Kultura nezaborava
Neke stvari je najbolje zaboraviti. Ne želim da se sjećam, da gacam muljem, sedimentima događaja koji nisu postali uspomene već epizode, fragmenti koji nas iznenada pogode, bez najave, kao geler. Ratne epizode sam zaboravio, ali kao da one nisu zaboravile mene.
Od iskrivljavanja i falsificiranja istorije do morbidnog revizionizma nije potrebno preći niti jedan korak. Odavno sam oguglao na narative koji mumljaju i urlaju o ustašama i četnicima kao domoljubima, a ne kao domaćim izdajnicima, slugama okupatora, pljačkašima i ubicama. Kontrarevolucija je bila temeljita i efikasna. Pakao je otvoren i iz njega su izmilila sva zla i preplavila naše živote a kraj tog potopa još se ne nazire, dok Nojevom barkom svakodnevno odlaze generacije građana ove zemlje negdje drugdje jer za Bosance i Hercegovce život je drugdje. I negdje drugdje žive i sjećaju se Bosne zaboravljajući je. Za to vrijeme u Bosni svi samozvani nacionalni lideri nastavljaju sa pljačkom i izluđivanjem prvenstveno svog naroda, a istorija se piše i intrerpretira po potrebi.
S jedne strane imamo pobješnjelog Milorada – ponavlja ne samo ideje pravosnažno doživotno osuđenog ratnog zločinca Radovana, već riječ po riječ ponavlja nacističke teorije samo što su Jevreji zamijenjeni Muslimanima. Ta verbalna dehumanizacija je početak, nastavak, procesa totalne dehumanizacije pa se onda dehumanizirani lakše eliminira jer je manje vrijedan. Uz to još i neprijatelj. Pravo zlo. Pobijediti zlo ubijanjem zla u drugom a ne u sebi. Ubijanjem drugog, a ne ubijanjem zla u sebi.
Miloradove kvalifikacije su direktni govor mržnje i poticanje na nasilje prema jednom narodu, i to kao reakcija na zabranu negiranja genocida nad tim narodom. Sve odjekuje glasno i svakodnevno, a društvene mreže pojačavaju kakofoniju mržnje na pragu fašizma. Potencijalno – stvaraju se preduslovi za novi genocid u pokušaju da se nedavno počinjeni negira. Mediji nas doslovno maltretiraju, godinama, decenijama, nudeći platformu svakom zlu, a dobro nije vijest. Tako su počeli ratovi – uz podršku medija. A tako su i nastavljeni. Valjda će nakon toliko godina neko shvatiti da je zdravo ignorisati one koji verbalno mrze a ne zaboraviti – kad je zlo u pitanju sa riječi se brzo prelazi na djela. Milorada treba apsolutno ignorisati, na prvom mjestu mediji, jer u suprotnom (p)ostaju saučesnici. Kao da Milorad sada priča nešto što već ranije nije, ili kao da se sada dešava nešto novo što već ranije nije, kao da nam prijeti nešto novo što već ranije nije.
Ali kako ignorisati sve druge na svim stranama, sve laži i falsifikate, koji se tri decenije brižljivo kreiraju i rekreiraju?
Relativizacija Inzkovog zakona od strane bošnjačkih komentatora neodoljivo podsjeća na početak rata kada su nas domaćini tjerali od svojih kuća jer ćemo im rat dovesti u avliju, ili kad su tri tenka i dva BOV-a sredinom aprila devedesetdruge zaposjela Stupsku petlju a lokalni narod, pretežno muslimanski, iznio pite i šta sve ne da počaste oslobodioce – jedu pite, a ruke im, vratovi i lica, crni od baruta i prašine. Taman nakon što su se negdje ispucali došli da nešto prezalogaje.
Igman 4. august – Dan pobjege
Prigodno, s obzirom na prisvajanje i monopolizaciju Armije od SDA zahvaljući SDA-u poslušnim oficirima iz JNA, svaki jubilej i svaka prilika koristi se za kampanju koja treba pomoći B Izetbegoviću i njegovoj stranci što je naslijedio od oca, kao polovan auto, a Sin Svoga Oca temeljito havarisao, moralno izopačenu udrugu kojoj ništa nije sveto osim vlastitih interesa zakrinkanih u pseudoideologiju mladomuslimanskih korijena, a ta mladomuslimanština ništa dobro nije donijela Muslimanima odnosno Bošnjacima.
Nova propagandna epizoda je Dan pobjede, Igman 4. august kada je Armija RBiH izvojevala pobjedu, a osim A Izetbegovića u kadar ulazi i njegov sin, trezoraš B Izetbegović, te kao i on je nešto doprinosio u tim ko džoja danima pobjede. Čitamo sdaovska saopštenja sa propagandnim fabrikatima i polufabrikatima kojima se opet modificira povijest.
Čitamo, zvanično, da je 104. brigada jedina pružila otpor, i navode dva toponima.
Jedini u jednoj i jedinoj
Jedini smo prihvatili borbu. Jedini smo prihvatili borbu. Čuo sam Nermina kako ponavlja, i opet ga vidio kako hoda gore-dole i po ko zna koji put naglas, ali više za sebe i sebi, analizira bitku poslije bitke. Svakodnevno, sedmicama i mjesecima nakon boja.
Nisam bio na Neretvi, ni Sutjesci, 1943. da mogu svjedočiti o hrabrosti i neustrašivosti naših naroda i narodnosti, ali sam bio na Igmanu 2. augusta 1993. Nisam kao neki moji saborci učestvovao u oslobađanju gradova, ni kota, niti sam bio neki junak, niti borac bez straha i mane. I danas ne znam da li je hrabrost plemenitost, odvažna drskost, ludost ili glupost. Vjerovali smo da nismo glupi. Suzdržavam se priča o ratu iz poštovanja prema onima koji više nisu tu, i iz obzira prema herojima, i borcima boljim od sebe. Bolje od sebe ne samo da sam poznavao već su neki bili i moji saborci. Danas, nakon svih godina, iz poštovanja prema živima i obaveze prema mrtvima pričam ovu našu priču.
U poslijepodnevnim satima, 1. augusta 1993. stiglo je naređenje da s prvim mrakom idemo na teren, na Bjelašnicu i Igman. Neprijatelj nadire. Grebak, Rogoj i Trnovo su iznenada i neočekivano brzo pali. Postrojili smo se ispred komande na dobrinjskoj aveniji. Nije to bio stroj, nismo bili u vrsti, ni poredani u potiljak, stajali smo kao da smo se našli zastajući na korzu. Da nije šarenih uniformi i oružja izgledali bismo kao da smo pošli na neku utakmicu, šarenih ne zbog kamuflažnih šara već zbog razlika u odjeći među nama. Od pantalona skrojenih od šatorskih krila, preko kineskih, njemačkih, američkih i ukrajinskih komada uniforme i opreme. Ipak, nismo više u Yugosport tenama, koje smo s razlogom zvali Juka Sport. Bili smo šareno društvo ne samo zbog šarenih uniformi.
Naša grupa je bila snage jednog voda, ali smo sastavljeni iz različitih jedinica. Iz mog izviđačkog voda bilo nas je 7-8, i još nekoliko momaka iz protivoklopnog voda naše Dobrinjske brigade, 105. motorizovane. Ne znam što se zvala motorizovana s obzirom da nismo imali ni motor a kamoli nešto više, možda jedan policijski BOV, a pogotovo što smo u pravilu pješke išli na zadatak a tako smo se i vraćali. Naš vod je, ponekad, imao golfa dvojku, sa pet vrata, napravljenog u sarajevskoj tvornici automobila TAS u Vogošći, i nekoliko mjeseci jednu staru mimiku, mercedesa 200D. Sa golfom smo samo jednom išli u akciju. Jednog dana nas je pozvalo i saopštilo nam da trebaju dobrovoljce jer je gadno na Žuči. U golfa se smjestilo nas sedam s dugim cijevima i krenulo u Vogošću golfom napravljenim u Vogošći.
Nepodnošljivi intermezzo postojanja
Narednog dana na Žuči sam otkrio i naučio za sva vremena šta zapravo znači artiljerija. Bili smo taj dan izloženi dejstvu teškog naoružanja bez ikakve odbrane. Lupali su nas bez straha da možemo uzvratiti. Sve ono što sam kao građanin pod opsadom naučio i do tada doživio, i preživio, zaista nije vrijedno spomena u poređenju sa samo jednim danom provedenim na brdu Žuč, bez obzira da li si na starom IKM-u ili kod Šabanove kuće, artiljerija je tukla neopisivo. Na položaj se dolazilo i sa smjene odlazilo po mraku. Do linije smo gazili plitkim rovom, povlačenje jednostavno nije bilo izvodivo u toku dana, a samim tim nije bila moguća ni bježanija – taktička slabost ali strateški potencijalna prednost.
Dobili smo po dva frtalja hljeba namazana ribljom paštetom. U nekoj smo kući pomiješani sa lokalnim borcima. Pojavio se i Enver. Zadnji put sam ga vidio prije rata u kafani Makarska, pričalo se o Krleži i Joyceu.
– Šta da vam kažem, ljudi… Sretno.
Poneko hvala i živio. Niko nije posebno reagovao na ovo kratko i tiho obraćanje moraliste. Bili su rijedak fenomen tamo gdje je bilo gadno. Obradovao me svojom pojavom, kao dopisnicom iz nekog prošlog života. Nisam mu se javio, za mene u tom prošlom svijetu iz kojeg se pojavio tog mračnog svitanja nije bilo mjesta. Neko je jeo, žvakao suhi komad hljeba sa paštetom od haringi, a neko pregledavao opremu. Većina je zurila u prazno.
Počelo je u zoru i završilo pred sumrak. S prvim svjetlom vidjeli smo kako izgleda ratna zona – kao da je sve stradalo u velikom požaru. Patrljci stabala. Nigdje šume. Posječena artiljerijom. Kataklizmičan prizor spaljene zemlje, prikladna ilustracija za istoimenu agresivnu ratnu strategiju.
U bunkeru na Žuči svi su heroji, pitanje je samo da li si živ ili mrtav na kraju dana. Da li ćeš sam otići kući ili će te odnijeti sa položaja u Bakije, na posljednje kupanje. Tukli su nas kalibrima od 100 do 155 milimetara, iz topova, minobacača i haubica. Do tada sam imao previše puta nezadovoljstvo teškog granatiranja, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Detonacije su se stapale u neprekidnu tutnjavu, po nekoliko istovremenih eksplozija stizalo je nekoliko novih i tako satima. Salve i plotuni. Stalno su pucali, orgijali, prekidajući samo nakratko da ohlade cijevi ili da se, eventualno, zalete na nas i upadnu u rovove i kuće. Nerijetko su ispred sebe tjerali zarobljene civile kao živi štit. Na pitanje šta ako budu imali živi štit u napadu, lokalci su odgovarali – niko živ ne smije prići. Taj dan nismo doživjeli napad. Nismo vidjeli ljude u radničkim odijelima kako jurišaju prema nama.
