Zubčević: Trijumf Mila i propast Crne Gore

Vazda isto. Četnici, kao ekstremni desničari, kad su manjina tavore u tišini manji od makova zrna u ekskluzivnom društvu svojih jataka, a kad osvoje većinu odmah ide sila, zlo i nasilje. Amfilohija Radovića sam “upoznao” prilikom blagosiljanja poslastičara, vođe navijača, kriminalca i ratnog zločinca Arkana u vrijeme njegovog pohoda na Cetinje, a prije budućih pohoda na civilno stanovništvo Bosne i Hercegovine.

Četnici su oduvijek bili horde krvoločnih opsjenara na čelu sa svojim vođom, generalom iluzija, Mihailovićem. Iza refrena svih njihovih laži “za kralja i otadžbinu” krila se banda drumskih razbojnika, palikuća, pljačkaša, masovnih ubica, silovatelja i koljača. U svojim pohodima su u pravilu bili uspješni samo u napadima na civile, a u susretu sa vojskama prolazili su kao svaka neorganizirana banda. Do juna 1942. četnici su imali dogovorene sporazume o saradnji sa Italijanima, Nijemcima i ustašama. Ozrenski su četnici, naprimjer, u proljeće 1942. imali niz susreta, pregovora i dogovora sa predstavnicima endehazije, dok su ustaše provodile genocid na Srbima. Mihailović se uključio u borbe zbog partizana kako ne bi ispalo da se samo partizani bore i pružaju otpor okupatoru. Sve do Užičke republike predstavljao se kao borac protiv okupatora, a ni na trenutak nije vjerovao da je moguća borba protiv Wehrmachta, niti se ijednog trenutka želio protiv okupatora boriti. Naprotiv, kolaboraciju s mrskim neprijateljem je počeo prvo sarađujući sa Italijanima, pa onda i sa ustašama, i Nijemcima koji, sudeći po depešama oficira Wehrmachta nikada nisu vjerovali četnicima, čak su od Mihailovića tražili da se bezuslovno preda kad je došao u Beograd da pregovara o saradnji sa nacistima, koji su ga kasnije koristili isključivo kao saveznika u borbama protiv partizana. On sam je vjerovao i u skladu s tim radio sve dok nije čuo “Jozo, daj vode” da je najbolje prečučati rat i čekati završnu fazu, pa se u finalu priključiti pobjednicima, ko god da su oni. Umišljeni vojni stručnjak, štabni oficir a zapravo strateški i taktički diletant, kakav je dokazano bio, vjerovao je da u ratu vojnik može sjediti, kriti se po bajtama i brlozima, i na kraju biti pobjednik.

Dražini đenerali, koji su malo bili njegovi, a malo više svoji, vodili su za svoj račun rat, i za svoj, i Dražin, račun su klali muslimane u Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini i Podrinju. Genocidno rezolutni baš kao Miloševićeve i Karadžićeve ubice devedesetih. Kada su se crnogorski četnici dali u bijeg zajedno sa ustašama, ostacima grupe Armije E i drugom bandom prema Bleiburgu, na putu su svi zajedno napadali nebranjena sela, klali i pljačkali, a svaki poziv na predaju čak i nakon kapitulacije nacista su odbijali i nastavljali sa borbama. U skladu s tim su završili. Na blajburškom kamenu koji zovu spomenikom, stoje ustaška šahovnica i polumjesec i zvijezda, nema obilježja u spomen četničkih saboraca, kvislinške crnogorske sabraće. Valjda se ne uklapa u endehazijski narativ, a ni u savremeni povijesni revizionizam.

Svim kvislinzima svijeta je zajedničko jedno – navodna borba za očuvanje života pripadnika vlastitog naroda u vrijeme okupacije. Tako su i četnici, kao i ljotićevci, muslimanska milicija, zeleni kadar i svi drugi saradnici okupatora pod izgovorom odbrane naroda pobili i poklali koga su stigli, uključujući i pripadnike vlastitog naroda, ako nisu bili s njima ili za njih. Na isti način su i Nedić i Mihailović, kao i Pavelić, kao i muslimanski četnik Ismet Popovac, i drugi muslimanski kvislinzi, ustaše i četnici, radili isključivo u vlastitom interesu i zarad vlastite koristi a sve, tobože, u ime svoga naroda.

Berane je grad koji je najduže u Drugom svjetskom ratu bio slobodna teritorija u Evropi, a sinoć su u tom slobodarskom gradu četnici i litijaši imali svoj pir. U demokratskim društvima, kakvo je Crna Gora, evo, de facto dokazala da jeste, na svoju vlastitu tragediju, velik je problem ekstremna desnica koja i u Crnoj Gori kao i drugdje u svijetu izopačuje demokratiju.

