foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Osmi putnik

Osjetna je postizborna nervoza i panika pred vjerojatni gubitak vlasti B Izetbegovića, to jest gubitak vlasti za društvo dvaju lica i ešalon ulizica, na šta se poodavno svela Stranka destruktivne akcije. Agresivno je ponašanje SDA, uz sijanje straha i otvorene prijetnje da mirnu promjenu vlasti građani ne trebaju očekivati. To znači da za SDA ne vrijede elementarni demokratski principi kao što je, između ostalih, i mirna promjena vlasti. Dolazi vrijeme anarhije kako je najavio Sin Svoga Oca i najveći gubitnik proteklih izbora, kojem je stranka po vlastitoj tvrdnji važnija i od naroda i od države.

U svom tradicionalnom televizijskom obraćanju predstavljenom kao razgovor za federalni javni servis, Sin Svoga Oca vidio je blisku budućnost Bosne i Bošnjaka i viđeno odlučio podijeliti sa ionako odavno izluđenim građanima. Ukazala mu se nadolazeća izdaja takozvane Osmorke. Osim prijetnji nemirima, protestima i bezvlašćem, valjda na osnovu vlastitih operativnih predradnji i planova, jedini pokušaj nekakvog argumenta bilo je somnabulno ponavljanje da je Osmorka dala Dodiku četvrtog delegata i da je to izdaja države. Na iznenađujuće direktno podsjećanje novinarke da je to upravo SDA uradila kada je izabrala Dildoradovu Dušanku Majkić, B Izetbegović zamišljajući da odgovara na postavljano pitanje kaže da su istorijske okolnosti bile drugačije i da je sada država u pitanju. Uz to je više puta istakao (kao svojevrsnu prijetnju) da je stranka njegove žene „bazična, patriotska stranka” i da se mora „prihvatiti volja birača“. Bilo bi dobro za sve, a posebno za SDA da Izetbegović prihvati volju prije svega svojih birača koji nisu dobre volje prema njemu ako je suditi po rezultatima izbora, uprkos multimilionskoj investiciji u (pred)izbornu kampanju.

Bazična i patriotska stranka? Pitam se, kad su nas već ovako temeljito, bazično patriotski opljačkali, podijelili i raselili, šta bi tek bilo da je SDA bazična neprijateljska stranka! Svjesno bulazneći, što je psiho-motorički fenomen svoje vrste, o istorijskom trenutku kao da u ovu situaciju nismo došli nakon istorijskog trenutka kada su on i SDA napravili upravo ono za šta optužuju Osmorku da tek planira učiniti. Jasno, svaki je trenutak u Bosni historijski, na opštu tragediju njenih građana, od kada je osnovana prva nacionalna stranka u Bosni i Hercegovini – SDA.

Kad već Sin Svoga oca govori (opet) o izdajama i (opet) o (kofol) patriotizmu sjetimo se ko je prihvatio teroristu Karadžića kao legitimnu stranu u sukobu i pregovarača u trenutku kada je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu bila potvrđena UN rezolucijom kao međunarodni sukob, de facto strana agresija na međunarodno priznatu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se, kad smo već tu, da je Milošević prihvatio Izetbegovića kao stranu koja predstavlja Republiku Bosnu i Hercegovinu prvi put u dejtonsko-pariškoj avanturi kad je Izetbegović potpisao smrtovnicu Republike Bosne i Hercegovine i rodni list RS-a.

Ko je imao nijet podijeliti Bosnu na Saboru 1993? Od veleizdajničkog projekta tom prilikom uveden je samo naziv Bošnjaci za Muslimane, jer je lakše bilo Evropi „progutati” bošnjačku nego muslimansku državicu. Prvi predsjednik SDA u jednom je predratnom televizijskom razgovoru na pitanje o nazivu Bošnjaci rekao da je to bila dobra ideja ali da je njeno vrijeme prošlo. Dvije godine kasnije Muslimane je SDA nazvala i proglasila Bošnjacima. Na našu radost Muslimanija, u ovom slučaju bošnjački entitet – Bošnjakistan, nije 1993. zvanično proglašen, ali je na našu nesreću ostao osnovna politička ideja i praksa SDA, od osnivanja do danas. I to je jedina politika koja se mogla razabrati u ovih najtežih preko trideset godina. Da Bosna nestane dovoljno je da oni koji „predstavljaju” Bošnjake pristanu na njenu podjelu jer je podjela Bosne jedini način njenog uništenja. Bosanci su od Bosne (i od sebe kao Bosanaca i Bosanki) svakako davno odustali i prepustili je konstitutivnim neprijateljima Bosne i svega bosanskog. Ostala nas je šačica, a većina je dovoljno lobotomizirana, možda čak i kao konstitutivni, pa se sami zovu „ostali”.