Nakon dana ispunjenog čekanjem i očekivanjem direktnog pogotka, nakon smjene, vratili smo se pješke nazad u Dobrinju. Narednog dana smo se u toj opkoljenoj Dobrinji osjećali kao na nekom odmoru. Kao da smo se vratili sa neke druge planete, iz nekog svijeta za koji na trenutak pomislimo da zapravo i ne postoji i da je samo naša uobrazilja. Kao da smo se iz pakla vratili u čistilište.
Poginite kao muslimani
Prvog augusta s nama na Dobrinji su bili i pripadnici novoformirane jedinice El Fatih ili Sultan Fatih, bile su valjda dvije i uvijek sam ih brkao. Radilo se o mladim i finim momcima bez borbenog iskustva. Nismo im vjerovali, ne zato što su bili osnovani na vjerskim principima, niti zato što su već kao takvi bili privilegovani, jeli su bolje i bili bolje opremljeni od nas, već zato jer nisu imali borbenog iskustva. Pored toga, našu šarenu jedinicu, izviđače, činili su borci, raja, različitih nacija, a svi smo bili uvjereni Bosanci i Hercegovci. Jedini vjernik praktikant bio je Darko, bhakta, Hare Krishna visokodostojnik. Momci iz Fatiha su bili neiskusni, a razlika između iskustva i neiskustva često je značila život ili smrt. Ovi momci su još uz sve to imali bitno više vjerske nego vojne obuke.
Pred nas je izašao komandant brigade Ismet. U svom kratkom pokušaju nadahnutog govora rekao je između ostalog – ako trebate ginuti, poginite ko muslimani. Selva, već malo pripit, i malo više ljut, dobacio je – haj i ti s nama pa pogini ko musliman, Selvedine mi. Ne znam da li je uopšte mogao čuti nekoga od nas iz zadnjih redova, ali je nakon toga nastavio – vi znate da bih ja najradije s vama, i slično. Selvu smo jedva smirivali i ušutkivali. Bilo je nadrealno – sad mi neuhranjeni i slabo opremljeni idemo u pomoć elitnim jedinicama koje smo čekali više od godinu da probiju obruč i deblokiraju Sarajevo izvana!
U ljeto devedestdruge, na liniju na Stupu donijeli su nam vatu! Rijetko smo dobijali bilo šta od bilo koga a vatu nismo dobili ni prije ni poslije ni od koga. Dajdža sa Igmana će pucati iz Sultana, haubice od milion milimetara – gdje ona udari tu trava ne raste. Takva je sila da moramo začepljenih ušiju biti u rovu dok Sultan ore po neprijatelju. Detonacije će biti zaglušujuće. Ni Dajdže ni Sultana ne vidjesmo niti smo čuli bilo kakvu detonaciju bilo čega na drugoj strani. Ali je zato nas neprijatelj izgranatirao i izbio iz pameti da nam ni vata ni tata nisu mogli pomoći.
Naravno, pripadnici moje jedinice bili su sve češće oni koji su se bunili, ne protiv ratovanja već protiv šuplje priče koja se već tada raskomotila u Armiji. Ni mi srećom nismo bili naivčine kao godinu ranije, ali to ne znači da smo bili manje budale bez obzira na iskustvo.
Priča je brzo završena. Pokret!
U tunelu usred blata
Prvi put smo pistu pretrčali krajem decembra 1992. Do proljeća 93. poznavali smo teren s one strane, uključujući i sve položaje oko aerodroma. Posljednih sedmica se sve više pričalo o tunelu ispod aerodromske piste. Tunel se zvanično zvao Objekat DB. Iako nam je bilo rečeno da tunel isključivo zovemo Objekat DB, svi smo, i vojska i civili tunel zvali tunel. Uostalom, svi su znali da je Objekat DB tunel, kao što su to znali i oni koji kao nisu smjeli znati. Poslije rata se potvrdilo da su znali ne samo sve o tome što radimo već i sve o svakom od nas pojedinačno.
Pričalo se da je tunel završen ali smo ipak bili iznenađeni kad smo čuli da su se Butmir i Dobrinja sreli ispod piste i da je tunel prokopan. S naše strane tunel je bio niži, plići. Hodalo se pogureno. Na spoju se moglo vidjeti koliko su se promašili prilikom susreta, koliko je butmirska strana tunela bolja, i komotnija. Jedan od problema tunela je razlika u dubini pa je često dio tunela bio poplavljen, odnosno voda na sastavu tunela je bila dublja. Iz tunela bi izlazili mokrih nogu i gazili dalje ka bosanskim kotama i vrletima. Često smo bosi gacali sa čizmama, vezanih pertlama, obješenim oko vrata. Čizme pune vode nikada nisu dobro djelovale na moral, pogotovo pred marš. Jednom smo čekali na proširenju, na krivini, dok nisu u malom vagonu tunelskim šinama progurali Ganića. U odijelu, sa tašnom na krilu i onim svojim tipičnim smiješkom na licu. Vozio ga je šareno uniformisani pripadnik Armije, bez oružja ali naoružan vagonom koji je gurao svom snagom kroz tunel. Zurio je ispred sebe i teško disao. Nije skretao pogled. Nije ni Ganić.
Prošli smo kroz tunel, izašli pod zvjezdano butmirsko nebo i ugledali kao crni zid u daljini tamne obrise Igmana. Gazeći dugim korakom u dugoj koloni, ohrabreni vedrinom i svježinom noći brzo smo stigli u Hrasnicu. Nakon što smo prošli nekoliko butmirskih kuća, Selva se ko zna kako, ko zna otkud, pojavio dolazeći nam u susret noseći u rukama četiri vruća hljeba. Ne sjećam se kako je u po noći pronašao pekaru ili šta već – sve su kuće bile zatvorene i rijetko se negdje moglo vidjeti neko škiljavo svjetlo. Raskomadali smo vruć hljeb u hodu.
Kod hrasničkih bijelih solitera čekao je kamion. Potrpali smo se, nabacani kao drva, i krenuli truckajući se na Igman. Bilo je s nama još nekoliko momaka koji su već bili na kamionu kad smo stigli, mislim da su izašli na raskrsnici prije Malog polja. Nakon pola sata-sat nas nekoliko je popravilo svoju poziciju, odnosno iz stojećeg prešlo u sjedeći položaj sa pretenzijama na ležeći koji nam je bez pardona neki poveći momak onemogućio postavljajući kundakom i cokulom granicu svih naših eventualnih ambicija uz komentar – prvi sam se popeo na kamion a vidi me sad. Vjetar ga je šibao po licu, stajao je iskrivljen ko paragraf držeći se jednom rukom da na bi ispao iz kamiona. Sjedio sam kad su ovi došli i vidi, prave se da spavaju. Namjestili se ko hadžije. Nastavili smo se praviti da spavamo, na sve načine pribijeni jedni uz druge, zapleteni u čvor koji nam je pružao najbolji mogući položaj s obzirom na ponudu. Praveći se da spavamo, zaspali smo.
Mrazište
U praskozorje smo stigli na Mrazište. Zatekli smo nekoliko pripadnika jedinice Zulfikar kako se užurbano sprema ne pokazujući ničim da su primijetili naše prisustvo. S njima je bila i jedna žena čičkave narandžaste kose, stroga lica. Ubrzo su sjeli u džipove i otišli u pravcu iz kojeg smo mi upravo stigli. Očigledno je bilo da se većina jedinica već ranije povukla, vjerovatno prethodnog dana. Iza sebe su ostavili dijelove uniformi, mts u refuzi, i gomilu vreća za spavanje, koje su nam odmah zapele za oko. Raskošan prizor opšteg rasula. Uskoro su pored nas prolazili ostaci raznih jedinica, svi kršniji i bolje opremljeni od nas. Bili su to ostaci vojske koju smo čekali da nas oslobodi. Gledali smo ih kako prolaze, sa oružjem kakvo mi nismo ni na televiziji vidjeli. Imali su i džip sa PAMom. Ne znam kako smo mi njima izgledali, vjerovatno kao marsovci iako nas nisu uopšte gledali, pogotovo ne sa zanimanjem.
Jedna od rijetkih informacija koje smo imali je da su ciljevi Bjelašnica i Igman, i da repetitor ne smije pasti. Pogledao sam prema RTV repetitoru na vrhu Bjelašnice i ugledao veliku trobojnicu kako se vijori. Dodao sam Nerminu dvogled. Opsovao je glasno najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Ironično, iako smo pripadali obavještajnom dijelu brigade, operativno smo uvijek nespremni odlazili u akciju, imali smo pouzdane informacije samo ako smo ih sami prikupili izviđanjem. Nismo znali ni ko ni sa kojim snagama nas napada. Svaka informacija da ćemo biti napadnuti svaki je put bila lažna. Nijedan napad koji smo doživjeli nije bio najavljen. Isto tako, svaka naša veća operacija bila je provaljena, svaki put, i svaki put su nas čekali, i svaki put spremno dočekali.
Bilo mi je prvi put
Bio je to moj prvi ratni dan u šumi. Prvi put na bojištu sa kojeg ne vidim svoju kuću. Vjerujem da smo svi bili prvi put u šumi sa puškom u ruci i sa izvjesnošću da ima još neko sa sličnom ili puno boljom puškom u ruci u istoj šumi a ne želi nam dobro, naprotiv. Sve naše taktičko iskustvo koje smo napabirčili u prethodnih šesnaest mjeseci uličnih ratovanja, gradskih borbi, nije značilo praktično ništa. Proveli smo dotadašnji rat u potpuno podređenoj situaciji, ali smo na Dobrinji bez obzira na preimućstvo neprijatelja u svim aspektima rata osim u broju vojnika i borbenom moralu, bili sigurni u svoju snagu. Nismo ih se bojali i objektivno nisu nam mogli ništa, ništa bitno, a da to ne plate toliko skupo da pobjeda nema nikakvog smisla. Nama je jedino bilo važno da Dobrinja ne padne. Bili smo izverzirani i namazani. Koristili smo sve taktičke prednosti našeg nezavidnog ali ipak odbrambenog položaja. Bili smo utvrđeni, bili smo iskusni.
U šumi je sve drugačije. Tehnička nadmoć neprijatelja je ovdje dolazila do punog izražaja. Sve što smo vidjeli taj dan na Igmanu djelovalo je nestvarno. I dalje nam nije bilo jasno zašto nas je tu poslalo kad stotine drugih ne prihvata borbu i jednostavno odlazi. Organizirano, kao i civili iz lokalnih sela. A ne čujemo pucnje i eksplozije u daljini. Povlače se bez borbe. Bez i da pokušaju. Nenapadnuti! Sve te samozvane elitne jedinice živjele su ko bubreg u loju do tog časa, uživali i usput uzurpirali šta su stigli i terorisali koga su stigli. Bilo je i međusobnih sukoba tih poluparaformacija, a sad kad je kucno čas oni složno bježe. Nije to bilo taktičko povlačenje. Do danas je ostalo neodgovoreno pitanje – ko je naredio povlačenje? Nije moguće da su te jedinice kolektivno i organizirano dezertirale. Niti je moguće da su civili organizirano bježali bez naređenja.
