Virus se širi brže nego ikad do sada. Broj smrtnih ishoda također je drastično veći. Smrtnost varira, kako gdje, 1-4% od broja zaraženih neće preživjeti, a trajne posljedice koje bolest ostavlja na pluća, nervni sistem, bubrege… trpit će bar dvostruko više. U Bosni i Hercegovini svaki dan imamo oko 200 novih pozitivnih slučajeva, a to znači da će manje-više od tog broja umrijeti dvije do osam osoba, a trajne zdravstvene posljedice imati njih barem 20-ak. I tako iz dana u dan, dok se na obzoru ne pojavljuje nagovještaj boljih dana. Mjere koje se poduzimaju zanemarljive su s obzirom na drastične restrikcije koje su vlasti bile nametnule u periodu mart-maj.
Kao što su nas dezinformisali prije nekoliko mjeseci tako smo neinformisani i sada. Kao što su ondašnje mjere bile drastične i pretjerane, tako sad nedostaje bilo kakvih smislenih i dosljednih mjera. Jasno je da naši nadležni, koji (ne)donose odluke, nemaju pojma šta se dešava a još manje znaju šta treba učiniti u borbi protiv pandemije. Nakon totalne blokade života, preko noći je došlo do ukidanja svih mjera i relativizacije svega. Za ovu ekstremnu politiku, odnosno za sve proizvoljnosti, niko neće polagati nikome nikakav račun. Prelazak iz jednog ekstrema u drugi, od brojnih mjera i zabrana do nijedne mjere u samo 24 sata nije politika već evidentan dokaz da ni politika ni strategija ne postoje, i da su bez ideja i bez znanja gospoda koju plaćamo sa desetak prosječnih plaća mjesečno, ne računajući sve ono što još dobiju, sami uzmu, otmu, otuđe. Dok se oni bave politikanstvom koje pokušavaju predstaviti kao politiku, naš pad u veliko ništa i put u nigdje se nastavljaju.
Jalovo je analizirati (ne)rad Federalne vlade čiji je premijer korona krizu počeo na konjičkom korona derneku, a završio na optuženičkoj klupi, i na kraju se uspio još i zaraziti. Njegov korona-zakon je skoro pa gori od same korone. Uostalom kao i njegova šestogodišnja Vlada – već dvije godine u tehničkom mandatu, a nakon izbora nije ni pokušano formiranje novog saziva, toliko im je stalo do volje građane da i ne pokušavaju tu volju ispuniti, iako im je to politička a i zakonska obaveza. Upravo je situacija u zemlji kao i u životu štetočine Fadila Novalića – zaraženi smo dok sjedimo na optuženičkoj klupi. Sve podsjeća na Opsadu – ne znamo za šta nas terete a prijeti nam smrtna kazna.
Dok se nalazimo u najvećoj zdravstvenoj krizi, ljekarska komora pod nevidljivom dirigentskom palicom Sebije Izetbegović, nastavlja mizernu pjesmu o instrumentalizaciji i manipulacijama, a doktori bez grama časti i prsta obraza pokušavaju staljinističkim metodama, u skladu sa kapacitetom vlastite političke moći, opet zagočati život dr. Ismetu Gavrankapetanoviću. Bilo bi tužno da nije jadno, kao što bi bilo brutalnije kad bi Bakirova šefica imala više moći. U zemlji lošeg zdravstva i opšteg nedostatka visokostručnog kadra, preko 100 vrhunskih stručnjaka smo izgubili u privatnom ratu Sebije Izetbegović protiv zdravstvenih radnika koji joj nisu po volji. Od svih problema u zdravstvu, sa i bez pandemije, hajka na Gavrankapetanovića je prvi prioritet ljekarske komore i gazdarice SDA.