Probali su SDA Muslimani/Bošnjaci za sebe ograditi komad Bosne 1993. Probali su popraviti neuspjeh 1995. a od tada do danas su rasturali Bosnu kako su stigli i umjeli, i Bošnjake, na sve zamislive i nezamislive načine. Ko će koga ko svoj svoga.

Pitanja bez odgovora

Kada već govori o izdaji, neka Sin Svoga Oca odgovori na bar nekoliko pitanja.

Ko je doveo JNA agresore u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine?

Ko se bio okružio (i ostavio svoj narod u tom okruženju) kreatorima i realizatorima planova JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu?

Ko je uveo pukovnika KOS-a takozvane JNA, Muslimovića u pozadinu pokreta otpora?

Ko je doveo Mujezinovića, Ćudića, Rekića… i sve druge, bezbrojne JNA mujezinoviće, ćudiće i rekiće?

Ko je formirao Ševe – SDA paraformaciju čiji su pripadnici ubijali od početka do kraja rata, pa i poslije rata u Sarajevu? Ko je osnovao tu paraobavještajnu i paravojnu formaciju po uzoru na srbijanske crvene beretke Jovice Stanišića, koje su između ostalog ubile i premijera Srbije Zorana Đinđića?

Koga je Dobrica Ćosić smatrao svojim političkim čedom? Je li to isti onaj kojeg su Ćosić i drugi srpski nacionalisti i šovinisti oslobodili nakon javnih (i privatnih) peticija i apela?

Kome je od svih političkih zatvorenika SDB (Udba) dala pasoš odmah po prijevremenom izlasku s robije? Ko je dobio dobar posao, stan, a uskoro i povjerenje da upravlja gradilištem od nekoliko hiljada radnika po izlasku iz zatvora u kojem je bio kao politički zatvorenik? Izgleda kao da je ta Udba bila tolerantna i merhametli služba, sklona praštanju i zaboravu.

Koga je nakon nekoliko pokušaja uspješno vrbovao Munir Alibabić, po vlastitom svjedočenju, kao saradnika bosanskog, republičkog DB-a (SDB)? A to je nedavno potvrdio i Nedžad Latić tvrdeći da je njegov partijski lider i kolega sa robije – „napravio pakt sa Udbom”, a Latić je izuzetan poznavalac prilika i okolnosti iz „prvog safa”.

Koga je od republičke službe preuzeo Aleksandar Vasiljević, tadašnji zamjenik načelnika uprave za bezbjednost JNA?

Ko je Vasiljevića zvao Aco?

Ko je s Acom organizovao povratak već izbjeglih iz Višegrada koji su nakon vraćanja kući mahom zvjerski pobijeni?

Ko je spriječio miniranje mostova na Drini?

Ko nam je reklamirao takozvanu JNA do 2. maja 1992?

Ko nam je govorio „mirno spavajte rata biti neće” dok se pripremalo sveopšte klanje?

I za kraj nekoliko lakših pitanja. Kako to da je upravo u SDA, koja je nastala na antikomunističkoj ideji, i danas najveća koncentracija JNA komunjara, i to onih najzagriženijih koji su do 1992. proganjali i vrbovali Muslimane, a ‘92. su prešli na islam, i da li je istina da je upravo služba JNA pomogla osnivanju SDA?

Ko je opljačkao Bosnu i Bošnjake u miru (i u ratu)?

Bezbroj je pitanja, a nijedan pravno releventan odgovor. Nije li davno bilo krajnje vrijeme?

Ko je sabotirao reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije – to znamo – B Izetbegović, po vlastitom priznanju, kao poslušao loš savjet svojih pravnika. I nikom ništa. Patriota. Bazično trezorski. Politički diletant i seoska varalica kojem je i danas osnovna životna referenca da je Sin Svoga Oca.