Za nas je netaktičko napuštanje položaja bio čist kukavičluk i izdaja. Na Dobrinji, a tako je bilo u mnogim djelovima Sarajeva, jednostavno nije se imalo gdje pobjeći. Rezervni položaj, odnosno druga linija odbrane nije postojala. Na drugoj liniji živjeli su civili. Naše porodice. Mogli smo se samo povući u dnevne boravke i čekati sudbinu. Dakle, povlačenje nismo imali ni kao primisao već samo apsolutnu spremnost na otpor. Ništa drugo nismo imali, kao što nemaju ni mačke satjerane u kut. Davno smo naučili da se samo pucanje pika, i da nam je jedina lična sigurnost puška u rukama. Jedini način efikasne borbe je borba. Faktor si samo ako si naoružan. Bez oružja si samo žrtva koja čeka svoj red. Sama činjenica života pod opsadom je dovoljna da su šanse za preživljavanje jednake šansama dobitka na ruletu.
Dok su se sve te kofol silne i presilne jedinice, odnosno ostaci istih, povlačili mi smo ostali na Mrazištu i dogovorili da se dio nas vrati do Malog polja, da nam tu bude baza, a da dio ostane na Mrazištu na položaju. Pa da se mijenjamo i čuvamo to što čuvamo, šta god da je to, u smjenama. Bili smo beskrajno smiješni, ali još je smješnije što niko od nas nije rekao ni pitao naglas – šta koji k mi ovdje radimo? Samo smo malo ispod glasa zapjevali našu hit verziju Lasićeve pjesme, koja je već neko vrijeme bila standard za situacije kad bi postali akteri u igri zaloga.
Založeni… založeni… govorili nismo ništa založeni, založeni.
Ne znam zašto nismo i mi otišli. Čovjek je biće navike. Možda smo ostali jer smo tako naučili. Nismo ni znali ni navikli bježati. Bilo je vrijeme i za tu prvu veliku, tešku i bolno nezaboravnu lekciju.
Malo polje
Dok smo se spremali da sa Mrazišta krenemo prema hotelu Ski i Malom polju, iz šumarka ispod ceste pojavio se Selva zajapuren noseći za vratom živo janje držeći ga rukama za papke, sa puškom na prsima. Bio je mlađi od mene. Imao je završen mesarski zanat koji će nam uskoro demonstrirati. Ostavili smo jedno ojačano odjeljenje sultanovih momaka, koje ćemo za nekoliko sati zamijeniti na položaju, mi izviđači i protivoklopnjaci, i krenuli cestom. Krenuo je i Selva i poveo bijelo jagnje sa sobom.
Malo polje je izgledalo kao dan poslije festivala koji se nije održao. Ostaci opreme na sve strane. U sobama hotela Ski, vreće za spavanje leže kao da su u njima oni koji su iz njih ko zna gdje pobjegli. Dok se Selva sa par momaka bavio konkretnim stvarima, za to vrijeme preostali sultanovi momci su negdje istrkeljali PKT sa stalkom, bez municije. Nermin je bio očajan jer je učestvovao s njima u pregledu ali ga je promašio. Srećom, do kraja rata i mitraljezi su promašili Nermina. Za naše pojmove bio je to konkretan ratni plijen s obzirom da smo u cijeloj Dobrinji imali maksimalno nekoliko, ako i toliko, PKT mitraljeza. Našoj jedinici objektivno nije trebao ali Nermin je nabrajao šta smo sve za to mogli dobiti u zamjenu po povratku u bazu i brigadu. Umjesto toga slušao je – ha! kad ga odnesemo Hadžiji… blistajući pobjednički komentarisao je jedan visok i mršav momak gledajući ponosno trofej kao da ga je iz tek osvojenog rova iznio. Haman pa s pravom. Halalosum.
Vrijeme smjene je brzo došlo, a janje je tek počelo da se neujednačeno okreće brzinom koja je ovisila o pažnji okretača koji su se nevoljko smjenjivali pored vatre. Krenuli smo prema Mrazištu a Selva je odlazeći ljutito doviknuo – ostavite mi glavušu i zaporke! Bio je to skroman zahtjev s obzirom da je čitav projekat sam osmislio i proveo, vlastitim sredstvima.
Rođendan
Stigli smo. Momci su jedva dočekali smjenu. Otišli su. A mi ostali. Manje grupe civila, ovce i poneka vojna formacija prolazili su pored Mrazišta. Odlučili smo se uvući dvadesetak metara više u šumu, a i smjenu smo obavili imajući u vidu da nas vide sa repetitora. Rasporedili smo se od objekata lijevo, u šumu. Sa Damirom sam ostao na lijevom boku i nismo vidjeli ni objekte uz cestu ni samu cestu. Nakon nekog vremena, naše tiho šaptanje prekinuli su glasovi iz daljine i dozivanja koja nisu naša a kao da nam dolaze s lijeva ili čak s leđa. U toj akustičkoj zbunjenosti dočekali smo novu epizodu tišine. Damir, srčan i naočit momak, iako nije izgledao kao neki snagator, pogotovo ne sa cvikama, bio je fizički autoritet koji je čak i Selva priznavao, tiho je, malo glasnije od šapata, rekao – danas mi je rođendan. E, pa sretan ti rođendan, odgovorio sam dok je on iz džepa na košulji vadio kutiju mekog sarajevskog Marlbora. Neotpakovanu. Čuvao za rođendan.
Meki Marlboro sarajevske fabrike duhana bio je najbolja cigareta svih vremena. Krajem osamdesetih u podrumu uvijek punom duhanskog dima, diskoteci BB, miris mekog Marlbora se odmah osjećao i mogli ste locirati onoga ko je upravo zapalio marlborički. Bila je to zapravo jedina cigareta koja je mirisala i imala ugodan okus. Drugog augusta devedesettreće na Damirov rođendan, bio sam odlučni nepušač. Nekoliko sekundi smo vrtili među prstima svako svoju cigaretu i mirisali, a onda zapalili. Prva cigareta nakon duge pauze, kao i prva uopšte, izaziva trenutno utrnuće glave i efekat opijenosti, kratkotrajan ali jak. Instant trovanje ugljenmonoksidom. S prvim odbijenim dimom kao da smo otpuhnuli svijet oko sebe. Nastupio je trenutak mira i sve oko nas je postalo jasno i prihvatljivo. Cigarete na igmanskom zraku gore brže a sarajevski Marlboro nije cigareta koju ste mogli zaboraviti u pepeljari ili među prstima. Gorila je svojim žarom htjeli vi to ili ne i brzo bi zaboravljena izgorila. Ostao bi samo pepeo savršenog oblika, sličan svom duhanskom pretku kao pedantna karikatura.
Ispušili smo još po jednu uz povremene glasove, slabije ili jače, što su dopirali sa skoro svih strana. Glasove koji nisu bili naši.
Nakon nekog vremena cestom je prošla Solakovićeva jedinica. Ne sjećam se da li je i on bio s njima, mislim da jeste. Rekli su nam da više nema naših. Da su oni zadnji. Sada ćemo mi predzadnji postati zadnji, a i jedini, mislio sam. I da osim zalutalih civila kao sljedeći dolaze oni. Ne znaju koliko ih je. Pa kako znate da dolaze? Ostalo je još jedno nepostavljeno i neodgovoreno pitanje. Ili: ako se svi povlačite, zašto nas niko ne povlači, tek smo došli i ne znamo gdje smo niti šta se dešava, blago rečeno. Nakon nekoliko izmijenjenih rečenica, otišli su. Kao da nismo u istoj vojsci. Došli smo u njihovu zonu odgovornosti kao pomoć a oni svi odoše ostavljajući nam zonu da radimo s njom šta nas je volja, mi ili ko god naiđe. Sad smo bar znali na čemu smo. Na ničemu.
Ne nadvi se vila nad Halila
Javili smo u bazu da osim nas na Velikom polju nema više niko naš. Ostanite na položaju i javljate promjene. Super. Taman smo došli kao odstupnica vojskama u bježaniji. I to nas desetak. Nakon toga je nastalo neko zatišje. Sat-dva. Prolazile su još samo zalutale ovce. U pravom smo društvu. A onda je naišao jedan civil. Vodio je konja, a na samaru četiri vreće. Gledao nas je i odgovarao apatično. Kao da čeka bilo šta potpuno spreman. Odgovarao je lijeno. Pomislili smo da ga je možda neko poslao pa da sa ceste skrene tamo gdje na nas naiđe. Sve je izgledalo sumnjivo i čudno. Pustili smo ga a on je otišao šumom niz žicu. Bila je neka žica na dva-tri metra visine koja je navodno vodila do Hrasnice. To je mogao biti jedan od načina da se po mraku kroz šumu stigne do Hrasnice. Idealno za zasjede.
Nakon nekog vremena opet smo javili u bazu da je sve skupa malo bezveze jer sve stoji a mi čekamo da vidimo hoće li nas i ko to napasti. Ili da izvidimo nekoliko kilometara naprijed i onda se vratimo ili da se povučemo jer ko god da dolazi mi nemamo čime da namjernike dočekamo. Uskoro se pojavio Halil, načelnik štaba brigade, sa pratiocem. Došao je i Muhamed koji nam je taj dan bio direktni nadređeni. Halil, JNA oficir koji se kao i mnogi drugi pridružio Armiji nakon početka rata, i kad se više nije imalo gdje biti, došao je da nam održi govor podrške da nam kaže ko zna šta. Jnaovce koji su ‘93. postali generali zvali smo – ovalni generali. Debeli oficiri komanduju kao kostur mršavim vojnicima. I danas su debeli ko u ratu. I danas ratuju sa ovalima miješanog mesa, kao i u ratu. I danas mute vode, i danas “vedro oblače u fildžan državi”. Kao što su u ratu.
Uskoro po Halilovom dolasku počeo je šou. Vidno uplašen kanio je odmah u pratnji pratioca pobjeći što dalje. S nekim od boraca je raspravljao – nije isto da tebe ili mene zarobe, aludirajući na svoj čin i svoju štapsku poziciju. Naravno da nije isto. U našim očima jnaovci nisu bili nikakav autoritet, dapače. Sumnjivi dok se ne dokaže suprotno. A samo oni koji su se nedvojbeno dokazali mogli su računati na poštovanje. Ali to nije umanjivalo uticaj jnaovaca na naše živote i negativne pa i pogubne uticaje na našu borbu.
Ne sjećam se kako je sve počelo. U trenutku se zapucalo, dio naše grupe, ispod nas, bliže cesti, razmjenjivao je vatru ali nije bilo eksplozija. Poslije smo zaključili da se radilo o nekoj vrsti izvidnice, ili nasilnom izviđanju, taktici koju smo uglavnom prakticirali u ratu. Pravi napad koji je zapravo lažan jer nema za cilj osvajanje položaja koji se napada već se izvodi radi prikupljanja informacija o odbrani tog položaja ili dijela linije. Logično je elemente za konačnu procjenu odbrane izazvati i otkriti napadom koji to nije. I mi smo imali i koristili određene pozicije samo u slučaju napada i često su bile čak i kao slabije efektnije od glavnih tačaka odbrane. Na dobro branjenoj liniji postoje tačke odbrane za koje ne znaš dok ne napadneš, a tad je kasno.
