Nakon deset dana američko-izraelskog rata protiv Irana jasno je, svakom kome bilo šta može biti jasno, da se ne radi o utjerivanju u liberalnu demokratiju, ni o borbi za prava Iranki i Iranaca, ni o pukoj promjeni režima, što su bili izgovori u dosadašnjim američkim agresijama na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi. Svaki put kad su Amerikanci pokušali uvesti demokratiju nekim čudom su našli naftu, a demokratiju usput izgubili.
Usraelska agresija na Iran nastavak je ratnozločinačke politike i prakse u Gazi. Ciljevi su maksimalna destrukcija i zločini protiv čovječnosti. To je bjelodano nakon napada na škole i bolnice. Naročito nakon napada na rafinerije i naftne depoe u Teheranu jer su učinci jednaki upotrebi hemijskog oružja i ostaviće trajne posljedice na zdravlje deset miliona Iranaca, na okoliš, i dugoročno otrovati vodu i kontaminirati vodovodne instalacije. Ishodi ovog najnovijeg terorističkog napada su nesagledivi.
Jasno je da je ovo rat protiv naroda Irana u nastojanju da se razori zemlja, rasturi, podijeli, okupira i opljačka, po receptu koji se usavršavao od Iraka i Afganistana, preko Libije, pa do Sirije – model koji Usrael pokušava realizirati u Iranu. Krajnji cilj je hegemonija Izraela na Bliskom istoku, konačno rješenje palestinskog pitanja, odnosno potpuna i definitivna okupacija Palestine, nastavak sistematskog ubijanja i na kraju deportacija preživjelih Palestinaca. Nakon toga okupacija, u dijelu ili cjelini, Libana, Sirije (već je značajan dio te zemlje okupiran) pa onda… živi bili pa vidjeli. Veliki Izrael je veliki plan Usraela u cilju apsolutne dominacije Bliskim istokom i kontrole resursa.
Izrael je uz podršku administracije Joea Bidena, i velike većine zapadnog svijeta – i njihovih liberalnih demokratija u kojima demokratija napreduje na štetu liberalizma – normalizirao ratne zločine u Gazi. Tako je bombardovanje bolnica, škola, vjerskih objekata i civilne infrastrukture postao standard ratovanja. Ono što smo gledali u Gazi preko dvije godine, i što se još dešava svakog dana, sada se primjenjuje u Libanu i Iranu. Izrael napada Liban i sa teritorije Sirije što je još jedna potvrda da je dojučerašnji glavosječa a sadašnji predsjednik Sirije marioneta Usraela. Zbog aktuelnih napada Izraela na Liban već je preko sedamsto hiljada Libanaca moralo napustiti svoje domove, pet stotine civila je izgubilo živote, a od tog broja petina su djeca. Izrael i Amerika su zapanjujuće efikasni i posvećeni ubijanju djece svojim preciznim oružjem. Imajući u vidu da se radi o Epstein koaliciji to sve manje iznenađuje, ali je uvijek iznova užasavajuće.
Usrael ratuje protiv civila i zasipa bombama gusto naseljene četvrti Teherana i Bejruta, i drugih gradova. Time pokazuje da je bombardovanje i ubijanje civila cilj, a ne kolateralna šteta. Napadi na naftne depoe i postrojenja za desalinizaciju vode potvrđuju da se vodi rat protiv civila s istim ciljevima koje su proglasili premijer i ministar odbrane Izraela u oktobru 2023. – da se Gaza učini nemogućom za život. Da se civilima onemogući pristup vodi, hrani, zdravstvenoj zaštiti. Ukratko, da su svi Palestinci Gaze teroristi, ili human animals kao što je rekao pomenuti ministar odbrane. Tako dehumanizirani su spremni za odstrel. Od beba u kolijevkama do nepokretnih staraca. Ali. Iran nije opkoljena Gaza, ni okupirana Zapadna obala.
Takva praksa sugerira da Usrael nema strategiju kojom će uništiti iransku vojsku i njenu sposobnost da odgovara na napade. Ne pobjeđuje se u ratu ubijanjem civila, već uništenjem armije neprijatelja. Ubijanje civila daje dodatni motiv vojsci i ujedinjuje narod jer ništa ne motivira i ne zbližava kao zajednička sudbina, i neposredna smrtna opasnost.
Izrael je na Gazu izručio ekvivalent od šest atomskih bombi bačenih na Hirošimu. I nisu pobijedili u tom ratu protiv civila Gaze. Ali za Izreal su destrukcija, ubijanje i haos sredstva za ostvarenje većih i dugoročnijih ciljeva.
Bilo bi pogrešno sve zasluge za trenutno stanje pripisati samo Trumpu. Iako se svijet ubrzano primiče mogućnosti upotrebe nuklearnog oružja, samo je pitanje da li će to učiniti Izrael ili Amerika, kao što je pitanje gdje prestaje laž a počinje demencija predsjednika “najveće demokratije na svijetu”.
