Dan je bio dug. Duži nego što obično traje dug dan.
Maj počinje praznično da bi nas podsjetio na samozaborav, tradicionalno reaktivira posttraumatske stresne poremećaje. Nakon Praznika rada slijedi dan slobode Sarajeva, Dan odbrane grada. Pa Dan novinara – neobično isprazan dan. Pa 4. maj dan kad je prestalo kucati veliko srce najvećeg sina naših naroda i narodnosti – veći se još nije rodio. A onda 5. maj Dan ubijene djece Sarajeva. Najtužniji dan.
Dan tuge završio je izložbom „Kultura u ratu“ Milomira Kovačevića Strašnog, najstrašnijeg fotografa opsade.
Dan mi je počeo ranom zorom. Natjerao sam se da završim jučer započeti tekst. Sve se češće sjetim Viktora i njegovih riječi o motivaciji i realizaciji. Realizacija odavno nije sporna, ali motiva je sve manje. Motivacija se lučem traži. Ponekad se spasonosno sjetim da se prekorim i opomenem da ne glumatam razočaranja. Ne dam hrđi na se.
Opet osjećam kao da sam sve to već nekada napisao. A opet, znam da se ne ponavljam ja već stvarnost. Vječno vraćanje istog, samo u banalnoj verziji naše svakodnevnice.
Objavio sam tekst i uputio se ka magacinu. Dva sata sam sa Anesom birao udaraljke za sutrašnje snimanje. Kemo je na vezi, dogovaramo transport kontrabasa. Planiramo sutrašnji radni dan u studiju.
Vraćam se u grad. Uobičajena gužva u saobraćaju. U Sarajevu više nema špice. Gužve su svakodnevne u svako doba dana, nepredvidive. Kasnim.
U kafani kod Azre i Mirze me čekaju Seno i Žujo. Mirza i Azra. Kao u pričama o dva plemena, Mirze i Azre, što za ljubav život gube i umiru kada ljube. Dočekuju me Seno, Asja, Strašni i Žujo.
Uskoro odlazi Strašni. Žuri. Za dva-tri sata otvara izložbu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Nedugo za njim odlazi i Asja. Ostajemo nas trojica. Naručujemo mezu. Pojeo sam skoro sve sam. Naručujemo još. Kamčim još feferona. U drugoj turi sam umjereniji. Seno recituje poeziju i „testira“ Žuju. Nema iznenađenja. Žujo, čini se, zna sve.
Odlazi Seno. Mirza i Azra nam se pridružuju. Sjedaju za naš sto. Mirza priča o svojoj bašti i istoriji svoje porodice. Razgovor je prošaran dosjetkama i šalama, dobacivanjima, i upadanjima u riječ, grubim prekidanjima. Tarik bi rekao da svojim ponašanjem zaslužujemo bosanske pasoše ili – oduzeli bi nam državljanstvo kad bi dozvolili drugom da završi rečenicu. Mirza pripovijeda o dunji staroj preko sto godina. O stablu jasena i krušci koja više ne rađa a nekada je davala slatke plodove, „najslađe na svijetu“. Pomislih kako svi skupa ličimo na krušku iz Mirzine bašte. Otjerao sam tu misao kao ružnu uspomenu.
Nastavili smo razgovor u blijedoj sjeni prolaznosti koju je za sobom ostavila Mirzina kruška. Sjetio sam se divlje kruške na Mrkovićima iz juna devedeset i pete. Njena krošnja je zasjenila moje sagovornike. Na trenutak sam opet čuo detonacije, povike, pucnjavu. Ugledao sam lica zaboravljena, izgubljena u vremenu koje je davno prošlo. Spazio sam sebe na livadi, između tankih stabala šljive. Stresao sam se da niko ne vidi i vratio razgovoru za stolom. Velika krošnja divlje kruške je nestala u mračnim podrumima mojih sjećanja.
Za pet minuta je otvaranje izložbe. Ustajem pripit. Brzo sam pio na prazan stomak. Jeo sam još brže. Žuji zovu taksi. Jednostrano izjavljujem ljubav i odlazim brzim korakom. Počinje stidljivo padati sitna kiša.
Na izložbi me dočekala galerija likova. Zanimljivi su kao i njihovi portreti u objektivu Strašnog. Poznajem većinu. Mnogi moji prijatelji su na fotografijama. Pozdravljamo se. Mimoilazimo. Mašemo jedni drugima s kraja na kraj galerije. Na trenutke je nestvarno. Inačice modela s fotografija prolaze pored mene, samo starije tridesetak godina. Razgovaramo. Gledam ih na zidovima u nevjerici. Crno-bijele. A stvarnost je u boji.
