foto: Dženat Dreković/NOMAD

Zubčević: Brodom koji tone

Eto, nakon dvanaest godina Mostarci su konačno glasali. Glasovi se još broje a rezultati su uglavnom poznati. Vidi se da nije bilo velikog izbora, vidi se da su HDZ i SDA sa svojim satelitima u gradu na Neretvi najjače stranke. Iako te dvije partije u udruženom pothvatu građanima nisu omogućavale, nisu dozvoljavale izbore, odnosno obespravljivale su Mostarce oduzimajući im pravo glasa, držeći ih zajedno sa demokratijom kao taoce dvanaest godina. I još bi to trajalo, da nije bilo Irme Baralija, koja je ne samo heroina izbora u Mostaru, već i individualni pobjednik izbora u Mostaru. To je dobra vijest iz Mostara, sve ostale su uglavnom sumorne.

U Mostaru smo vidjeli da je novi važan igrač na političkoj sceni Hrvatska republikanska stranka, poput NiP-a u Sarajevu, nova stranka starih ideja. Ne znamo da li je HRS stranka bivših HDZ jurišnika, kao što je NiP stranka bivših dugogodišnjih SDA jurišnika, ali već se vidi da i u Sarajevu i u Mostaru, i šire, skoro pa sinhrono jačaju dvije nove stranke koje navodno žele društvo sa manje korupcije nego SDA i HDZ, dok su političke ideje slične ili istovjetne. Pseudo patriotizam i kofol renesansa.

“Iz moje perspektive. I osjećaja krivnje. I krvavih ruku. Svejedno mi je.”

Mostarska opozicija, BH blok kojeg čine NS i SDP, nije isto što i sarajevska četvorka. U Sarajevu bi bez NiP-a, NS i SDP prošli gore nego u Mostaru. BH blok je Irma Baralija, nema tu ni NS-a ni SDP-a, niti neke njihove politike ili vizije. Zahvaljujući Irmi Baralija, te dvije stranke nisu do koljena poražene.

Nakon Mostara, možemo zaključiti da se ovogodišnje izborne promjene ogledaju u starim i u novim umivenim nacionalističkim strankama koje se predstavljaju kako im kad odgovara. SDP je stranka koja stagnira ili nazaduje, u ovisnosti o kojem gradu ili području u Federaciji govorimo, kada poredimo rezultate tek održanih i ranijih izbora. NS isto tako. Uprkos opštem nezadovoljstvu, krizi, pandemiji, lopovluku vladajućih, NS i SDP nisu značajno uvećale svoju glasačku bazu. Opstanak na sceni im je omogućila SDA svojim aferama i bahatošću.

U svom predizbornom mimohodu, DF je svojim pohodom političkih zombija na Mostar, živih mrtvaca – Željka Komšića i njegovog olinjalog i potrošenog savjetnika Čede Jovanovića – uspio pred same izbore dodatno konsolidirati i homogenizirati hrvatske glasače. Znani su oni veterani, svaki na svoj način, koaliranja sa suprotnim ideologijama po potrebi. Epilog – HDZ je osvojio skoro duplo više mandata nego na posljednjim izborima u Mostaru, a tu je još i HRS, eventualni paradoksalni koalicioni partner HDZ-a. Ipak, dobro je što je igrokazna stranka HDZ 1990 konačno skliznula sa scene, poput svog svojevremeno izborno uspješnijeg bošnjačkog pandana Stranke za BiH.

“Mi nemamo neprijatelje, neprijatelji imaju nas. Mi nemamo neprijatelje, prijatelji često mislim na vas.”

Lokalni izbori su pokazali i ovaj put da u odsustvu pravih, novih političkih ideja, glasači glasaju po inerciji ili za populiste. Ne treba kriviti građane Mostara za rezultate izbora.

Prvo, jer su sebi izabrali iste one koji im nisu dali da glasaju, a da se pitalo SDA i HDZ, vječne koalicione partnere, Mostar bi i dalje bio bez lokalnih izbora i imao isti tretman kao i do sada i bio njihova žrtva i ratni plijen. Što su glasači posijali, to će građani žnjeti. Glasači u Mostaru su glasali kao da je 2012. Kao da nisu i sami svjedoci svega proteklih godina kao i svi drugi bh. građani koji su i na ovim lokalnim izborima, uz nekoliko izuzetaka, glasali slično. Tako da Mostar kao grad slučaj više nije poseban slučaj.

Drugi razlog zbog kojeg se ne treba ljutiti na građane Mostara jeste da nisu imali za koga glasati. S obzirom da su većinom glasali za iste, dokazane dušmane Mostara, čini se da alternativna ponuda nije bila dovoljno uvjerljiva. A čini se da su glasali demode, na način kao da je naprimjer 2012. jer u demokratskom smislu za Mostarce je lokalna demokratija stala i nestala prije mnogo godina. Treba glasačima u Mostaru još iskustava izbornih i postizbornih prevara, šupljih priča i lažnih obećanja. Problem je što se demokratska iskustva i znanja, a naročito prakse, u našoj zemlji dugo uče i sporo stiču, a brzo zaboravljaju.

