode naoružanje. Rukovodstvo je odbilo njihov zahtjev, ističući da su te investicije “neznatan” i “indirektan” dio cjelokupnog portfelja, na što su članice grupe Studentice za pravdu u Palestini odgovorile da ne postoji neznatno učešće u genocidu.
Nije potreban prijenos značenja između crvenim sprejem ispisanih riječi o krvi na američkom kampusu i stvarne krvi prosute u Gazi – metaforički prostor isuviše je skučen, preočigledan da bi bio učinkovit kao stilska figura. Sve na Smith koledžu, od moderne biblioteke, preko viktorijanskih vila pretvorenih u studentske domove, do multimilionskog geotermalnog projekta kojim bi koledž do 2030. trebao doseći karbonsku neutralnost – sve sadrži kaplju krvi (znatnu, direktnu) gazinske djece ubijene bombama kojima je Izrael u atmosferu ispustio više ugljen dioksida u prva dva mjeseca genocidnog napada na Gazu nego što ih zajedno na godišnjem nivou ispusti više od dvadeset država najpogođenijih klimatskim promjenama.
Nekoliko kilometara dalje, u susjednom gradiću Amherstu, na najvećem javnom sveučilištu savezne države Massachusetts, jedan sjedokosi profesor mekog glasa prošlog je septembra održao uvodno predavanje iz predmeta Ratne priče. Njegovo ime ljudima u Bosni i Hercegovina ne znači ništa, a trebalo bi. Jim Hicks je kao Fullbrightov stipendista godinu dana predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, organizovao razmjenu studentica između Filozofskog fakulteta i Smith koledža, preveo na engleski djela pjesnika poput Izeta Sarajlića, i kao urednik časopisa Massachusetts Review uradio više za promociju bh. kulture nego mnoge samoprozvane i samoizvikane patriote. U septembru je zadnji put u svojoj višedecenijskoj profesorskoj karijeri održao predmet o ratnim narativima u književnosti. Jim bi svake godine uvodno predavanje započinjao na isti način. U punom amfiteatru tražio bi od studenata i studentica da ustanu ako trenutno služe u američkoj vojsci, namjeravaju služiti, ili su im članovi porodice bivši ili aktivni vojnici. Obično bi se pola amfiteatra diglo na noge. Jim bi potom tražio da svi sjednu i pokazao im dvije izobličene karte svijeta. Na prvoj karti veličina teritorije prikazana je u odnosu na prihode od izvoza oružja. Sjeverna Amerika i Evropa su groteskno napuhane, dok su Južna Amerika, Afrika, i Jugoistočna Azija svedene na tanke linije. Onda bi Jim studentima predočio drugu mapu gdje je za kartografsko mjerilo uzet ukupan broj ratnih žrtava od 1945. do 2000. Sada svijet izgleda znatno drugačije: Evropa i Sjeverna Amerika su jedva vidljive dok su Afrika i Jugoistočna Azija enormne. Jim bi poentirao: “Eto ga, ljudi. Mi proizvodimo, izvozimo i zarađujemo; oni umiru.” Studenti koji su na početku predavanja ponosno ustali morali bi, većina vjerovatno prvi put u životu, suočiti se sa pomišlju da oni, njihovi očevi i djedovi ratni veterani možda ipak nisu heroji. Neki su na Jimovu provokaciju odgovarali ispisom sa predmeta. Oni hrabriji i skloniji introspekciji odslušali bi cijeli semestar i nakon finalnog ispita u studentskim anketama često bi naglašavali da su iz Jimove učionice izašli promijenjeni.
Jim govori tiho, toliko tiho da ga nekad, čak i uz mikrofon okačen o košulju studenti ne mogu čuti. Hoda katedrom ujednačenim koracima, pomalo vukući pete. Zna desnom rukom prigrliti obraz, kao da vida zubobolju. Često plače. Počne čitati antiratnu pjesmu Wilfreda Owena, njegov opis napada bojnim otrovom, i brizne u plač. Govori o legendarnom stripu Sigurna zona Goražde koji je neizostavan dio Jimovog silabusa i kroz jecaje cijedi riječi o noćnom zbjegu kroz bosanske šume. Kada studentima postane jasno da podrhtavanju glasa njihovog profesora uzrok nije nervoza ili umor glasnih žica, i kada se to podrhtavanje vrlo brzo pretvori u grcanje, njihova prva reakcija je zapanjenost i tu i tamo nervozni smijeh. Onda nevjerica ustupi mjesto poštovanju: stišaju se i uozbilje, svjesni da je pred njima dobar profesor i još bolji čovjek koji se i u ranim sedamdesetim odbija navići na grozotu svijeta. Po izlasku sa Jimovog predavanja, studente napolju dočeka stol sa transparentom Nacionalne garde i dvoje vojnika koji ih mame reklamnim materijalom. Oni pokušavaju djecu uvući u rat. Jim ih pokušava odvratiti od rata. Borba je nepravedna jer im Nacionalna garda može ponuditi besplatno studiranje i druge beneficije, a Jim na svojoj strani ima samo poeziju.