Izdajnici stari gdje ste

Ko je zapravo izdajnik, ko veleizdajnik, a ko su bili naprimjer SDA prvaci, i pobjednici prvih izbora – Fikret Abdić i Izetbegović Stariji? O prvom znamo dovoljno. Nije li vrijeme da se zaista istraži i sazna dovoljno i o drugom, ali da ne istražuje Izetbegovićev parabiograf i mitograf Muslimović. Da završimo priče na tu temu (kao da je to moguće) ili da možda u ovisnosti o odgovorima na gornja pitanja jednom zauvijek prezremo prezira vrijedne, sva imena svih izdajnika u svim izdajama i veleizdajama Bosne i Hercegovine i njenih građana. To je obaveza svakoga – da očisti ispred vlastitih vrata, da odveze smeće i da zakorači možda ne u novi život ali u novi dan kao novi početak. Dan u kojem će građanke i građani Bosne i Hercegovine prvi put zaista dobiti priliku da žive u pravnoj državi. To bi bila i prva prava šansa za Bosnu i Hercegovinu, prilika koju strani agresori i domaći izdajnici nikada nisu ni pomislili dopustiti. Pravna država! To je manje-više sve što nam treba. Ali stvarna pravna država, a ne ispraznica na račvastom jeziku političara; još samo jedna floskula u vokabularu nacionalističkog praznoslovlja i banalne propagande u autopilot modu.

Ako je sve istina, sve ono što se godinama, decenijama, priča (i piše) onda se radi o najvećim izdajnicima ne samo u istoriji Bosne, već možda među najvećim veleizdajnicima svojih naroda svih vremena. Jer ako je tako, s obzirom šta je narod morao preživjeti od razaranja i granatiranja gradova, prvenstveno civila i civilnih objekata, preko sistematskih silovanja do genocida. Tragedija Bošnjaka pod vodstvom familije Izetbegović jedna je od najgorih u našoj tradicionalno tragičnoj istoriji. Ne bi bio prvi put da su licemjerni lideri (i moralne nakaze) Bošnjaka-muslimana svjesno u crno zavili svoj narod. Imamo previše primjera iz Drugog svjetskog rata. Kvinslinga nam nikad nije manjkalo. Bošnjaci su morali proći i preživjeti užas, a i danas ih se drži „pod vodom”. Duškanje još traje, ne prestaje sve do konačnog gušenja.

Osmica, Osmorka i Osmi putnik

Ergo, nakon svog zla, ko god da su izdajnici Bosne i Bosanaca (i Hercegovaca) za njih su Vuk Branković i Benedict Arnold mala djeca i amateri. A kad već Sin Svoga Oca priča o izdaji i patriotizmu, nije li stanje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina, ili naprimjer Bošnjaci kao narod, odgovornost i Prvog do Prve, njega, Sina Svoga Oca lično, i Muža Svoje Supruge bezlično? Pokazali su nam bazične SDA patriote svoj patriotizam u pandemiji, kao i u ratu. Uostalom, vidjeli smo previše „patriotizma“ podjednako koliko i korupcije. Za sdaovce patriotizam je samo jedna od riječi kojom skrivaju korupciju i sve ostale prevare vlastitog naroda. Previše je primjera da bi se mogli i nabrojati. Izdali, prodali i opljačkali su nas, sve građane, nacionalne vođe u nigdje, svako svoje svaki put. I tako stalno.

I dok je država kako kaže Sin Svoga Oca u golemoj opasnosti upravo u ovom istorijskom trenutku njegov nediplomirani obavještajac, i paradoksalno paraobavještajac, nastavlja da proganja političke konkurente i kritičare bračnog para s Poljina, prvenstveno Bošnjake, a neprijatelji države i raznorazne maligne službe slobodno rovaše po Bosni kao i do sada. Zapravo, prema kazivanju lidera NiP-a, dotični je fokusiran na pospremanje nereda prije nego napusti funkciju, odnosno prije nego ga nabiju nogom iz OSA-e i zavire u „papire“. Između Osmice i Osmorke građanima je u svim varijantima i na svaki način bolja Osmorka. A sasvim izvjesno nam ne treba Osmi putnik.

Beogradski advokat i intelektualac Srđa Popović nazvao je Osmim putnikom obavještajno-paraobavještajno čudovište što uspješno mijenja domaćina, režim, a samo ostaje isto, a po (ne)prirodi stvari itekako loše utiče na domaćina, žrtvu. Tako se „služba” ne transformira sama već samo mijenja režim, domaćina, kojem kao služi, a služi samo sama sebi. Jer su takve službe same sebi svrhom.

Osmi putnik i danas pustoši i ubija Bosnu i Crnu Goru, kao i Srbiju iz koje je došao i izlegao se u Bosni. Ojađuju žive kao što su mrtve (a nekad žive), i kao što će u crno zaviti i sve one koji će se (eventualno) u Bosni tek roditi.

