Kamo trči ta napisana srna kroz napisanu šumu?
Ide li piti iz napisane vode,
koja će njezinu njuškicu odraziti kao indigo?
Zašto diže glavu, čuje li nešto?
Osovljena na od istine posuđenim četirima nožicama
pod mojim prstima uhom striže.
Tišina – i ta riječ šuška po papiru
i razgrće
zbog riječi “šuma” nastalo granje.
Nad bijelim listom pritajila se za skok
slova, koja se mogu loše složiti,
rečenice što opkoljavaju,
pred kojima neće biti spasa.
Ima u kaplji tinte prilična zaliha
lovaca napeta pogleda
spremnih da se sjure strmim perom,
da opkole srnu, da nanišane.
Zaboravljaju da tu nema života.
Drugi, crno na bijelom, tu vladaju zakoni.
Treptaj oka tu će trajati toliko dugo koliko ushtijem,
dopustit će da se dijeli na male vječnosti
pune zadržanih u letu zrna.
Zauvijek, ako zapovijedim, tu se ništa neće dogoditi.
Bez moje volje čak ni list neće pasti
niti će se vlat ugnuti pod točkom malog papka.
Postoji dakle takav svijet
čiju neovisnu kob ja određujem?
Vrijeme koje vežem lancima znakova?
Postojanje po mojoj zapovijedi trajno?
Radost pisanja.
Mogućnost zaustavljanja.
Osveta smrtne ruke.