Dok je covid-19 počinjao harati Evropom, SDA gazdarica se bavila kadrovskom politikom što je kulminiralo aferom Asim, a onda se iznenada odlučila posvetiti svom poslu. Desilo se to u vrijeme kada je praktično čitava planeta bila blokirana, zaustavljena. Mjere koje je Sebija Izetbegović uvela su nečuvene u pokušaju da se najveći klinički centar u zemlji pretvori u njenu ogradom zaštićenu rezidenciju, državu u državi. Brzo se uvidjelo da joj ne pada na pamet da liječi oboljele od korone. Uz sve drugo, pokušala je Opću bolnicu pretvoriti u covid bolnicu, uz već odavno na njenu inicijativu i zahtjev izmijenjen put bolesnika, pa se ne zna gdje zapravo treba da ide pacijent kad mu zatreba zdravstvena pomoć. Tako je bilo smrtnih ishoda zbog lutanja “od bolnice do bolnice” još i prije pandemije. A danas, još uvijek niko živ ne zna ni naći ni pokazati put bolesniku, a najavljen je novi kantonalni put bolesnika, za koji se ne zna ko i kako je taj put odredio, zacrtao.
Da je Sebija Izetbegović bez talenta za politiku jasno se čita iz činjenice da nikad i ništa ne nauči iz bilo kojeg procesa. Pa tako i sada pokreće napad preko ljekarske komore na Gavrankapetanovića, nesposobna da obuzda svoj autokratski bijes i nastavlja prakticirati silu protiv svojih oponenata. Ne preza od bilo čega, kao ni ljekarska komora, koja je sad u jeku pandemije našla kao hitno ispitati kršenje, čak tri člana kako kažu, ljekarskog kodeksa. Treba li spomenuti da uprkos svemu što je rekla i uradila, ili odbila da uradi Sebija Izetbegović ta ista komora nije našla za shodno da ispita da li je dotična prekršila neki od članova ljekarskog kodeksa. Bar jedan. Put, ili bi bilo bolje reći stranputica, pacijenta u Kantonu Sarajevo ne samo da je moralno problematična već eventualno i krivično sporna. Pa opet, niko ništa. Za to vrijeme Izetbegovićka sugerira istrage kantonalnom tužilaštvu, proširenje istrage protiv starije kolegice. I sve je to dozvoljeno, baš kao onomad “po zakonu” da Branković, novi-stari SDA kadar, kupi veliki stan za nešto više od 900 maraka. U certifikatima. Može sve ako si Bakirov SDA-ovac.
Nedavno se iz političke hibernacije probudio i zloglasni Asim Sarajlić, pokušavajući održati moralno slovo o ko zna čemu, ko eto i ono ima nekakav stav. Malo mu je što još uvijek prima hiljade maraka plate za svoj posao koji ni on kao ni drugi poslanici zapravo i ne obavljaju. U posljednje dvije godine imali su, slovom i brojem, toliko sjednica državnog parlamenta kao da je pandemija nastupila odmah po okonačanju izbora 2018. I on kao i njegove poslaničke kolege, uključujući brojne pozicione i opozicione stranačke lidere bez imalo griže savjesti i moralnih neodumica uredno primaju svoje plate i sve ostalo, bez da išta za to rade, ili uz najminimalniji mogući angažman.
Da li je Tužilaštvo pokrenulo istragu u vezi sa aferom Asim, zna li se šta?
Sebija Izetbegović, i onaj joj muž u nje, zaista više nemaju osjećaja za stvarnost. U maniri pravih autokrata i diktatora, okruženi su klimoglavcima, a takvi poslušnici, laskavci i ulizice, u pravilu nesposobni, najbrojniji su u vojsci bračnog para Izetbegović. Dok poltroni grade svoje SDA karijere na bespogovornoj poslušnosti i psećoj lojalnosti, a ne na stručnosti, stanje u zdravstvu je kao i u politici uopšte. Pitanje je samo šta će nas od to dvoje prije ubiti.
Samo u svojoj, i glavi svojih poslušnika, prvi u Bošnjaka je sposoban političar. U stvarnosti, za potrebe rušenja sarajevske vlade, predao je za račun svoje destruktivne politike državu na nemilost Dodiku, a da sa Čovićem prije toga nije napravio pogodbu. Ostalo smo vidjeli. Dok čuva svoju direktoricu KCUS-a, onu mu omraženu hanumu, i dok čuva svog čuvara direktora OSA-e Osmicu, Izetbegović na heftičnoj bazi ispisuje političke mjenice kojima su pokriće naša sadašnjost i budućnost naše djece. Novac MMF-a, Mostar, izborni zakon… Dobio je skretničar rijeka i kočničar svakog progresa Čović više nego je sanjao, i sve to za samo nekoliko mjeseci. Usput nas je provozalo po Bleiburgu, a nakon zabrane održavanja crne mise u Austriji, možda nam Čović i Izetbegović trajno instaliraju Crnu misu u Sarajevu, kao mali festival revizionizma (i sadizma), svake godine, uz dekor marširanja blajburškog voda, i ostalih crnokošuljaša što ponosno nose svoje genocidne odore.