Kao što je Biden otvorio novi krug pakla za Trumpa a ovaj iz pakla oslobodio sve demone, slično je prije toga uradila administracija Georgea W. Busha u Afganistanu i Iraku, a poslije i Obama (sa Bidenom kao potpredsjednikom). Nakon što je dobio Nobelovu nagradu za mir, Obama je bez odobrenja Kongresa i UN-a napao i uništio Libiju, a osim Libije je bombardovao još osam zemalja. Trump je kulminacija kontinuirane agresije imperijalizma i neokolonijalizma. Ako je negdje promjena režima nužna onda je to u Americi i Izraelu.
Usraelska agresija na Iran je dovela do imenovanja novog ajatolaha Hamneija, samo što je mlađi trideset godina od svog prethodnika. U usraelskom napadu, novoizabranom vrhovnom duhovnom vođi ubijeni su: otac, sestra, supruga, sin, zet i nekoliko nećaka i rođaka. Ne treba sumnjati da će imati razumijevanja za usraelske agresore.
Nakon što je postalo jasno da Iran, nakon napada i ubistva svog vjerskog, vojnog i političkog vođstva (uključujući i lidera opozicije koji je ubijen iako je bio u kućnom pritvoru), nije spreman za nove kofol pregovore, Trump je rekao da prihvata samo bezuslovnu predaju Irana. Na to je stigao odgovor da je mir moguć samo ako Amerika i Izrael plate ratnu odštetu Iranu, a Amerika zatvori svoje baze na Bliskom istoku. Onda su Amerika i Izrael opet predložili primirje, dok je na Teheran padala kisela kiša, sunce sakrivao crni toksični oblak, a rafinerija još bila u plamenu. Iran je odbio da razgovara o primirju jer se pokazalo da Amerika ne pregovara nego kupuje vrijeme. Kao što su prošle godine u dvanaestodnevnom ratu. Samo što je taj rat za Iran bio generalna proba za slučaj novog rata na koji Iranci nisu morali dugo čekati. Usrael očajnički želi primirje da obnove potrošenu municiju, posebno protuvazdušne rakete. Iran zna da je to farsa i odbija. Evropa će osuditi Iran jer odbija primirje, ali će propustiti da osudi ratne zločine Usraela – od masovnog ubistva djevojčica u Minabu do napada na rafinerije u Teheranu.
Globalna ekonomija je uhvaćena u ratni kovitlac i na strateškom nivou utiče na konačni ishod rata. Američke građane više zanima cijena goriva nego ratni zločini koje njihova vlada (tradicionalno) čini u dalekim i njima stranim zemljama. Evropa je svojim vazalskim ponašanjem sama sebe marginalizirala. Evropljani nemaju strateške resurse i ovisni su o uvozu i ne trebaju se nadati ničemu dobrom. Na svim stranama svijeta osjete se posljedice strateški promašenog rata Usraela, a prve fakture počinju stizati i njima. Ekonomija će biti presudna u odlučivanju o pobjedniku ovog rata.
Prvog pobjednika već imamo. To je Rusija. Amerikanci su već počeli ograničeno ukidati sankcije na rusku naftu, a vjerovatno će im se uskoro pridružiti i Evropa. Osim što Rusija može birati mušterije zbog velike potražnje za energentima, cijene nafte i plina dostigle su za Rusiju idealne vrijednosti (što veća to njima bolja). Povećani izvoz energenata uz visoke cijene pokriti će deficit i ratne troškove. S druge strane, Ukrajina je završila u dubokoj sjeni, te su vojna i finansijska pomoć ovoj zemlji za odbranu od Rusije sada u zoni nenaučne fantastike.
Na svaki napad Iran odgovara recipročno. Treba očekivati protuudare na rafinerije i depoe nafte i drugih energenata kao i na fabrike i postrojenja za desalinizaciju vode ne samo u Izraelu već i u zaljevskim zemljama. Sve dok teritorij i logistika GCC država omogućavaju napade Usraela na Iran. Kao što je Iran odgovorio Bahreinu nakon što je sa njihove teritorije izvršen napad na postrojenja za desalinizaciju vode na jugu Irana.
Iran odgovara istom mjerom na sve napade Usraela osim što ne napada škole i bolnice. Nekako im polazi za rukom da ih ne pogodi, a Usrael svakodnevno uspijeva da svojim preciznim oružjem pogađa upravo škole i bolnice širom Irana, i mnoge druge civilne objekte. Samo to je dovoljno da se razazna razlika između dvije strane u ovom ratu. Ratu koji je izbor Usraela a ne Irana. Iako mu je Iran dao naziv – Ramazanski rat.
Usrael je počeo rat koji se neće završiti njihovom pobjedom. Sami su zakoračili u živi pjesak iz kojeg ne mogu izaći neponiženi, a Iran im neće dobaciti uže za spasavanje niti će im dopustiti da se izvuku. Iranu se više nigdje ne žuri, a Usreal bi da se Ramazanski rat koji su drsko započeli što prije završi.