U katalogu ponuđenih predmeta o poeziji na američkim fakultetima sve pršti od prefiksa de i anti. Dekolonijalna praksa u ženskoj poeziji, antikapitalističko čitanje Shakespearea, delokonijalizam u stihu – radikalnosti na riječima ne manjka. Kako onda pomiriti tobožnju progresivnost i radikalnost američke akademije sa njenim brutalnim zatiranjem propalestinskog studentskog pokreta? Odgovor je u riječi “tobožnja”. Američki univerziteti ne samo da nisu radikalni prostori slobode, već jedva da se mogu smatrati univerzitetima. Preciznije bi bilo opisati ih, kao što to danas čine neki lijevi analitičari, kao glomazne investicijske fondove koji se sa strane bave obrazovanjem kako bi zadržali svoje poreske olakšice. Ako se ovakva karakterizacija doima isuviše ciničnom, dovoljno je napomenuti da je Univerzitet Massachusetts Amherst organizovao izložbu kojom se veličaju studentske demonstracije protiv rata u Vijetnamu u istoj sedmici kada je dekan pozvao policijske snage iz cijele države da u punoj interventnoj, militariziranoj opremi, sa zapetim palicama i puškama izbatinaju studente-demonstrante protiv genocida u Gazi. Nije potrebno pomirivati ono što je samo naizgled kontradiktorno. Studentski aktivizam i progresivne vrijednosti dio su univerzitetskog brenda. Silabusi i učionice pršte velikim riječima – kapitalizam, hegemonija, imperijalizam, buržoazija – koje odvojene od prakse i dekontekstualizirane postaju marketinški slogani. Te riječi cirkulišu naučnim radovima, studentskim ispitima i disertacijama; predaju se iz ruke u ruku, od istraživača do istraživača, beskrajni lanac citatnosti, kao dragocjeni retro džemper koji je svakom novom upotrebom malo pohabaniji, malo manje poseban, manje vrijedan pažnje. Stalno nosiš taj džemper. Što znači da ga sve manje zamjećuješ, što znači da sve manje razmišljaš o njemu. Sjediš u učionici sa gomilom identično obučenih ljudi i govoriš o nužnosti borbe protiv kapitalizma i imperijalizma, a univerzitetska mašinerija radi punom parom unutar velike mašinerije carstva podmazane dječjom krvlju, i svako malo te potapše po glavi i proguguće: što si mi slatka, gdje si kupila taj džemper? Održati privid slobode i pluraliteta mišljenja u liberalno-demokratskim društvima jedna je od uloga univerziteta. Čim te deklarisane vrijednosti dođu u sukob sa stvarnim interesom izraženim u broju nula na investicijskom računu, na scenu stupa jednoumnost pendreka koji zna samo jedan put i pravac.
Šta je činiti pjesnicima, unutar i van akademije, kad su riječi prazni limeni lončići bačeni niz stepenice da bi proizveli buku i ništa više, kad se jasan čin vojne agresije Izraela i SAD-a na Iran naziva “preventivnim udarcem”, kad je napad na civile “sofisticirana vojna akcija”? Neki će na ovo pitanje naprosto slegnuti ramenima i reći da je jedini zadatak poezije da bude poezija. Ona neće spasiti svijet, niti je to ikada mogla, što opet ne sprječava pjesnike, osobito one kojima su dopale rijetke akademske sinekure za predavanje poezije, da žargonskom opsjenom sebi laskavo pripišu subverzivnost – pridjev omiljen među pjesnicima i kritičarima upravo zato što ne znači ništa. Nemam prostora niti želim ovdje ponovno otvarati zamornu i nerijetko plitku raspravu o društvenoj angažiranosti u književnosti. Cilj mi je u ovom strašnom, besramnom vremenu pokušati se uhvatiti za nešto istinito. Suprotstavljen duplogovoru imperijalističke mašine smrti, poetski jezik dobija na značaju ne uprkos već zahvaljujući svojoj famoznoj neprohodnosti kojom od sebe odvraća manje strpljivo čitateljstvo. To mi je postalo jasno prošlog ljeta, za vrijeme posjete rodnom Sarajevu, kada sam jednog vrelog augustovskog utorka u osam sati otišla pred Vječnu vatru gdje su se žene iz Feminističkog antimilitarističkog kolektiva okupile kako bi čitanjem imena djece ubijene