Šta li Bakirova pudlica Željkec sada priča o ANP-u ili o izbornom zakonu? Malo šta raduje prosječnog građanina kao skora propast DF-a i politička smrt njihovog lidera. Komšić je uspio da izazove prema sebi možda i veći animozitet od svog gazde Izetbegovića. S kim si, s njim si. Odvratnost je prelazna. Najgore od svega što nas Željkec i dalje laže i u oči gleda; pričajući o svom poštenju, kreditima koje vraća od kako ga znamo, a to bi trebalo aludirati da kao nije bogat jer, eto, mora uzimati i vraćati kredite. Bezobrazni bezobraznik (ne, nije ovo pleonazam nego prijedlog leksičkog rješenja za opis oba mu đon-obraza).
Dok ih se ne sruši nema nam spasa, ponekad pomislimo, a nekad se čini da će bračni par Izetbegović samo tako otići na smetljište istorije bošnjačkog naroda i politike u Bošnjaka, gdje zasluženo pripada bračni raspar koji je temeljitije od Fikreta Abdića, ali za sada, srećom, manje tragično, podijelio Bošnjake. Uspjeli su podijeliti i Bošnjake u vlastitoj stranci! Usput je njihova loša politika, tragično loša politika, bez da spominjemo iznimnu nesimpatičnost zajedno i pojedinačno, raznim ustupcima na koje su bili primorani nakon katastrofalno loših političkih poteza, praktično poklonila Dodiku Bosnu, a Čoviću Federaciju. Ali bitno je da bračni raspar Izetbegović vlada sarajevskim kantonom kao svojim pašalukom. Njihovi dvorjani, SBB i DF službenici, su im za sada na usluzi, mada SBB tik-taka kao pokvarena bomba, i niko ne zna niti može predvidjeti kada će eksplodirati u lice Izetbegovićima.
Problem je što nakazu od sarajevske kantonalne vlade niko ne želi ni da ruši. Nema potrebe jer je to od početka ruina a ne vlada. Ne isplati se kad će sama pasti kao pijanac sa zida preko kojeg je pokušao ući u avliju umjesto na avlijsku kapiju. Najveća ironija, i još veća smijurija je to da se crna trojka samoprozvala patriotskom, probosanskom. Nešto slično Silajdžićevom sloganu “za 100% BiH” pa smo dobili Dodika i 0% Bosne. Tako je na kraju prošla i sama Stranka za BiH, pomnožena s nulom, pa je njen oportunistički kadar u ondašnjem jesenjem transferu prešao u druge stranke.
Da stvari budu gore, opozicija na svim nivoima je bez bilo kakve ideje, a kamoli vizije, a samim tim i bez rješenja koja mogu ponuditi, ili bar artikulirati. Pasivna, samoeutanazirana, samodopadljiva, budi se iz kliničke smrti povremeno, na dnevnopolitičkoj bazi. Koriste se svim maskama na ovom balu zakrinkanih vampira. NiP populizmom, uz tradicionalne homofobne stavove, populističke naravno, kao što su im redovna banalna desna skretanja jer je njihov lider logorejaš populista bez stvarnih, konkretnih političkih ideja. NiP-ova politička sestra od različitih roditelja je Naša stranka, odnosno njihov lider fasciniran jalijaškim stilom i politikanstvom svog visokog kolege, jer Dino je sve što Peđa nikad nije mogao biti. Misli Peđa da je sa Dinom jači a to je jedan od pokazatelja da Peđa zapravo samo misli da misli. Svoje dijametralne ideološke i političke pozicije pravdaju zajedničkim programom i ciljevima. Nešto slično sporazumu Ribbentrop-Molotov, koji je raskomadao Poljsku, kao što će možda dvojac Konaković-Kojović raskomadati koaliciju i njenu poljsku konjicu. Eno, svako malo, Konaković najavljuje proteste. Najavljeno vruće ljeto je na izmaku. Ne zna se da li Konaković sa svojim stranačkim pajdašima planira proteste, kao što su neki njegovi današnji visokopozicionirani NiP-ovci, onda kao i Konaković ostrašćeni SDA kadrovi, onomad, planirali napad na prvi queer festival u Sarajevu.