Neko je primijetio da je Halil iskoristio gužvu i pobjegao. Momci su ga dozivali prijeteći mu i vrišteći. Igmanom se prolamalo – Haliiileeee piičkoooooo. Ali puškaranje je dobijalo na intenzitetu i bilo je važnijih stvari od Halila – ne nadvija se ova vila nad Halila već nad katila.
Almir
Nekoliko trenutaka ili minuta opšteg haosa. Sa desne strane stajao je protivoklopnjak Almir i ispalio tromblon. I još jedan. Koristio je pušku kao minobacač i preko visokih borova i jela ubacnom putanjom slao tople želje i pozdrave. Obradovao sam mu se kao najrođenijem. I danas kad ga sretnem i vidim njegove oči obradujem se na trenutak slično kao i onog dana. Sitan, ali dinamitan momak bio je naša artiljerija. Od prvog dana, tromblone smo ispaljivali sa ramena. Nikad sa kuka kako su propisi nalagali. Iz rova je svakako nemoguće ispaliti na taj način tromblon i ko je uopšte spreman potpuno se izložiti na nekoliko sekundi, pogotovo kad je puškaranje? Trombloni, ručne bombe i bacači su bili naša jedina oruđa.
Muhamed se zagrnuo ko snijeg bijelom zastavom sa zlatnim ljiljanima i s tetejcem u ruci kao u nekom neuvjerljivom ratnom filmu krenuo nizbrdo u susret nevolji. Kratko nam je dobacio da ostanemo i čuvamo desni bok, misleći na objekat uz cestu i cestu, i odstupnicu. Zalegao sam u neku rupu u nešto što je izgledalo kao zaklon, grudobran, busija. Odmah ispred, malo desno, nalazio se neki manji zidani objekat, a nešto niže nekoliko metara od ceste jedan veći objekat. Najveća zgrada nam je bila desno iza leđa uz cestu, iz nje je neko od momaka povremeno kontrolirao desni bok, ali nije bilo iskoristivih otvora prema neprijatelju, a bilo bi idealno jer bi nam sa visine bila pokrivena leđa i sa te pozicije moglo se ranije uočiti neprijatelja koji nam prilazi. Ovako je bio klopka a ne zaklon.
Sead
Primijetio sam jednog momka kako pretrčava iz objekta uz cestu do malog objekta lijevo, u blizini mjesta na kojem je maloprije stajao Almir. A onda sam vidio Seju iz protivoklopne kako stoji na čošku i gleda podignutih obrva u našem pravcu spremajući se da i on pretrči. Pogledao je prema naprijed i potrčao. I pao. Gledali smo se, a on je izgledao zbunjen, iznenađen, nesvjestan šta se desilo. Pokušao je desnom nadlakticom da nastavi naprijed puzajući. U pola pokušaja je klonuo. Licem prema zemlji. Krenuo sam puzeći prema njemu ali je neko dotrčao i izvukao ga u zaklon iza manjeg objekta. Pokušao mu je pomoći ali je ubrzo signalizirao da Sejo nije dobro.
Muhamed je naredio izvlačenje palog saborca. Što je značilo da će nas ostati pola. Muhamed je, još uvijek sa zastavom na leđima, sa nekoliko momaka iznio Seju. Mi preostali čuvamo odstupnicu i nakon što im damo vremena, povlačimo se i mi u parovima. Ispalo je da Selva i ja ostajemo zadnji. Prije nas se povlače Danijel i Nermin. To je značilo da ćemo Selva i ja ostati sami usred šume a mrak je već počeo da se najavljuje tamom i crnilom i prvim zvijezdama na nebu. To je, s obzirom na poziciju, značilo da će Selva ostati zadnji i da ću mu ja biti jedina zaštita i odstupnica. Dok su se Nermin i Danijel spremali za pretrčavanje unazad, mi smo naizmjenično kratko rafalali uprazno u pravcu iz kojeg su dolazila tanad pjevajući odu smrti iznad naših glava, oštro zviždeći i fijučući. Sa grana su padale i otpadale šišarike, još su se samo Tolkienovi Orlovi trebali pojaviti da sve riješe i odnesu nas daleko na sigurno mjesto dok umornim pogledima posmatramo svijet iznad kojeg letimo i koji ostavljamo iza sebe zauvijek.
Ali nema Orlova. I kod Tolkiena se rijetko ali ponekad ipak spasonosno pojavljuju. Kod nas – nikad.
Taktičko povlačenje
Dogovorili smo se da prije povlačenja napunimo sve okvire što smo ispucali, naizmjenično. Počeo sam da punim drugi okvir i krajičkom oka vidio da i on puni svoj i ne samo da ne puca u željenom pravcu već uopšte ne gleda, kao ni ja. Kad je opazio da vidim šta radi, saopštio mi je rezolutnim tonom – šatro ti pun, ja prazan. Konstatujući da će u jednom trenutku on imati sve prazne a ja sve pune okvire. Smijali smo se, možda i od muke.
Vidio sam da mi Danijel daje znak da odlazi, i pognut otrčao. Ostali smo samo nas dvojica. Tišina. Selva i ja. Sami. Mrak se žurio da otjera sve što se vidjelo osim zvijezda, one su se pojavljivale u sve većem broju. Bilo je jasno da će sve stići na vrijeme da nas vide. Nas dvojicu same na Mrazištu na koje smo došli tog jutra nakon što su sve one otišle.
Došlo je vrijeme da se i ja povučem. Dao sam signal Selvi, a on mi je dobacio gledajući me do tada neviđenim pogledom – mojne se izritpa, Selvedine ti, zaklinjući me svojom sestrom kojom se stalno kleo a koju niko od nas nije poznavao. Kadni, Zane mi, odgovorio sam mu uz smiješak. I on se nasmijao. Zane mi je bila jedna od njegovih izmišljenih zakletvi kojom se kune kad laže. Ili – žela bambon zôre, aludirajući na jednu reklamu iz osamdesetih Žele bombon, Zora. Zahvaljujući Selvi koji je u nama nalazio entuzijastične partnere, imali smo razvijen šatrovački do nerazumijevanja za sve one koji u tom razvoju bar djelimično nisu učestvovali. Pa je žela bambon zore zapravo paleta mogućnosti da se kaže da neko laže a da taj ne skonta. Pa se može reći bambon kao bomba a može i zora ili zore kao – jarane, možeš ti pričat’ do zore i slično. To je bila naša privatna Enigma. Na vezi smo zvučali vjerovatno kao Navaho Indijanci i sumnjam da smo mogli biti od autsajdera provaljeni kad smo zaista htjeli da pričamo a da nas niko osim nas ne razumije. Nije za velike priče ali zna biti esencijalno u kratkim i brzim razmjenama informacija u kritičnim trenucima. Jedan od omiljenih primjera je šifra Srne, sjajnog čovjeka koji mi je bio komandant u ljeto ‘92. i početkom ‘95. – brzak nabrzaka za brzaka do brzaka. Brzak je bio komandant, ali i transport. Pa poruka znači – hitno jedno vozilo do Srne za Srnu.
Kadni, Zane mi!, otrčah nasmijan. Usamljeni Selva se prebacio na moje mjesto i odatle se uskoro zatrčao. Nišanio sam u mrak šume u onaj mali brisani prostor na kojem je pao Sejo. Tišina. Selva je protrčao pored mene zadovoljan i produžio dalje a ja čučnuh nastavljajući ciljati u jedno veliko ništa čekajući da se neprijatelj vatrom otkrije. Gledao sam još nekoliko trenutaka ono mjesto gdje sam posljednji put vidio Sejine oči. Saborca kojeg sam taj dan upoznao i s kojim sam vazdan u prolazu razmjenjivao šale. Kao da su tamo u mraku. Gledaju nešto što mi ne vidimo. Tamo u mraku na ona dva metra čistine, tamo gdje je pao pogođen zrnom ispaljenim sa druge strane prema nama, u šumu. Ućoravo. Zalutali ubojica. Možda su tamo u mraku oči koje se još uvijek čude i pitaju. Kao što se ja i danas čudim i pitam.
Otrčao sam nadajući se da ću što prije sresti nekoga. Dočekali su me Selva, Nermin i Danijel. Nastavili smo dalje nekoliko metara od ruba šume prateći cestu, i žureći da stignemo ostale. Ostavili smo iza sebe Mrazište. Ostale su naše čahure, Sejina krv koju je uvijek krvi žedna bosanska zemlja naiskap popila, i četiri opuška mekog sarajevskog Marlbora.
Igmanski marš
Uskoro smo sustigli ostale. Jedva se probijamo. U šumi je mrkli mrak. Izlazimo na cestu. Sad je lakše ali strahujemo da nas mogu stići ukoliko su krenuli za nama, ukoliko nisu i oni taktički uzmakli. Tišina je šaptala da jesu. Nermin je govorio jedan:jedan ističući da su i oni imali gubitke. Ne znam.
Nove akustičke senzacije. Činilo nam se da čujemo vozila – dolaze za nama – odmah iza krivine koju smo upravo prošli. Zalegli smo uz cestu, računajući na jarak kao zaštitu. Grupa naprijed koja je nosila mejta je slično potražila zaklon ali je jarak bio dubok pa su se svi skupa strmoglavili niz oštro kamenje na dno. Zvuk je prošao a niko nije došao. Nastavili smo dalje i više se nismo obazirali na odjeke naše panike. Dok ne vidimo svjetla ili dok neko ne zapuca na nas nećemo stati. Umor i teret uzimali su danak. Momci iz protivoklopne su nosili većim dijelom puta sami svog saborca.
Sejo nas je spasio. Da smo se zadržali još samo malo u toj budalaštini u kojoj smo se našli, uhvatila bi nas noć. Ne bi nam bilo spasa, a možda bi nas pojeo mrak. Nismo ostavljali ni mrtve ni žive. Nismo nikad bježali. A sad smo bili u bijegu. Barem smo se tako osjećali. Kao životinje koje proganjaju lovci na konjima sa psima kao jurišnicima. Da nas je bilo više ne bismo se možda odmah ni povukli nakon što je Sejo izvučen. Sreća pa nam niko nije došao u pomoć.
Stigli smo do raskrsnice iznad Malog polja na kojem su nas čekali naši. Počeo je marš prema Hrasnici. Momci iz Fatiha se preuzeli Seju i većim dijelom puta požrtvovano nosili. Nosili su ga kao palog sultana. Nosili su i PKT. Bili smo im zahvalni i poslije smo se u bazi zezali da bi s njima vazda išli u akciju. Po tom smo dijelili ljude u ratu – na one s kojima bismo išli u borbu i one sa kojima radije ne bismo. Nismo birali ni s kim ni protiv koga ćemo ratovati. Drugi su izabrali nas. Mi nismo izabrali ništa, osim borbu.
