Gabrielle Bates jedna je od najtalentovanijih američkih pjesnikinja novije generacije. Njena nastupna knjiga poezije “Judas Goat“, objavljena prošle godine, entuzijastično je dočekana među kritikom i publikom. Donosimo prevod tri njene pjesme.
Mentor
Urezivao je lica u mrtve dijelove kedrova,
Oko struka nosio remen pun dlijeta.
Da bi utvrdio gdje je drvo mrtvo,
Pronašao bi golu granu, pratio je kao konac
Do kalema, do njenog dijela debla.
Usred tih šuma, gdje su padine
tvorile veliku činiju, krčili smo put
kroz zarobljenu izmaglicu. Dugo smo hodali,
i hodajući on je pratio trag mojih riječi
natrag do moje lijeve dojke, i niže, do mekog udubljenja
gdje sam nekad bila vezana za majku,
sve dok ne bih zanijemila. Onda me je pritisnuo leđima
uz drvo. Uzeo dlijeto i kleknuo.
Pitaš me kada sam prestala sve izvikivati
I kada sam počela držati jezik blizu usta
Kao da čitam uz šibicu koja mora trajati do kraja mog života.
Nije bilo tog dana. Desilo se to mnogo kasnije,
Nakon što je sve drveće posječeno a zemlja
Poravnata. Kad sam prestala preklinjati da mi se vjeruje
I počela govoriti istinu – muškarca nije bilo.
Ubrzani snimak
Kolibrica poput bika pohrli
Najglasnijoj crvenoj,
I sleti na unutrašnju granu da se dotjera
Gdje samo ja sa svoga prozora vidim
Luk njenih zelenih leđa.
Razmišljam šta mi je rekao
Onaj dečko (muškarac?)
Dok sam se spuštala
Na dupli madrac na podu:
Vrat ti izgleda tako slomivo.
Na ubrzanom snimku, ništa se ne odvija glatko.
Crveni rogoliki cvjetovi drhte
Dok se odlamaju od udova kalistemona. Poslije toga,
Ništa nije bilo isto: plesanje,
Šetnja po groblju koje sam voljela
Posjećivati za lijepoga vremena,
Odlazak u prodavnicu poslije mraka.
I šta sam ja njemu odgovorila,
Da mu nisam možda rekla, hvala?
Pas
Nije mi želio ispričati. Zamalo da prešuti.
Pitala sam više sretno nego spretno.
Pivo otvoreno sat ranije nego inače,
Želja za razgovorom. Nisam ni slutila
Da je zapeo u odjeku događaja.
Rekao je, kad sam ga upitala, da je imao loš dan,
Ili čudan dan, ne sjećam se tačno.
Vidio sam psa, rekao je. U podzemnoj.
Čovjeka sa psom na uzici. Čovjek je potrčao i uspio
Stići na voz, ali pas je oklijevao i vrata su se zatvorila –
ne, ne na njegov vrat. Već na uzicu, ostavljajući ga zarobljenim.
Čovjek je bio unutra, pas vani na platformi.
Osvijetljeno dugme treptalo je pored vrata.
Čovjek je počeo urlati, udarati dugme,
Ostala je samo tišina, zbunjenost
Psa kojeg vuče voz, najprije sporo, potom ne.
Tunel kroz koji voz prolazi kad napušta stanicu
Precizno je baždaren, neumoljivo uzak.
Boju psa i veličinu ne znam,
Pa mi se u mislima javlja u čoporima.
Veliki. Mali. Krzna dugog ili kratkog, bijelog ili sivog.
Ali čovjek uvijek izgleda isto.
Dok sam ga grlila u našoj kuhinji,
Trenutak mi je izoštrio vid. Kako sam lako
Mogla zamisliti verziju naših života
U kojoj svu svoju patnju skriva od mene.
Vidjela sam pivo na pultu. Vidjela sam sebe kako ga pijem.
Kad smo legli u krevet, zurila sam u njegov potiljak,
Zatečena između saosjećanja i bijesa. Noktima
Lagano sam češkala njegovu ruku, gore, dole, gore, dole,
Oštricom bez koje je giljotina ništa.