Još je veći problem, velik kao prokletstvo, što mnogi građanin ne zna šta će sa slobodom. Kao da mu ne treba. Čak ni sloboda izbora nije uzbudljiva. Sloboda se u Bosni i Hercegovini trži u bescjenje, a vjera prodaje za večeru.

Koaliciona šarena laža

Politički kaleidoskop Bosne i Hercegovine šarena je koaliciona laža – koaliraju praktično svi sa svima, na različitim mjestima i nivoima. Dok pričaju priče o principima svi govore da su spremni (opet!) koalirati sa svima s kojima dijele iste programe, ciljeve i slično. Koalira ko s kim i kako može, ne zarad veće ideje ili viših ciljeva, već s ciljem formiranja vlasti i vladanja. Vodeće nacionalne stranke u koalicijama su uvijek trošile svoje koalicione partnere koji u pravilu nakon koaliranja gube snagu i značaj. Takve koalicije su provjerena formula opstanka nacionalnih stranaka. Aktuelna politička scena je svojevrsno groblje neprincipijelnih koalicija na kojem vidimo postkoalicione ostatke nekada jakih stranaka.

“Iz oka će ti, iz oka će ti, ako išta imaš oteti. U kapi vode bi te popili dušmani.”

Iz ovih lokalnih izbora u našoj zemlji malo ko će izvući važnu političku pouku ili naučiti lekciju, a još manje prihvatiti odgovornost za loš rezultat, niti će politički mrtvaci primijetiti, a pogotovo ne priznati, da su mrtvi. SDA će nastaviti predvođena bračnim parom Izetbegović svoj put u propast same sebe ili ove zemlje, bez treće opcije, pored ozbiljnog i trajnog ugrožavanja prosperiteta naroda.

Milena, Federacijo moja

Za HDZ – zna se. Dok je Željko Komšić na političkoj sceni za svoju budućnost ne treba da brinu. Niti imaju potrebe da mijenjaju svoju izopačenu političku taktiku blokada i ucjena. Uostalom, u tome im je uvijek i oduvijek partner SDA, i hrvatska zvanična i nezvanična politika, i Vlada i Sabor. Naravno, Dodik i SNSD, prva ruka iz prve ruke. Tako je pozicija HDZ-a možda najstabilnija na nacionalističko-retrogradnoj sceni. Ali to ne znači da opozicija ne može jednim kovidiotskim dernekom proslaviti svoj izborni neuspjeh, a uspjeh Irme Baralija.

“I dok tonem, brodom koji tone, i dok zvona zvone, iako nisam kapetan, ja sam sretan.”

U drugom entitetu se neuspješno od afere Ikona oporavlja i krije Milorad Dodik. Ušutio se, navodno je bolestan. Interesantno je kako se političari razbole u trenutku kad im bijeg sa političke scene i s očiju javnosti ne samo odgovora, već je i nužan. Može se Dodik praviti budala i lud koliko i kako hoće, ali ne može dokle hoće. Osim što je na američkoj crnoj listi, a u Evropi mu se ime u za njega crnim opcijama spominje, sada je izgubio ugled kod želje(z)nog gazde. Ova blamaža sa ikonom i samim vrhom ruske politike neće proći bez posljedica. Možda one neće biti svima nama vidljive, ali će ih Milorad Dodik svakako osjetiti.

“Nije da nema razloga za strah, nije da ima razloga za sreću” ali čini se da moramo još malo propadati prije nego stvari krenu zaista nabolje. Ali kad je neko raspoložena mušterija, kao mi za nadu, onda se uvijek može nečemu nadati, kao što to činimo već trideset godina. Nadamo se generacijama svemu i svačemu, oduvijek međunarodnoj intervenciji, možda Bidenu, da nam donese bolje vrijeme i kupi kartu za nešto kao sreću. Vjerovatnoća da ćemo dočekati nešto što bez uspjeha čekamo već trideset godina uglavnom je beketovska.

“I dok tonem brodom koji tone i dok mnogi se bore, iako nisam kapetan, ja sam spreman da se predam.”

Nada umre tako što izdahne zadnja i ugasi svjetlo, i ne može se poslije ponovo upaliti. Ni ta žiška mala što još uvijek tinja, uprkos vjetrovima i kiši, neće se nikada upaliti nakon što jednom zauvijek zgasne.

Nakon velike tame, ponekad bljesne i odjekne veliki prasak.
Ponekad se nešto pojavi kao iskra a završi kao velika vatra.
Požar.
Na ulici.

Edin Zubčević

Zubčević: Ja, zlatni ljiljan
Zubčević: Patriotske igre
Zubčević: Moralna dijagonala
Zubčević: Zagadi pa vladaj
Zubčević: In memoriam
Zubčević: Istina za Dženana
Zubčević: Tobejarabi
Blok – tri ko jedan
Zubčević: Profesor Tunjo
Željko, de, reci nam sve
Zubčević: Migranti i mi
M kao melek
Izborne dileme
Šta je smiješno?
Praznik u Sarajevu
Neka bude svjetlo!
I bi svjetlo
Decembar u proljeće
Ljeto i geto
Zubčević: Ljetni bilten
Vandalizam i renesansa
Zubčević: Minuta šutnje
Zubčević: Muke po uredniku
Zubčević: Muke po Miljenku
Zubčević: Nacionalne utopije