Selva je ostao na visini zadatka. Hodao je neumoran, zadnji u koloni sa motorolom pazeći da neko ne ostane pored puta. Da ne zaspi nakon što je sjeo samo minutu. U mraku, čovjek koji sjedi pored puta može izgledati kao kamen. Hodao sam u polusnu jedva vukući noge. Bojao sam se da stanem. Da ne ostanem. Nosio sam pušku oko vrata naslanjući se na nju kao na sestru koju nemam. Nosio sam pušku a puška je nosila mene. PM 72 bez nogara bio je dovoljno širok da se čovjek fino opusti naslanjući se rukama, pokušavajući da spusti glavu na naslonjene ruke, a ona se klati mimo svakog obrasca kao onaj ukrasni cuko s pokretnom glavom koji je mirno sjedio ispod zadnjeg stakla automobila nemirno mašući glavom i reagujući na svaku rupu na cesti nekontrolisanim klimanjem. Pratim jednoličan i spor ritam svojih koraka pazeći da ne gubim na tempu. Ako još samo malo usporim, pašću, neću ostati na svojim tankim nogama. Nositi me nema ko. A nisam ni mrtav.
Hodam. Hodam dakle postojim. Hodam. Lijeva-desna. Tako jednostavno, a tako teško. Hodam.
Dođoh, vidjeh, poginuh
Bila je to noć očajnika koji su marširali prema novom danu vjerujući da će Igman već možda narednog dana pasti. Ako krenu, nema nikog da ih zaustavi. Samo treba da krenu. Drugog augusta nisu zaposjeli Mrazište. Možda već trećeg jesu. Četvrtog su došli do Malog polja i taj dan se desila pobjeda koja se slavi.
Stigli smo u Hrasnicu. Umjesto da idemo pravo na tunel, postrojilo nas u osnovnoj školi Aleksa Šantić. Dolazi general Vahid i traži da se svi vratimo na Igman. Pa gdje si bio juče, komandante. Što onoliku vojsku nisi zaustavio?
Bilo je mučno. Stajali smo a ispred nas je pjenio general Vahid, ovalni general. Frustriran i bez argumenata naredio je da napusti stroj i odloži oružje ko neće da se bori za Bosnu i Hercegovinu. Bila je to naivna provokacija koju smo shvatili kao uvredu. Napomenuli smo da nam ove puške nije dao niko i niko nam ih živima neće uzeti, a ko misli drugačije neka dođe po nas u učionicu u koju smo potom ušli, ignorišući generala i sve ostale u stroju.
U toj školi sam petnaest godina ranije prestao svirati violinu u klasi profesora Šilića. Imao sam nepunih deset godina. Čučnuo je i pitao – a hoćeš li da sviraš klavir? Ne. A harmoniku ili gitaru kao svi? Ne. Pogled sam prebacio preko njegovog ramena. Iza profesorovih leđa stajao je komplet bubnjeva. Uhvatio je moj pogled i nakon što je blago rukom udario činelu pitao me hoćeš da lupaš bubnjeve. Slušao sam činelu koja je još dugo vibrirala. Poželio sam reći da, ali sam čuo sebe kako govorim – ne.
Nakon časova sporo bih spremao instrument, kad bi došao profesorov drug, harmonikaš, na probu, vjerovatno za neku tezgu, čekajući da oni počnu. Počinjali bi svirku iz sredine, nekog kompleksnijeg dijela aranžmana. Kazivao bih im klimanjem glave doviđenja i izlazio na vrata. Prva vrata. Kabinet je imao dvoja vrata, a između vrata međuprostor više nego komotan za učenika četvrtog razreda osnovne škole i trećeg niže muzičke. Sakiven od rasviranog dvojca, slušao sam muziku desetak minuta. I možda upravo tu u tom mraku između dvaju vrata shvatio i onako malen prihvatio da više volim slušati nego svirati. I violinu zamijenio gramofonom. Umjesto violine, umjesto gramofona, bio sam tu ponovo nakon toliko godina sa puškom i mrtvim saborcem, i šarenim razredom, ali ne zbog šarenih uniformi, u nekoj učionici u kojoj nije visila Titova slika. Taj dan 3. augusta padala je kiša, kao i onda kada sam imao posljednji čas kod profesora Šilića. U ruci kofer. U koferu violina, gudalo, rezervni set žica, kalafonijum, kajdanka i knjižica. Dobošanje kiše po glavi odzvanja kapuljačom kabanice. Hodao sam namjerno gazeći pliće bare i smišljao kako da kažem svojima da sam napustio muzičku školu koju sam na svoje insistiranje upisao. Dobio sam gramofon.
Vijesti sa Igmana
Petog augusta drugi dio naše jedinice otišao je na Igman. U grupi su bili Edin i Ermin, Nerminov i moj brat. Dobar dio rata proveo sam u jedinici sa bratom, a u ljeto devedesetdruge bili smo u odjeljenju koje je osim nas imalo još dva brata, i još tri brata. Sedam sinova od tri majke. Oporavljali smo se od Igmana, a sad smo još razmišljali o braći, još uvijek pod dojmom Mrazišta. Na Malom polju su formirane provizorne linije, i kao što to obično bude, neprijatelj je počeo redovna granatiranja. Nakon dva-tri dana mi je javilo najnovije vijesti.
– Buraz ti je ranjen.
– U šta je ranjen?
– U glavu, ali je dobro.
Znao sam iz ličnog iskustva da možeš biti dobro iako si ranjen u glavu, ali ne zato što si Bosanac. Jednom na Dobrinji sam fasovao geler tromblona, mali trokutasti komadić lima je našao svoj put do vrha mog čela. Vraćali smo se položaja. Čuli smo zvuk tromblona u letu. Nermin je kao i uvijek odmah zalegao, a ja samo procijenio da će tromblon prešištati preko zgrade. Loša procjena. Na kraju ulice igrala su se djeca. Među njima sam ugledao veliku narandžastu loptu vatre. Osjetio sam pogodak u čelo, a onda je došao zvuk detonacije. Djeca su teško izranjavana, tromblon je pao tačno među njih, ali srećom na travu, i još većom srećom nijedno nije poginulo. Pogledao sam Nermina, a on je ležao u skleku gledajući me a na licu mu je sjedio širok osmijeh pokazujući sve i jedan bijeli zub. Tih dana smo debatirali zalijeganje. Treba li ili ne na svaku zalijegati. Nermin je bio discipliniran, a ja sam upravo tih dana uveo pametovanje. Gledao sam ga i slušao njegovo keslanje, a tanka crvena linija preko čela i dijela nosa spuštala se niz moje lice kao sudija koji je upravo presudio da Nermin ima pravo. I taj kez njegov sa asfalta potvrđivao je da je i on čuo presudu.
Povratak na Igman
Odmah smo tražili da napravimo prijevremenu smjenu, i zamijenimo naše momke, našu braću, na Igmanu. Varljiva vojnička sreća i pouzdano vojničko prokletstvo – mislili smo da više nikad nećemo otići na Igman, da će Sarajevo biti u novoj fazi opsade sa debelim neprobojnim prstenom, a sad smo, eto, nakon samo nekoliko dana, opet dobrovoljci.
Stigli smo na Igman. Na Malo polje. Sve je izgledalo drugačije. Bila je formirana neka linija sa plitkim rovovima jer je bilo nemoguće iskopati pravi rov, zaklon. Ispod tankog sloja zemlje goli je kamen. Položaji nisu nudili zaštitu ali su zato pojačavali dejstvo minobacačkih granata, pa su sa gelerima i krhotine kamenja kidisale na nas. Vjerovatno je takav jedan kamenčić ili sitni geler pogodio mog brata u lice. Osim krvavog zavoja ništa više nije bilo strašno. Bili smo sretni jer smo ponovo tu. Naša sreća je ležala u činjenici da naša braća više neće biti tu, ponašali smo se kao stariji, ali ne znam da li smo bili bolji borci. Ne znam ni da li smo bili pametniji borci od naše mlađe braće. Sumnjam.
Granatiranje je bilo intenzivno. Refa, naš komadnir koji je došao s prethodnom grupom, ostao je s nama. Prije nego smo stigli, postavio je naš mali “logor” između dvije linije. Na lijevom krilu odbrane nema nikoga kilometrima ispred naše linije. Tako smo svoj položaj, štek, napravili između linija. Oko kilometar ispred naše linije smjestili smo se sretni jer ne moramo stalno biti prikovani za zemlju i u strahu od nepozvanih gostiju kalibra 82 i 120 milimetara. Refa je smislio da pred kraj dana naložimo nekoliko malih vatri ispred i iza linije, daleko od nas. Tako da su noću granatirali vatre, a narednog dana pepeo sinoćnje vatre.
Refa je nekad radio u sarajevskom Zraku koji je bio direktna konkurencija Carl Zeissu. Bio je stručnjak za optičke nišane. Stariji bar dvadeset godina od nas, bio je mozak naše jedinice. Staložen i promišljen čuvao nas je kao otac i sačuvao nam glave. Zadnji put sam ga vidio na otočkoj pijaci nekoliko godina nakon rata. Sjedio je za stolićem i prodavao neke skule koje nikom ne trebaju.
Ubrzo smo upoznali nekoliko Trnovljaka. Tako smo zvali sve vojnike koji su, uglavnom lutali i iskreno nestrpljivo čekali pad Igmana kako bi oslobodili sebi Kiseljak ili neko drugo mjesto (?!) Bili su to ostaci Fočanske, koju je bio glas da je prva pobjegla sa Grepka, što je samo djelimično bilo tačno, jer su se mnogi časno borili i časno ginuli, kao vjerovatno i pripadnici Trnovske brigade kojih je kao i Fočaka bilo svega nekoliko stotina. A iza njih je bila ogromna slobodna teritorija. Zašto te snage nisu bile ojačane na vrijeme – ne zna se.
Pitali smo Trnovljake zašto ne razmišljaju o svojim selima i o Trnovu, Grepku, Rogoju, koji su im još uvijek bliže od Kiseljaka? Gledali su nas kao idiote i odmahivali rukom – da su nas htjeli tamo ne bi nas dizali da idemo i ostavimo i položaje i kuće. Ne sjećam se svih detalja razgovora sa Trnovljacima, ali dojam naređenog napuštanja položaja nas nije napuštao.
Pokušali smo da napravimo neki zaklon, bajtu. Bilo je mnogo spremnih balvana na raspolaganju, ne sjećam se kako i odakle, ali je problem bio što nas je bar četvorica, skeletona, bila potrebna da dignemo i prenesemo jedan balvan. Vidjeli smo da Trnovljak o čas posla nabaci balvan na rame i ko s poslom s balvanom na ramenu ode šumom. Ubrzo smo postigli dogovor da nam za jednu cigaru prenesu jedan balvan. Cigarete su tada koštale u Sarajevu 20-25 maraka, behardina, bosanskih dinara. Brzo smo složili balvane i za kutiju cigara sagradili pouzdan zaklon. Bila je to prva bajta koju smo napravili u ratu u šumi. I pokazala se kao i sve naredne potpuno beskorisnom, ali nam je kao i sve druge ulijevala neki osjećaj zaštite, u slučaju potrebe. Koristili smo se nesvjesno psihološkim trikovima da sami sebe obmanemo nekim osjećajem kontrole nečega.
