U Srbiji su održani veliki studentski protesti, ali ima još mraka do prvog svitanja, daleko je sunce. U Bosni i Hercegovini danas je nerealno očekivati bilo kakve masovne proteste a posebno ne studentske, ali ipak ostaje nada. Nije to samo zbog opšteg stanja, provedenih i neprovedenih “reformi” u obrazovanju. Ovdje je između ostalog u obrazovanju aktuelna i segregacija, ali to odavno nije tema. U Federaciji još postoje dvije škole pod jednim krovom s različitim nastavnim programima i učenicima razdvojenim različitim smjenama, nacionalno i vjerski podijeljenim, a nacionalizam i religija su na ovim prostorima pseudoideologije za opštu upotrebu. Takve škole su centri za implantaciju vječnih podjela u glave i duše najmlađih. Djeca uče različite istorije u kojima su oni drugi problem, i eto, samo kad drugih i drugačijih ne bi bilo sve bi dobro bilo.
Društvo ili bolje – društva u Bosni i Hercegovini čine institucionalno dovoljno da se neophodna normalizacija nikada do kraja ne provede i ne desi. Ali je zato normalizacija nenormalnog uspješno provedena. Tamo gdje se može individualno postići uspjeh tu imamo priliku, dok za sve što traži institucionalni rad i podršku, društvo i sistem – tu nemamo šanse, a odavno ni nade.
Za kulturu nezainteresirana Trojka je, kao i SDA, prepustila HDZ-u ovaj važan ali njima, Trojki kao i SDA-u, nevažan resor federalne vlade. Rezultat je klinički mrtva kultura na federalnom nivou koja preživljava samo zahvaljujući transplantaciji organa i koštane srži uzetih iz nezavisnog kulturnog sektora.
Kultura je objektivno zadnja rupa na svirali zato nam je kulturna produkcija na niskim granama, a provinicijalizacija i kasabizacija se nastavljaju u preostalim gradskim (i prigradskim) sredinama. Provincijalni spektakli i estradizacija su standard, a ruralna subkultura je postala kultura. Možda je na primjeru muzike najlakše pokazati nedoraslost i nezainteresiranost višedecenijske prošle i višegodišnje sadašnje vlasti i nestanak umjetnosti u medijima. Političari mogu biti nekulturni, kabadahije i drzmančine i to neće negativno uticati na njihov imidž i “ugled” u društvu. Kultura političarima ne treba nizašta. Više nije kulturno biti kulturan. Zato ne treba čuditi što su nam kultura i sport, a još tragičnije i obrazovanje, u dugogodišnjem propadanju.
Muzičko obrazovanje je bazirano na evropskoj muzičkoj tradiciji – klasici, kako se to popularno kaže. Osim što u klasičnoj muzici nemamo neki rezultat vrijedan pažnje i ponosa nameće se pitanje svrsishodnosti i koristi ovakvog sistema obrazovanja, kao i kvalitete nastavnog programa i nastavnika, profesora, jer učenike i studente postojeći sistem evidentno ne osposobljava prikladno i dovoljno i ne priprema ih za sve muzičke izazove pred kojima se mogu naći. Isto tako, sistem ne pokriva ni sve interese i afinitete studenata, a posebno nije u skladu sa muzičkom scenom i trendovima. Iako niko ne dovodi klasično obrazovanje u pitanje, upadljivo je odsustvo svake druge vrste muzičke edukacije. Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu Odsjek za etnomuzikologiju je izuzetak u sistemu obrazovanja. U okviru tog studija izučava se domaća muzička baština. Inače, skoro sav novac koji se sistemski izdvaja za muziku na svim nivoima troši se na muzičko obrazovanje, i dio na javne ustanove.
Ulaganje u muziku izvan obrazovnog sistema minimalno je, revijalno, paušalno i arbitrarno, podložno promjenama raspoloženja nadležnih persona koje igrom (stranačkog) slučaja zapadne pravo odlučivanja o sudbini kulture, i svake umjetničke inicijative i projekta. Na ovom mjestu treba spomenuti da je muzika unatoč svemu ostala kohezioni faktor na prostoru bivše Jugoslavije.