u Gazi ukazale na genocid nad palestinskim narodom. Okupljaju se na istom mjestu i u isto vrijeme, svakog utorka, već skoro dvije godine. Zapale su me dvije liste od po nekoliko stranica. Na jednoj su bila imena sedamnaestogodišnjaka, na drugoj imena djece od šest godina. Čitala sam, jedno po jedno ime, osluškujući vlastiti glas i glasove žena pored mene, žamor saobraćaja na Titovoj, prolaznika koji bi zastali par sekundi da pokažu poštovanje. Jedna djevojka je stala ispred nas i počela plakati. Neki ljudi bi mahnuli ili klimnuli glavom u žurbi da stignu gdje su već krenuli, u gradu koji se lomi između ravnodušnosti i suosjećanja. Palestinska zastava nježno se talasala na povjetarcu, iznad nje plavo nebo i sunce, svugdje isto, samo što ga neke oči više nikada neće vidjeti. Jedan ubijeni šestogodišnjak nosio je ime Mahmuda Derviša, najvećeg palestinskog pjesnika. Pomislila sam: ovo je jedina poezija trenutno moguća, ime ubijenog djeteta i pored njega broj godina, sedamnaest ili šest. Ili nula. Pogledala sam u svoju drugaricu Goranu, u njeno dobro, dostojanstveno lice. Ako će svijet preživjeti, biće to zahvaljujući zapanjujuće malom broju ljudi koji na svojim plećima nose svu težinu našeg kolektivnog poraza. Sjetila sam se Paula Celana, pjesnika vječito progonjenog morom Holokausta, čiji je maternji njemački jezik na kojem je zapisao neke od najsnažnijih stihova dvadesetog stoljeća istovremeno bio jezik njegovih mučitelja. Celanova poezija često se opisuje kao hermetična iako sam pjesnik nije tako mislio. Za sebe je govorio da je ganz nich hermetisch – nipošto hermetičan. Neki kritičari su zamjerili Celanu estetizaciju užasa. Kritika je dolazila od onih koji su vjerovali da se o Holokaustu može govoriti samo doslovno, da je bilo kakva metaforizacija neodgovorna prema žrtvama. Celan je znao ono što njegovi kritičari nisu: da iskustvo Auschwitza nismo u stanju razumjeti nikako drugačije nego kroz metaforu.
Koliko puta smo u posljednjih godinu i po, gledajući stradanje i mučeništvo Gaze, rekli da nemamo riječi? Ne mogu da vjerujem, pišem prijateljima i prijateljicama širom svijeta na još jedan video rasturenih udova i izbjegličkih šatora u plamenu. Stvarnost je nestvarna. Džaba brojke, statistike, svjedočanstva, dokazi i argumenti. Ne možemo zamisliti ono što nije ni potrebno zamišljati jer se dešava pred nama, preneseno putem ekrana u naše dnevne boravke i spavaće sobe, u najintimnije kutke naših života. Dokumentarnost i doslovnost ne pomažu shvatiti neshvatljivo jer čine izlišnim imaginaciju koja je distinktivno obilježje ljudske vrste i preduvjet suosjećanju. Metafora seže tamo gdje dokument ne može, u središte neizrecivog. Ako pjesnicima i pjesnikinjama u ovom trenutku treba zadatak, neka bude ovaj: pronaći riječi tamo gdje ih nema, govoriti kada drugi ne mogu, povratiti jeziku dostojanstvo koje mu je oduzeto beskrupuloznom propagandom i proizvodnjom pristanka za klanje i izgladnjivanje dva miliona ljudi.
Posljednji broj književnog časopisa Massachuetts Review pod Jimovom uredničkom palicom bio je posvećen Gazi. U njemu su se našli prozni i poetski radovi palestinskih pjesnika iz Gaze i dijaspore. Promocija je održana na kampusu Univerziteta Massachuetts Amherst nekoliko mjeseci nakon brutalnog suzbijanja propalestinskih demonstracija. Jim je svoju uvodnu riječ po običaju preplakao. Spomenuo je preko sto trideset uhapšenih studenata i profesora. S njim je plakala i publika, iz bijesa i nemoći, ali i ganuća. Prisutni su imali priliku čuti kako pjesnici i pjesnikinje u Gazi prkose bombama i snajperima kako bi pronašli što bolji signal i uspjeli poslati svoje pjesme američkim časopisma.
Rasprave o ulozi poezije u ovom trenutku ostaviti dokonima i samodopadnima. Tamo gdje se ljudi još uvijek bore, praćkom ili pjesmom, nema mjesta malodušnosti.