S nama je ovog puta u grupi bio Ljubiša a s njim njegov vjerni Astor, njemački ovčar. Spavali smo u vrećama sa Mrazišta, između dvije linije u kockastom šatoru napravljenom od UNHCR folije, iznad jedne uvale koja nam je nudila zaklon u slučaju zalutale granate. Spavali smo pribijeni jedni uz druge, a spavao je i Astor. Ali je cuko čini mi se i u snu, ne budeći se, režao, tiše ili glasnije, u ovisnosti o situaciji, odnosno veličini uljeza na ko zna koliko metara. Skoro da smo vjerovali da ako ne reži preglasno nemamo razloga provjeravati. Češće nas je budio Darko svojim mantranjem. Zavukao bi se u vreću i čantao vrteći veliku drvenu brojanicu koju je inače nosio oko vrata, hindu tespih. Valjo nam je Krišna, tobejarabi, ako je suditi po činjenici da s Darkom, uvijek najmlađim i najvišim u svakoj grupi, nikada niko nije ni ranjen, a kamoli poginuo. Sujevjerje. Ćafirluk. Jah. Šta ćeš.
Tog ljeta na Igmanu sam prvi put sreo muslimanske jedinice, prvi put čuo tekbire. Noću na Malom polju zikrila su braća na sav glas sa položaja kod skakaonica. Allaaaaaahu ekber, Alaaaaaahu ekber. Pauza. Prolama se i odjekuje Malim poljem. Nevjerovatan zvučni spektakl! Kao da su se nebesa otvorila. Kao da se meleci spuštaju na Igman. Efekat je bio jači nego da je iznad neba proletio naš borbeni avion. Laaailaaaaaheillallah huvallaaaaahu ekber. Kratka pauza. Igman odgovora zvonko Allahu ekber. Allaaaahuekber ve lillahi-l-hamd. Hamd, hamd, hamd… odjekivalo je.
Uh. Uzdahnu Ljubiša. Sreća pa su naši.
Ne znam kako je bilo publici sa one strane ali vjerujem da im se ledila krv, i jeza penjala kičmom. Sigurno im nije bilo pravo. Mislili smo da su te večeri svi meleci na našoj strani. Svanulo je jutro. Malo polje prekriveno gustom bijelom maglom. Počelo je granatiranje i opomenulo nas da su meleci možda na našoj, ali je artiljerija na njihovoj strani.
Ubrzo smo postali gospodari Malog polja. Cigarete Hollywood su se pojavile nitokuda i postale hit ljeta Igman ‘93. Šestarili smo Igmanom pa smo se obreli i na skakaonama na Malom polju. Hotel Ski i skakaonice su bili ničija zemlja. Iznad hotela olupina samohotke, zaustavljene vjerovatno 4. augusta, odmah u blizini jedinog izvora na Igmanu, Kovačice, bila je dokaz da je neko zaista bio tu i zaustavio dalji prodor. Nismo vjerovali nikom ništa. Neprijateljska linija bila je odmah tu iza reda borova oko stotinjak metara od skakaonica. Vidjeli smo njihove položaje. S vrha skakaonice pregledavali smo teren. Na zidu hotela Ski, na Malom polju, podno skakaonica, vidjeli smo naslonjeno Selvino janje. Glavuša i zaporci čekaju Selvu. Pečeno janje na kolcu a na janjetu ptice. Kljucaju i čopkaju, gosteći se našim nesuđenim ručkom. Sretni što su ptice a ne neko drugi pitali smo se – šta li anamoni misle o tom janjetu koje vide bolje od nas, i bez dvogleda? Gledao sam to janje kao žrtvu a Selvu kao prvosveštenika koji će je u ime nas ponuditi. Nisam bio siguran da li je ta žrtva prihvaćena. Mi smo bili živi, ali Sejo nije. On je bio jedina žrtva.
Na Igmanu smo ostali sedam dana. Organizaciju vojske u rasulu u odbranu dobio je u zadatak general Sefer. Tri sedmice ranije u atentatu usred Sarajeva ubijena mu je supruga i njen brat za kojeg su ubice mislile da je on. Bio je već smijenjen kao komadant Armije i zamijenjen ratnim zarobljenikom Armije oficirom JNA ovalnim Rasimom.
Nakon dolaska Krajiške slavne i Sedme muslimanske na Malo polje neprijatelj je zaustavljen. Bila je tu i Solakovićeva jedinica, i borci 10. brdske, i drugi dijelovi jedinica koje je Sefer sa Vahidom uspio organizovati. Oslobođeno je i Trešnjevo brdo što je rasteretilo situaciju. To znam iz priča.
Na Igman i Bjelašnicu sam se ponovo vratio tek narednog ljeta. Sa ojačanom četom na čelu sa Muhamedom koji je tad bio komandant bataljona. Tada je probijen put prema Sinanovićima, nakon rata je asfaltiran. Obilazili smo sela na Bjelašnici, i došli u Umoljane. Sve su kuće bile spaljene osim džamije koja je ostala netaknuta. Čuli smo od mještana da su sela popaljena prošle godine, u ofanzivi, u jednom danu. Dolazili su helikopterom u napuštena sela i nakon paljevine odlazili.
U džamiji u Umoljanima bila je smještena jedna grupa francuskih vojnika UNPROFOR-a, a baza im je bila iznad sela. Nas je zapalo da budemo dan-dva u Umoljanima da se Francuzi naviknu na naše prisustvo. Smjestili smo se u jednu izgorenu kuću ali smo spavali na karoseriji nekog izgorenog kamiona. Već prvog dana objasnili smo Francuzima da ih rijetki mještani, povratnici, nikad neće prihvatiti dok god su u džamiji i dok u čizmama hodaju po džamijskim ćilimima na kojima su spavali u vrećama. Narednog dana Francuzi su otišli, a Nermin i ja smo se zezali da smo ako ništa već prvih dana diplomatskim sredstvima oslobodili jednu džamiju od nevjernika.
Ljeto devedesetčetvrte na Bjelašnici je bilo ljetovanje u prirodi. Imali smo svoju kuhinju, i pekaru. Grah s mesom. Brali smo i jeli gljive svaki dan. Nagovorili smo bageristu da nam u Tušilovki iskopa bazen a mi napravili malu branu, pa se kupali i skakali na glavu i sunčali se. Lokalno stanovništvo se kaskatilo i ibretilo zbog našeg ludila. I tu smo napravili zaklon, sklonište. Dok smo mi tako trčkarali u gaćama i u smjenama gradili u podnožju brda bajtu, prišao nam je neki dedo. Pantalone utrpane u vunene čarape. Debeli sako a ispod džemper i košulja. Kapa na glavi. Ruke na leđima. Štap u rukama. Mi u gaćama.
– Što će vam toliki trap?
– Nije trap, dedo, već zemunica.
– Zemunica?
– Ja.
– A za šta će vam zemunica ovdje?
– Za zimu. Ovo je pozadina.
– Za zimu? Pozadina?
– Ja.
– E, djeco. Zimi snijeg nanese do onog piklića! Pokazujući štapom na vrh brda ispod kojeg smo gradili zemunicu samouvjereni kao neimar Sinan.
Najvažnije što mi se na terenu desilo devedesetčetvrte na Bjelašnici, za moj dvadeset i peti rođendan, je Mozartov Requiem u spaljenoj sarajevskoj Vijećnici. Mehta, Carreras, Gasdia, Raimondi… Sarajevska filharmonija… bez publike. Rođendan sam slavio sa zvijezdama prelazeći pogledom Mliječni put. U ratu sam otkrio, ljeto ranije, one noći, ljepotu tamnog neba. Beskraj zvijezda.
Zvjezdano nebo nad nama i moralna mučnina u nama.
Deblokada
Sjećao sam se Seje. Dugo. Sve do šesnaestog juna devedesetpete. A od tada se uvijek prvo sjetim Safeta. I Keve. Kad pomislim na Seju tješim se nevješto da njegova smrt nije uzaludna. Spasio je nas. Njegov broj je izvučen na tomboli smrti. Zašto on a ne neko drugi – ne znam. A možda je spasio i puno više od nas. Možda je zadržao napad. Možda bi bez zaboravljene bitkice na Mrazištu došli do Malog polja već 2. augusta. A tada ne bi bilo ove proslave 4. augusta. Ne znam, a nije ni važno.
Safetova herojska smrt je bila potpuno uzaludna. Bio je prvi borac iz moje jedinice pod mojom komandom koji je pao, u jurišu. I izdahnuo mi na rukama. Njegove oči me često gledaju.
Deblokada. Riječ kao san, san kao riječ. Tog šesnaestog juna devedesetpete prvi i posljednji put je pokrenuta velika operacija deblokade grada. Tada sam bio komandir izviđačko-diverzantskog voda, ID čete 12. divizije, Prvog korpusa. Sa zonom odgovornosti – svugdje unutar unutrašnjeg prstena. Ideja je bila da se izvrši napad na svim linijama kako bi se razvukla artiljerija, kao da se u napadu samo od artiljerije gine, ali je to pravdano rasterećenjem onih koji naprave rezultat i eventualno budu u prilici eksploatisati postignuti rezultat. I, kao, biće izvršen na nekoliko mjesta (pokušaj) proboja izvana. Operaciju deblokade, iznutra i izvana, vodili su generali, ovalni Muslimović i Hasanović. Ipak, glavni cilj operacije nije bila deblokada već rasterećenje naših snaga u oslobodilačkom naletu na drugim frontovima, izvan Sarajeva. Odnosno vezivanja neprijateljskih snaga za Sarajevo.
Naša četa je djelovala u zoni tvrđave na Mrkovićima. Moj pravac je bio na desnom boku s ciljem uzimanja bunkera i rova i presijecanja linije prema tvrđavi. Između mjesta do kojeg smo se privukli i bunkera ispod velike divlje kruške koji nas je zajedno sa stablom i krošnjom kruške čekao bilo je tridesetak metara. Nekoliko tankih divljih voćki i visoka trava bili su nam jedina zaštita. Ipak, svidio mi se taj pravac, s obzirom na opcije. Nisam se mogao zamisliti kako jurišam na austrijsku tvrđavu. Što se mene tiče bila je za nas objektivno jača od zidova Konstantinopolja prije prvog krstaškog pohoda i prije Sultana Fatiha. Nismo imali ništa čime bismo je oštetili a kamoli joj ozbiljno naštetili. 89 mm projektil je ostavljao samo crnu fleku kao uspomenu, kao podsmijeh. Nisam mogao zamisliti sebe da poput viteza jurišam na kamene zidine iz vremena prije Velikog rata. Što ne mogu zamisliti ne mogu ni pokušati. Srećom, drugi su uzeli taj pravac prije mene a ja sam spremno prihvatio ono što je ostalo.
U to vrijeme bili smo solidno opremljeni. Tako smo trebali biti opremljeni u ljeto devedesetdruge, a ne devedesetpete. U akcije smo nosili koliko smo mogli ponijeti municije. Volio sam kamenjati ručnim bombama i šarati tromblonima. Ručna bomba M-75 bila je popularna, ratni hit naše namjenske proizvodnje. Kao i trombloni. U početku rata ručne bombe su bile rijetkost i mi smo uglavnom koristili kukuruze, na fitilj ili na udar kao u partizanskim filmovima. Izbjegavali smo ih koliko smo mogli. Tako je sedamdesetpetica odmah osvojila srca nas slabo naoružanih ratnika. Taktika nam je bila zasipanje. U manjim ad hoc akcijama a i inače nismo voljeli, ni prihvatali artiljerijsku pripremu, što je u našem slučaju značilo dvije maksimalno tri neprecizne granate koje samo razbude stražu i spreme za naš dolazak. Kad smo imali ručnih bombi, u kratkom roku bismo ih bacili desetak, a nekad i više, puno više, uz plotune tromblona, uz eventualno jednu-dvije bebe iz ručnih bacača, a onda više ništa nismo imali baciti i ispaliti. Tada bismo se zaletili. Dugo se nije imalo sredstava ni za takvu prašinarsku taktiku, sve do devedesetpete koje sam se naratovao više nego devedesetdruge.