Treba li možda nešto reći o SDP-u kojem je na čelu još uvijek karizmom neokrznuti Nermin Nikšić? Još jedna politička prikaza bez iole jasne politike, još jedna politička instalacija Zlatka Lagumdžije, kao što je i Komšić cvjećka Lagumdžijinog izdajničkog rasadnika.
Ljetni politički intermezzo dolazi nimalo sezonski. Niko ne zna čime se bavi Vijeće ministara, sreća pa se bar zna čime se bavi ministrica Bisera Turković – ničim. Ili bar ničim od interesa za građane Bosne i Hercegovine. Ova troma, neefikasna i sasvim suvišna (nus)pojava na političkoj sceni 21. stoljeća trenutno je istaknuta štetočinka, jer je podjednako štetno i njeno djelovanje i nedjelovanje. Ona je, ako ništa drugo, ipak izuzetan primjer nazadne politike Izetbegovića koji se okružuje starim provjereno nesposobnim kadrovima sumnjive političke iskaznice i još sumnjivijeg porijekla imovine. Za Izetbegovića je Bosna samo tamo gdje je SDA na vlasti, to je dokazao i kao lider od oca naslijeđene stranke i kao član Predsjedništva. Barem su dvije trećine naše domovine u koje Izetbegović nije kročio ni kao predsjednik stranke ni kao član Predsjedništva, napravivši tako od verbalnog zlikovca, primitivca Riste Đoge proroka a njegove epizode o muslimanskoj fildžan državi proročanstvom iz nehata, sve dok ga arkanovci ne utopiše u Drini, još crvenoj od krvi Bošnjaka koje pobiše razne riste i razne đoge da bi Bosna bila fildžan država.
Na izmaku ljeta, prava bi bila šteta da se građani ne probude. Ali građani su spremnije dočekali onako nespremni rat nego mir i demokratiju. Najavljuju se protesti. Istina samo u dnevnopolitičke svrhe. Treba zapamtiti da izaći na proteste sa političarima poput Konakovića je izvjesno lošija opcija nego nastaviti trpiti ove bezdušnike na vlasti. Ne treba nam dekorativna promjena. Nama treba konkretna promjena političkog obrasca. To što je neko kao došao političke tobe, to ne znači da je time izbrisao štetne posljedice dugih godina i mandata u vlasti i svu štetu protiv koje će se sad kao boriti, ili sutra kad eventualno osvoji novi komad vlasti.
Ono što treba očekivati jesu, nadajmo se, radnički protesti, jer broj nezaposlenih će još više narasti. Političari na vlasti ne čine ništa konkretno da zaista ublaže posljedice – pored nezaposlenosti uopšte – skoro 50.000 onih koji su zbog pandemije u posljednjih nekoliko mjeseci ostali bez posla. Bezbroj nijansi sive ekonomije svelo sa na svega nekoliko tako da je i ta opcija alternativne ili dopunske djelatnosti odnosno zaposlenja minimalizirana. Uz sve ovo, nezadovoljni i nezaposleni građani nemaju mogućnost napuštanja Bosne i Hercegovine, čime se dodatno začinjava veliki bosanski lonac u kojem se svi zajedno kuhamo.
Da li će nas žive skuhati, ovako spremne na vječno prilagođavanje, ne moramo još dugo čekati da saznamo. I to je dobra vijest. Ako ne ove jeseni onda već naredno proljeće, umjesto političkog bosanskog lonca, biće nam servirane političke pomije koje ćemo zajedno pokusati jer ništa drugo neće biti na meniju.