Osmi putnik je ušao u Jugoslaviju osamdesetih. Nakon Titove smrti desio se značajan prodor ruske službe (sovjetski KGB) u JNA, a i u politiku. Čime se nastavlja istorijska zabluda, zapravo istorijska glupost o prijateljstvu Rusije i Srbije. U toj ljubavi Srbija je samo sredstvo Rusije, i moneta za geopolitičko potkusurivanje. Uvijek bila i ostala. Miloševićev dance macabre koji je poput tornada protutnjao nekadašnjom Jugoslavijom, nastavio je pustošiti na drugačiji način i nakon smrti jugoslavenskog kasapina u zatvorskoj ćeliji haškog tribunala. Crko je Milošević ali nije Osmi putnik. I prije nego je Slobodan zatvoren Osmi putnik se oslobodio i odomaćio kod novog domaćina.

Kao i u slučaju SSSR, i SFRJ, domaćin ne može preživjeti parazita. Sve je od prvog dana u službi pogrešne ideje, i sav apsurd se vidi sav u činjenici da na kraju bez obzira da li je Osmi putnik uspješno ili neuspješno ojadio svog domaćina – neuspjeh svega je uvijek neizbježan kraj. Sve što Rusi danas rade u Ukrajini, kao i sve ono što Srbija (a i Hrvatska) radi Bosni decenijama, na kraju neće donijeti ništa dobro Rusima, a posebno ne ruskim žrtvama – Ukrajincima. Kao što ni Srbima ratovi u Jugoslaviji nisu donijeli ama baš ništa dobro, njihovim žrtvama ništa dobro nije ni planirano.

Ruska veza i porijeklo svih naših nevolja se najlakše vide na primjeru bivšeg reisa Mustafe Cerića, saradnika službe kodnog imena Vezir, kako je to i sam Muslimović rekao, a on valjda zna ko je sarađivao sa KOS-om. Da je sadašnji savjetnik aktuelnog reisa ruska svojina kojom operira Osmi putnik u Srbiji, najbolje se vidi na dva primjera. Odlazak kod Kadirova, čečenskog kvislinga, kad ga je Vezir zakitio cvijetom Srebrenice, koji je inače njegova sestra zaštitila kao svoj proizvod i vlastito autorsko djelo i pravo, tako da ima ekskluzivu i ekskluzivan profit. Prigodno je tadašnji reis Cerić svojoj sestri izdao svojevrsnu licencu IZ za taj pothvat. Drugi primjer je nedavna posjeta Kini i hvalospjev o kineskom rješenju muslimanskog pitanja, odnosno progonu a mnogi tvrde i genocidu nad muslimanima pokrajine Ujgur (preblizu su braća najvećih izvorišta nafte u Kini, i preblizu Kazahstana). Za ovu prigodu Vezira Cerića su po svemu sudeći Rusi poslali, posudili, na jednokratnu upotrebu Kinezima s kojima (i Iranom) grade novu koaliciju za novi svjetski, multipolarni, poredak. Još jedan “projekat” koji će se završiti neuspjehom, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh poduhvata.

Život bez nade

Sa druge strane Osmorka ne gubi vrijeme da pokaže i dokaže kako ne valja pet para, i da je tu jer ne može biti gora od SDA. To im je jedina referenca – da je SDA gora od njih. Trojka / Osmorka svakog dana dokazuje da nije i neće biti promjena, posebno ne ona koja je građanima potrebna. Ima li boljeg primjera od Bećirovića, starog sinekurca koji dokazuje svoju infinitezimalno malu političku vrijednost davanjem ambasodorskog mandata Lagumdžiji. I šatro novinaru Erolu Avdoviću, kao nagradu umjesto Željka moje-mi-priče Komšića, a ovaj će mu vratiti uslugu, ne treba sumnjati. Složna pseudo socijaldemokratska braća.

Lagumdžija i Topčagić su sebi izabrali gradove u kojima će moći biti sa svojom djecom – nešto kao spajanje porodica na račun države. Tu je i čitava plejada “nezavisnih” i njima sličnih – Hrle, zet Bisere Turković, supruga “nezavisnog” intelektualca Esada Bajtala, Damir Arnaut intereždžija koji je promijenio koznakoliko stranaka i “uvjerenja”. Riječju, Bećirović je sastavio spisak na kojem bi mu i Izetbegović pozavidio. Bećirović je inače ideološki više SDA nego većina članova te stranke.

NS je nominirala novinarku i urednicu Dušku Jurišić, na mjesto zamjenice ministra za ljudska prava i izbjeglice. Sinekura ko kuća. Koliko je profesionalaca izbjeglo bježeći od Duške Jurišić i koliko je raselila novinara po drugim redakcijama samo ona zna. Nju je Forto predstavio kao nestranačku osobu, silno nestranačku i posve nezavisnu, kao Avdović.