Akademija u golubarniku i ništa u zlatnoj trafici
U Sarajevu, kao najvećem centru i glavnom gradu, poslije rata nije otvoren nijedan novi prostor za muziku. Bilo kojeg kapaciteta za bilo koju muziku. Obnovljeni Dom mladih je primjer kako ne treba raditi, jer su napravljene sve greške koje se teoretski mogu napraviti u jednom prostoru za muziku. Taj višemilionski skandal se odigrao u režiji SzBiH pa nam je ta partija oportunista i poltrona ostavila spomenik vlastitog diletantizma (i korupcije). Centar Skenderija i originalni Dom mladih izgrađeni su 24 godine nakon oslobođenja Sarajeva. Od reintegracije našeg grada (1996) prošlo je skoro trideset godina, a profesionalne patriote nisu kiosk za muziku otvorile, ali jesu kiosk za ništa od 250.000 KM, onih para. Skupa trafika, kao da je od zlata.
U isto vrijeme, Muzička akademija privremeno životari, profesori rade a studenti uče u neuslovnom prostoru. Uskoro će sedamdeseta obljetnica privremenog smještaja akademije. Na prizemlju je niža muzička škola, na prvom spratu srednja muzička, a na vrhu akademija kao najviša institucija muzičkog obrazovanja.
Koliko su partizanima obrazovanje i kultura bili važni vidi se i na primjeru Muzičke akademije u Sarajevu. Kako bi imala kadar i osnovala muzičku akademiju, ondašnja nova vlast je zaposlila bivšeg nacistu i bivšeg kvislinga kao prve profesore. Lokalna vlast je devedesetih po ovom potonjem nazvala srednju muzičku škola, smještenu na spratu između niže muzičke i akademije u istoj zgradi koja pripada (u slučaju restitucije) katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini, odnosno Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Nije rijedak slučaju da poneko provede život uspinjući se od prizemlja ka “vrhu”. Prvo kao učenici niže muzičke, pa srednje, a onda u potkrovlje na akademiju. Poslije, eventualno, kao nastavnici ponavljaju isti put od niže muzičke škole, pa po sprat više do srednje škole i akademije. A kad drugi put dođu, kad se uspenju na zadnji sprat akademije završava se njihova karijera. Ostaju u golubarniku koji se predstavlja kao školska ustanova. Nakon zaposlenja na Akademiji u Sarajevu sljedeći zaista važan događaj u njihovim karijerama je penzija. Niti imaju uslove za rad, niti priliku da svoj rad kvalitetno predstave javnosti. Bez infrastrukture nema sistema. U takvim okolnostima rad edukatora je donkihotovska avantura. Od profesora i studenata se očekuje da dodatnim entuzijazmom i zalaganjem nadomjeste nepostojanje sistema. Tako profesori, silom prilika, postanu, eventualno, entuzijasti, a studenti završavaju kao autodidakti.
Iako je muzika jedan od najboljih i najuspješnijih izvoznih kulturnih proizvoda Bosne i Hercegovine, za razliku od drugih umjetnosti a posebno pozorišta kao izvođačke umjetnosti, pa čak i filma, s obzirom koliko se ulagalo a kakvi su na kraju rezultati… u muziku se ne ulaže. Ne postoji koncertna infrastruktura, tehnički neopremljena pozorišta i zapuštene sale se koriste kao koncertni prostori, edukacija je svedena samo na okoštale programe a sve to s akademijom u neuslovnom prostoru.
Koliko se studenata ove godine upisalo na Muzičku akademiju? Koliko svršenih studenata Muzičke akademije može naći posao u struci? Koliko profesionalnih muzičara akademija obrazuje, a koliko nastavnika bez zaposlenja i bez perspektive zaposlenja? Koliko diplomiranih muzičara bi moglo proći audiciju za Sarajevsku filharmoniju? Koliko muzičara iz Sarajevske filharmonije bi moglo proći audiciju za tu istu Sarajevsku filharmoniju?
Studenti Muzičke akademije u Sarajevu nemaju prostorije za vježbanje pa sviraju po hodnicima. Ili u WC-u, ako ništa drugo akustika odgovara. Pod pretpostavkom da ne sviraju klavir, u tom slučaju uski i bučni hodnik i električni pianino je realnost, a slobodna učionica sa klavirom – nada. Da ne govorimo da akademija nema adekvatnu koncertnu salu. Kao što ni grad Sarajevo nema koncertnu dvoranu.
Srećom u nesreći, “postojeći” projekat koncertne dvorane u Sarajevu nikad nije realiziran niti će biti jer je opština Centar navodno rasputila zemlju predviđenu za tu svrhu. Inače, projekat je trebao nositi naziv – megalomanija u kasabi. Ne treba Sarajevu koncertna dvorana od 1.500 ili više mjesta. Niti ima kadra, niti publike, niti para za programe. Maksimalni kapacitet koncertne dvorane za potrebe Sarajeva u ovom stoljeću je 500-600 mjesta. Maksimalno 700, ali samo ako mora. U slučaju da neko misli da je to malo neka napravi koncertnu sezonu i proba rasprodati dvoranu Narodnog pozorišta (nešto više od 400 sjedala). A onda neka to ponavlja bar tri puta sedmično, godinama.