Prakticirali smo brze i iznenadne akcije ograničenog dejstva. Više da glumimo ravnopravne protivnike nego da postignemo neki važan kratkoročni cilj. Napadali smo rijetko. Obično samo kad bismo vraćali izgubljene položaje. A i to rijetko. Ali ima nešto u trijumfu nad pobjednikom koji nije stigao uživati u svojoj pobjedi. Ima nešto neodoljivo u gašenju i oduzimanju pobjedničkog morala i same pobjede. Iako smo preferirali ako smo bili u prilici da sačekamo smjenu, one koji su tek došli prvi put na tek osvojenu vruću liniju.
U junu devedesetpete borbeni moral i optimizam su se vraćali na velika vrata. Čak su se dobrovoljno javili i demobilisani borci. Bilo je tu i nosilaca najviših odlikovanja koji su u nekoj fazi rata, kad više nisu mogli podnijeti ratovanje, odglumili da su ludi. Iako su bili uvjereni da su isfolirali doktore, neki su zaista patili od ozbiljnih posttraumatskih poremećaja. Neki od njih bili su heroji odbrane grada devedesetdruge, neki i devedesettreće. Formirali smo odjeljenje demobilisanih dobrovoljaca. Uskoro su opremljeni i naoružani počeli da svraćaju u jedinicu, a i počeli su haman pa dernek noć pred deblokadu. Izgledalo je kao scena iz Leta iznad kukavičijeg gnijezda, samo nisam bio siguran da li sam Jack Nicholson, Indijanac ili neko treći, takoreći. Dernek nije uzeo maha. Uskoro smo se vratili sami sebi. Baza je utihnula.
Vojnici nesreće
Ležao sam na krevetu u kancelariji, a na drugom krevetu je ležao moj kurir Ismir. Iako je sve bilo mirno, nismo spavali. Prolazio sam po ko zna koji put svaki korak. Planirali smo napad na aktera. Na trkača. S nekoliko RPG beba napasti bunker i onda pretrčati prvi dio livade i ostatak prepuzati u mrtvom uglu, nevidljivi iz obje puškarnice bunkera i većeg dijela rova sa strana. Da bismo došli do uvale i mrtvog ugla moramo pretrčati desetak metara po sredini, direktno prema bunkeru, i raširiti se. Napadali smo sa jednim odjeljenjem. Šunjao sam se i jurišao sve dok nisam zaspao. Spavao sam dovoljno kratko da se probudim umorniji nego što sam legao. Ali adrenalin brzo čini svoje i uskoro sam poput robota obavljao radnje i pripreme, volio bih reći fokusiran poput samuraja, ali ne mogu.
Vozio sam se u kabini kamiona. Lijevo do mene sjedio je Petra. Demobilisani dobrovoljac. Legenda. Povuklo ga srce. Među prvima je dobio najviše odlikovanje za iskazanu hrabrost, još devedesetdruge. On je bio u grupi koja je trebala napasti direktno u pravcu tvrđave. Vozili smo se u tišini. Petra je pjevao ispod glasa…
Samo nju ne kuni, majko, ona ništa nije kriva, nije sa mnom izdržala, zato me je ostavila.
Intonativno nesiguran i ritmički netačan pjevao je savršeno razarajuće uz pratnju kamionskog motora. Na karoseriji iza nije se čuo niko. Ni glas. Ni šum.
Plakala je, molila me, tim životom da ne živim. Šta sve nisam pokušao, nisam mogo da se smirim.
Ponovio je nekoliko puta zadnje stihove, kao molitvu koja kao da računa na istinu i pravdu. Sve ono čega u ratu nema. Bilo je prozaično jezovito ali mi je pomoglo da se uvedem u poželjni fatalizam. Da se još jednom pomirim sa vjerovatnošću i prihvatim realnu mogućnost da su možda ovi posljednji sati ove noći, tri dana pred moj dvadeset i šesti rođendan, moja posljednja noć. A sunce što se upravo sprema pokazati svoje lice spremno je pozdraviti me još samo jednom. Nemam više šta izgubiti. Ma šta mislio, ma šta da znam, ma koliko iskusan ili neiskusan bio, na kraju neće odlučivati pamet i vještina nego slučajnost. Sreća ili nesreća. Prevrtljiva vojnička sreća. U našem slučaju vojnička nesreća.
Prišli smo. Spremni da uključimo motorole, minut pred akciju. Čekamo. Nekoliko minuta pred početak nas dozivaju iz rova koji trebamo napasti i počinje puškaranje i granatiranje. Oni su napali nas umjesto mi njih! Nisu nas mogli vidjeti. Ni čuti. Do tada. A onda su nas čuli. Prije nego smo zapucali Zingla je već ranjen, i izbačen iz stroja. I ne samo on. Zasuli smo ih a jedan momak iz mog voda kojem se ne mogu sjetiti imena ispalio je jednu pa još jednu i još jednu bebu. Iz famozne nitroglicerinke, 40 mm bacača, mitskog oružja, koje osim buke i panike nije moglo napraviti štetu ručne bombe, pucali smo da upotpunimo zvučni haos. Naš napad nije bio iznenađenje, a jedini iznenađeni bili smo mi. Znali su da dolazimo. U minutu. Dok je ispaljivao treću bebu zatrčali smo se. Pretrčao sam nekoliko koraka sredinom i bacio se koliko sam dug i širok desno u visoku travu i još višu žaru. I pao na Kevu.
– Otkud ti?
– Evo, naletio. Nasmijao se Keva uvijek rumenih obraza, uvijek raspoložen i vedar, sa zlatnom kosom i kratkim uvojcima. Kad se zapucalo skrenuo je sa svog pravca i završio nekako kod nas jurišajući nama s desna.
Krenuli smo, ovaj put s ciljem da dođemo pod sami bunker, do kruške ispred bunkera, ili da upadnemo u rovove i u sam bunker. Nakon samo nekoliko koraka – eksplozija. Razvučena artiljerija je možda bila razvučena ali ipak djelovala na svim pravcima, pa je tako stigla djelovati i na nas. Vinjak je bila šifra baterije minobacača koja je tukla po nama. Kasnije smo čitali transkript njihove komunikacije. Tako smo uklopili nove dijelove mozaika u priču koju smo htjeli ispričati sami sebi i shvatiti šta se sve dešavalo i desilo, kao da se ima nešto posebno shvatiti.
Safet
Granata nas je povaljala. Dio grupe se povukao nazad a dio skrenuo u breze. Uskoro su svi bili u brezovom šumarku koji se nalazio između našeg pravca i tvrđave. Osim granate, mene, Safeta i Ismira je sačekao i jedan mrud koji nije trebao biti tu, ali se uvijek može brzo postaviti na rub rova i aktivirati kad treba, a treba kad trče s puškama prema tebi. A mi smo trčali s puškama prema njima.
Pod samim rovom ostali smo samo Safet, Ismir i ja. Safet je teško ranjen. Nije više imao dio lijeve strane lica, a nedostajao mu je i dio šake. Rane po cijelom tijelu. Ja i Ismir smo bili neozlijeđeni, zbunjeni kao Travolta i Samuel L Jackson. Safet je tiho stenjao. Nagnut nad njim pokušavao sam ga utješiti. Ismir je izgledao prestrašeno ali je bio hrabar i sabran.
…molim te, nemoj me ostaviti… Gledao sam bespomoćno. Nećemo te ostaviti. Pucalo se i digao sam na trenutak pogled, kad sam ponovo pogledao Safeta on više nije bio tu. Ostale su samo oči. Širom otvorene. Svijetlosmeđe oči. Gledao me je ali je vidio nešto drugo, možda isto ono što i Sejo. Zagledan u vječnost, gledao je u mene a ja sam zurio u vječnost iza njegovog pogleda.
Ismir je otišao po pomoć da izvuku Sefeta. Nakratko ostali smo sami Safet i ja. Pucalo je na sve strane. A pucalo je i iz bunkera iznad naših glava. Trajalo je vječno ali je ipak prošlo. Safet je izvučen. Odnekud se pojavio Mujo. Napali smo bunker iz svih raspoloživih sredstava. Pojavio se i Zulum dok smo bili na bunkeru, skoro nenaoružan, lutao je po liniji i dolutao do nas. Zulum je bio lijep mladić, dobričina, vjernik, njegova želja za susret sa Tvorcem bila je jača od želje za pobjedom. Upali smo u rovove. Uskoro su došli Mirza i Šuman. Zaposjeli smo linije u širini od pedeset metara i držali pod kontrolom, i tako presjekli bočni pristup tvrđavi i obavili svoj dio zadatka. Zulum je otišao niz rov. Zalud dozivanja. Nisam ga više vidio do povratka u jedinicu. Iznenadio sam se da je prežvio. Čudo od insana.
Držali smo liniju do sumraka a onda je Čupo, komandir čete, naredio povlačenje. Ispalo je da smo samo mi i još jedna združena jedinica na Trebeviću, puno konkretnije i značajnije od nas, taj dan probili obruč, presjekli nešta, ostvarili prvi cilj, ili kako se već to naziva. Nije nemoguće da je bio još jedan ili dva slučaja uspjeha, ali ja to ne znam i za te slučajeve nisam čuo. Došao sam na našu liniju a tamo me je čekao pred bajtom Safet. Na nosilima. Siv. Zelen. Ukočen. Ušao sam u zemunicu i shvatio da sam polugluh. Zujalo mi je u oba uha tokom čitave akcije, od samog početka. Nisam koristio antifone. Iznenadio nas je napad dok smo se spremali da napadnemo. Danima mi je zvonilo u ušima, ali je akustička trauma prošla. Ako bilo kakva trauma ikada prolazi.
Keva
Saznali smo da nema Keve. Nisam ga vidio od onog juriša. Nekoliko dana ranije na izviđanju pred deblokadu rekao mi je da planira za Split, i dalje. Treba se u Mostaru naći s nekim i onda će u Split. Tako mi je priznao da neće učestvovati u deblokadi. Govorio je da je svakako zent i da neće ništa propustiti. Bio je sunčan dan i grickao je vlat trave dok mi se povjeravao. Dan prije akcije se javio u jedinicu. Izradio ga jaran, pa se vratio. Ići će nakon akcije.
Kasnije, nakon deblokade, nakon povlačenja, u noći, jedna grupa se vratila, grupa najhrabrijih, jedan od njih je poslije rata dobio veliki zgoditak na lotu, i pronašla Kevino beživotno tijelo. Poginuo je u blizini rovova koje smo osvojili. Ispod njega su našli rep, stabilizator minobačke granate. Pala mu je pod noge. Ukopan je na mezarju Kovači na moj rođendan. U nekada Velikom parku u kojem sam se sankao do iznemoglosti kao dijete. Danas je veliki park mog djetinstva i mladosti bijel i zimi i ljeti. Samo što ni zimi ni ljeti više nema djece. Ne ciče i ne vrište, veseli, bezbrižni i sretni. Opijeni životom. Besmrtni.