Za Milova vakta, ne hvaleći mu vjere, jer bilo je tu materijala i za Haga, Crna Gora je stekla osamostaljenje i nezavisnost bez ispaljenog metka, riješila sva granična pitanja sa susjedima, uvela stabilnost, jedina i dalje, barem do juče, vodi pregovore za pristupanje EU, ušla je u NATO, itd. uz ogromnu korupciju, naravno, ali Milo danas izgleda kao demokrata i državnik od formata. Nažalost, Crna Gora je opet samu sebe izdala kao i 1918. i izglasala kao i onda izdaju vlastite države. U nedjelju je Crna Gora napravila prvi veliki korak ka ukidanju vlastitog suvereniteta, i glasala za status buduće vazalne države. Četničke horde su to tradicionalno proslavile nasiljem nad manjinama. Kako rekoše, onaj pajac Vukanović i bratija mu, “Turcima”. A, vjere mi, kad bi taj Vukanović uradio DNK test možda bi vidio da je veći Turčin od svakog Bošnjaka i u Bosni i u Crnu Goru. Samo da pusti brke mogao bi komotno pod Turčina.

Jad i bijeda dugogodišnje ne-politike u Bošnjaka reflektira se i u sposobnosti da u budalama poput njega i onog političkog debila Stanivukovića vide demokrate, ljude promjene. Kao što su zukorlići i slični pomogli ekstremnoj klero-desnici koja sada orgija po Crnoj Gori.

Od kada su crkve, popovi i hodže, oduvijek kvislinški raspoložene, ušle u politiku, tačno od tada se narodi kolju, žene siluju, djeca ubijaju. Povratak religije u politiku na ovim prostorima koincidirao je sa početkom novog ciklusa zla koje evo ne prestaje ni nakon trideset godina. I trajat će dok ne pobiju ili ne rastjeraju sav normalan svijet sa ovih prostora.

Ako je ovo kraj Mila Đukanovića, onda će to biti kraj Mila Đukanovića najvećeg državnika moderne Crne Gore, i par excellence demokrate. Njegovi protivnici će ga napraviti najvećim demokratom Crne Gore svih vremena, ocem moderne Crne Gore koja, u slučaju da ekstremisti zamaskirani kao ujedinjena opozicija uspiju fomirati vlast, ta do juče moderna Crna Gora počinje istorijsku borbu za vlastiti opstanak. Ostalo je još samo čojstvo da odbrani Crnu Goru, kao onomad od Turaka. S tim da Turci nijesu imali neki velik nijet, a ni volju, kao ni interes, osvajati kamenjare i vrleti, a srpski ultranacionalisti i ekstremisti ionako oduvijek propovijedaju smrt a ne život, mržnju a ne hrišćansku ljubav pa im i go kamen predstavlja trofej.

Izgubila je Crna Gora mnogo više na ovim izborima nego što se da naslutiti i predvidjeti, ali je Milo Đukanović izgubio puno manje nego što se čini. Možda je već sad pobjednik, čak i u slučaju da je “pao” jer, na transparentu divljaštva “pobjednika”, ima priliku da ode kao demokrata i tako ne samo amnestira samog sebe i svoju trodecenijsku vladavinu, već i da tu vladavinu, rekoh, ne hvaleći joj vjere, potvrdi kao zlatno doba Crne Gore i njene državnosti. A Crna Gora ostade na milost i nemilost svojim neprijateljima. Pobjednik ovih izbora su Srpska pravoslavna crkva, Srbi i Srbija, i naravno Rusija, koja se već zvanično oglasila izražavajući zadovoljstvo što se Crna Gora vraća u prošlost, kada je bila pod ruskim uticajem. A svi skupa, i Srbi i Srbija, i SPC, i onakva, a i eventualno buduća Crna Gora uvijek su bili samo sitna moneta u velikom ruskom džepu. Moneta za sitne ćarove i još sitnija potkusurivanja.

Jazuk za Crnu Goru.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo
Zubčević: Osmi putnik
Zubčević: Završena država
Balija i baliluk
Zubčević: Pometi zastavu
Zubčević: Nejse
Zubčević: Slovo o Marku
Zubčević: Tvrtko i Marko
Zubčević: Obećana zemlja
Zubčević: Ogadi pa vladaj
Zubčević: Hey, Joe?!
Zubčević: Efefef epilog