Zaista je Lagumdžija obrazovan i sposoban čovjek i iskusan političar, sa kontaktima u svijetu, ali to je bio i kad je vodio u propast SDP, kad je amnestirao tajkune od plaćanja poreza… da dalje ne nabrajamo. Lagumdžija je dokaz da u našoj zemlji nikad nisi politički mrtav, čak i kad si štetočina i socijalnedemokrata. I to je još jedna ilustracija stanja u kojem se naše društvo nalazi (i gubi). Sistem nekažnjivosti u kojem čak ne postoji ni politička odgovornost. Uostalom, kod nas i ratni zločinci imaju aktivne i žive političke karijere, tako da ne čudi da je Lagumdžija nekome “dobar” kandidat, nakon svega. Čovjek je u samom finišu kampanje pred prošle izbore, praktično nekidan, u svim medijima i na sav glasa trubio da je SDA-SDP koalicija dogovorena i gotova stvar. Očigledno ova očigledna neistina i podla laž, smišljena sabotaža SDP-a, nije smetala Bećiroviću, niti lideru SDP-a koji je kao tek čuo za Bećirovićev spisak kandidata, iako o tome javnost bruji sedmicama. Zaista ne čudi ni to da osim ofucanih kadrova budući politički vladari nemaju ništa konkretno, a posebno ne bilo šta novo ponuditi. Osim velikih riječi i šuplje priče. Konvoja kamiona šuplje priče.

Iz Bosne je pobjeglo toliko njenih građana, otišlo zauvijek, da se nikad ne vrate, da su ostali samo političari i njima interesno bliski, i svi ostali kao njihovi robovi. Jer smisao postojanja ovog sistema je da hrani alave i nezajažljive, moralno i materijalno korumpirane političare. U tome se može pročitati koliko vjeruju u Bosnu i Hercegovinu, i koliko žele dobro društvu uopšte. Ne interesuje ih to iako se bore da dođu u poziciju da im to bude posao. Oči nam iskopaše da dođu na vlast i čak se više i ne trude da nas slažu nego lupetaju šta im padne na mali ili domali politički mozak jer dobro znaju da će svijet već sutra sve zaboraviti. Kao što je zaboravio sva nepočinstva Izetbegovića, Lagumdžije i inih. I, zaista, zaista vam kažem – svi su isti dok se drugačije ne dokaže.

Da SDA ne radi ništa, i da se pravi mrtva, Osmorka (ili koliko ih već ima) bi se sama brzo upropastila. Funkcija i fotelja, a ne promjena, željna Osmorka koliko god da je (ne)očekivano razočaravajuća začas ispadne opet „dobra”. Dovoljno je da SDA objavi samo jedno saopštenje, ili da se Sin Svoga Oca pojavi s onom svojom facom i onom pričom kojom pokušava imitirati svoga oca, bojom glasa i akcentom, i odmah je svakoj alternativi SDA, lažnoj ili stvarnoj, „sve oprošteno”. Vježbajući da zvuči kao babo, ne Fikret, već takozvani „dedo s francuzicom”, naučio je samo oponašati politiku oca, čuvenog stratega koji je do podne mislio jedno, od podne drugo, a zaista je uvijek mislio nešto treće. Uostalom, njegove nedokučive odluke i bezbrojne katastrofalne „greške” koje nisu plaćene životima njegove familije, već bosanske sirotinje, shvatljive su jedino i samo kada zamišljamo odgovore na gore postavljena pitanja.

Na kraju, možda je za početak najbolje da sami sebi priznamo da smo propali, davno, a nismo ni primijetili pa i ne znamo kad smo tačno i kako zapravo propali; i da je sve što danas živimo u našem društvu u raspadanju samo manifestacija te davne propasti.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
Sannety
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije
Zubčević: Brodom koji tone
Zubčević: Zvijezda Mira
Zubčević: Imunitet stada
Zubčević: Građanska opcija
Zubčević: Aca vakser
Zubčević: Opšta opasnost
Zubčević: Mitovi i pobjede
Zubčević: Ko to tamo sneva?
Zubčević: Istina o pravdi
Zubčević: Život u najavi
Zubčević: Rat i mir
Zubčević: Izgubljeni mir
Zubčević: Smrt Filozofa
Diverzant u trezoru
Zubčević: Kao nekad pred rat
Zubčević: Na Drini NATO
Zubčević: U magli rata
Zubčević: Atentat
Zubčević: Drugo poluvrijeme
Zubčević: Priče kratkih nogu
Zubčević: Kraj karnevala
Zubčević: Život bez nade
Zubčević: Gluho bilo