Tamo dole, niz mahale
Uskoro smo pješke niz mahale počeli povlačenje u grad. Kao što smo nekad kao djeca, na ljetnim raspustima, šejtani sa Vratnika, tumarali ovim ulicama, pa se pentrali do iste tvrđave u kojoj je bilo skladište starih neprodatih i nepodijeljenih knjiga. Bio je fol uvaliti se i ukrasti knjigu koju niko nije želio. Jedan bi se popeo do gornjeg otvora, prozora, i izvukao bi nekoliko knjiga, koliko je mogao. Nakon što bi se jedva dogovorili kome koja od velikih teških knjiga, u tvrdim kožnim povezima, pripada, vraćali bismo se niz mahale na Vratnik. Uskoro bi nam teške knjige bile preteške. Birali smo ih po izgledu jer naslovi nisu otkrivali ništa, bar ne nama. Bili su to neki zbornici ko zna čega. Donio sam dedi svoj primjerak da ga obradujem. Kad sam mu objasnio otkud mi, objasnio je on meni da više ne trebam jasati i lunjati s tom djecom i da više ne smijem ići na tvrđavu. I nisam, sve do juna devedesetpete.
Hodali smo mahalama. Ispod nas je bio grad u mraku, ali se dobro vidio. Djelovao je ravnodušno. Mujo je na glavi nosio suvenir – titovku, u ratu smo sve takve kape zvali šajkače. Ova je bila smb JNA model i začudo još je imala crveno izvezenu zvijezdu. Zarobili smo i dva mitraljeza. Ali Mujo je ponosno nosio titovku. Prilikom osvajanja bunkera izgubio je gornje zube, pa je bio komičan dok je govorio, dok je šuškao i pokušavao reći – samo da se zna da sam zube dao za deblokadu i opet ništa. Mene neka više nigdje ne zovu. Smijali smo se. Nakon svega.
Stigli smo, mislim, do baze a od baze su nas razvezli po našim naseljima. Ostao sam zadnji i iz daljine ugledao haustor – imamo struju! Svijetli zgrada kao jelka dok je čitavo naselje u mraku. Pomislio sam – ipak je ovo bio moj dan. Ostao sam živ. A evo sad ima i struje. Poetska pravda. Bio sam spreman na svaki mig s neba. Kada sam došao kući zatekao sam gomile ljudi kako spavaju na kauču i na podu u dnevnoj sobi, kuhinji i hodniku. Modificirana avio bomba, takozvana krmača, pala je pod prozor taj dan dok je trajala deblokada u pokušaju. Slušao sam šta se sve i kako desilo. Zaboravio sam na trenutak Safeta i Kevu. Nije bilo teže povrijeđenih, ni mrtvih, ali su oprani svi stanovi na jednoj strani zgrade, pa su komšije sa druge strane primile na konak nastradale srećnike u nesreći.
Jasno, ali kasno
Nakon šesnaestog juna bilo je konačno svima jasno da se Sarajevo ne može deblokirati iznutra, a ni izvana, bez oslobađanja više strateških mjesta i gradova, i više strateških pozicija. Borbeni moral, poslije neuspjele deblokade, više nikad nije bio na istom nivou u Prvom korpusu. Nikad nije bio kao u ljeto devedesetdruge. A ionako smo od ljeta devedesettreće skoro podjednako ako ne i više ginuli na terenima izvan Sarajeva nego u samom Sarajevu. Značajan broj boraca pod opsadom poginuli su kao civili, odnosno kada nisu bili na dužnosti, na liniji. Od gelera ili puščanog zrna.
U jeku razmahanosti i borbenog elana u Prvom korpusu, nakon deblokade, pala je Gušića hala. Velika betonska građevina, tvrđava, na Stupu ojačana sa nekoliko hiljada vreća pijeska. U jednom komandirskom izviđanju, između dva pokušaja vraćanja Gušića hale, Fadil, komandir drugog voda, je doživio, nama na oči, mali nervni slom. Nikad se nije kako treba dozvao. Bili smo ja, on i Čupo. Otkriveni smo. To smo saznali kad je kuću u koju smo se uvukli stresao RB, pobjegli smo u drugu kuću, a onda nas je našao i u drugoj. Pretrčali smo u treću nešto dalje. I tu nas je našao. Čupo je ranjen. U glavu, ali je dobro. Bio je ranjen u lice, malo teže nego moj brat na Malom polju, ali ništa posebno. Vjerujem da ima mali simpatični ožiljak i danas. Ranjavan je i ranije, ali ne kada je oslobađao kote na brdu Žuč, niti kad je zarobljavao tenkove na Treskavici, već u oktobru 1993. U akciju hapšenja Cace uključene su pored civilne i vojne policije i neke od najboljih jedinica Armije iz Prvog korpusa, među najslavnijim i ID vod brigade sa Žuči. Čupo i Šabanija, već tada dva odlikovana Zlatna ljiljana, stajali su na punktu kod nekadašnje komande garnizona, u blizini Atmejdana. Iznenada se pojavilo jedno vozilo, Zastava 101, a sa zadnjeg sjedišta kroz prozor sa desetak metara stresao rafal. Šabanija je ubrzo izdahnuo, a Čupo je prošao sa ranjenom rukom. Bile su to Ševe. Isto su radile i na Cacinim punktovima. Te devedesettreće po zlu poznate Ševe cvrkutale su svoj dance macabre po Sarajevu. Samo njihovi naredbodavci znaju šta su sve i kome uradili.
Na kraju je Gušića halu, nakon velikih muka, vratio Miki sa svojim borcima, komandir Vojne policije, veteran sa Žuči i Treskavice. Čupin i Šabanijin saborac. A onda je pala Srebrenica. I Žepa. Simbol nepokolebljive i uspješne odbrane! Ubijen je komandant Palić. Na prevaru. Nakon pregovora i dogovora. Ratko nije imao gram oficirske časti. Znali smo da ne postoje osnovni pojmovi – ratni zarobljenik i civil – u kodeksu neprijatelja. Znali smo s kim imamo posla još od devedesetdruge. Znali smo njihove namjere. Znali smo da znaju samo za smrt i da im je ta smrt smisao života.
Doviđenja, Republiko
Uskoro je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Rat je završen u trenutku kad smo se koliko-toliko naoružali i prvi put našli u situaciji da možda opet maštamo o slobodi. Republika Bosna i Hercegovina, za koju smo se tri godine praktično goloruki borili, izgubljena je kad smo bili jaki. Prekinut je višedecenijski kontinuitet republike, uključujući i preko tri godine nezavisne i međunarodno priznate Republike sa bijelom zastavom na East Riveru. Istom onom zastavom kojom se ogrnuo Muhamed onog dana na Mrazištu. U procesu su Bosanci i Hercegovci, građani, izgubili pravo građanstva, pravo na identitet. Prava podjela Bosne, odnosno najvažnija faza je završena. Bosna je podijeljena na tri naroda. Tri granice u glavama. Tri potencijalna fašizma i tri potencijalna autofašizma – fašizma prema pripadnicima vlastitog naroda.
Izgubili smo republiku ali smo sačuvali državu. Sad vidimo kakvu. Nikakvu. I svakakvu. Samo ne onakvu kakva nam je svima, koliko god da nas još ima, potrebna. Osim ako korumpirane političko-paradržavne strukture neko ne smatra državom. Mirnodopski političari raselili su sličan broj građana kao i ratne političke vođe. Opljačkali više. Sačuvana je samo granica a unutar te granice, tog praznog srca, ništa nije ostalo. Ništa sveto nije sačuvano unutar srcolike granice. Prazan ram, okvir bez slike. Unutar sačuvanih granica bezbrojne su granice i zidovi. Razne nove granice se iscrtavaju svakodnevno, a zidovi su sve viši.
Magla rata
U magli rata sve se brzo izgubi iz vida. Siluete koje naslućujemo i ono što izlazi u prvi plan, ono što vidimo, ne mora biti ono što nas ubija. Kad se raziđe magla, sa nama ostaju samo neke od bezbrojnih slika. Život ide dalje, uvijek jači od smrti. Do nove smrti. Dolaze nove brige a stare odlaze u zaborav. Na dno mulja zaborava. Sve dok neko ne uznemiri i podigne mulj i zamuti brze potoke svakodnevnice koji nas nose i odnose raspadnute i svedene na digitalne činjenice.
Dan pobjede? Igman, 4. august. Sramotu, a vjerovatno i izdaju, neko prezentira kao pobjedu. Za nekoliko dana palo je sve od Grepka i Rogoja, preko Trnova, do Malog polja.
Igman, 4. august – Dan očajnika ili Dan gola iz ofsajda u sudijskoj nadoknadi. Dan pobjede – nikako.
Sve ono što su neprijateljski propagandisti smislili kao narativ o nama, muslimanska vojska, vaki-naki, mjesecima, ako ne i godinama prije rata, neko naš kao da je čitav rat a i poslije rata nastavio pokušavati napraviti i napravio je upravo sve to od nas. Pa smo u neka doba dok su svi spavali a niko nije gledao, postali muslimanska vojska. Na jutranjim postrojavanjima devedesetpete intonirala se himna SDA. Armija Republike Bosne i Hercegovine, čiste zastave, barem one pod kojom sam se ja borio, postala je na kraju bošnjačka Armija, privatizirana preko JNA oficira, članova SDA, koji su napuštajući komunističku partiju, odnosno ulaskom u SDA, primili i islam. Nisu imali kad ranije.
Originalna ideja Bosne i Hercegovina, ona za koju su glasali građani na referendumu u martu devedesetdruge, na osnovu kojeg je naša država uskoro i međunarodno priznata, ona Bosna za koju smo se borili, barem smo mi tako mislili, otrovana je dejtonskim mastilom. Mimo demokratski izražene volje građana. Odlukom političara, uključujući i one koji su taj rat počeli, nametnuli, i odlučili da taj rat bude tako krvav.
Deja vu
Dok završavam ovu priču, vjerujem da zatvaram vrata, kao portal u jedan svijet koji više ne postoji, ali vidim sjene tog svijeta. Fantomski plešu nad nama. Nad našim sudbinama.
Dok završavam ovu priču, Talibani su opet u Kabulu. Čini se kao da su došli PR pameti, pa ne sijeku glave, ne bičuju po ulicama, ne uništavaju spomenike. Za sada.
Dok završavam ovu priču, Bono je ponovo u gradu. I Wim Wenders je opet u gradu. Još jednom smo mogli gledali premijeru Hotela od milion dolara. Ovaj put remasteriziranu.
Kao da se vrtimo ukrug. Kao urobor gutamo vlastiti rep. Nadam se da se nećemo vratiti trideset godina unazad.
Ovaj novi povratak u prošlost baždaren je na dvadesetak godina. Taman.
Mirno spavajte, rata biti neće. Zane mi.
“Iz istorije učimo da ništa ne učimo iz istorije.“