Veća koncertna dvorana će nam trebati samo kad postojeća (nepostojeća) bude premala za svu publiku koja će eventualno jednog dana postojati. Nema potrebe sada otvarati pitanja tehničkog i stručnog osoblja, menadžmenta i svega što je potrebno i za “manju” i za “veću” koncertnu dvoranu, niti troškove održavanja koji su za manju dvoranu – manji, a za veću – veći, ali i ti manji troškovi za manju dvoranu su objektivno veliki.
Zainteresirani čitalac može pogledati aktuelne menadžmente i “stručno” osoblje u javnim ustanovama da bi stekao dojam o nadrealnom projektu koncertne dvorane koji je služio samo za lov u mutnom i političku pirotehniku. U javnim ustanovama u Sarajevu ne postoji zaposlen, naprimjer, potpuno kvalificiran i sposoban ton-majstor iako skoro svaka institucija ima bar jednog zaposlenog na toj poziciji. U pojedinim ustanovama oni nisu samo nesposobni i često nezainteresirani za svoj posao već su i nevidljivi i neuhvatljivi na radnom mjestu.
U javnim ustanovama značajan broj tehničara stalno zaposlenih nije elementarno stručan, niti približno osposobljeni za obavljanje svakodnevnih poslova za koje je (ne)odgovoran. Nisu sinekure samo u politici. Nigdje nema slatkih sinekura i besposličarenja kao u javnim ustanovama kulture u Kantonu Sarajevo. Nema razloga sumnjati da je i širom Bosne i Hercegovine situacija slična.
Umjesto mega-structure projekata, a to je neimarima Bosne jedino zabremedet iako se i tramvajska stanica obnavlja godinama, neuporedivo bolje bi bilo imati tri dvorane čiji ukupan kapacitet neće prelaziti 1.200 sjedala. Bilo bi idealno pored glavne koncertne sale, imati još jednu salu za kamernu muziku, a to znači za svaku akustičnu muziku, kapaciteta oko sto sjedala, i jednu srednju multipraktičnu, od oko 200-250 sjedećih, odnosno 400-500 stajaćih mjesta. Time bi bile zadovoljene ne samo koncertne potrebe grada već i mnoge klupske potrebe. Za sve ostalo tu su i dalje pozorišta, sportske dvorane, otvoreni prostori, šljivici i livade.
Stihijska kultura
Ukratko, muzika nije ni u malom ni u domalom mozgu političara. Nikad bila – sad se spominjala. Za njih se sve svodi na sponzorstvo “evenata” kako se na lokalnom novogovoru kaže događaj, što je ipak bolje od inačice “dešaj”. Naravno i u tim ad hoc i paušalnim raspodjelama kvalitet nije kriterij, jer nema kriterija a administrativni, proizvoljni, uslovi javnih poziva se predstavljaju kao kriteriji. Ne postoje kriteriji (ali postoje talovi), a kriteriji ne postoje jer ne postoji kulturna politika, a samim tim nema ni strategije pa nam se kulturni život odvija stihijski. Tako je i naša kultura stihijska.
Političari ne žele ni osnovno pružiti narodu koji ih basnoslovno plaća, ne znaju čak ni za “hljeba i igara”. Ni to ne čudi, jer domaći političari ne vjeruju ni u državu ni u društvo niti u budućnost ijednog od ovo dvoje. Da vjeruju u državu bojali bi se te države i njenih institucija i zakona. Ovako su institucije zarobljene, ali građani robijaju.
Ako mislite da nemamo para i da je kultura luksuz razmislite još jednom. KS će kupiti helikopter čija je nabavka skuplja od nove zgrade muzičke akademije na koju se čeka sedamdeset godina. Plate pilota, troškovi održavanja i letova bi vjerovatno mogli pokriti plate Akademije koje srećom profesori i asistenti već imaju. Dakle, jeftinije bi građane koštala nova zgrada Muzičke akademije nego nabavka policijskog helikoptera. Ali lažna je dilema helikopter ili muzička akademija, jer nam je oboje potrebno. Samo što aktuelna trojna i troslojna vlast smatra da je helikopter prioritet.