Neke fotografije sam vidio ranije. Ali me iznenađuju. Šokiraju. Lutvo, neokrunjeni princ nepostojećeg sarajevskog undergrounda uživa centralnu poziciju. Zasluženo. Izgleda veći od života. Nekoliko minuta prije nego sam ga susreo na fotografiji, zagrlili smo se nedaleko od njega mlađeg sa slike. Go je do pasa, s visoko podignutim rukama. Na slici. U koloru, u svom 3D izdanju, dok smo razgovarali izgledao je kao moj drugar. Na fotografiji je nestvaran. Strašni je fotograf nestvarne stvarnosti. Zezali smo se kao i obično. Našem humoru se nije desilo ništa loše uprkos svim silnim godinama koje su prošle brze poput jakog vjetra šibajući nas po licu. Živjeli smo hodeći uzbrdo i s vjetrom u lice.
Sa Harisom i Strašnim poziram pored Lutvine fotografije. Ferida ulazi u kadar. Tu je i slučajni prolaznik s ruksakom na leđima. Zainteresirano promatra fotografije. Mi mu nismo zanimljivi.
Nailazi Nedo. Pitam Strašnog – zašto nema Nede na slikama? Fotograf me odvodi do crno-bijelog Nedima. Zatečen sam iako sam već vidio tu fotografiju. Apolonska verzija Nedima. Bože, gdje su nestali svi ovi ljudi s fotografija? Ne očekujem odgovor od Dotičnog. Kao da su odnijeli ovaj grad sa sobom. U vječnost. Sreća pa je Strašni zaustavio vrijeme. Ovjekovječio trenutke. Niko nam ne bi vjerovao da se sve baš tako desilo. Čudesno.
Na fotografijama viđam poznate, a onda oni prolaze pored mene kao da su iskoračili iz slika i tako naglo ostarili. Ali nisu stari. Obradujem se svakom licu koje prepoznam na fotografiji. Sreo sam mnoge uslikane i u mimohodu pored njihovih slika. Vidio sam skoro svakog osim sebe. Mene nema. Ni na fotografijama ni u galeriji. Barem ja ne vidim sebe, niti se sa sobom mimoilazim. Na fotografijama me nema jer sam bio drugdje. U vrijeme opsade nisam prisustvovao nijednom kulturnom događaju. Osim u mislima. Znao sam da se dešavaju ali sam ih doživljavao slično kao i koncerte podrške Sarajevu u New Yorku ili drugdje širom svijeta. Kao paralelnu stvarnost za koju vjerujem da postoji ali je nemam u iskustvu.
Kulturu pod opsadom, umjetničke čete i slične paravojne formacije sam smatrao zgodnim načinom da se izbjegne vojna obaveza. Bio sam dobrovoljac pa nisam bilo kome imao bilo šta zamjeriti. Mene je moj izbor promijenio i odveo na nezaboravan put ali sam ostao u svome gradu i od zadnjeg primirja do danas osijedio sam u kulturi. Zamalo napisah u kulturi pod opsadom. Ali to ne bi bilo korektno. Današnja sarajevska kulturna scena je provincijalna, supkulturna. Pod opsadom je bila kozmopolitska, slobodarska, prkosna. Ova izložba me podsjetila šta sam sve pod opsadom propustio, a doživio sam tako mnogo, previše.
Poslije svake izložbe Strašnog kao da jedna kolekcija mojih sjećanja, jedna galerija mog života, nestane a na zidovima mojih uspomena se pojave njegove fotografije. Uskoro će većinu mojih sjećanja zamijeniti fotografije Strašnog. Neću žaliti. Vjerujem da profitiram tom permutacijom. Fotografije Strašnog su ljepše od mojih strašnih uspomena.
Uostalom, najljepše i najstrašnije priče nikada neće biti ispričane. A najbolje fotografije neće biti snimljene. Najviše što smo mogli dobiti imamo – fotografije Strašnog. I Markove pjesme. Nije li to smisao umjetnosti? Zar nismo na velikom dobitku.
Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara
već živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si!
Ne znam. Trenutno se ne mogu sjetiti ničeg važnijeg. Možda i zato što skoro sve na kraju postane besmisleno. Osim sjećanja i umjetnosti.