Ili federalni primjer. Nedavno je Vlada Federacije rješavajući se trakavice Blok 7, prema izjavi federalnog ministra za energiju Vedrana Lakića “platila 35 miliona KM za raskid ugovora o izgradnji bloka 7”. Lakić nije objasnio javnosti pravnu osnovu plaćanja ovih milionskih penala. Neke stvari se ipak znaju. Zna se da su Kinezi obavijestili Elektroprivredu da je američki General Electric odustao od proizvodnje kotla i generatora, te da su Kinezi predložili zamjensku opremu. Zna se i da je Elektroprivreda BiH alternativnu kinesku ponudu odbila. Ali se ne zna da li je Elektroprivreda to učinila u dogovorenom i ugovorom predviđenom roku. Oprema nije kupljena, a Kinezima je plaćeno 35 miliona odštete jer neko možda nije na vrijeme poslao dopis. Za tih 35 miliona mogli smo izgraditi novu zgradu muzičke akademije i koncertnu dvoranu, ili nekoliko kulturnih centara širom Federacije. A za to što smo sve to dali Kinezima, odnosno bacili niz rijeku, niko nikad neće odgovarati. Kao ni za stotine drugih “projekata” u kojima je novac građana spiskan i opljačkan. Kao ni za akademije, koncertne dvorane i centre kulture koji nisu i nikada neće biti otvoreni.
U sarajevskoj provinciji je ipak otvoren jedan novi prostor za kulturu, ali i to je rezultat incidenta i izuzetka, a najviše, opet, entuzijazma. Naime, Atelje Figure, pravi mali centar kulture otvorio je penzionisani režiser Saša Mašić u porodičnom stanu i jedno je od rijetkih mjesta gdje se redovno, već godinama, održavaju različiti programi uključujući i muzičke u većem broju nego u nekim kantonalnim javnim ustanovama kulture. Ambicija Mašića i njegovih Figura bjelodano nije komercijalna, a programi su u pravilu besplatni. Opet vidimo da ono što ne mogu, ne znaju ili neće političari čine pojedinci. Sami i bez pomoći “nadležnih” i institucija koje postoje da finansiraju kulturu.
Trideset godina nakon rata, kvalitetniji dio kulturne produkcije je i danas baziran na ličnom entuzijazmu umjetnika i kulturnih radnika odnosno producenata i operatora u kulturi. Tako nadležno federalno ministarstvo i pripadajuće fondacije ordiniraju u paralelnom svijetu a stvarni kulturni život često se odvija daleko od njihovih očiju a još dalje od fondova namijenjenih kulturi.
Međutim, davno nam je moralo biti jasno šta nam se sprema kad je predratni mutevelija a ratni (SDA) general i poslijeratni zamalo (SDA) političar Ismet Hadžić nakon prekida rata i uspostave dejtonskog primirja, zagovarao ukidanje tadašnje koncertne agencije pitajući javnost: “Šta će nama ciguli-miguli Mocart?” Agencija nije ukinuta, ali je postavljen standard, kriterij i rezon za budućnost. Nažalost, ne jedini. SDA je svojim nedjelima i nedjelovanjem u kulturi na nedvosmislen način pokazala svoj stav prema kulturi i tako nekoliko najtežih decenija, a onda je došla Trojka i nastavila istom stranputicom i tako baulja, evo, godinama.
Čemu se zapravo možemo nadati kada je za “spas” NUBBiH morao reagovati visoki predstavnik. U Bosni i Hercegovini se za kulturu izdvaja 1,3 eura po glavi stanovnika! U Sloveniji se ulaže 115, u Hrvatskoj 109, u Crnoj Gori 40, a u Srbiji 18 eura. Uz to, treba imati u vidu da se novac često daje fantomskim organizacijama ili fantomskim projektima, pokazala je analiza Nezavisne kulturne scene Srbije.
Nismo nacionalnu i univerzitetsku biblioteku bili u stanju sačuvati, a zgradu biblioteke, Vijećnicu su pretvorili u igralište političara pa se u foajeu čak i “koncerti” održavaju mada se akustika prostora tome u pravilu izričito protivi.
Tako je na kraju sve logično. I tri škole pod jednim krovom i izbjeglička sudbina muzike.
Nemamo ni muzičko obrazovanje kako treba, ni infrastrukturu za muziku, ni male a ni velike dvorane, nemamo ni dovoljno kvalitetnih kadrova za bilo šta ambiciozno u muzici… nema šta nemamo.
A sve to dok imamo tri muzičke škole pod jednim krovom tuđe kuće.